Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/X.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, X.
autor: Janko Polić Kamov

X. uredi

Dolažahu i opet one noći, one njegove velike, nemile, besnene noći. Malo je čitao. A kad se veče spuštaše lagana kao sapa majčina, kad je dozivaše pospana zvonjava, on je šetao obalom ironički gleđući u radni svijet, što je polazio spavati i gospodu, što izazivahu apetit poput izloženih šunka i salame. Ironiziraše i vaselenu "spokojnu ko zavaljeno govedo i prečesto jasnu ko oči gluposti". Samo sunce, oblaci i more uozbiljivahu njegov pogled: "sunce, na zapadu što niti grijaše niti svijetljaše i svejedno bijaše tamo vidljivo, živo, pomično ko impotensa". I oblačje "kad odražavaše zadnje rumenilo neukusno i neskladno poput Maljavinovog platna". I more "zablaćeno ko oči bludnice i prljavo ko pesnice revolucije". Ali nebesa se vijahu, "blijeđahu, umiljavahu kao put skrofuloznog Rubellija". I oživljavaše luna, "kao lice našminkane i napudrane djevojke..." A on se bacakaše: misli njegove kašljucahu kao ono davno njegov organizam. I dizahu ga s kreveta, jer ne bijaše vrijeme spavanju. Valjalo je naći izlaz, formulu, riječ: valjalo je naći logiku apsurda. Jedamput je bio rekao: "Ova realnost nisam ja", a sada kao da i ova realnost bijaše on; bijahu dva bića u njemu i dvije realnosti: jedna ljubav čovječanstva, druga mržnja ljudi: samilost za čovjeka i teror za društvo.

Teror za društvo. Osjećaše ga ono jedamput na kolodvoru, kad mišljaše: "kako je to vrlo jednostavno baciti bombu u onaj kup tamo". Osjećaše ga ovo nekoliko dana, gdje je riječ "anarhija" stala čarati u njemu neizrečenu raskoš zadihavajući njegove nerve u velikim, gospodskim masama: tada je on spuštao preko očiju šešir, ne gledao ljudima u oči i žeđao izazov kicoša. Dapače! On je stao porugljivo prolaziti pokraj vojnika, lopovski ispitivati izloge i smišljao primati kaki anarhistički list na svoju punu adresu i čitati javno, na trgu. Pričinjaše mu se, da su i ovo baš isti psihički, kolosalni, neiscrpivi majdani. Ali onda ga zbunjivaše, što u pijanstvu i pjesnikovanju liže i guta požudno blato, pred kim se odvraća u životu; što ga zanaša gladovanje i patnja na papiru, u spominjanju i pričanju kao što baca kuražno bombe – u misli.

"Lažem li dakle? Koja sam realnost ja?"

Ovo bijaše upit, što ga natezaše, svijaše i buđaše. Bijaše mu, da se provukao kroz njegov organizam i on čitavi dobio njegovu formu.

"Blud, prljavštine i progoni" – ponavljaše onu rečenicu, što se je nekada onako hobotnički gibala u njemu – i "iste forme stida i zanosa".

"Razni, oprečni, daleki razlozi i iste, složne, jednake posljedice."

Ali sad se to ne gibaše u njemu. Začas pomisli, da se to sledilo, otvrdnulo, skrutnulo. U glavi: Kvrga! A onda i opet ova rečenica tako skrutnuta plivaše i gibaše se u njemu, jer začas mu se opet pričini, da je on sam voden, glibljiv, izmekšan. U psihi: kloaka!

Zato ove noći ne usne vrlo dugo. Mislio je, dozivao sve u pamet, sravnjivao i onda – kao da je primio onu rečenicu za grkljan košto ona dosada njega; – on ju je bacio u kraj. Bijaše razmišljanjem toliko ojačao. "Ne ću misliti na nju." I nije mislio. "Oprečni, daleki, razni razlozi – pa dobro! Da vidimo! Da vidimo!" Podsmijevaše se zlobno, pohotno, duboko, jer kao da je razlogu bio našao ono glavno: ime.

Odsada se sasma uvukao u sebe, po noći, u svoje misli. Podavaše im se kao duhovima, s kojima se on dobro gleda, razumije i snalazi. I jednoga jutra skoči s kreveta i stane šetati. Šetaše cijeli dan; bijaše zadnji u mjesecu i "ime" bijaše ispravno, valjano i – zakonito.

Posljednja ljubav. Onda, kad je to bilo, on sâm nije mogao zapamtiti, kako je to sve išlo. Sada mu je to jasno. Čudnovatom nategom intelekta uspije sada konstruirati čitavi događaj: ispuniti praznine pamćenja i spojiti zapamćene činjenice. U njegovom sjećanju bijahu komadi i on stvori sad od njih građevinu od porušenog, iskidanog materijala gotovo genijalnošću umjetnika.

Potkraj rujna. Pred pola godine. Na klupi. On i jedna sluškinja. Razgovor o gazdaricama. Stisnuti oboje. Arsen je tapka, stiska i štipka – za dio tijela, što nabujava poput mjehura kao da se tude skuplja sav strastveni, uzrujani, bludni dah. Onda je vuče preko koljena: poledice. Ona se lagano otima. Jedamput dapače zarine svoje prste u njegovo stegno. Rvaju se ovako i natežu. Ko derani. U zasjeni, daleko, gore, u šumi, za lune. Žari ih noć, razmetljiva poput vjetra, što diže prašak, hartiju i svite. A ona je slabo odjevena. Ima samo kiklju – za sprdnju; i košulju – za šalu. Arsen ne mari za sise. Ne mari ni za lice. Ni za cjelov. On se sav gubi oko bokova, kukova i stegna. I opet je ona prebačena preko njegovog krila. On je priteže još više, još jače, još bliže. I ona ga grebucka sve ljuće. Ali on ne osjeća svoje boli, jer vjeruje u – njenu. I onda – svale se najedamput... On ju je zbilja privukao. Padoše. I digao joj svite. Ali to bijaše prvi put – odostrag. On je se dotako. Ali to bijaše prvi put – šakom. On je svršio "koitus", ali ne skinu svojih hlača. Bijaše gotov: prvi puta zadovoljena strast s punim uživanjem, neprekinutim bludom i bez straha za dijete. Prvi blud individualizma:

Arsen se napokon nazvao sadikom.

Napokon. Mogao je odahnuti i krenuti dalje. Jer odnošaj prema sestri i njegove karakterističnije ljubavi ne obrazlagahu ništa: bijahu prekrivene tananim, gdjegdje "naravnim" perverzitetom, dolazeći do kulmena u frazi i štipaju. Ali sada: Sadizam sve osvjetljivaše. On bijaše pokazao, istina, svoju golotinju, ali valjaše i nju – ogoliti: Ovo bijaše luč, posljednja ljubav. On je slutio da je rasjekao veliki jedan čvor, ali ne mačem. Njegova poza ne bijaše sredovječna, viteška, herojska: bijaše podlačka, sramotna, moderna. On je vidio da nije razina brijega dno – dubine su preko nje, iza nje, dublje. Dapače! Dubine bijahu oduvijek u čovjeku: valjalo se samo spustiti, stegnuti, suziti u sama sebe i mišlju izbrisati atribute duše.

I Arsen je zabilježio: Prva točka. Najranije djetinjstvo: treća godina. Spavaše tada – rekoše mu kasnije – sa sluškinjom i volio ju je od rođene majke. Kad je ona odlazila, plakaše dugo za njom. "Ne razumijemo, zašto plačeš, govorahu, kad te je ona uvijek tukla"... Ni on ne razumije. Sad razumijevaše.

Druga točka. U pučkoj školi spadaše u privilegovane i zato ne podvržen učiteljevim maltretacijama. Ali voljaše kao pučkoškolac igrati se s djecom – "škole". Igrahu u šumi. Arsen je uvijek volio biti "učenik" i primati kazne od "učitelja". Jedva se primjetljivo javljaše simpatija prema onom "učitelju", što bijaše – ženskoga spola. Ali što je dalje koracao u godinama i što je u tome pljuskanju mogao osjećati više draži, ugode i čari, to se naklonost svraćaše jasnije i više ženskome spolu.

Treća. Druga pučka škola: u osmoj godini. Jednoga se jutra digao sav rumen, napet, uzrujan. Snivao, da ga žena pravoga učitelja kažnjava prebaciv ga preko krila. Osjećaše njezinu ruku, toplu, jaku, žednu. Po prvi put bijaše to, što mu se i spolno udo napelo, izraslo, okrupnilo – ali bez mrve materije. I onda još nekoliko ovakih besvijesnih jutara, dozivanih maštom i određenim položajem tijela i onda – godine i godine ništa! Bijaše to ko bljesak genija, provala vulkana i revolucija mase. I vulkan postane za godine i godine mrtav. Ali sav taj život do dvanaeste godine ne bijaše bez tutnjava, potresa i nemira. Ne odražavaše se na samom krateru; odražavaše se u okolici; ne u geniju, nego u masi, ne u centrumu, djelovanju revolucije, nego u provinciji i spominjanju. Tako se već u trećoj pučkoj školi izobijestio, došao do zatvora, ćušaka i šiba. On im se otimao, morahu ga četvorica držati, ali njemu su oni mlazovi bili ugodni.

Četvrta. Dvanaesta godina. Ljeto. Priroda ražarena, mamurna, znojna. U šumici, do njegove sobe, djevojčice u kratkim suknjama, još kraćim čarapama, bez ovratnika, i bez rukava. Zatrčavaju se, hvataju, sudaraju i padaju. Haljine se lako otimlju njihovim tjelesima i tjelesa haljinama. A Arsen iza kapaka gleda i žudi za njihovim haljinama, nogama, kosama i smišlja čudnovati prijedlog: igrat ćemo se skrivača pa ko se posljednji da uhvatiti, dobit će pet pljusaka. I ova ga pomisao omamljuje, lomi koljena, siše kosti i on postaje mesnat! A ona misao sva goropadnija, proždrljivija siše i meso i ostaje – tekućina.

I opet – začudo – to je trajalo dva tjedna, ali onda se sve utihnulo – ohladnila priroda, nestalo zeleni i nestalo djevojčica. Žena je već bila dosta jasno i određeno istupila, ali za godinu dana, u trinaestoj godini, u istom onakom ljetu, kraj istih onih djevojčica – on bijaše već momak. On nije htio biti njima niti ravan: on je htio biti nad njima: biti "učitelj"; suditi "učenicima", a ne biti "učenik" "učiteljici" i pogotovo: ne kažnjavati – "učenike"... Ali to bijaše mašta, tajna, osama: pojavom prve protoplazme on je prestao biti na djelu ono, što bijaše u misli. Društvo ga odijeli od njega samoga: on postajaše realnost, ne realnost Arsen; društvo upotrebljavaše njega, ne on društvo. Zato, što bijaše u rijetkim časovima "osamljene besvijesti" njegovo najveće uživanje, u mnogobrojnim časovima "društvene svijesti" bijaše mu najogavnije djelo: on se nije ufao udariti dijete i nije za živu glavu dopuštao, da ga se dotakne ma tko: niti je on tukao druge niti je dopuštao da drugi tuku – faktično – njega. Zato je tek sada razumio svu groznu, suludu, ubitačnu sramotu krsnog svog kuma, njegovih propovijedi i srednjega vijeka. I kad je doznao od jednoga druga, da njegova "osamljena besvijest" znači rukama ovlažiti tijelo i osušiti mozak, znači naime da rukoblud pokretenjuje čovjeka, Arsen se ubrzo kani takog abisa. Jer onda bijaše poletan, buntovan, poet. Čitao je, pisao, govorio: u četrnaestoj godini. A u petnaestoj je već znao sve: izgubio religiju, boga i moral i za uzdarje dobio znanje, literaturu i bordel.

Sad se i opet vratio na svoje karakterističnije ljubavi. I nije trebao no opetovati istim onim redom svoje uspomene, pa da u njima vidi daleko više, no je pred godinu dana vidio. Citiraše:

"Znao sam, da je Adela nada mnom; jer se sigraše s mojim tijelom, što drhtaše kroz njenu nemilu igru..."

"A Zora bijaše poda mnom. Zora s brčićima, u crvenoj kiklji i bijena od muža (?)" Ovo je posljednje on sada dodao.

"Amerikanku potapkah po naježurenom mesu i hvatah ga užarenim pesnicama".

"Luđakinja iz B/S pričaše: Stražari me vukli, hvatali i tukli; i rukave mi razderali".

"A ona iz dalmatinskog podruma imađaše meso ko da je dobrano udarcima umekšano. Izgledaše da ona istom nasladom prima i daje udarce."

I ona ista crta bijaše sada valovita, neravna i duža. Predstavljaše njega cijeloga, gdje prelazi brdinu, ali s očima sve oštrijim i sa sviješću sve jasnijom. Isprva nije znao da živi i što je dulje živio, sve je bolje poznavao život. Iz besvijesti ulazaše u svijest, iz nemoći u snagu, od ropstva u tiraniju, iz sobe u svijet: društvo mu poda knjige, žene i novac, ali s pogodbom: služi mi sada ko momak; kad dođe vrijeme ko muž I onda, najzad, ko otac. I Arsen je služio, dok nije došla tuberkuloza i denuncijantski izdala sve tajne, namjere i ciljeve gospodara, mecene i dobrotvora. Ko da mu govoraše: "Ti daješ više no što primaš. Društvo hoće od tebe "kastraciju" poput vlasnika sikstinske kapele, koji obećavaju pjevačima – raj!" Ali Arsen ne vidjevaše toga odmah. Nije znao, da i knjige, koje mu društvo davaše, i znanje, koje mu ga pružaše, i novac, što mu namicaše, i žene, na koje dobivaše popust – nije znao, da je to ciganluk, koji ti plati vino, da te opita okrade. I Arsen veličaše stvaranje, zdravlje i prileg u teoriji i praksi. Htio je biti potpun, realan i iskren. A njegova teorija bijaše lažna poput njegove prakse. Ciljeve društva i speciesa postizavaše tek svojim perverzitetom, ali movensi bluda ne bijahu ni cjelovi ni sise. Jer društvo umovaše: ako si rođeni zločinac, budi krvnik: jer kad možeš kršiti zakon, najsposobniji si da ga braniš.

Ali kad ne smjede pljunuti na cestu i kad krvnik ostade predugo bez žrtve, Arsen se stao oporavljati, zločinac smišljati bijeg: izrabljivani pritisnuo izrabljivača najprije štampom, pa skupštinama, pa organizacijama i sveopćim pravom glasa.

Arsen je nastavio citirati:

"Želio bih stiskati k sebi njezino izbito tijelo i raščupane kose."

"Oko Nikšićeve gazdarice drhtaše nešto crna i odurna i ona izgledaše ko glad, što neće da jede i sâm se izgriza kidajući meso i oblizujući nokte."

"A sestra – jer sestra, jer joj je prijetio kum, rođaci i muž i jer bijaše sestra... I jer sam je tješio samo zato, da mogu rođenoj sestri bujmiti bokove i – normalno ljubiti u snu..."

"A ona me je sjećala koje poznate primorske djevojke, što joj je majka raščupala kose, a ona se izderala u bezobraznom plaču i – jer sam joj govorio: da nas ovaka avet zahvati, ovaka..."

"I možda bi bila došla i trafikantica, jer je bila vrlo mlada i jer sam želio biti njezin – instruktor. Dok "zadnja ljubav" ne zaguši sve, jer ne osjećah svoje boli iščekivajući njenu, jer joj podigoh svite odostrag i poljubih šakom."

Jest! Istiskivahu njegov blud i priroda jezuitski mudrovaše: svrha posvećuje sredstvo.

Arsen se u zanosu ispitivanja zalijetavaše predaleko, vratolomno i riskantno. Izgledaše ko filozof, koji izrabljuje i konstruira činjenice za svoj sistem i spekulant, koji nategne u svoju korist novinstvo. Zato mu se pričinjaše nečim svijesnim besvjesnost; nečim idejnim život, nečim proračunanim djelo ignoranta. I kavana i šetalište i kazalište i birtija i zabave i bludilišta i služavke i skupštine i glumice i demonstracije – sve ovo paraliziraše njegov kažnjivi, sramotni, prokleti blud: jer je valjalo biti čovjek života, a život bijaše žena, vika i vino – valjalo je biti na razini momaštva teorijski i praktično – valjalo je biti normalan to više, da zabašuriš time svoju abnormalnost poput rječetine u ustima nevinoga, apstinense u onima razbludnika i pljuvanja na samog sebe u junaka golubinje ćudi. I ako se jedan svjetski novelista ponizio u masi do toga, te se za ženidbe nekake stao dizati na prste od puste znatiželje poput najblesastijeg seljaka, valjalo je da se i Arsen ponizi uzdignuvši se momačkom snagom do ženske slabosti.

I više. Ako si ubojica, budi krvnik – ako si sadik, budi buntovnik!

I Arsen je izgubio školu, pljunuv na profesora; došao u zatvor i protrv nečije prozore i stražarska leđa; osjetio spolnost prema Nikšićevoj gazdarici, gdje je rugoba izazivala predodžbu vještice; ciljao na djevojčice, gdje je prileg pretpostavljao nasilje, i na nevine, gdje je zahtijevao bol; hvatao se bludnica, gdje je uštip bio uvod u cjelivanje, i sluškinja, gdje je zvizgac bio obična duhovitost.

Ne mogaše se on provesti jasan, potpun, istinit: sramota mu podrezivaše krila, oduravanje hladilo krv i svijetlo pršilo snagu: zato je prštao kroz uličnu viku, drskosti derana, zanos za nevinima i prilegom, začinjenim štipanjem i pomišljajima. Morao se dakle seksus izraziti u socijalno pojmljivoj formi, prema nivou ondašnjih oblika bludnosti i staleža ženskog. Arsen je tako stao veličati nevinost, cijeniti služavke, prigovarati profesorima i dizati svoj glas za slobodu, ustavnost i napredak svog naroda. Postajaše negdje agitator za zdravi koitus, drugdje za slobodu čovjekovu; negdje propagator protoplazme, drugdje ideja. Tako je izašao iz škole i ušao u bludilište; izgubio krevet u sobi kod broja 4 i našao u zatvoru; pljunuo na profesora i poljubio Zoru; došao s onom iz "dalmatinskog podruma" do zahoda i patriotizmom u formi kamenja do drugog kata.

I odmah, u sarkazmu, što ga posvećivaše pušeći se mozak, pitaše nekud izazovno, grko, čovječji: "Što je dakle realnost?" I odgovaraše govoreći u jedno uho: "Zato ne postah ni nostalgik ni melanholik" i u drugo: "Bježah od svoje realnosti u vašu realnost i rekoste: realan! Vratih se samome sebi i govorite: nerealan! Evo ruke: Sluga sam!!"

Sljedeća stranica→