Asanaginica

(Preusmjereno s Hasanaginica)
Asanaginica
autor: narodna
Asanaginica u Fortisovoj knjizi Viaggio in Dalmazia
Asanaginica je usmena narodna balada nastala između 1646. i '49. u Hrvatskoj, u Imotskoj krajini pod osmanskom vlašću (bila je dijelom Kliškog sandžaka). U usmenom je obliku postojala do 1774., kad ju je zapisao talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis. Jedna je od najpoznatijih i najprevođenijih narodnih pjesama u svijetu.
Logotip Wikipedije
Logotip Wikipedije
Članak Asanaginica potražite u Wikipediji, slobodnoj općoj enciklopediji.

Asanaginica danas postoji u mnogo raličitih inačica, s većim ili manjim razlikama.


inačica iz "Splitskog rukopisa", u vlasnosti Srećka Dujma Karamana [1] Fortisov zapis[1] prilagodba suvremenoj ijekavici

Što se bili u gori zelenoj?
al su snizi, al su labutovi?
da su snizi, već bi okopnili,
labutovi već bi poletili:
ni su snizi, nit su labutovi,
nego čator age Asan age.
On boluje u ranami ljutim;
oblazi ga majka i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam bolje bilo,
ter poruča virnoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru bilomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna riči razumila,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobiže Asanaginica,
da vrat lomi kule niz penžere;
za njom trču dvi ćere divojke:

"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Asan ago,
već daiža Pintorović beže."
I vrati se Asanaginica,
ter se viša bratu oko vrata:
"Da moj brato, velike sramote,
di me šalje od petero dice."
Beže muči, ne govori ništa:
već se masa u žepe svione,
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje podpuno vinčanje,
da gre s njime majci uza trage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sinka u čelo ljubila,
a dvi ćere srid rumena lica;
a s malaknim u bešici sinkom
odilit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede k dvoru bijelomu.

U rodu je malo vrime stala,
malo vrime, ni nedilju dana,
dobra kado i od roda dobra,
dobru kadu prosu sa svi strana,
ja najveće imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Aj, tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje."
Ali beže ne ajaše ništa,
već je daje imoskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljase,
da njoj piše listak bile knjige,
da je šalje imoskom kadiji:
"Divojka te lipo pozdravljaše,
a u knjizi lipo se moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug podkluvak nosi na divojku;
kada bude agi mimo dvore,
nek ne vidi sirotice svoje."
Kad kadiji bila knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po divojku.
Dobro svati došli do divojke,
i zdravo se povratili s njome;

a kad bili agi mimo dvore,
dvi je ćere s penžere gledaju,
a dva sina prid nju izodjaju,
tere svojoj majci govoraju:
"Vrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo."
Kad to čula Asanaginica,
starišini svatov govorila:
"Bogom brate! svatov starišina!
ustavi mi konje uza dvore,
da darujem sirotice moje."
Ustaviše konje uza dvore,
svoju dicu lipo darovala,
svakom sinku nož've pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane,
a malenu u bešici sinku
njemu šalje ubošku aljinu.

A to gleda junak Asan ago,
ter doživlje do dva sinka svoja:
"Ote amo, sirotice moje!
kad se neće smilovati na vas
majka vasa srca ardjaskoga."
Kad to čula Asanaginica,
bilim licem zemlji udarila,
u put se je dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirota.

Scto ſe bjeli u gorje zelenoj?
Al-ſu ſnjezi, al-ſu Labutove?
Da-ſu ſnjezi, vech bi okopnuli;
Labutove vech-bi poletjeli. (a)
Ni-ſu ſnjezi, nit-ſu Labutove;
Nego ſciator Aghie Asan-Aghe.
On bolu-je u ranami gliutimi.
Oblazi ga mater,i ſeſtriza;
A Gliubovza od ſtida ne mogla.
    Kad li-mu-je ranam' boglie bilo,
Ter poruça vjernoi Gliubi ſvojoj:
Ne çekaj-me u dvoru bjelomu,
Ni u dvoru, ni u rodu momu.
Kad Kaduna rjeci razumjela,
Jose-je jadna u toj misli ſtala.
Jeka ſtade kogna oko dvora:
I pobjexe Asan-aghiniza
Da vrât lomi kule niz penxere.
Za njom terçu dve chiere djevoike:
Vrati-nam-ſe, mila majko nascia;
Ni-je ovo babo Asan-Ago
Vech daixa Pintorovich Bexe.

I vratise Asan Aghiniza,
Ter se vjescia bratu oko vrata.
Da! moj brate, velike sramote!
Gdi-me saglie od petero dize!
Bexe muçi; ne govori nista.
Vech-se mascia u xepe svione,
I vadi-gnoj kgnigu oproschienja,
Da uzimglie podpunno viençanje,
Da gre s' gnime majci u zatraghe.
Kad Kaduna Kgnigu prouçila,
Dva-je sina u celo gliubila,
A due chiere u rumena liza:
A s' malahnim u belicje sinkom
Odjeliti (c) nikako ne mogla.
Vech-je brataz za ruke uzeo,
I jedva-je sinkom raztavio:
Ter-je mechie K'sebi na Kogniza,
S' gnome grede u dvoru bjelomu.


U rodu-je malo vrjeme stala,
Male vrjeme, ne nedjegliu dana,
Dobra Kado, i od roda dobta,
Dobru Kadu prose sa svi strana;
Da majvechie Imoski Kadia. (d)
Kaduna-se bratu svomu moli:
Aj, tako te ne xelila, bratzo! (e)
Ne moi mene davat za nikoga,
Da ne puza jadno serze moje
Gledajuchi sirotize svoje.
Ali Bexe ne hajasce nista,
Vech-gnu daje Imoskomu Kadii.
Josc Kaduna bratu-se mogliasce,
Da gnoj pisce listak bjele Knighe,
Da-je saglie Imoskomu Kadii.
»Djevoika te Ijepo pozdravgliasce,
»A u Kgnizi ljepo te mogliasce,
»Kad pokupisc Gospodu Svatove
»Dugh podkliuvaz nosi na djevojku;
»Kada bude Aghi mimo dvora,
»Neg-ne vidi sirotize svoje.«
Kad Kadii bjela Kgnjiga doge
Gospodu-je Svate pokupio.
Svate kuppi grede po djevotku.
Dobro Svati dosli do djevoike,'
I zdravo-se povratili s' gnome.

A kad bili Aghi mimo dvora,
Dve-je chierze s' penxere gledaju,
A dva sina prid-gnu izhogiaju,
Tere svojoi majçi govoriaju.
Vrati-nam-se, mila majko nascia,
Da mi tebe uxinati damo. (f)
Kad to çula Asan-Aghiniza,
Stariscini Svatov govorila:
Bogom, brate Svatov Stariscina,
Ustavimi Kogne uza dvora,
Da darujem sirotize moje.
Ustavise Kogne uza dvora.
Svoju dizu ljepo darovala.
Svakom' sinku nozve pozlachene,
Svakoj chieri çohu da pogliane;
A malomu u bescje sinku
Gnemu saglie uboske hagline.


A to gleda Junak Asan-Ago;
Ter dozivglie do dva sina svoja:
Hodte amo, sirotize moje,
Kad-se nechie milovati na vas
Majko vascia, serza argiaskoga.

Kad to çula Asan Aghiniza,
Bjelim liçem u zemgliu udarila;
U put-se-je s' duscjom raztavila
Od xalosti gledajuch sirota. (g)

Što se bijeli u gori zelenoj?
Al su snijezi, al su labutove?
Da su snijezi, već bi okopnuli
labutove već bi poletjeli.
Nisu snijezi, nit su labutove
nego šator age Asan-age.
On boluje u ranami ljut'mi.
Oblazi ga mater i sestrica
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam bolje bilo
on poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru bijelomu.
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna riječi razumjela
još je jadna u toj misli stála
jeka stade konja oko dvora;
i pobježe Asan-aginica
da vrat lomi kule niz pendžere.
Za njom trču dvije ćeri djevojke:

"Vrati nam se, mila majko naša
nije ovo babo Asan-ago
već daidža Pintorović-beže!"
I vrati se Asan-aginica
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa
već se maša u džepe svione
i vadi njoj knjigu oprošćenja
da uzimlje potpuno vjenčanje
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila
dva je sina u čelo ljubila
a dvije ćere u rumena lica
a s malahnim u bešici sinkom
odijelit se nikako ne mogla
već je bratac za ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio
ter je meća k sebi na konjica
s njome grede dvoru bijelome.

U rodu je malo vrijeme stala
malo vrijeme ni nedjelju dana
dobra kada i od roda dobra
dobru kadu prose sa svih strana
a najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj, tako te ne želila, braco
nemoj mene davat za nikoga
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da njoj piše listak bijele knjige
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te lijepo pozdravljaše
a u knjizi lijepo te moljaše
kad pokupiš gospodu svatove
dug potkljuvac nosi na djevojku
kada bude agi mimo dvora
nek ne vidi sirotice svoje."
Kad kadiji bijela knjiga dođe
gospodu je svate pokupio
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke
i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora
dvije je ćerce s pendžera gledahu
a dva sina prid nju ishođahu
tere svojoj majci govorahu:
"Vrati nam se, mila majko naša
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Asan-aginica
starješini svatov govorila:
"Bogom brate, svatov starješina
ustavi mi konje uza dvora
da darujem sirotice moje."
Ustaviše konje uza dvora.
svoju dicu lijepo darovala:
svakom sinku nože pozlaćene
svakoj ćeri čohu do poljane
a malome u bešici sinku
njemu šalje uboške haljine.

A to gleda junak Asan-ago
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje
kad se neće smilovati na vas
majka vaša, srca arđaskoga!"
Kad to čula Asan-aginica
bijelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirotâ.

Bilješke uredi

  1. ^  Fortis je izvornik zabilježio na način kako bi ga pročitali talijanski govornici. Trenutačno na Wikizvoru ne postoji cijel i pregledan. Slovo ſ (dugo s) je inačica slova s, koja se više ne koristi (vidite članak na engleskoj Wikipediji).
  2. Prema analizama dr Mije Milasa, spjevala ju je kršćanka i majka. Dr. Mijo Milas: Asanaginicu je spjevala kršćanka i majka, Slobodna Dalmacija, piše: Siniša Kekez, 3. siječnja 2012.
  1. Modro jezero Fortis