Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/VIII.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, VIII.
autor: Janko Polić Kamov

VIII.

Ove je noći bio prilično pijan. O tom se je uvjerio tek drugi dan. U džepu je našao jedan srebrni novac od olova i dva bakrena bez vrijednosti. Istina: mjesec se približavaše kraju i proljet stupaše vrlo nestalno, tromo i bezvoljno. Arsen nije bilježio velike promjene u ovo godinu dana. Činilo mu se, da se cijeli taj dvanaestmjesečni život temelji na istome temelju, na kojemu se njegov život ne diže više, nego ka kojemu se spušta. Ulazio je u dubine svoje psihologije s više lakoće, priznavaše činjenice s više samosvijesti i kretaše se u njima udobnije. Njegove misli poput vida privikoše na mrak. On je i sad znao plakati; ali on plakaše od zanosa za svojim otkrićima, od čara frazeološkog i raskoši misaone, kad bi razgovorima zabrodio po kaljuži, kojoj nadjevaše ime psiha. Plamtio je tako često od oduševljenja poput turista: kao da otkriva novi svijet i vratolomno roni u središte zemlje; najprije sâm, pa s Nikšićem i Rubellijem.

"Ode liječenje, mišljaše, ko Markova osnova. Ode rad ko liječenje. Ode štednja ko rad... Ja si nikada ne zaradih novaca za život, ja se nikada ne izliječih za – zdravlje... Smiješno... Stadoh raditi i moj je rad prelazio u rasipanje. Stadoh štedjeti i moja je štednja prelazila u škrtost. Stadoh se liječiti i moje je liječenje izašlo na karikaturu."

Ćutio se ipak krepčim. Noge više nije vukao za sobom, kao prije poput okovanog kažnjenika. "Oporavih se zacijelo". Utvrđivaše svoj oporavak makar ga nije trebalo ničim utvrđivati. Jer uistinu bijaše oporavljen. Ni ramena ga više ne pritiskivahu kao nedavno poput tupe, teške, metalne sparine. Ni zrak mu ne štetovaše: vjetar se sigraše s njegovim plućima; svježina mu se laskavo nuđaše. Ozdravljivaše i sada mu to podavaše moralne snage; liječio se, radio, štedio; bijaše dobar: smio je dakle postati zao: dolazilo je nakon ranog lijeganja, kure i marljivosti lumpanje s idejnim pjesmama, problemnim noćima; dolazaše vrijeme propagiranja ideala, rađanja i agitacije.

"Imam pravo na to: Ravnoteža. Ta ovo me drži."

Pošao je k moru. Čudnim slučajem zagleda Rubellija. On je nekud hrlio veslajući po zraku gipkim ramenima.

– Karlo!

Gotovo je trčao za njim. Rubelli je usporavao korak kao da je u neodlučnosti.

– Jesi li gluh? – Arsen ga primi za ramena. Dojam, što ga je Rubelli načinio na Arsena bijaše čudnovat. "Ovaj je nešto sinoć ili jutros izgubio" mišljaše. "Ovaj je nešto velika izgubio – dobar glas, poštenje ili stid..." ponavljaše i onda zapita naglas:

– Ma šta ti je?

– Ništa.

I uistinu bijaše mu "ništa". Sinoć ne potroši ni krajcara. Ali uvijek još šućaše. Lice, začudo, ne bijaše nimalo zabrinuto. Ali kad ga je Arsen i opet zapitao: "ma šta ti je?" činjaše se, da dosada bijaše to bijelo, puno i meko lice u tami i da ga ovo jedino pitanje osvjetljuje. Išli su tako neko vrijeme šuteći. A na zaokretu k moru, Rubelli, zagledav jednu curu, žurno se oprosti i pođe još žurnije k njoj.

– Zdravo! Izvini! – Bio je pogledao Arsena nasmješljivo; ali i ova nasmješljivost osvjetljivaše. "Rubelli je nešto izgubio, sramotno izgubio." Pratio ga pogledom: šetao je s onom djevojkom uvijek se smješkajući. Dugo je Arsen gledao u njega. I eto: njegovo smješkanje postajaše dvolično. Arsen je u njemu mogao gledati i iskrenost i usiljavanje. I tako je govorio: "Usiljava se, nespretan je, naivan; fali mu žena, fali mu snaga u kretnjama, govoru i glasu; vidi se da je čist i nevin." A onda izazivajući samoga sebe odgovaraše: "To je iskrenost, spretnost, iskustvo; ženskar je u kretnjama, govoru i glasu; ne vidi se, da je nevin i čist." Sjetio se dviju scena: jedamput je Rubelli bio s njim u društvu Savićevih; govoraše svjetski; Arsen ga sprva držaše velegradskim pustolovom, a onda, sinoć, Rubelli je priznao pod pritiskom alkohola i razgovora svoju spolnu čistoću u dvadeset i šestoj godini. "A govoraše tako svjetski, gradski, kavanski, mišljaše Arsen. Kao da je bio doonda sav smisao njegovog života i problema u tome: sačuvati svoju nevinost i prikazivati se razbludnikom; faktičnom nevinošću dokazati formalnu iskvarenost."

Arsen ga već nije gledao. Mislio je duboko: njegove misli ležahu u dubini mozga i mozak u dubini duše.

"I nije li baš sav čar njegovog života u tome? Sačuvao nevinost i to ga buni u blizini svijeta i baš zato, jer ga to buni i ponizuje, on ulaže sav svoj talenat u to, da se "rehabilitira"; a on je darovit; on je poznat sa svoje spretnosti, gipkosti i zgodnosti u ženskom društvu. Iako on govori o ženama s toliko shvatanja, to je baš zarad toga, što mora da ih studira, uči i čita, da tako zabašuri svoju nevinost." Rubelli je dapače znao, koliko ima u gradu javno–privatnih kuća, znao je po imenu sve viđenije kokote i historije poznatijih dama. Jer on je morao mnogo toga znati!

Ali pred Arsenom promaši cilj. Njega je baš to navelo, da u njegovom govoru otkrije nutrinju, u istini laž, u iskvarenosti čistoću. Arsenova je intelektualnost bivala sve strastvenijom, razvitijom, životnijom. Pričini mu se baš sada, da sve ove ljude, što je povlačio po svojim birtijskim debatama i pred kojima razotkrivaše tragički sebe – izrabljuje. Ko trgovac: malo dajem, da dobijem mnogo. Uvlačio se izdaleka, uvijao u blizini; bijaše neodoljiv, neumoran, čvrst; laskaše, cvrkutaše i umiljavaše se "poput ptičara, kad hvata ptice".

– Ja sam eto taki i taki – prikazivaše se on, rastvaraše osjećaje, kemiziraše analitički psihu i veličajuć bol, podlost i osamljenost, podavaše trojstvu čar individualizmom i ljepotu genijalnošću.

– Newton – bio je podlački rekao Rubelliju – bijaše čist – i zato velik!

Prešućivaše, da je Byron bio nečist i zato ništa manji. Ali on je proračunavao, kombinirao, zamamljivao ko da se radi o svoti novaca.

– Svi veliki ljudi bijahu nezdravi – bio je nastavio još podlije – i ako ste vi skrofulozan, ne možete biti bezvrijedan!

"I on je onda priznao. Kao Nikšić! I Nikšić mi je priznao, kako mu se sviđaju žene i što je u njih movens njegove potentnosti... Priznao!" Arsen je znao u tančine tu Nikšićevu ispovijest, ali je sad otjera od sebe. Znao ju je i zato ne moraše na nju misliti. Jer mu se Rubelli ispoljavaše u mašti: "Bio je turoban, poništen, izgubljen kao da kaže: a šta je taj život? Što ima vrijedna, osobita, čarobita u njemu?" I sva ta turobnost i potištenost kao da bijaše sad za Arsena neka posebna energija: energija smirenja, rezignacije i uviđavnosti: tako bijednik ostavlja kućište; tako gladni bježi u Ameriku. "I on tako bježi. I on je uvidio, da valja ostaviti kuću, makar je lijepa."

Sav se podavaše mislima. "Ni Adam se ne usprotivi. Jer je valjalo ostaviti raj. Izgubljeni raj!" Mislio je velikom žestinom, ali to bijaše posebna žestina poput one potištenosti, što je nazivaše energija. I ko da gleda u sâm prošli, daleki prizor, govoraše: "I Nikšić je došao k meni jednoga jutra i priznao, da osta prvi put u svome životu impotentan pred njom. Nije mogao. On, idealni ljubavnik, traženi drug za krevet, uvijek dobro došli gost javnih kuća, spolno rođeni soldat i župnik i – ne mogaše." Bijaše to baš povodom njihovom razgovoru u pivani. "Ja dakle, ja! Ja kastrator! Otac novog čovječanstva! Borac i pobjednik!" Grijaše se od razorne pržljive strasti. "Crkni, prirodo"! Iznesla si bacile; okotila ih sama; dijete ubija majku!"

I bacili navaljivahu; oni sami; oni svuda. Prekriljivahu poljane poput skakavaca, pijeska i mediokriteta. Arsen ih vidjevaše uzmahanim mislima, intelektualnim očima i utjelovljenim intelektom; u tom je trenu živio onim istim momentom. I Nikšić mu izgledaše kao žena izljubljena, ostavljena i neplaćena: zato zamamna na papiru i u krčmi. "Učinih te propalicom, sifilitičnim i gadom; zato velikim, zdravim i mirisnim." I sav zaljubljen u svoje fraze ispravljaše: "Ali ne! Ne odbacih tebe samoga; odbacih seljačke opanke tvoje i bivolsku snagu tvoju i uniformnu ljepotu tvoju i patrijarhalnu potensu tvoju. Učinih te svojim ko sebe... Ko Rubellija (?)..." On je mislio zamišljavajući da to piše; zato je tu u zaporke postavio upitnik. "Iskupih vas, robovi! Tebe iskupih, kmete, govoraše Rubelliju, i žališ za batinom." I ovako gubeći se u figure, alegorije i prispodobe ponavljaše istu misao zamjenjujući ideju frazom. I kad bi to bio progovorio naglas, bilo bi u tome vrlo mnogo poze, ali ne trijezne. Ovake poze zauzimaju pijanci.

"Adame! Adame! Gdje si?"

"Tu sam!"

"Zašto se skrivaš?"

"Stidim se".

"Zašto se stidiš?"

"Gol sam."

Izgubljeni raj. Sjetio se one noći, kad oblačje predstavljaše ovake slike: trupine tjerane u ponor kandžijom kerubina. On gledaše istu tu noć nakon gotovo godine dana. Samo joj onda ne razumijevaše simbola propustiv nabujale možđane u spolno udo. A sada."

Jest! Bijaše to čitavi jedan izgubljeni raj. Zauvijek. Nebesa, visina i površje. Ko "život". Ali osvojeni, kupljeni, zarađeni pakao. Dubina i središte... Psiha!... Plamen buktaše. Cerekahu se kosti. Derahu se puti. Bunila se tjelesa. Ali bol ova modelovaše lica: za slikara; i pleća: za kipara; i grla: za glazbenika; i psovku: za pjesnika...

Njegove predodžbe i zamišljaji postajahu sve jači, krepči i zato se u svim ovim zalijetavanjima uza svu pretjeranost trezveni. Očaravaše ga pakao. Sjećao se prošlog ljeta, ispaljenog asfalta, atmosfere i glave. Sparina stiskivaše lubanju i raširivaše mozak; pržila meso i cijedila znoj. Ona atmosfera bijaše kao ona oko rastaljenog željeza, oko one presjajne, preguste i premasne tekućine. Ono ljeto! I onaj san! "Onaj san... Bijaše ko žeravka u pepelu... I pepeo me ne ugasnu... Sačuvao me."

Pakao ga očaravaše, t. j. on očaravaše pakao: očaravahu se uzajamno. I sav onaj plamen, crljen kao da ga riga čitavo čovječanstvo, zanašaše na vulkan kranijski, gdje lava bijaše misao. I došav do te točke potenciranja i izgubiv u onom kaosu dovedene svoje drugove Nikšića i Rubellija naišao na – Lizu. I stao se zabavljati ovim čudnim slučajem:

"Gdje vas nađoh! Kako mi je milo!" Šalio se. "I tko vam je pokazao put?" Zabavljao se riječima. On je u sebi pisao, pjevao i sastavljao. Taki postajaše u mislima, razgovorima i drugovanju.

"Vi plamsate. Plamen vam je spalio haljine. Plamen je ogolio i one, moje drugove... A ja sam uspirio plamen."

On je sada vrlo dobro shvaćao sva svoja pisma. Znao je za strast, što ih je pisala, za mar, što ih je sastavio i za svrhu onih podcrtanih, naglašenih i opetovanih riječi: "radim sve to bez mrve proračunanosti". U drugom je pismu bio to ponovio i opet podcrtao. Bijaše sve to dopisivanje puko trgovanje: dajem, da dobijem.

"Kako je to jasno! Kako je to jasno! Ja sam pismima išao za tim, da nju osvojim. Zato sam –"

Tu se je već stao buniti. Znao je dobro i osjećao duboko, kako se bio uhvatio one riječi "tuku me". I odmah pomislio na "luđakinju B/S", na prebrzi svršetak i iste riječi, koje ga tamo izazvahu na materijalni blud, a tu na intelektualna pisma. Ali on je i to zabašurivao. Stao se vrtiti oko svoje podlosti, ne strasti; oko sredstva, ne svrhe; oko "neproračunanosti", koja je bila tako dobro proračunana.

Ne bijaše to sad osvojeni pakao; on je išao osvajati ljude, da napuči infernalnost. Radi ideje? U njemu bijaše smijeha, grkog i porugljivog. "Jer, razlagaše, ja potrebujem možda ženu; nijesam ni lijep ni zdrav ni jak, a to osvaja današnju ženu; treba dakle da stvorim ženu, koju će pritezati moj intelekt i za koju će biti sporedno to, što sam ružan, bolestan i slab."

Ali mu već sada bijaše jasno, zašto je nužna intelektualnost: ne samo radi toga, što nije ni lijep ni zdrav ni jak! Još radi nečega! Još!... I grubo prekinuvši misao i zagušiv još grublje ispitivanje – otiđe. "Sjedio sam tamo", pomisli, kad je već bio sto koračaja daleko. I pričini mu se, da je čuo vrlo dobro njihov kratki, reski, teški odgovor:

Zmijo!!!

Sljedeća stranica→