Ištipana hartija/Knjiga prva/Kad kroči smrt...

← U hramu

Ištipana hartija Knjiga prva, KAD KROČI SMRT... autor: Janko Polić Kamov

U noći →

Kad kroči smrt...

Ogromna ko svjetlo sunca,

nijema kroka, šira, dublja,

ona stupa sa vrhunca.

I stupajem ljudstvo gazi,

svija, grči

i glusijem onim prstom

put si krči.

Pa kad treneš vjeđam crnim,

kad zjenica nešto žudi,

da po svijetu leti, ludi —

jedva smogneš trpku psovku

i mišjim se mozgom ganeš:

zapo sam u — mišolovku!

Šarali su svi preko nje

i bacali čarne boje

ko pjesnička topla rima

kad nam pjeva ljube svoje.

Svu ljepotu, čar i dragost,

lakokrilu, punu sreću:

sve su oni povezali

a u kožu magareću.

I vezahu crna slova

i skladahu riječi laži

i onud su ljudstvo slali

da si zadnje boštvo traži.

I kada već vjeđa pada

i prst je sve tiska niže

i kad zjena prestravljena

nervozasto kožu liže

u cjelovu bolne strasti,

s molitvama plamenijem

i kad duša strahom pita:

o spavam li ili bdijem? —

iza spalih onih vjeđa

umišljene redaš boje

i grkijem šaptom tepaš:

boštvo moje, boštvo moje...

A ono se gubi negdje

i izmiče brzim letom

ko ljubavna topla priča

kad zahiriš nerve sjetom.

I mrmoriš trpkom žuči:

kud li ono mladost svene...

i hvataš se njenih skuta

i pružaš joj usne zdene.

O zalud ti plamna miso

sa nemoćnim, spalim udom,

i zalud ti pljuckat prošlost

sa osamnim, crnim bludom!

Ona stupa krokom noći,

kad se gasnu nebni krijesi

i kad žali sveta duša,

što je nisu takli grijesi.

A nad ovom crnom sferom

svjetla lete u obijesti

i u letu čar ih ljudi

i ispija mrkost svijesti.

To je prštaj, prštaj strasti

— vragoljasto, toplo, tečno —

što će tresnut pjanim klikom:

Sve je krasno, sve je vječno!

Sljedeća stranica→