Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/IV.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, IV.
autor: Janko Polić Kamov

IV. uredi

Rubelli bijaše bijel, mršav i mekan; zarad bjeline izgledaše ponešto odebeo i radi mekoće punan. Brijaše i brkove, što se nije opažalo, ali što je uvijek isticao tužeći se na skupoću brijanja. Podrezivaše odostrag i kosu; naprijed je puštaše da se lijepi za lice. Bijaše lijep, mlječan i pristojan. Nikada ne mahaše rukama, nikada se ne deraše, nikada ne grohotaše. Govoraše potiho ističući slovo "s", "z" izgovaraše na talijansku. Riječ "finesa" bijaše uistinu pretanka u njegovim usnama: zato mu pristajahu i laskanja.

Oprostiv se sa Savićima zađoše u jednu kavanu. Govorahu i opet o slikarstvu. Arsen postajaše sve grči, prezreniji, ciničniji.

– Postaše mi mrski slikari i sva ta slavljena umjetnost.

Tu je pogledao u mramor stola.

– To jest: prezirem ih!

Nije gledao u Rubellija; mrskao se oko nosa i pritezao podbradak.

– Ali zašto? – pitaše ljubezno, bez uvrede, sa zanimanjem drugi.

Arsen je šutio. Uzvinjavaše obrve; podsmijevaše se; i nos mu se širio. A onda, nakon ovake šutnje, najedamput podigne pogled, uozbilji se i spusti ruku na stô.

– Zato! – poviče. – Vas ne vidjeh nikada u biblioteci. Poznam vas od viđenja, ali vas ne vidjeh nikada u biblioteci – ponovi razvlačeći ovu riječ.

– Ne vidjeste me možda – odgovori Rubelli mirno – ali ja sam bio. Šta ćete, kad djela o slikarstvu nisu dovoljno zastupana.

– Zato! – povika ovaj opet. – Zato! – I migne konobaru razveseljen. Nekoje niti brade ko da drhtahu. – Zato! – I odmah povuče stolac bliže nagnuv se k susjedu. – Jer da ih i ima? Kad vi prebirete po knjigama kao po prirodi, životu i ljudima. Ja sam vam rekao, da vas već otprije poznam po viđenju.

Tu ga uhvati pogledom: ona njegova dva oka zadriješe poput čavla pribivši ga nepomično o zid.

– Šta ste vi ono radili s razapetim platnom pred starinskim kampanilom?

– Preslikavao sam.

– Šta?

– Kampanil.

– Zašto?

– Čudnovato. Gledah svečani čas starine.

– Starine! Zato vas prezirem. Preslikavate, razumijem. Ali Kampanile! Kampanile! Crkve! I – slike! Ili odlazite u šumu, planinu i polje. Divljaci.

– Čudnovato. Bar je u prirodi nepomućeni model i boja.

– Da! I djetinjstvo je čisto i rođena je kuća svijetla i pjevajmo nostalgiju. I glupani su sretni i povratimo se neznanju. Da.

– A vidite. Ipak je staro slikarstvo još uvijek nedostiživo.

– Ko mumije. Bar gleda u nas poput mumija. Vi nju pojmite koliko se može pojmiti idiot, ali ona vas podnipošto.

Rubelli bijaše uvrijeđen. On je znao, da Arsen hotimice pretjerava.

– Ali dopustite. Čast modernome slikarstvu, što se tiče tehnike, što je dalo bogatstvo sižeja, slobodu ideja i što je učinilo sve jednakima kao pred zakonom: i anđele i ljude: svi naime mogu biti goli. Ali neke nastranosti... žene bez sisa, leteće ruke... halucinacije... hm... što oduravaju i sliku i slikara i život.

Arsen nije dugo odgovarao. Ovaj mu čovjek bijaše bliz. Ali veliki propad bijaše među njima. Mogli su govoriti, ali si ne mogahu stisnuti ruku. Razgovarahu onda pijući, ne osjećajući. Ali mrak, što je ležao pod staklima, i maleni onaj prostor, zadušen od dima i konobar, sipljiv rad grbe, i apsinth, stežući usta i griskajući utrobu onako zelen do gorčine, i misli, što su lebdile u samoj atmosferi – djelovahu. Arsen je progovorio:

– Zar nema ništa za vas u tim bojama? Evo: ovo je kavana, rakijašnica. Čovjek puši, pije i čita. I dok s jedne strane čitanje začinjava cigareta, s druge pušenje apsinth. I dok ta priroda vani leži tako troma, bezizražajna, bezbojna, čovjek tu bojadiše atmosferu i oživljava zidove. Ta gledajte! Ne prima li sve to oko nas život, ljudsko, naše? Meni se čini, da je i ova tišina, prekidana našim razgovorom i ovaj plafon, uoblačen od dima i grčina pića, što zaslađuje misli, nešto tako zamišljena, smrčena, šutljiva... Tvornice su smradne i rakijašnice su smradne. Dimljive! Zašto ne iznesete dim?

I ispusti ga.

– A halucinacije, prijatelju... Nije li i "Uzašašće" Tizianovo halucinacija? I "Gundulićev san" halucinacija? Pa i one leteće ruke i melankolične sise? I čitavi simbolizam... Ali! Ali!

Rubelli je ostao bez daha. Gledaše ponekud kao Nikšić one noći, kad na sto ostadoše ona dva puna: živa oka.

– Tizian je halucinaciju prikazao realno. Bukovac je vile izvio uz magle, kako se i vide predmeti u snu, a simboliste vide onako, kako vidi – delirij.

Obojica se gledahu.

– Razumijete? Jer su za vrijeme Tiziana vjerovali u realnost čudesa, da je bog i vrag nad nama i izvan nas. A mi znamo, da je čudo u nama, u našoj nerealnosti, da sve to, što zanaša na simbolizam, priviđenja, sablasti, nije no naša subjektivnost, individualnost, abnormalnost, delirij... Najprije priznaše čudo objektivno, onda ga zanijekaše, danas ga priznaju subjektivno: spiritualizam, ili dualizam, materijalizam i – psihologizam.

A Rubelli postane najedamput "čudnovat". Problijedi. To bijaše zato strašno, što je on i onako bio uvijek blijed. Njegove oči ko da izgubiše cilj: bijahu svejedno nepomične. Ali glavu je pomicao. Zagledavahu se. Istina: ne bijaše to strašno samo po sebi. Ali apsinth i noć i Arsen pisahu strahotu na drhtavom, papirnatom njegovom licu.

– Vi ste divan! – progovori najposlije. Njihova sapa bijaše bliza. Pljuskaše se poput dvaju suprotnih valova i uništavaše.

"Ovo je skrofula", progovori u sebi Arsen.

Ispod Rubellijevog ovratnika bijaše jedno mjesto raspucano, crveno, kao olupljeno, zazubljeno. Poput školjke. I približiv mu se sasma rekne:

– Poljubi me!

U Rubellija bijahu oči mutne. Bio se opio.

Sljedeća stranica→