Homilija mostarsko-duvanjskoga biskupa Petra Palića na svetkovinu sv. Stjepana I.

Homilija mostarsko-duvanjskoga biskupa Petra Palića na svetkovinu sv. Stjepana I. autor: Petar Palić

Izvor: Informativna katolička agencija

Dragi biskupe domaćine Ranko,

Braćo u biskupskoj službi,

Draga braćo svećenici i redovnici,

Braćo i sestre!

1. S osjećajima radosti i u zajedništvu vjere slavim danas skupa sa svima vama svetkovinu sv. Stjepana I., pape i mučenika, zaštitnika Hvarske biskupije i grada Hvara. Iako trenutno s drugim crkvenim poslanjem i na drugom mjestu, hvarska katedrala i Hvarska biskupija imaju posebno mjesto u mome pastirskom poslanju, jer sam upravo na ovome mjestu uvršten u zbor apostolskih nasljednika i primio pastirsku službu za ovu biskupiju.

Danas ovdje svi zajedno iskrenom vjerom i pobožnošću častimo sv. Stjepana. Želimo moliti snagu onoga istoga Isusova Duha, da i mi u današnjem svijetu budemo neustrašivi svjedoci za Isusa Krista i njegovo Evanđelje. To će biti put naše vlastite svetosti.

2. Za sv. Stjepana nam povijesni podaci kažu da je bio biskup Rima, odnosno Papa od 254. pa sve do svoje smrti 2. kolovoza 257. godine. Njegova služba rimskog biskupa događa se između progona kršćana rimskih careva Decija i Valerijana. Iako se to razdoblje Crkve smatra relativno mirnodopskim vremenom, čini se da će, barem prema nekim izvorima, papa Stjepan podnijeti mučeništvo na početku Valerijanova progona kršćana. Naime, u djelu „Legenda aurea“ nalazimo podatak da je papa Stjepan uhićen i doveden u hram boga Marsa kako bi žrtvovao Bogu. Nakon bijega u Kalistove katakombe, carevi vojnici su ga pronašli i odrubili mu glavu za oltarom dok je slavio misu.

3. Zašto iz godine u godinu slavimo svetkovinu sv. Stjepana? Zašto se kao kršćani uopće spominjemo mučenika i njihove nasilne smrti? Ako je naš Bog Bog života, kako to da mi kršćani veličamo smrt? Barem mi znamo odgovor. Slavimo ljude, različite životne dobi i poziva, koji su čvrsto stajali u svojoj vjeri i bili spremni umrijeti za Krista. Riječ mučenik dolazi iz grčkog jezika i znači svjedok. I doista. I sveti Stjepan i svih onih oko 309 milijuna danas progonjenih kršćana u 50 zemalja svijeta, pokazuju se kao istinski svjedoci Isusa Krista koji je dao svoj život za nas.

Dok danas Bogu zahvaljujemo na daru sv. Stjepana pape i svih drugih svetih svjedoka i junaka naše vjere, molimo za njihovu pomoć i zaštitu. Istodobno, ne možemo a ne prisjetiti se Isusovih riječi: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). U ovim riječima ne prepoznajemo samo zadaću i poslanje prvih učenika, nego su one upućene svakome od nas. Svjedočiti Krista poslanje je Crkve, zadaća i djelo svih kršćana. Odatle i pitanje za naš vlastiti ispit savjesti: “Jesam li ja pravi svjedok Isusa Krista?”

4. Budimo danas iskreni pred Bogom gledajući sv. Stjepana i druge mučenike. Možda na prsima nosimo križ ili krunicu. Smatramo to jasnim znakom i svjedočanstvom da smo kršćani, katolici. No, koja je zapravo poruka i svjedočanstvo koje naš način života daje onima oko nas, u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, školama, uredima, društvenoj zajednici, sve do Sabora? Naš život govori glasnije od vjerskih predmeta koje nosimo. Bojim se da ponekad mnogi od nas izabiru biti „nijemim svjedocima“.

Susrećemo se s korupcijom, nepoštenjem, nemoralom, nasiljem, nepravdom, diskriminacijom, zlouporabom moći, gaženjem prava siromašnih i marginaliziranih članova našeg društva, ali čini se da je najbolje što možemo učiniti šutjeti. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da to nismo vidjeli ili kao da nas se to ne tiče. To nas se ne tiče, barem dokle god to ne utječe na nas osobno. Ponekad se, nažalost, čak i pridružimo, slijedeći trend, radimo ono što svi drugi rade i postajemo sudionici u zlu koje se čini.

Razlozi za ovaj izbor šutnje su mnogi i, opet, poznati su nam svima. Oni idu od straha da postanemo nepopularni, da naiđemo na nepovoljne reakcije, da budemo označeni kao oni koji odbijaju ono što je općeprihvaćeno, do želje da ne izgubimo laku zaradu, trenutni užitak ili materijalne, društvene i političke prednosti koje iz toga mogu proizaći. Drugim riječima, nismo spremni platiti cijenu svjedočenja za ono što je ispravno i dobro, cijenu odricanja i odbacivanja zla. To je jedan od razloga zašto smo danas ovdje okupljeni. Želimo moliti sv. Stjepana da nam izmoli dar svoje hrabrosti, ustrajnosti i vjere, kako bismo danas bili pravi Kristovi svjedoci.

5. Čini se da je nama kršćanima današnjice potrebna snaga i jasnoća braće Makabejaca u našem svjedočenju za opredijeljenost za Boga i njegove zapovijedi (2 Mak 7, 1-2.9-14). Nama, današnjim kršćanima, potrebna je hrabrost srca, da drugima, „blago i s poštovanjem, dobre savjesti“ (1 Pt 3, 16) možemo dati obrazloženje vlastitoga opredjeljenja koje nosimo u sebi. Nisu nam danas potrebni glasni heroji riječi po društvenim mrežama. Danas su nam potrebni oni koji razumiju da je uspješnije trpjeti čineći dobro, nego čineći zlo. Logika Božje Riječi i Isusova života koja vodi do proslave jest janje koje vode na klanje, a ono ni ne otvara svojih usta. Zar takvi nisu bili mučenici?

Gledajući sv. Stjepana danas crpimo inspiraciju, hrabrost, obnovljenu vjeru i predanost za sutra, za svaki dan i korak na putu koji će nas na kraju odvesti do našeg pravog i trajnog doma, gdje nas čeka sv. Stjepan i drugi mučenici.

6. U evanđeoskom odlomku iz Matejeva evanđelja (Mt 10, 28-33) čuli smo da nas Isus poziva da se ne bojimo, čak i pred najgorim vrstama progona. Ne trebamo se bojati jer svjetlo pobjeđuje mrak. Ne trebamo se bojati jer život pobjeđuje smrt. I ne trebamo se bojati jer ljubav pobjeđuje sve. Sve što se događa u ovom životu je privremeno. Svaka poteškoća, svaka kušnja, svaki progon, čak i ako traje cijeli život, samo su privremeni. Ovaj život nije sve što postoji i jedino što imamo. Vječnost čeka svakoga.

Naš Bog, uči nas Isus, djeluje drugačije nego što mi očekujemo, osobito kad se radi o smrti, patnji, nasilju, bolesti. Svijet, sa svime što je njegovo, ide svojim putem. Moramo se pomiriti sa slabim i nemoćnim Bogom kad je u pitanju svijet i ovosvjetsko. Jednostavno zato što je Bog ljubav i svemoćan je samo u ljubavi. A ljubav nikada ne zauzima čovjekovo mjesto, ne nadjačava ga. Ljubav ne štiti od zla, ali je u tom zlu na strani voljenoga. Bog nas ne spašava od patnje, nego u patnji; ne skida nas s križa, već ide s nama kako bi bio uz nas. Naš Bog je Bog s nama.

Sve se događa, sve se odvija u svijetu prema scenariju koji se ne može razumjeti i izmijeniti, ali isto tako znamo da na kraju ‘ništa neće biti izgubljeno’, sve će se obnoviti, jer je sve u Njegovim rukama.

7. Molimo danas zagovor sv. Stjepana, sv. Prošpera i svih svetih mučenika da nas zagovaraju i izmole nam snagu svjedočenja za Isusa Krista.

Euharistija koju slavimo neka nam bude izvorom snage i utjehe na našem životnom putu, dok svi konačno jednom ne prispijemo u zajedništvo radosti našega Oca na nebesima. Amen.