Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/I.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, I.
autor: Janko Polić Kamov

I.

U prvom katu iste kuće služila je jedna zdepasta, smijuljasta djevojka, s oparenim, crvenim rukama. Bila je zažarena kao soldatuše, a stidjela se od radosti kao sluškinje. O proljeću obukla crvenu haljinu, što je titrala na njoj kao od uzbuđenja. Arsen je ovaku sretne i još napola konvencionalan ne prođe bez opaske kraj nje. On je još držao, da je njegova dužnost, dužnost mlada čovjeka, osloviti za prvi put svaku ženu, koju sreta češće izazovnog rumenila i usana, drugi je put dirnuti, a treći bar poljubiti.

– Veseli ste, eh!

– Nisam.

– Šta vam fali?

– Dragi...

U proljeću sluškinje obično ovako odgovaraju. Hodnik je bio u polutmini, a u tu polutminu zujahu njihove iskidane riječi. Arsen priđe bliže i obuhvati njezina pleća, što mu se pričiniše podrhtavajuća. I gledajući joj u lice, zahvati nekoliko crta oko usana, što iskazivahu preranu starost i podavahu izgled glup i neistesan. Dirao joj se sisa, velikih, ispoljenih kao mjehuri, ali ne osjeti strasti. Ona mu se podavaše otimajući, uzbaciv glavu nahero. A Arsen je samo poljubi u kose i srdit na mlaki svoj cjelov iziđe napolje.

Zrak je bio oštar, nebo staklasto, sa zadnjim rujem o zapadu. Arsen podigne ovratnik i brzo zakoraca ulicom. On nije ni imao druge namjere, ali ga svejedno cjelov porazi. "Ovakav cjelov! Jesam li ja poljubio ženu ili muškarca? A bijasmo sami... i kad se uzme... nijesam cijele zime... Je li to impotensa? Ili je sušica već počela da djeluje?... Ali to je glupost! Što to ulazi? Ili je to intelektualnost? Glupost! Same gluposti! Nije impotensa, jer zašto me uzrujava" – Tu stane i pogleda u prolaznike. On je pomislio na svoju sestru i odmah prestao misliti. "Šta je to sada? Šta?" I hotice stade pomišljati na svojega prijatelja Nikšića, zabavljen jednom tričavom misli, hoće li ga naći kod kuće. "On je rekao u šest, a već je pola sedam. Ako ga ne nađem, potražit ću ga u gostioni "K lavu". Tamo on obično večera. Obećao mi nekake knjige. Čekaj... uzet ću..." On je brzo mislio, kao da se zabrbljao. "A kćerka trafikantice? Vidiš, zašto me i ona uzrujava, baš kao i sestra..."

Tu ga obuze srditost i stade fićukati udarajući štapom o trotoar. Bio je uvjeren, da ne misli ni na sestru ni na trafikanticu, i počeo se zanimati, kako čovjek može da misli na što hoće i može dapače reći: vidiš, na to ne mislim.

Na zaokretu naiđe na hrpu ljudi, što su vikali silne "abcuge", pomičući se polako naprijed. Arsen se zagleda u njihova otvorena usta i postane mu neugodno. Čekao je, dok prođu, pomnjivo gledajući u svakoga, ali ni jednog lica ne upamti. Njegove misli bijahu drugdje, nije ni znao, gdje. I kad su ga oni obišli, on je još stajao i tek na zapovijed stražara krene dalje, govoreći na sav glas:

– To je bezobrazluk! To je bezobrazluk!

Da su ga radi te riječi uhapsili, on bi bio iz uvjerenja rekao: to ja nisam vikao. Ali stražar ne pođe za njim; stao je na njegovo mjesto i puhnuo kroz nos... A Arsen je išao grdeći svejednako. Jedan ga gospodin sustavi:

– Šta je to bilo?

– Bezobrazluk! Eto! Ljudi izjavljuju svoje negodovanje, a policija svoju prostotu. Zar se više ni vikati ne smije? A šta se onda smije? Gutati, jelte?

Oko njega se skupilo nekoliko znatiželjnika.

– Ja sam stajao na uglu. Mirno dakako – i promatrao. Lažem, nisam ni promatrao. Najposlije, zašto sam ja stajao, to spada samo na mene. Ili se već ni stajati ne smije? Ne smiješ stajati, ne smiješ vikati, a šta onda smiješ?

– I samo ste stajali – čuo se glas. – Pa to još nije nikakav bezobrazluk!

– Dakako, da to nije. Ali gurnuti čovjeka i reći mu "marš", to može biti fino ponašanje za psa, ali ne za mene.

– A što to vi? Niko ni ne kaže, da je to u redu.

– Pa šta, gurnuti – oglasi se jedan deran. – Mene je sabljom!

– A – gospodin se je odalečio.

– A, a – jarosno poviče Arsen, a publika za njim.

Neki se nasmijaše, a onda i Arsen, videći da je to najumjesnije, prasne u smijeh i krene dalje. Iz daljine čuli se povici, a onda najedamput iznikne masa šešira i krakova motajući se u bijegu. Za njima stražari. U čas se sve rasprši. Ulica bijaše po sredini prazna, tek se na vratima i prozorima skupljaše svijet.

– Šta je to bilo? Šta je to bilo?

A Arsen silno raspoložen uze mahati rukom:

– Šta bi bilo. Jednome su zavrtili glavom, a koliko ima ranjenih, to neće nitko nikada saznati.

– Bilo je i krvi, a?

– Krvi, da. A jedan se je konj srušio.

– I stražar s njim?

– Ne, on je svejedno ostao u zraku.

Neki se stadoše smijati, ali onaj, što je pitao, nastavi tvrdoglavo:

– Kako to u zraku?

– Pa lijepo. U zraku –

Sad se tek sjetio, što je na stvari, i progovori: – Glupan!

A Arsen je još govorio, lažući i mašući rukama, pa videći, da je svijeta sve manje, udalji se. "Zašto sam lagao?" pomisli Arsen, ali se nije dugo bavio tim pitanjem. "Ovaki cjelov! Pfui!"

– Arsene! Arsene! – netko ga je zvao.

On se strese i osjeti, da ne može stati.

– Arsene!

Tu otvori usta i zijevne dva puta, ali ne stane još. A koraci bijahu već bliže, brzi i sitni, praćeni onim istim glasom, što mu je cijedio krv i gušio riječ. Znao je, da je to sestra. "Kaki slučaj!" bio bi pomislio dva sata kasnije, ali sada bijaše prazan, bez volje, bez rasuđivanja.

– Šta si gluh? O bože moj! Kud ću sama, a tuku se?...

– A šta izlaziš sama? Ja nemam vremena, vidiš – Arsen je mirno govorio i dao joj dapače ruku.

– Alaj si smiješan! Da s kime ću?

– Imaš muža – porugljivo dahne Arsen i pomakne se od nje.

Sestra je šutjela. Znala je, da Arsen zna najbolje, kakav je to muž. Jer ona je njemu već jedamput izjavila, da svoga profesora ne podnaša. S njim je mogla da tako govori. Oni se ne bijahu vidjeli punih šest godina. Arsen nije dapače ni na ženidbu došao, (a kod očeve smrti ne bijaše nje): Rano je ostavio kuću, skićući se kao agent, zavađen sa svima, što je prekinuo nauke. A imao je jednu aferu, rad koje ga nijesu smjeli primiti u kuću, dok ne oboli, a majka izjavi bez razloga: ili će on k nama, ili ću ja od vas. Ova je afera bila velika malenkost: on je bio naime digao na očevo ime malenu svotu novaca, kad ga je jedna noć u bordelu riješila i posljednje pare. Izbivajući tako od kuće, postao je Jelki bliži od brata i majke, jer je gledala u njemu čovjeka, što je već sagriješio i što će najlakše razumjeti grijeh od nužde. Zato i ne prikrivaše svoje mržnje prama mužu, bijaše dapače u njezinome izjavljivanju nešto obijesna zanosa. A taj je zanos bio Arsen odmah osjetio, ali ne opazio ni ne zabilježio.

– Divan muž! – usklikne Arsen i bez neprilike zapita: – I tebi je dostatna njegova ljubav?

Ona ne odgovori.

– Reci – šaptaše on. – Ti mene poznaš. Znaš, da dajem manje na moral negoli na etiku tvoga muža. Jer mene nije uzgojila škola, mene je uzgojio život. A život razumije čovjeka kao što škola razumije sistem.

On je govorio toplo.

– Znaš, što držim o braku. Jer ako poznam ičiji brak, to poznam tvoj toliko, te mogu reći: on nije ni svetinja ni dužnost – jer je laž. Tvoj je muž trebao kuharicu i namjerio se na krivu adresu.

Tu se ražesti. On nije trpio profesora Magdića radi njegove etike, radi njegovih brkova i radi svoje sestre.

– On je podlac, jer je u ime etike prebio kukove jednome đaku i prebio tvoj život!

Ona popostane i primi ga čvrsto za ruku:

– Arsene! Tebi mogu reći sve... Kad bi dakle bilo što...

Ona ponovi: – Kad bi bilo, reci, što bi ti...

Arsen pljesne: – Kad bi bilo, bilo bi! – On se uzradova: – Kad bi bilo, onda bih ja stajao uz tebe, razumiješ, a onda... onda bih bio i ja kadar polomiti nečiji život.

On tu progutne riječi, što su spuznule nehotice iz njega. A misao ga jedna udari nenadano i omami. Zato nije čuo njezinog šaptanja i drhtavice, što je drmala njegovim laktom. Možda mu se ona privila, dirajući ga zaprepaštenim dahom i plazeći svojim izdisajima po iznakaženom njegovom licu. On je nije osjetio. Kao da se začudio svojim riječima, a usta ostadoše stisnuta, kao da ima još nešto porazna, čemu ne da napolje.

– Šta si to rekao... Kako si glup! – Ona je progovorila tiho vukući ga sa sobom. – Kako si glup! Na što ti! Na što ti!

Tu se začuo njegov hrapavi glas, kao da ga je izderao u piću:

– Ti odmah misliš bogzna šta... Ja sam htio da kažem: kad bi tebe tko dirnuo... A ti si slobodna, zapamti...

Pružajući joj ruku na rastanku, ne zadrži je dugo po običaju. Njegove su ruke bile nemirne, a njezine se skliskahu kao da padaju od umora.

Sljedeća stranica→