Ištipana hartija/Knjiga prva/Vitlaj duše

← Tragika

Ištipana hartija Knjiga prva, VITLAJ DUŠE autor: Janko Polić Kamov

Voluptas →

Vitlaj duše

Boja nota — glazba boja —

kaos misli — strast i sanja:

Tu ideja plazi moja

dublja, luđa, grča, tanja.

Tisni uho na glasiće,

kada buje, lete, prše,

kad na nebu sunce sviće,

kad se dusi tmina krše.

Ja ih gledam polomljene

i oko ih moje tišti

i sa one usne zdene

sve ko nešto mljaska, pišti.

To je trzaj smrtnih kosti,

mrazni pljusak sa grobišta:

mrska pjena jalne psosti —

jedno mrtvo, prazno ništa.

I čini se mramor sijedi

pred kim živa noga kleca

i sa njega mraz se cijedi

i proročkom psalmi jeca.

Tu mi drhtne usna s krvi

i sa nje se pjesme ruše. —

Ja poštujem mrtve strvi,

al i više — žive duše!

I sve ovo, što mi oči

svojim krikom cvileć biju,

sve te glase ljubav toči:

O ne dam da duše mriju!

O svi amo u tom plesu,

što ga moja krvca vodi,

kad je ono pošla k bijesu

sve po ljubav na slobodi.

Ja sam žena, što je pala

pod đavolje jedno tijelo

i sve mu je gola dala,

sve što bješe — biće cijelo.

A to dijete, što vas buni

i u rujno kolo vodi,

pamtiti će milijuni

i majku mu, što ga rodi.

Dojila ga samom krvi,

dok ono joj kida sise,

pa što i vas zubom mrvi

i mene je stoput više.

... Sve u šumu strasnih vala,

u kristalnoj boji pjena —

sve što nam je miso dala

Satanasom poljubljena.

Sljedeća stranica→