Pjesan prva
Otkad se pojavilo tvoje prozirno biće,
otkad treperi ona zvijezda, otkad traje
ovaj prostor svjetla, otkad se bol
uspravila u tebi, ti ideš nag i svijetao
putenim rujnom ogrnut.
Slapovi vrijesa, slapovi rujevine, slapovi jutara,
slapovi daljina, slapovi ispražnjenih cesta
oblijevaju te, tvoju bistru kap lakoće razgaljuju
u plamenu tisuća unutarnjih glasova kroz koje govori patnja.
Koliko i kako si usamljeno ti lagano biće povijesti
tame i tvrdoće, a kako i s kolikom pjesmom ustrajavaš.
S kakvim samo transparentom prolaziš Trgom nebeskog mira,
kroz zidove plača i oglašavanja nade, kroz rovove zla,
kroz provalije mržnje, kroz kaljuže prolaziš svijetlo
dok strah cvjeta i sunčevina zrije.
Kako si sretno biće ti koje se udaljavaš,
koje prilaziš nedodiru, ti koji ulaziš u beskraj,
ti iza koga pučina ostaje bez obala i pristaništa.
O, ti lagano, ti svijetlo, ti prozirno,
ti samotno dijete! Ti bolna, ti radosna,
ti ustrajna pjesmo hrvatska ...
Pjesan druga
Sad su vrata otvorena
I ja mogu u dubinu poniknuti
I sa svitanjem i sa sumrakom
i sa svima jedno biti
Ništa mi više ne može izmaknuti
Niti onaj crni zjap nedosegnut stajati
Ovaj jezik, to je put s kojeg se više
ne može silaziti
Od prve trešnje majčinog poljupca
od prvog sunovrata u grlu
njim se gasi, njegov bubanj
ovaj ritam otkucava
Zajahao sam mu ždrebicu drhtav
na sapima njenim znojnim
vrata konačna prolazim
po tisućiti put, onamo i natrag,
davnim jezikom djedovskim projahujuć'
Gusto vino tišine u grlo slijevam
Gustim glibom pjesmu iz grla istiskujem
Hrvatsku riječ beskrajem nastanjujem
bez vokala, bez ritma, bez jauka
u gusto, i u žitko blato tami ponirem
Nož je u beskrajnim kanijmama noći
Sječivo u mesu tmine urinuto
U duboku ranu krvoliptanja
Da nikad više pod mjesecom ne bljesne
Da nikad više tamu u svjetlu ne zasiječe
Opora šljiva jezika otežava u meni
S muklinom, pučinom prilazi obali
Ova moja lađa napetih jedara
u vjetru koji puše iz tmina, iz nigdina
Koji osporava nijemošću blizinu
Boga u čovjeku koji svejedno govori
Ništa se ne sluti, dušom predmetnost gori
Vidom ne vlada svjetlost, tvrdoća oblost steže
Odnekud izranja daleki dom, nenastanjen
i prazan. Tišina eno otvara druga vrata
Otvoren dlan, jedina dubina iz koje
cvjetaju bokori ljekovitog bilja,
prislanjam na obzorje, grlim krilo ptice,
grlim plòt iskonskog debla, pokrupu zimsku
starinskog ritma koji moju pramajku jezik ovaplòti
Dok druga ruka moju ruku traži
Dok se sklapa vijenac trnja ponad čela
iz svojih modrih omama draga riječ
zaiskri, na dnu tame prisno svjetlo jekne
Visina, evo sva u mene legla u razdanje. Majka
Okovi tvrđi od čelika, davne rane jezika
rastaču se i plove diljem, obiljem i razdiljem
Slobodan planuti kao munja
Slobodan krenuti sam i odrješit
s drugim se dlanom združiti
Kao kamen bačen vodi u vlastitom krugu
Tonuti i bivati sve dalji i sve dublji
kao krug na vodi beskrajem se razilaziti
hrvatskim jezikom pjevati i plakati.
Pjesan treća
Dugo, predugo sanjalo se
Trajala je tama ponad uma
Trunuo je um u tami
Buđenje nad ogriskom britke
zukve dogodilo se iznenadno
Gorka srma
zagorčala gorkom osladom
na negrka svikla nepca
Progovorio ušutjeli jezik
i ja čujem kako hlapi
po hlapištima u vokalu vlažan
u konsonantu mio i lažan
O slatki glase u ponoćnoj osami
O moja djetinja zabludo
Hajde da se pođe onamo
Prema mrkom zjapu,
da se niz oštricu tame duboko u ranu
hrvatsku potone. Dublje od osame,
više od omame. Tiho, tiho, tiho...
Pjesan četvrta
Ostani, ipak na čas ovdje
u ozračju oka zagledanog u dubinu
Sa sjevera, jednako kao i s juga
ćut ćeš uvjeravanja putnika
da vidješe čudesan svijet
Možeš biti siguran u istinitost iskaza
onih koji vide i znaju mnogo
I prihvati opise jednake čudu stvaranja
Unesi u um sklad kamenih masa
s portala pariških katedrala
Zapamti te vitrailles de Chartres
Tvoj duh nek' obujmi kipove s Krete
Ali, ti ne miči s tla na dnu zjenice
kad se očni kapci sklope
Duboke jeseni i požari proljetne krvi
pusti nek' te prekriju valovljem nutrine
I opet će kosmička moć biti s tobom
kao onda kad začinješ život
Ostani na čas ovdje
u ozračju oka zagledanog u dubinu
kad začinješ život
Kosmos će se otvoriti duboko dolje
u zjenici unutarnjeg vida,
a da i ne makneš s mjesta
Jer što ideš dalje i dublje
sve si svijetu dalji
Što dublje prožimaš ga
sve si više u njemu
Duboko. Prožet njime,
u njemu. Sve si više svijet.
Ostani na čas ovdje
u ozračju oka zagledanog u dubinu.
Tvoja dubina i moja dubina
Sve naše dubine za sva naša
zagledanja u nepojamno
jesutvoja staza. Kreni njome
prema svjetlu iza svoje duboke tame
Kreni u dubinu zagledanog oka
Ostavi daljinu neka cvate daleko od tebe
Daleko, ondje gdje vid unutarnji ne seže
do točke u kojoj narasta kosmos
Možda ćeš ustati u sred vlastite tame
I uspravljen krenuti naprijed
iz ozračja oka zagledanog u dubinu
Hodom klecavim od uzbuđenja
