I tako se kola kretoše koturati nizbrdo

I tako se kola kretoše koturati nizbrdo
autor: Bulcsú László


Prvi broj Vienca 1869., i to u doba, kada ne bijaše strančarskoga načela višeumlja, sviedoči o suobstoju pravopisah i topogledne snošljivosti naraštajah

Pripomenak sročiteljev

Prvi broj Vienca 1869., i to u doba, kada ne bijaše strančarskoga načela višeumlja, sviedoči o suobstoju pravopisah i topogledne snošljivosti naraštajah. Tu suživi rogato Đ, s prvienačkim dvoslovom ie Vukovim (dok nije posudio iz latinice đavolje slovo j) i s posliednjim krikom njegovim, s troslovom ije, a to iz pera vukovskijega od Vuka Armina Pavića, u kojega čitamo dozrjelim, srjetna, krjepostan, srjedište, šljubljena, pako i pretstavljati, kazalištnoj i pjesničtvo. Četvrtim, dovukovskim načinom biehu pisale Narodne Novine, s dvoslovom ie jednako i za dugi i za kratki jat, vidi gore u navodku I-g-ćevu (takođere i u Cassijevoj Bibliji). Tako je i u ovome članku. Dodatnom je »novotarijom«, što se orudnik višebrojni, razlikovnosti radi, svršuje dočetcimi -ami/-imi po ugledu na prvu slovnicu hrvatsku od godine 1604. Bartholomaeja Cassija. Tu čitamo golubimi, vitrimi, zlatimi, vojvodami, svetimi, kakovimi, nikimi, svimi, nami, timi, našimi.

Iztrieba pasmine ahkavačke jeste iztočni grieh 19. stolieća, koji pada na dušu dvojice veleučenih muževah. To su vođa riečke škole Fran Kurelac, rodom iz Bruvna u Krbavi, i vrhovnik slovienoznanstva Vatroslav Jagić, »Srbin« iz Varaždina. Akopriem niesu u istome okolu, u jednu tikvu pušu: budući ljubiteljimi izkonoslovlja, zakleti su protivnici ahkanja. Svrha opravdava sriedstvo. Stoga nam ne budi za čudo, što su našli suveznika, ni u kome inome, nego u stiegonoši mržnje na izkonoslovlje, u Vuku Stefanoviću Srbijancu.

Velecienjeni ovaj muž služaše sriedstvom ozbiljbe zamisli, po kojoj je Srbe od Rusah odbiti, te u krilo rimske crkve privući valjalo. Zaslugah je za to stekao vieran sluga neviernoga gospodara auštrianskoga Slovenac Jernej Kopitar. U dobu, kada pravoslavna braća Slovence smatrahu naj zapadnijim plemenom srbskim, on maštaše o Zagrebu naseljenime, kako veljaše, lažihrvatimi, kao o slovenskome glavnome gradu. Ostala će čest kopnene Hrvatske biti imala pasti u krilo braći Srbima.

On naputi Vuka, da ukloni Ruskoslovienštinu iz svietovne uzobrazbe srbske. Za to bijaše potriebno stvoriti novu književnost i uvesti nov jezik. U jednu ruku valjaše skupljati pučke umotvorine: piesme, poslovice i pripoviedke, te pisati pučkim jezikom. U drugu ruku valjaše očistiti svetu ćirilicu od crkvenih pismenah, uvesti nova; smienivši vajkadanji izkonoslovni pravopis novosklepanime izgovornime, prikladnime za priedstavljanje svietu nepismenih urođeničkih jezikah; te sastaviti riečnik priepisujući žive rieči iz hrvatskih riečnikah (Micaglina, Della Bellina, Jambressicheva, BCllosztCnčeva, Voltiggieva i Stullieva) i dopunjajući je.

Primierice rieč hajduk iz kojega hrvatskoga riečnika bi upodpunjena napametnimi slobodnimi tvorenicami, nenahodećimi se po dotadanjima riečnicima (manjega obujma): hajdukov, hajdukovanje, hajdukovati, hajdučenje, hajdučija, hajdučina, hajdučiti se, hajdučica, hajdučki i hajduštvo. Potom se te nahajdučene rieči hrvatske obilieže naglaskom i prodadu za skupe pare bogatima trgovcima i dostojanstvenicima srbskima pod naslovom Srpski rječnik. Tu se može dodati i koja rieč s naznakom kraja, odakle je.

Onda dođu rodoljubi sriemačko-vojvođansko-srbijanski veleći, jere znaju: »Eto ti šokačkog rečnika. Zar ćemo da dademo da nas pošokče?« Onda dođu domoljubi hrvatski veleći, jere ne znaju: »Neka jim srbskoga riečnika. Nećemo se dati posrbiti.« I ostadoše Srbi bez pravoga srbskoga riečnika i Hrvati bez hrvatskoga. Jadu se je u Srbah uskoro doskočilo objavljivanjem srbskih »rečnikah« s ruskim, niemačkim, turskim, poljskim i mađarskim tumačenjem. U Hrvatah je vukopisom pod hrvatskim imenom (osim Broz-Ivekovićeva jednojezičnika) uspio bio izići samo stari Filipovićev hrvatsko-niemački (1910.) i noviji Benešićev hrvatsko-poljski riečnik (1949.), budući da se bez pridruženoga srbskoga hrvatsko ime rabiti ne smie.

Izprvice se o ahkanju čuje triezni (doduše kritoimeni) glas Jagićev (podpisan V. I-g-ć) u Narodnima Novinama 1859. (proried će ovdie, i nadalje, biti podmienjen mastnopisom):

»Ima predielah, gdie se h u genit. množ. broja posve jasno čuje.« »Ondie, gdie se h čuje, nije suvišno dodan, već je po etymologiji na svome miestu«. »Toliko stoji bez dvojbe: kad se ondie, gdie se h u gen. množ. broja nečuje, isto pisme ni drugdie nečuje, a ondie, gdie ga u gen. množ. broja izgovaraju, isto i na drugih miestih rieči jasno glasi: to je« »bez svake sumnje prava i etymologička forma ne na a već na ah.«

To je sukladno s onime, što Vuk veli u Rječniku 1818. »u Srpskom jeziku nema ni jedne riječi, đe bi se h izgovaralo«, dotično s onime, što veli u Poslovicama 1836.: »Osim Dubrovnika ovaj glas čuje se kako onuda po okolini, tako i gore k jugu po svemu primorju«, tj. po Boci, koja u ona doba jošte ne pripadaše k Crnoj Gori, i to »u Srba zakona Rimskoga«, »i po Crnoj Gori«.

Dakle:

1. haka ili ima, ili ga ne ima, u govoru uopće,

2. u jednih ga hakavaca može ne biti, u drugih pako biti u stanovitima položajima u rieči: tako Vuk navodi bezhačni načetak u primierah lad, rana, rom gdiešto u Crnoj Gori i dočetak poput pušaka u Dubrovniku, nasuprot pušakah niže Dubrovnika na Ratu,

3. može se pisati ili ne pisati, neglede na izgovor,

4. kada se piše, može se uzimati u obzir pri sricanju u piesničtvu ili zanemariti,

5. može se čitati, kako piše ili kako se sriče, povoljice.

Pomotrimo srokove iz Danice. Ne ima dvoumbe, kada nailazimo na srok po domorodci'/otci ili od stari'/stvari, da izostavnik u njima znači, da se hak, koji bi valjalo pisati, ne izgovara. A što nam očituju ovi srokovi: zla/klah, ostadoh/mlado, na kolih/boli, na grančicah/ptica, udostoi/tvoih, takovih/sinovi, u zelenih/porumeni, lukavih/stavi, sjajni/potajnih. O njima možemo reći:

1. da u njima nije obilieženo izostavnikom, da se napisani hak ne izgovara,

2. da bezhačnici hakah neće izgovarati, jere ga ne imaju,

3. da hakavci Čakavci, Kajkavci, Štajerci, Dubrovčani i Kotorani ne imaju razloga hakah ne čitati tamo, gdie ga i izgovaraju, kako su ga usisali s materinjim mliekom (a neće ga, razumije se, čitati, kada je zabiliežen pisarskom grieškom ili kada služi, po uzoru na niemački pravopis, samo oznakom duljine),

4. da se pravim srokovanjem smatra ne uzimati u obzir krajnjega pisanoga haka (usp. srokove gorah/zora ili gorah/mora u hakavca Ivana Mažuranića). Srokovi su u nas pravi i kada ne uzimlju u obzir naglaska na razini natiska, odtege ili napievka, kao ni oprieke č ą ć, usp. u domopievu Mihanovićevu livadici/tamburici, a u Gundulića slobodo/Bog je do, ili u sudobnima popievkama:

Svake noći sanjam tvoje oči;

sve se nadam, da ćeš opet doći.

Spodoban slučaj nahodimo u niemačkima piesmotvorima. Tu se dopuštaju srokovi sukladni s neknjiževnim, dajčerskim izgovorom, ali se na razini pisma i čitanja primienjuje književni, dojčerski pravopis i izgovor. Tako primierice dajčerski srok (u ćirilolatinici) bedajten/cajten bude pisan i čitan u skladu s dojčerskim izgovorom bedojten/cajten u piesmotvoru Heinricha Heinea Lorelei (»Ne znam, što ima znamenovati, što sam tako žalostan. Priča iz davnih dobah, ne slazi mi s uma.«), koji pristaje i uz našu priču o iztrazi ahkavacah.

Ich weiß nicht, was soll es bedeuten,

daß ich so traurig bin.

Ein Märchen aus alten Zeiten

kommt mir nicht aus dem Sinn.

Jezikoznanstvo tumači oriečja. Osobita mu je čar, da se u njeme obilato nagađa. Što više, to bolje, možebiti štogod i upali. Za svaki se uspio nagođaj dobiva naviera, priznanje prvozbora, i glas vidovnjaka. Zgodno je, što svak može ostati pri svojeme mnjenju i imati pravo. Jezikoslovlje se naprotiv trsi biti strogom znanošću. Skuplja potvrde, usustavlja je, opisuje i propisuje, te ište suhoparne dokazne postupke. Gdietko može imati i krivo. Kada se u jezikoslovlju primienjuje jezikoznanstveni pristup, nastaje zbrdozdolica.

Jagić bijaše vrstan jezikoznanac, ali »jezikoslovje u obće nova je znanost«, veli Šulek, »a naše je istom u povoju«. Značajka mu je primiena poviestnoga poredbenoga pristupa. Pritome se pojedinačni glasovi srodnih riečih u srodnima jezicima uspodobe, sastavi skrižaljka suraza odpoviednikah, u njoj pronađe i protumači, od česa je što zakonitom mienom postalo, te ustanovi pripadni priednik, pak priednik priednika, sve do prapriednika izkonoslovnim postupkom, uzimljući u obzir lik i značenje riečničnih jedinicah.

70-ih se godinah 19. st. javlja škola mlađega naraštaja jezikoslovskoga, stoga i prozvana mladoslovničarskom, izričuća, da su glasovni zakoni, koji miene priedkazuju, u datoj okolini beziznimni. Primierice, odpoviednik je i priednik niemačkomu liku zwo englezko two, njemu sloviensko dva, njemu latinsko duo, njemu staroindijsko dvâ (dvau). Isti se suraz načetnih suglasah zakonito očituje u nizu zehn, ten, deset, decem, daüa. U nedoumici priednik služi za opravdu izkonosti sliednika. Iznimke se tumače naslonom na nalične pojave, i tu ima prilike nagađanju. Prama tomu je zwo izkoni lik, a zwei je novotvoran, naslonjen na dočetni lik idućega po redu brojnika drei, usp. i načetke vier i fünf, tj. četiri i pet, što su u nas raznolični.

Jednom riečju, mladoslovničarski pristup promatra pojedinačne pojave, raziskujući jim postanak, obotočeno udubinu. Tako se je postupilo i u pogledu ahkanja. Ne razpravlja se o sklonbi, ne razpravlja se o sklonovima, ne razpravlja se o dočetcima, o dočetku ah, o dočetku a, nego o »slovu« h u rodniku višebrojnome.

Prvo Vuk u Poslovicama 1836. pripominje: »Može biti da je ovo izgovaranje slova h (đe mu ni u Slavenskom jeziku mjesta nije)« prieneseno od pridievah i zaimenah »u ovome (rod. mn.) padežu«.

Na nj se 1852. nadovezuje Kurelac na 22-ma stranama (Fluminensia, 1862.). Dočetku tomu »pleme nije Slovinsko, nije starinsko«. Nigdie ga »izvan Crne Gore i nje okolice« ne ima, ali Crnogorac ne može biti uzorom, budući da »padeže premeće«, te rodnika i miestnika u liku ženah ne razlikuje. Nieki ga necrnogorci doduše pišu, ali su nedosliedni, jere ga ne izgovaraju, te jim služi samo znakom duljine.

Bečki dogovor od 1850. pod okriljem vukovštine utvrđuje, »da h u samostavnijeh imena na kraju u rod. množ. ne treba pisati, jer mu ondje ni po etimologiji, ni po općenome narodnom govoru, ni po starome slavenskom jeziku, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta«. Niti se ima pisati on ili kakov ini znak razlikovnosti radi, zato što se čestimice ovaj sklon i po sebi razlikuje (pr. zemalja), i što ima i inih istopisnih sklonovah, i što ovakovih stvarih ima mnogo i u inih jezikah.

Nakon toga u Književniku 1864. na 25-ima stranama, okrenuvši kabanicu, u članku Naš pravopis Vatroslav vatreno dokazuje neizkonost dotičnoga dočetka h. Izkonost, dotično neizkonost tu, dokazuje uzočnošću, dotično izočnošću, odpoviednika u naj starijeme zapisanome jeziku indoeuropskome, tj. u staroindijskome Sanskrtskome, a nije mu se zgorjega izpomagati Grčkime, Latinskime, Gotskime, ili Litavskime. Ustanovljava, »da je naš suglas h često istom u kasnije doba nikao na domaćem zemljištu mjesto prvobitnijega s«.

Tako pridievu suh — veli — odgovara lit. sausas; sti. dočetku -sam, gr. -sa u svršenome prošliku odpovieda -h, pr. kazah; u sti. i lit. miestniku višebrojnome -su našemu -h, usp. sti. vidhavâsu 'udovah', lit. rankosu 'rukah'. »Iz ovih primjera sliedi očito, da je lokalni -h posve etimologičan, jerbo mu odgovara« »sanskr. su, litv. su«, »a naši gramatici neka si to izvole dobro zapamtiti, da već jednom prestanu krivo razumievati rieč: etimologičan, te se okane etimologičnost po Crnoj Gori tražiti!«, srdi se Vatroslav, nenavidnik Crnogoracah, dodajući, da se izkono -s jošte vidi u oblicima ličnih zaimenah nas, vas, i da miestno -h imaju »svi slovjenski jezici«, a isti je slučaj i »u genitivu množine, ali ne imena samostavnih, već zaimena«.

Sve bi to zvučalo nevierovito učeno, kada ne bi virilo kopito. U litavskome se liku sausas naime nahode tri pojavka suglasa s, koja se u Slovienah i trojako odražuju. Jedno je pokazati popisom odpoviednikah, da miešte prvotnijega s »često« niče h. Drugo je priedkazati, da na načetku ostaje nepromienjen, da se u izglasu gubi, a istom poslie u, a pried idućim nesuglasom postaje h, usp. i prosuh naprama prosuste; isto tako i poslie i, usp. njih naprama nas, ili spazih naprama spaziste. (Isto i poslie r, usp. vrh, lit. viršus s manjom prieinakom, tako i trh od trti.) Sve to podpunice u skladu s glasovnimi zakonimi. Treće je dokazati razlozimi, zbog česa se što zbiva, kao što se zbiva, s motrišta zvukoslovlja, glasoslovlja, likoslovlja, oblikoslovlja i sl.

Tako primierice dočetak -ah u kazah, miešte -as, ne nastaje na razini glasovnoj, nego je posliedak uopćitbe zakonitoga novotornoga izglasnoga -h iz dočetakah -ih, -uh i -rh na razini obličnoj. Glasoslovni su zakoni inačiji od oblikoslovnih. Što je na jednoj razini iznimka, na drugoj je propis. Pojava izprvice riedka, časomice bude češća, a na koncu konaca jedina. Tako se jezik mienja, razjednačujući se i ujednačujući.

Pojava, za koju jezikoslovlje sustavna tumačenja ne ima, postaje slobodnim lovištem dosietljivcima, šaljivcima i usijanima glavama. Primierice, načetni je suglas u imenu Srbah prvotan. Skup se rb može izvesti od skupa rv, kao kurba iz lika kurva. Po tome su Srbi zapravo Srvi, Servi 'branitelji', preservatori, seroji, koji postaju heroji, budući da grčki s- daje h-. Tako je i kurdski (zadrto vukovski kurcki), te od Srvah postaju Hrvi, dakle od izvornih Srbah drugotni Hrvati (tako si izmišlja Moszyzski u ZasiMgu).

Jagić mni, da je ono, što je starije, »zdravo«, a ono, što je mlađe, »bolestno«. Starije je vriednije od mlađega. To je dakle upravo suprotno od Vukova pristupa, po kojeme je novije vriednije, niečući jezičnu prošlost. Valja »matematičkom izvjestnošću svietu predočiti, što ima« u hrvatskome jeziku »zdravih čestica, što li bolestne prirasli«, grmi veleučeni muž.

On muku muči, da pokaže, kako se je slovienski rodnik višebrojni na poluglas u samostavah imao razviti iz staroindijskoga. To mu dakako ne uspieva, budući da je slovienski dočetak poluglas odčesti sliednik izkonoga dočetka s kratčinom, te ga je nemoguće izvesti iz staroindijskih novotvornih dočetakah -nâm i -âm s duljinom. Ipak, nigdie ne ima slieda dočetku -h u tome sklonu, dajbudi u samostavah, a u neodređenih je pridievah, koji se sklanjahu kao i samostavi, prievladao dočetak -h zaimene sklonbe. Taj imaju »svi slovjenski jezici bez razlike«, te se stoga »mora uviek pisati«.

»Istinabog namah u jeziku latinskom znamo za genitiv imena samostavnih na rum (mjesto sum, »u sanskritu: sâm)«, koji se je »nastavak iz prave deklinacije zaimena dovukao medju samostave«, ali »su ovdje oblici na -orum i -arum kasniji i noviji«. Ima ga i u pragrčkome *-âsôn, česa Jagić ne spominje, ali mu ni to ne bi mrsilo račune. Dosta mu je, da toga ne ima u staroindijskih samostavah. Pritome ga ne smeta, što ga ne ima niti u litavskih zaimenah, niti mu išto znamenuje, što su ostali kosi sklonovi u staroindijskih zaimenah i samostavah jednaki.

Zaglavak je njegov: »Tko dakle sanja o etimologičnoj vriednosti našega h-a u gen. množ. samostavnih imena, ili nerazumije što će reći etimologičnost, ili je kani iz novijega života izmudrovati.«

Potom uvidom u češki, poljski, ruski i starohrvatski jezik ustanovljava, da su osnovani na temelju staroslovienskome, i ne znaju »ništa za h kao ikakav elemenat genitivni«. Izkonost je ahkanja time zauviek opovržena, i time utrt put, da se taj »strahotan izgovor« izkoreni, misli naš iztriebitelj ahkanja.

Isto tako čakavsko novotvorno ihkanje, o čeme izviešćuju Vuk i Mažuranić, pr. 10 zapoviedih miešte starijega zapoviedi, odpisuje riečimi »ako možebiti i jest danas tako ali prije nebijaše«. Ovu, kako ju on zove, »anomaliju« »nepravilnih genitiva« tumači time,

1. »da se izgovor« »zaveden genitivom pridavnim na ih, i u samostave uvuče«; ili

2. »da je pomiešan genitiv s lokalom«, a to i nije za čudo, budući da Babukić u Slovnici spominje, »da u nekih priedielih Slavonije po Djakovštini, Sriemu, Bačkoj i Banatu lokal kao genitiv izgovaraju«.

Dakako, zapaziti ćemo, u obiema slučajima -h potieče od sti. -s- zakonito, on je glasovno izkoni, razlika je samo u obličnoj okolini, u kojoj je rabljen, u vrsti rieči dotično u sklonu.

Prvanje tumačenje Vuk priedlaže i za ahkanje, a drugo se naslućuje u prigovoru Kurelčevu ahkavcima, da likom ženah miešaju rodnik i miestnik. Jagić ahkanje tumači nalik na ihkanje: »Neima sumnje, da i ovdje bud ime pridavno zavede h u samostave, budi da je pomiešan padež drugi« šestim, a u tome su »miešanju Crnogorci osobiti vještaci«, kako »dokaza« »dovoljnimi primjeri Fr. Kurelac«. »Pozivati se dakle na Crnogorce vrlo je desperatna stvar.«

Ako Jagić toga izriekom i ne spominje, ali je očiviestno, da ima na umu, zapravo u zaumlju, ovu slutnju: ako je ihkanje nastalo od starijega ikanja s nadovezanim novijim hakanjem -i + h, onda će i ahkanje biti nastalo od starijega akanja s nadovezanim novijim hakanjem -a + h. Ikanje odpovieda staroslovienskomu, a odakle li je akanje, kada možemo reći: »naš stari hrvatski jezik nerazlikovaše se u genitivu množine imena samostavnih« »posve ništa od prave staroslovjenštine«, u kojeme ne bijaše ahkanja, usp. likove vrhu pragov kuć, s nebes, trideset srebrnjakov, za koje se zalaže Kurelac i koji su potvrđeni u svima trima nariečjima hrvatskima.

Tih starih oblikah Jagić ne prieporučuje, nego se muči oko opravde novoštokavske novštine akanja, a posebice 1869. na 13-ima stranama u poglavlju Vokal a kao podmladak hrvatske deklinacije unutri članka od 91 strane o »podmlađenoj vokalizaciji« u Radu 9. Akanje donosi »noviji vjetar«, koji puše »sa iztoka« »put zapada i sjevera«. Pritome pripominje, da nije istina, da je štokavština izključivo srbska, te u dokaz toga kliče: »Divković« »nepisa srbski već hrvatski, jerbo ne pomrsi jošter onieh padeža«, naime 3., 6. i 7. u višebroju!

Kada mu akanja ne može opravdati jezikoslovlje, posliednjom mu nadom ostaje duhozovlje. Znameniti su mu topogledni stavci, koje misli ugledom svojim nametnuti bezazlenicima vierujućima u tajnovite sile jezika. (Pratimo ih pripomencimi u zagradi.)

1. Značajka je hrvatskoga jezika »izobilje i punoća samoglasa«. (Izobilje su i punoća samoglasah neodređeni pojmovi.)

2. »U izgovoru traži si svagdje otvora i oduška,« »zazire od tvrdih krajeva rieči, i što si nepomože odbacivanjem suglasa, potraži lieka u dodavanju samoglasa, navlastito svoga ljubimca a.« (Da se krajnji suglasi gube, te sve rieči svršuju samoglasom, značajka je praslovienskoga jezika po sviedočanstvu staroslovienskoga. Taj zakon u pojedinima slovienskima jezicima priestaje dielovati gubitkom krajnjih poluglasah.)

3. »Bogatstvu samoglasnom na kraju rieči, mnogo pomože narodno pjesničtvo«. »Raztegnuti oblici: vama (m. vam), nama (m. nam), ženama (m. ženam), dobrima (m. dobrim) itd. osobito dolikuju potrebam narodne pjesme.« (Deseterac ne uzrokuje završetnoga samoglasa, nego se samo služi njime.)

4. »Svatko zna, da se današnji dativi množine, kao: ženama, kostima oblikom svojim posvema podudaraju s nekošnjim dativom dvojine. Tko bi ipak mislio, da je naš današnji dativ zbilja oblik dvojine, kao da je tobože dvojina, prekoračivši prirodne joj granice, zahvatila i u množinu, dao bi se prevariti« »istovetnošću samieh oblika«, »najprije« je »potamnjelo značenje oblika dualnih, za tiem« »i« »starieh, pravilnieh padeža, tada istom iz one mješavine« »razvio se današnji treći padež: ženama, kostima« »— to nijesu oblici dualni,« »već je onaj a pridjevak vokalni«. »Iz istieh upliva i uzroka« »od genitiva množine žęn posta oblik žénâ,« »dativ ženam priedje u ženama,« »instrumental ženami« »priedje takodjer u ženama,« »napokon i lokal ženah, po što se konsonant h prestao izgovarati«, uzrokujući, da su se u mužkome rodu miestnik i orudnik izjednačili — pripomenuti ćemo mi. »Po svjedočanstvu naših književnih starina, naročito srbskih listina, ukazuje se najranije vokal a u genitivu množine.« (To se zove »zašto jednostavno, kada može zamršeno« iliti »okolo kole, pa na mala vrata«. Očiviestno je dvobrojni dočetak -ma poslužio za oznaku višebroja.)

5. Poviest »uči, da se je najprije po analogiji pronominalne deklinacije dativ bogom pomjerio u bozim, te istom ovako izvraćenom obliku pridjenuo hrvatski jezik po svojoj naklonosti k vokalizaciji samoglas a«. (Dočetak je -ima u samostavah, izim prvotnih oblikah poput očima, prienesen od izkonih istovietnih dočetakah u višebrojnome datniku i orudniku zaimenah mehke osnove, pr. našima.)

6. »Kako posta« »toga mjesto togo?« »Onako, da je hrv. jezik valjda već negdje vrlo rano počeo onaj krajni o odbacivati, za tiem po nutarnjem nagonu svojega novoga vokalizma« »uzeo iz nova pridievati vokal a: dakle od togo došli bismo preko tog6 ili tog do toga.« »Pozivati se na to, da u starinah« za to potvrde ne ima, »ne pomaže mnogo«. »I oblik ništa prema ništo ima se tako tumačiti.« (Krajnji se samoglas nije mogao odvrći, kada su se sve rieči morale svršivati samoglasom, zato izmišljeni lik tog6 i ima na kraju poluglas, te ostaje otvorenime pitanje, kako krajnji -o može postati poluglasom, kada primiera za to ne ima. Tu je, i u zaimena ništo, očiviestno posriedi prienos samostavnoga dočetka -a na zaime i na određeni pridiev toga dragoga Boga po uzoru na samoglasni srok u datniku tomu dragomu Bogu. Ovdie vriedi pripomenuti, da Jagić u Gramatici jezika h#rvatskoga od 1864., pisanoj jošte ahavački, primierom jezične divljačtine uzimlje upravo okrnjeni rodnik tog.)

7. »Samo« su »oni genitivi množine trebali toga vokalnoga podmladka, gdje bi se inače rieč svršivala suglasom; dakle su rieči i-deklinacije izuzete od tog novog genitiva.« »To je najbolji dokaz, da je povod našemu genitivu na a jedina lakoća i udobnost izgovora; a« »nagon jezika upravo a odabra«, jer »to je onaj svesvudni pomagač našega glasoslovja kojemu se na velikoj česti ljepote i blagozvučja zahvaliti imamo«.

Čitava je izmišljotina o lahkoći i udobnosti izgovora navezka ljubimca a u rodniku višebrojnome očita podvala. Jagić naime priešućuje Vukovo izviešće u Poslovicama, da se »ono a u rod. mn. na kraju pred h« izgovara kao »glas između a i e (ali naličniji na e nego na a)«, »n. p. junak6h, žen6h, puš6k6h, op6n6k6h i t. d.« (tj. junakćh, ženćh, pušćkćh, općnćkćh), dok istodobno veli: »ja osudjujem i tumačenje Šlajherovo (Sklonenie osnov7 na -u- 11), po kojemu bi u naš genitiv s izgovorom na -ah utjecao bio nastavak lokalni. Ni po što.«

Dakle, rieč je o praslovienskome poluglasu tzv. u-osnovah praćenome krajnjim -h. Miestnik su i rodnik od izkona istovietni u dvobroju. Ta se jednakost prienosi u višebroj, s tom razlikom, što se rodnik mora dočinjati duljinom. Stoga je u njeme poluglas, po naravi kratak, produljen. To se vidi i po tome, što se i tronariečno pokraćeno nas u Vuka dulji.

Jagiću nije išlo u prilog, da bi mu ljubimac a bio zapravo poluglas, jošte ktomu na kraju i dug. Dobro bo znaše, prvo i prvo, da izglasni poluglas u višesložica bieše bez iznimke izčezao. Drugo i drugo, da se u izglasu »pokraćuju« »samoglasi« »dugi, u kratke«.

Posliednji udarac dočetku -h misli Jagić zadati tvrdnjom (u mastnopisu): »Koliko se god ostanaka dvojine sačuvalo u ikojem slovjenskom narječju, nigdje se padežnomu nastavku u nedopisuje h.« Stoga je pogriešno pisanje »rukuh, noguh, očijuh, ušijuh itd.«.

Tu ga dočeka veliki riečničar Bogoslav Šulek u istome Književniku člankom Obrana ahavca popraćenime biliežkom Jagićevom glasećom u izvadcima: »Ne iz obiesti niti tvrdoglavosti, već upravo od čvrsta i dosadanjimi prigovori neuzkolebana osvjedočenja pridržavati ćemo se i nadalje načela razvijenih u članku 'Naš pravopis'. Nenalazim za potrebno, da sada g. B. Š. više i obširnije odgovaram.« »Jednoličnosti radi izostavili smo iz njegova članka h u genitivu množine.«

Za razliku je od Jagića Šulek čudo pristojan pobijajući ga. Veli, da ne zna Sanskrta, ali zna, da Rusi vele dvuh, Poljaci dwóch, a i Slovaci dvoch. U istome je dahu mogao bio opatrnuti Jagića, ali nije išao za time, i zbog izjave, da »slovjenski jezici nepodnose udvajanja; zato nevalja: oddaljiti, oddieliti, bezzub,« »razsipnik« dotično razsipati, »razstaviti« dotično razstojanje.

To je bezočno zavaravanje nevieđah. Svi Slovieni, za koje Jagić mogaše i moraše znati, pišu bezz- (Slovenci brezzob); Poljaci, Česi, Slovaci i Slovenci pišu odd-, Rusi i Bugari otd-, Bielorusi add-, Ukrajinci vidd-; Poljaci, Česi, Slovaci i Ukrajinci pišu rozs-, Slovenci i Bugari razs-, Rusi i Bielorusi rass-. Pisanje neprozirnicah otvoriti i ustati, kako Jagić i prieporučuje, odpovieda slovienskima pravopisima s time, što Česi, Slovaci, Slovenci i Rusi imaju vst-, Poljaci wstać, Bielorusi ustac6, Ukrajinci i Bugari st-, povrh toga obstoji, u prienesenome značenju, crkvenoslovienski lik u Bugarah stari v7st- (s poluglasom) i u Rusah mlađi vosstat6.

Jagić rabi starije višebrojne hrvatske sklonove, ali s akanjem u rodniku višebrojnome, dočim se Šulek zalaže za ahkanje. To je Jagiću, da se poslužimo uzriečicom: »vojska drumom, baba šumom«, te samopouzdano priedlaže, da Šulek obranu ahkavacah u njegovu časopisu na vidik iznese. Šulek upada u klopku. S triju razlogah, veli Šulek, da Jagić neće da čuje za dotično -h:

1. »neima mu« »mjesta prema drugim indo-evropejskim i slavenskim jezikom«,

2. »narod ga ne govori«,

3. »pisci ga ne pišu«.

Šulek izjavljuje, prvo, da se s Jagićem podpunice slaže, da je akanje starije, a ahanje mlađe. Time je podsiekao granu pod sobom. Nakon toga mu izjava »mi pako nismo vlastni zabaciti ovakve forme samo zato što su novije« zvuči poput hitca u prazno, dokgod su ostali sklonovi stariji. Zaludu mu se je onda pozivati i na latinske likove virorum 'muževah', deorum 'bogovah', u kojima r odpovieda, prieko s, našemu h.

Drugo, »pretežna većina štokavaca negovori h-a nikada«, pr. »od moji sinova«. »Dosljedno i razgovietno izgovara se h samo dolje na jugu; al ne tek u Crnojgori (kao što se obično krivo misli)«, »južni Dalmatinci i Crnogorci« »svagdje u genitivu množine h izgovaraju.«

O tome sviedoči i Pero Budmani 1891. u Rječniku JAZU veleći (slovopisom Daničićevim): »između štokavaca njeki Crnogorci, njeki Bokelji i njeki Rćani, i mnogi čakavci (svi južni) u gen. pl. kod supstantiva dodaju h Švaljalo bi reći »čuvaju«š na kraju: konjah, ženah, ljudih itd.«, a isto i Pavle Ivić 1957. u Godišnjaku FF u Novome Sadu potvrđujući izgovor ovacah za Orebić na području dubrovačkome. Dopunimo, tu se govori i ljudih.

Dakle, nastavlja Šulek: »Nitko neka se nepozivlje na one pokrajine, gdje za h i neznadu; tu valja glas samo onih štokavaca, koji ga svagdje a dosljedno izgovaraju«, a »govore ga i Čakavci i Kajkavci«, usp. čak. bravih, misecih, kajk. popevkih, pravdih, kokoših.

Treće, »pisci, koji su h dosljedno upotrebljavali,« »rodjeni na krajnjem jugu« jesu »riedko bilje«. Među novijim je piscima, koji »upotrebljavaju zbilja nastavak ah, ih« »vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš«.

»'Zašto nepišu Dubrovčani h-a u genitivu množine?' — Zato, jer ga ne govore.«, veli Šulek. A kako to, da ga ne govore? Zato što »su Dubrovčani (kao što sami pripoviedaju) jezik svoj popravljali po govoru hercegovačkom i bosanskom (gdje neima nikakva h-a), a ne po crnogorskom: naravna je dakle stvar, da ga ni u pomenuti padež nisu metali, već zato, što ga ondje ni Hercegovci, ni oni sami negovorahu«.

Četvrto, ahkanje i ihkanje ima razlikovnu službu. »Kad pišem genitiv množine sa a, n. pr. od junaka, nezna se, da li od jednoga ili više njih.« »Najsmješnije pako je, kad se žacaju toga novoga h-a isti oni ljudi, kojim je k srcu prirastao onaj puno noviji chaos od dvojine i množine, od ma, ama, ima«, zaglavljuje Šulek.

Da vidimo, što li je sve u čitavoj toj priči pošlo naopako. Kao što se u ona doba pojam glasa od pojma slova ne luči, tako se ne luči niti lik od značenja. Liku se jednoga sklona može značenje suziti, proširiti, ili pak posve promieniti. Niekočni lik nazovnika i tvornika muž (usp. kajkavsko zamuž) sužuje značenje, te služi samo nazovnikom, ali je lik nož i dalje dvosklon (za nož). Niekočni lik odložnika proširuje značenje, te služi prvo i rodnikom (od) muža, a poslie jošte i tvornikom (za) muža. Niekočni rodnik višebrojni sinov biva zamienjen niekočnim miestnikom sinah ili utielešen u nj u liku sinovah. Niekočni je tvornik višebrojni sini danas sinove, niekočni nazovnik sinove danas sinovi, niekočni datnik sinovi danas sinu, niekočni rodnik sinu danas sina. Štono riek: stare se bačve pune novim vinom.

Dakle, što briemeni dušu Jagićevu?

1. Veli, da u rodniku višebrojnome dočetka -h rabiti ne valja, jere ga ne ima u Staroslovienskome, a istodobno ne veli, da dočetka -a isto tako rabiti ne valja, jere ga isto tako ne ima u Staroslovienskome.

2. Izmišlja, da je povod tomu a, tomu navodnomu ljubimcu nariečja štokavskoga, »jedina lakoća i udobnost izgovora«. Niti je tu posriedi lahkoća izgovora, niti je posriedi samoglas a, nego je tu, kako potvrde sviedoče, rieč o odrazu poluglasa, a poslie njega mora sliediti suglas, inače bi bio izčezao. Stoga se na obličnoj razini pr. rodnični lik sinah podpunice, po svima glasovnima zakonima, slaže sa sanskrtskim miestničnim likom sunušu prieko staroslovienskoga syn7h7. Sliedi, da je rodnik višebrojni na -ah jedini posvema izkoni (ili, kako bi rekao Jagić, najzdraviji) višebrojni sklonbeni lik novoštokavski, nastao obličnom ujednakom s miestnikom. K njemu se potom u inoj sklonbi istim načinom pridružuje miestnični dočetak -ih. Služba je tiju dočetakah, da zaoštre oprieku među sklonovimi. Napomenimo jošte, da je rodnik i u Straroindijskome u svima sklonbama jednak miestniku, dajbudi u dvobroju. Vuk odvrže svoj đekavski bezhačni izgovor, odlučivši se za ondašnji dubrovački djekavski hakavski, ali akavski sustav, po načelu »piši, kao Dubrovčani što izgovaraju«, i u tome mu ne ima zamierke. Ali zamieriti je veleučenomu Vatroslavu Jagiću, kako i sam veli, da »iz oportuniteta« postade utr'ocem puta k vukovštini i prvorušiteljem hrvatskih dočetakah, pošto ga občara, kako (I-g-ć) i iztiče, »uzvišena misao« »književnoga jedinstva — jednoga književnoga jezika Jugoslavenah!«.

Idući korak u napuštanju hrvatštine, kako sviedoči Vienac iz 1877. u br. 14 na strani 218., pada u grieh Veberovu pravopisnomu pododboru, koji priedlaže, da se dugi jat piše ie, a kratki je, a »iza r kada je slovka kratka neka se piše na prosto e n. pr. vreća, redji, mreža, itd. (ne vrjeća, rjedji, mrježa).« I tako se kola kretoše koturati nizbrdo.