Ištipana hartija/Knjiga prva/U nagonu
← U mrtvoj noći | Ištipana hartija Knjiga prva, U NAGONU autor: Janko Polić Kamov |
“Celeste Aida” → |
U nagonu
uredi- Na papiru jad i užas, ispljuckano sve u grozi —
- i kad jutro pjeva himnu i diže me sa kreveca,
- čitam pjesme, vidim sebe u ispitoj, grkoj pozi
- i prepasnu elegiju što u rimi bolno jeca.
- O sablasna vasiono! Kad te gledam iza stakla,
- gdje pomriješe tvoje luči i gdje nemaš jedne note,
- čini mi se svake noći samrt da je mene takla
- i da misli postadoše pustim plijenom od strahote.
- Nešto prazna, bezoblična sa zidovlja ko da milji
- škripom daski i raspadom oličenih, bijelih stijena
- i škrgutom mraznim s kuta u oči mi tupo škilji,
- a na patos gledam drhat ogromnijeh, nijemih sjena.
- I čini se: vijek se mako, unatraške pošli puti,
- gdje je avet jednog boga na lomače vukla miso
- i po trulim ćelijama išibane gnjile puti
- i s čovjeka jezuitski monstrum straha mozak siso.
- U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
- i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive
- i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca:
- — jablanovi strše uvis ko mesnate duše žive!
- I tek crni noćna sapa i samoća luda strši,
- u nagonu srćem amo, gdje Strahota misli kida
- pa se rvem, pa se trzam i psovka mi s mozga prši
- i sa usti pljuckaj pada na aveti mrtvih zida.
- A iz kuta škrgut milji prepasnijeh sa usana —
- tud grohotom samo srćem i očima piljim drsko. —
- Jao onim Jablanima, kad ih lizne luč moždana
- i kad bih s ovo misli Njega samog tresno, smrsko!
Sljedeća stranica→ |