Hlepi sarce moje

Hlepi sarce moje
autor: Hanibal Lucić


Hlepi sarce moje gospoji otvorit
Britke rane koje hoće ga umorit.
   Dano ja za bolje, manjega zla cića
Tuj zled kâ ga kolje ne dam da očića,
   Za da mi vila taj ne vazme pak oni
Medeni poziraj kî mi smart odgoni;
   Kî mi oslajuje ljuvena nalipa
Gorkost kâ me truje, kâ mi sarce cipa.
   Vide znah moj poraz taj vil da bi znala,
Veseli svoj obraz ne bi mi kazala,
   Ni bi me činila nje riči dilnika,
I tako taj bila rana bi brez lika.
   Zato ja na dlanu ne htijah nositi
Priljutu tuj ranu ni milost prositi,
   Neg tarpit tužicu, čineći da mi su
Radosti na licu na sarcu ke nisu.
   Nu moje nemilo sarce se iskaša,
I trudno toj dilo neće da podnaša,
   Veleći da živi oganj ga skončaje,
Jer izvan laživi moj ga smih izdaje.
   I evo ispušta iz sebe on vrući
Od ognja gorušta uzdah kî me vrući
   Tako da dobivat veće ga ne mogu,
Ni smihom pokrivat bolizan mu mnogu.
   Da ti vij da mi je sila i nevolja
I griha da nije gdi nije i volja
   Ter mi rič i pogled, vilo, ne uzmiči,
Prem ako bol i zled moja t' se obliči.