Inauguracijski govor predsjednika Republike Zorana Milanovića

Inauguracijski govor predsjednika Republike Zorana Milanovića, Zagreb, 18. veljače 2020. autor: Zoran Milanović

Poštovane građanke i građani Republike Hrvatske,
Poštovana gospođo predsjednice,
Poštovani gospodine predsjedniče Sabora,
Poštovani gospodine predsjedniče Vlade,
Poštovani bivši predsjednici, gospodine Mesiću i Josipoviću.

Prije svega, zahvala onima koji su ovaj posao i ovu dužnost obnašali prije mene, koje su birali hrvatski građani – predsjedniku Tuđmanu, kojeg nisam poznavao, predsjedniku Mesiću, predsjedniku Josipoviću i predsjednici Grabar-Kitarović, koji su svi u svom vremenu i datim okolnostima dali maksimum od sebe svatko na svoj način, ali sam uvjeren, s jednim zajedničkim nazivnikom, a to je dobra vjera.

Dragi prijatelji,

jedan od, po mom mišljenju, vodećih mislilaca današnjice ovih je dana rekao da se budućnost prave zapadne liberalne demokracije može osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom o željama većine birača, kao i želju većine birača neovisnu od istine. To na prvi pogled zvuči zbunjujuće, međutim, izbori nisu metoda za pronalaženje istine ili apsolutne istine. Izbori su metoda za postizanje mirnog kompromisa između brojnih želja različitih ljudi.

Većina birača ili većina narodnih zastupnika može, primjerice, izglasati odluku da ne postoji problem klimatskih promjena ili da to uopće nije problem, ali to neće promijeniti istinu da taj problem – postoji. Jedno je istina, a drugo je legitimna politička volja da se s tom istinom učini nešto ili da se ne učini ništa. Istina nije pitanje slobodne interpretacije i nije pitanje želje naroda.

Kako da održimo razdvojenim istinu i želju, naročito danas kad tehnologija, uz sve lijepo i uzbudljivo što donosi, neviđeno olakšava manipulaciju ljudskom željom? Čini mi se da postoji samo jedan pravi put: puna i aktivna podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija. To je najčvršća brana tiraniji. Tiraniji svake vrste.

Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju, pak, neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.

Kad je riječ o područjima izravne nadležnosti ili sunadležnosti predsjednika Republike, ali i općenito, ne kanim biti korektivni faktor, nego konstruktivni. Prema mom shvaćanju, upravo to proizlazi iz duha našeg Ustava. Bit ću predan, prije svega onim elementima obrane i nacionalne sigurnosti koji otvaraju mogućnosti iskoraka, kako u pogledu profesionalnih dosega i obrazovanja, tako i u pogledu transparentnosti tih važnih i iznimno osjetljivih sustava. U vanjskoj politici fokusirat ću se, također, na one točke na kojima se mogu graditi suradnja i prosperitet. Nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kada su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja.

Dame i gospodo,

molim vas unaprijed zrno razumijevanja za svoje buduće greške, bit će ih. Jer te greške nikada neće biti namjerne, s namjerom da nekoga povrijede ili ponize. Nikada nisu niti bile, bar ja tako mislim. Uložit ću sve što imam i sve što znam da iz tog zrna povjerenja i razumijevanja izraste mandat od koristi modernoj Hrvatskoj i svim njezinim građanima.

I pritom ne pristajem na to da je greška ili neka velika nesreća kada se razilazimo u mišljenjima i stavovima. Greška je kad zbog razilaženja u stavovima jedni drugima dovodimo u pitanje sumnju, odnosno motivaciju i motive za djelovanje. Svakoga dana borit ću se da tu lošu praksu, da se ljudima osporava patriotizam i dobre namjere u borbi za Hrvatsku, prokazujem jer nas ta praksa, nažalost, prati kao, kako bi Tin Ujević rekao, mramorna gromada, kao tamna sjena već 30 godina. Učinit ću sve da to prestane.

Jer patriotizam je, za razliku od sirovog nacionalizma, kritička privrženost i negacija isključivosti. Patriotizam je stalno i uporno nastojanje na afirmaciji onih aspekata državnosti koji su naše društvo i naše živote učinili, i čine, boljima, slobodnijima, sadržajnijima, nadahnutijima. Što bude širi i nijansiraniji taj spektar privrženosti Hrvatskoj, to će naša zemlja, vjerujem, biti sretnije mjesto za život.

Patriotizam, naravno, podrazumijeva neizbrisivo sjećanje i vječnu zahvalnost muškarcima, ženama i djeci koji su dali živote, patili, poginuli za našu slobodu u Domovinskom ratu, kao i onom prethodnom ratu u antifašističkoj borbi. Patriotizam je i svijest, naša svijest, o trijumfalističkim posrnućima koja su, nažalost, ponekad pratili naše pobjede u ratovima, pri čemu ne treba uvijek uspoređivati ili izjednačavati ta posrnuća.

Ratovi su gotovi. Danas je naša obaveza i odgovornost u tome da se ni jedan građanin naše države ne osjeća ustrašenim, diskriminiranim ili bilo na koji način isključenim zbog činjenice da je drukčija ili drukčiji. Kad kažem drukčija, mislim i slabija, malobrojnija i to prema više kriterija: rodnom, nacionalnom, socijalnom, vjerskom, spolnom, seksualnom, radnom, dobnom. To je patriotizam zasnovan na najvišim vrijednostima našeg Ustava i ako hoćete puke ljudskosti, a ne na mitovima, prošlim traumama i predrasudama.

Naša budućnost ovisi, ponajprije možda, o kvaliteti školovanja i o aktivnoj vjeri u to da je znanje ključ ispunjenja uspješnijeg života. Hrvatska je danas usprkos svemu ipak dovoljno imućna i zrela i iskusna da može kvalitetno obrazovanje na svim razinama učiniti dostupnim svim ljudima, bez obzira opet na njihov socijalni status, porijeklo, etničku pripadnost.

Naša budućnost isto u velikoj mjeri ovisi i o tome kako ćemo se odnositi prema vlastitoj kulturi. A kultura je i amatersko društvo, i film na velikom svjetskom festivalu, i dom kulture na otoku, i nacionalna institucija. Kultura je otvorenost svijetu, tradicija i suvremena kreativna industrija, ali oduvijek jedan od plemenitijih načina suprotstavljanja socijalnoj isključenosti naših ljudi.

Poštovane građanke i građani, dragi prijatelji,

našu Republiku ne čine i nikad je neće činiti samo visokoobrazovani, samo kompetitivni, poduzetni, znanstveno, umjetnički ili sportski nadareni. Hrvatska je domovina nekvalificiranog radnika jednako kao i uglednog akademika. Hrvatska jednako pripada i nezaposlenom tokaru, i prezaposlenom programeru, i potplaćenoj radnici na blagajni i menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću.

Osnaživanje solidarnosti u društvu, pravednija raspodjela nacionalnog bogatstva i suzbijanje klijentelizma, kulture laži i pohlepe glavni su i najučinkovitiji instrumenti u borbi protiv nejednakosti i daljnjeg klasnog i ljudskog raslojavanja i udaljavanja.

Naša Republika treba svakog čovjeka i svaki čovjek u Hrvatskoj mora dobiti priliku da pronađe svoj put i svoje mjesto, da dostojanstveno živi i mirno živi od svog poštenog rada.

Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za one koji smo tu, za generacije koje dolaze, za one koji će se vratiti svojoj kući.

Hvala vam. Živjeli i živjela Republika Hrvatska!