Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/XIII.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, XIII.
autor: Janko Polić Kamov

XIII.

Sadizam ne bijaše uniseksualan. U prvim možda počecima, gdje je dječaštvo bilo bespolno i gdje manjkaše žena. U onim naime tamnim, dalekim vremenima, gdje trebaše konstruirati svijest, a ne događaj sâm; kad bijaše dijete, naivnik i prostodušnik; kad njegov nagon postajaše samo u psihi, a inače bijaše i sterilan i impotentan, nalik na perverzitet staraca.

Ali što je više rastao u potensi, to više naginjaše drugome spolu i prvim istupom materije pravac njegovog bluda bijaše određen. Ali se je cijepao: "učenikovati" i "učiteljevati"; "biti nad ženom" i "pod ženom": biti aktivan i pasivan. A onda se i to porastom snage i godina spajaše u neku gotovo jasnu, određenu aktivnost primajući sve muževnije oblike.

I sad mu se pričini, da taj perverzitet nije ništa čudesna, nepojmljiva i apsurdna. On imađaše svoj prirodni razvitak poput svake seksualnosti normalne; imađaše i uvjete iste i ciljeve bar u vanjštini bliske. Bijaše to ljubav izražena prostonarodno: "žena je mekša, što je više biješ" i "muž to bolji, što više tuče" – kako to potvrđuje onaj narod, što o ženidbi daje mužu bič od starinskog običaja: narod nihilista, kozaka, nihilistica, pljuvanja na samoga sebe i apsolutizma.

Kako je znao drugdje narod renesanse postati asketom, narod cjelova flagelantom i narod prerano sazrelog seksusa i bujnosti bluda inkvizicijom! Mlakost sjevera potenciraše možda seksualnost masochizmom, nabujalost je juga suzdržavaše askezom otvarajući drugi izlaz na plećima, mučilištima i samostanskim delirijima.

Šta bijaše čudesna u tome? Pitanje.

Ali gle! Promiskuitet dviju tendensa, ženskih i muških, pasivnih i aktivnih bijaše u preranom spolu, ali se nikada zapravo ne izgubi.

Šta bijaše čudesna u tome? Sve.

Nikada se ne izgubi, a u posljednje vrijeme bijaše baš daleka želja prema Lizi nekud podjarivana, raspolovljena, neodređena. U jednom joj pismu pisaše: "Vas tuku ignoransom – mene idejama. Dođite k meni: zadat ću vam svetu i divnu bol, kaku zadajem sebi..." A u posljednjem: "Nas će tući sistemi, a mi ćemo izlemati ignoransu!!!"

Povratak dakle u djetinjstvo, nedoraslost i momaštvo, ali s razlikom, što je u prvoj periodi prevladavala pasivna tendensa, u drugoj promiskuitet, a u trećoj aktivna, dok u sadanjoj obje najedamput.

Što bijaše čudesna u tome. Hermafroditizam!

.... A Arsen sjedaše još u kavani. Postajaše mu lako. Jer kao da razumijevaše u onoj tišini, koju uspavljivaše dim i naklonost k Lizi. I onu besvijesnu, neprotumačivu, daleku k "Zori s brčićima".

"Ženski rukopis, što zanaša na muški... Žena, što ne obavlja ženske poslove i ne želi žensku razbibrigu nego ko muškarac posjećuje kavanu i čita knjige. Žena u hlačama, s cigaretom i štapićem."

Arsen isprazni čašicu. I treću. I četvrtu. Zanašaše se.

"Zašto da tražiš onda žensku", pitaše ga netko, što još bijaše u njemu. I taj isti klicaše glupo, drzovito: "Zdravo, Wilde, pozdravlja te Sokrat!"

I makar bijahu i usklici i pitanja onaki kao onog ljeta na kolodvoru, on ne bijaše već onaki. Usklici ga i pitanja zabavljahu kao da dolaze sa strane djeteta.

Jer njegovo osjećanje postajaše sve umnije. I odgovaraše:

"Zato, jer Liza prima na ženskim osebinama muške, a dijete je bez muških i ženskih... Valja biti najprije žena, a onda ni muž ni žena, ili i muž i žena... A ako se ona zaljubi u moju poluaktivnost, polupotensu i seksualnu intelektualnost i ako kaže: valja biti najprije muž, pa ni žena niti muž ili... i žena i muž najedamput... onda, onda, onda..."

Sjajio se. U mraku. Dizao se: u dubine. Spuštao: u visine. Možda dim prikazivaše po plafonu simbol: supstansu, svrhu, esencu cigarete: materiju istančanu, duhovnu, umnu.

"Onda –?"

"Dođite na pir! I ja ću govoriti, pjevati, nazdravljati. Na kraju ne ću tresnuti čašom; tresnut ću onom vagom – vi je poznate! Na njoj valjaše držati ravnotežu: kupovaše se, potraživaše i plaćaše... Jer onda još producirasmo i muža i ženu, dobro i zlo, lijepo i ružno, zdravlje i bolest, sitost i kuburluk, san i javu, rad i nerad, tijelo i dušu, boga i čovjeka... Onda, da znate." Njegove misli bijahu baš tako tihe, prozirne, lagane ko dim.

"A ja tad bijah i aktivni i pasivni i sit i gladan i zdrav i bolestan."

I sve tiše, prozirnije, laganije.

"I snivah svijesno i na javi spavah."

Ni najmanje zapreke ne nalažahu njegove misli.

"I pisah upitnike ne u zraku, da ne isprljam ruke, nego u blatu, da isprljam nos..."

Ali ovaj čudnovati momenat ko da bijaše nad zrakom. On lutaše bez uporišta, bez teže. Ili pak bijaše uistinu u zraku, ali tako tanan, sitan, duh... "Bijaše to onda, kad morah pjevati zdravlje, da mogu opjevati bolest!"

Tu je pozvao čašicu. Konobar ga nimalo ne iznenadi ko ni on konobara. Zapitao ga: "Koliko je sati?" "Jedanaest" odgovorio konobar. Arsen je zapamtio odgovor i konobar je poslušao pitanje. Zašto da luđak ne percepira, da je vani kiša i zašto da ignoranta ne shvati, da ga pitaš za vrijeme?

"Ovo je logika! Zadnja, konačna, neoboriva! Logika apsurda!"

Činilo se, da napija, revolucionira, buni.

"U zdravlje duše bez atributa, gospodo! U zdravlje čovjeka, koji prestaje biti živina... Maupassant ga se prepao i rekao: Horla!"

"Horla!"

Bijaše to mrak bez luči, jer tmina postajaše svijetlo. Niti se dizaše niti padaše. Lutaše. Dugo. Ne proždiraše samoga sebe, jer ne bijaše gladan. Niti ga nesklad zbuni, jer ne bijaše već atributa.

"Horla!"

Bijaše to dubina, posljednja, konačna, zadnja. Ali se ne smrska. Jer bijaše – bez dna.

* * *

O samom napunu proljeća vraćaše se Arsen natrag; kući, domovini. Činilo mu se, da ga sve gleda onako glupo kao slike prošlih stoljeća i kampanili prošlih želja. A on gledaše umno, sa shvatanjem na Tiziana kao na onoga Rafaela, u kojeg otkriše delikventsku lubanju i madone. Razumijevaše ih kao svoju prošlost, na koju pogledavaše inteligentnije negoli na sadašnjost.

Ali priroda se eto pomaljaše – i opet – kao usidjelica u kratkim suknjama, gdje se oči oziru za nogama više no za licem. Napastovaše ga, namigivaše i izazivaše, a on odgovaraše kao kokoti, koja mu je otela novac, davši mu u zamjenu – zarazu.

I rođeno mjesto i poznata lica ne prepoznavahu ga; a on ih je sve prepoznao, jer starci bijahu ostali jednaki ko muževi. I pogledao na zidove sa strane ceste, što mu se nekada pričinjahu silno visoki, a sada mu bijahu uistinu užasno niski. On je izrastao, dakako. Kamen ne raste ko ni njegovi zemljaci. I on, koji se gušio, zaturivao i prljao, osjećaše još jednu mračnost, davljenje i blato u čistoći njihovog neba, zvonkosti organa i jasnoći osjećaja.

Ah! Škripao je zubima. Jer mogaše mirnije gledati na hridine i more negoli u ljude; jer su oni bili teži od prašine i mučniji od zapare.

Ah! Želio je otići, otići, otići. Ne dozivahu mu u pamet cijelu njegovu prošlost; dozivahu mu u pamet glupu njegovu prošlost. I kesteni, razvaganjeni ko trbusi kanonika i cesta, nesnosna ko brbljava baba... Pričinjaše mu se, da je to baš tako, kao da se njegov mozak ulijeva u pasju lubanju. Čovjek, što laje i misao za šapom, koja ne umije da piše.

"Oporavio si se", govorahu mu. Gledahu mu lice. "Nijesam se oporavio", odgovaraše, ali mu ne vjerovahu, jer ne slušahu njegovih riječi. I on je morao slušati njihove govore, da može pojesti njihova jela... ostaviti bez hrane mozak, da napuni želudac.

Ali on ne zamjeraše. Želio je samo naći svoj mozak u svojoj lubanji: otići, podragati psetu dražesnu njušku i napisati studiju o inteligensi njegovog pogleda i perverzitetu njuha.

I pošao dalje, gore, na sjever. Stisnuo ruku rođacima, znancima, svima. I samo je pozdravljao, stiskao ruke i odgovarao. Ne prepade se sad toga: sve ga je vuklo u društvo, brbljanje, kicošenje, i zabave, ali on bijaše već pretežak. I ako bi naumio skočiti u more, a oni ga pokušali suzdržati, značila bi njegova smrt i – njihovu.

I Marko je došao. I Nikšić... Došle su njegove uspomene; došlo je cvijeće, što ga je gazio i blato, koje je suzama zalijevao. I pričinjaše mu se, da je plakao više radi ljudi, negoli rad sebe. Bijaše im kriv kao liječnik, koji im je najmiliju osobu, bolesnu i neizlječivu, otpravio na drugi svijet.

Ali to bijahu tek dojmovi; ne rasuđivaše. Pio je redovito kavu i debatirao vrhu politike. S velikim apetitom, rekoše, i osobitom oštroumnošću. Da, on se dizaše na površje, među ljude, u debate. A Marko izjavljivaše:

– Ova je tvoja "filozofija psihologije iliti logika apsurda" ludost!

Govoraše iskreno. I Arsen, razgovarajući sad s njime u parku o tome, ne birtiji, opažaše i sam u tome nešto suluda, što mu se tamo na osami činjaše potpuna razumnost. I gledaše se u zadnjoj situaciji, koja ga ne smrska, ali koja mu vazdušnim skitanjem izubija organizam i iscijepa snagu. Bijaše umoran. Sad to osjećaše: pijan ne osjećaše boli.

Jer ovo pola godine život bijaše intelektualnost: riješiti problem bijaše za njega dobiti ženu; misliti bijaše patiti se, raditi i mučiti za svakidašnji kruh; veseliti se bijaše za njega zaodjevati, kititi, napravljati ideje kao kosu, odijela i dragu.

Ubijaše misli kao ljude, mijenjaše kao ljubovce, stvaraše ko djecu. I piće i suze bijahu postale tek sredstvom kao meso i kupus hrana, svrha im bijaše – koitus i fekondnost.

– Zaletih se, jest – govoraše Marku. – Bijah duboko. Digoh se na vrijeme gore, na površje. Jer treba i na dnu dubina morskih zraka, veze sa površjem, suncem i ljudima. Treba vazdušne sisaljke: treba znanosti. Jer užasni se problemi nakupljahu poput boli i srdžbe. I zapara, zasićenost i naoblaka odahnjivaše u kiši ko srdžba u kletvi i bol u plaču. A problemi?

U znanosti.

– Govorit će mi: kukavan je tvoj život, umuješ, misliš i čitaš; jadniče! gubiš uživanje, život i svijet: jer iza smrti nema žene, zabava, plesova i – žene; jer ako i jest tamo nešto – onda je to duša, mozak, misao. Prolazna je materija, vječan je najviše intelekt!

A Marko ga gledaše. Trijezni, umni, ozbiljni Marko.

– I ti ćeš odgovoriti?

I Arsen gledaše. I brata i sestru i ujaka i znance i ljude... Davaše im u tom času svoje već istekle suze poput zarađenog kapitala i psovku, poput jedine religije. I odgovori:

– Reći ću: Materija je vječna, kratkovjek je intelekt. Vi koitirate ko ptica, pseto, majmun, Eskimac, pradjed, djed, otac, ali mislite drukčije, no što ste pred godinu dana mislili. Dalji ste od samih sebe intelektualno, no od ptice materijalno.

Pa opet kao da je spustio goru, gorje, čitavi jedan vijek, epohu, planet sa grudiju – stade frkati cigaretu. A priroda gledaše na njegove dimove poput profesora, kad ga je đak zatražio vatre.

Zagreb, u prvoj polovici mjeseca maja, 1907. godine.

Sljedeća stranica→