Grande munus
| Arcanum divinae | Grande munus autor: Lav XIII. |
Sancta Dei civitas |
Važna služba širiti kršćansko ime, na osobit način povjerena blaženomu Petru prvaku apostolskomu i njegovim nasljednicima, potaknu rimske pape, da su brižno slali vjesnike svetoga evanđelja u razno vrijeme među razne narode svijeta, kako se već činilo, da potrebe i namisli smilujućega Boga zahtijevaju. Kako su poslali Augustina Britancima, da uzgoji duše, Patrika k Ircima, Bonifacija ka Germanima, Vilibrorda k Frizijcima, Nizozemcima i Belgijcima te prečesto ostale k drugima, tako podijeliše vlast Ćirilu i Metodu, svetim muževima, da vrše apostolsku službu kod slavenskih naroda: koji su svojom ustrajnosti i neumornim radom učinili, da su oni zagledali svjetlo evanđelja i privedeni bili od surova života k ljudskoj i pitomoj naobrazbi.
Ako svekoliko Slavenstvo, sjećajući se dobročinstva, kako se drži, nije prestalo slaviti Ćirila i Metoda, dva slavna apostola, to ih nije doista manjim marom udilj štovala Rimska Crkva, koja ih obadva još žive mnogime počastila i čuvajući pepeo jednog od njih kad je umro. — Već od g. 1863. bilo je zato slavenskim narodima Česima, Moravcima i Hrvatom, koji običavahu svetkovati svake godine svetkovinu na spomen Ćirila i Metoda deveti dan mjeseca ožujka, dozvolom Pija IX., od neumrle uspomene predšasnika Našega, dopušteno, da u buduće svetkuju kao blagdan peti dan mjeseca srpnja i da časove na uspomenu Ćirila i Metoda mole. Nije dugo za tim, u vrijeme, kad se je sastao veliki koncil u Vatikanu, pak su premnogi biskupi ovu apostolsku stolicu ponizno umolili, da se njihovo štovanje i stalna svetkovina protegne na cijelu crkvu. No jer je stvar ostala ne riješena do danas, a promijenilo se po okolnosti vremena državno stanje u onim pokrajinama, čini Nam se da se je pružila zgodna prilika biti na ruku slavenskim narodima, koji smo za njihovu dobrobit i spas vrlo zabrinuti. S toga, ne želeći, da oni ni u jednoj stvari ne željkuju Našu očinsku ljubav, a želeći, da se raširi i umnoži štovanje svetih ljudi, koji će, kako su nekoć rasijavajuć katoličku vjeru, slavenske narode od propasti dozvali k spasu, tako sada nebeskom obranom moćno braniti. A da se još bolje vidi, kakvi su oni, koje predlažemo katoličkomu svijetu, da ih časti i štuje, rado ćemo se u kratko dotaknuti povijesti njihova rada.
Ćiril i Metod, braća po krvi, rodili su se u Solunu od glasovite obitelji i pođoše već rano u Carigrad, da u samom glavnom gradu Istoka izuče nauke. I ne osta skrivenom iskra darovitosti, koja je tinjala već tada u mladićima, jer su jedan i drugi u kratko vrijeme vrlo napredovali, a osobito Ćiril, koji je u znanosti stekao tu slavu, da su ga iz osobitoga poštovanja zvali Filozof. Malo za tim stupi Metod u monahe, a Ćiril bi počašćen od carice Teodore na preporuku patrijarha Ignacija zadaćom, da poduči u kršćanskoj vjeri Hazare, stanovnike onkraj Hersonesa, koji su iz Carigrada zamolili vrsne djelitelje svetinja. Ovu službu primi on rado. Došavši u Hersones na Tauru bavio se jedno vrijeme, kako neki svjedoče, izučavanjem materinskoga jezika onoga naroda, te mu je u ono vrijeme sretno pošlo za rukom, da je našao svete ostatke Sv. Klementa I. rimskoga pape, koje je lako upoznao iz raširene predaje predaka, po sidru, kojim je, kako se zna, na zapovijed cara Trajana bačen u more i poslije bio sahranjen. Preuzevši ova dragocjena blaga uđe u gradove i mjesta Hazara i ove podučene svojom poukom i Bogom potaknute, satrvši mnogovrsna praznovjerja, pripoji Isusu Kristu. Uredivši na najbolji način novu kršćansku zajednicu, ostavi ujedno osobit dokaz umjerenosti i ljubavi, kada je od urođenika odbio sve darove, osim oslobađanja robova, koji su ispovijedali, da su kršćani. Doskora se sretno vrati u Carigrad, te stupi i sam u samostan Polikrona, gdje je već bio Metod.
Međutim dođe glas o sretnom uspjehu među Hazarima k Rastislavu, moravskomu kneza. Ovaj potaknut promjenom Hazara, radio je sa carem Mihovilom III. na tome, da dobije iz Carigrada nekoliko evanđeoskih radnika i nije teško zadobio što je želio. Tolikim djelima oplemenjena krjepost i jasna volja u Ćirila i Metoda, da pruže pomoćnicu ruku bližnjemu, bila je povodom, da su oni bili određeni poći u Moravsku. Kada su prolazili Bugarskom, koja je bila tek pokrštena, nepropustiše nigdje širiti vjeru. U Moravskoj pak, skupi se u susret na granicu države mnoštvo ljudi, bijahu primljeni velikim oduševljenjem i izvanrednim veseljem. Niti je bilo oklijevanja, a da ne uzmu kršćanskom obukom uzgajati duše te ih pridići do nade nebeskih dobara; i to tolikom silom, tako djelotvornom marljivosti, da je moravski narod za kratko vrijeme voljno prionuo uz Isusa Krista. K tomu je dosta doprinijelo i znanje slavenskoga jezika, što si ga je Ćiril već prije pribavio, a mnogo je pripomoglo sveto pismo oba zavjeta, koje je on preveo na narodni jezik. S toga ima sav slavenski narod mnogo zahvaljivati ovomu čovjeku, jer nije samo od njega primio blago vjere kršćanske nego i uljudbe: jer su Ćiril i Metod prvi, koji su pripremili pismo za jezik samih Slavena, te se iz toga razloga punim pravom smatraju začetnicima toga jezika.
Iz tako udaljenih i razmaknutih pokrajina: javi sretan glas Rimu slavu o djelima i uspjehu. Kada je tako Nikola I. papa zapovjedio, da prevrijedna braća dođu u Rim, odluče oni bez razmišljanja učiniti, što se je zapovjedilo, a krenuvši veselo u Rim ponesu sa sobom moći sv. Klementa. Na tu vijest pođe Hadrijan II., koji je bio izabran na mjesto pokojnoga Nikole, uz pratnju naroda i klera u susret uglednim gostima, iskazavši im veliko poštovanje. Tijelo sv. Klementa, iznenada proslavljeno velikim čudesima, bude preneseno svečanom procesijom u baziliku, podignutu za vrijeme Konstantina na istom mjestu, gdje je bila očinska kuća nepobjedivoga mučenika. Na to su Ćiril i Metod izvijestili Papu, u nazočnosti svećenstva, o apostolskom poslu, u kojem su sveto i marljivo radili. A jer su bili optuženi, da su radili protiv običaja starih i protiv najsvetijih pravila, što su obavljajući svetu službu rabili slavenski jezik opravdaše se tako čvrstim i jasnim razlozima, da ih je Papa i sav kler pohvalio i to odobrio. Nato položivši obojica po obrascu ispovijest katoličke vjere i zavjetovali se, da će ostati u vjeri blaženoga Petra i rimskih papa, imenova i posveti ih sam Hadrijan za biskupe, te je više njihovih učenika zaredio u razne stupnjeve svetih redova.
Providnost je Božja pak htjela, da Ćiril u Rimu završi tijek života god. 869. dne 14. veljače više zreo u krjeposti nego li u dobi. Sahranjen bi javnim sprovodom i veličanstvenim slavljem, onim istim, kojim se pokapaju rimski pape, te postavljen iz osobite počasti u grob, koji je sagradio Hadrijan za sebe. Sveto tijelo pokojnikovo, jer rimski narod nije dopustio odnijeti ga u Carigrad, premda je to bila vruća želja tužne majke, bude odneseno u crkvu sv. Klementa i sahranjeno kraj njegova pepela, koje je Ćiril sam toliko godina sa strahopoštovanjem čuvao. Kada su ga vozili gradom uz svečani spjev psalama, činjaše se, da je rimski narod tolikim sjajem pogreba poput trijumfa prikazao svetomu mužu žrtve nebeskih počasti. Poslije toga vratio se Metod na zapovijed i s voljom papinom kao biskup u Moravsku, da vrši obične dužnosti svoje apostolske službe. U toj pokrajini postavši ugled stadu od srca pregnuo je danomice sve to većom gorljivosti služiti katoličkoj stvari; hrabro se opirao spletkama novotara, da bezumnim svojim razmišljanjima ne naškode katoličkom imenu; obučavao je u vjeri Svatopluka kneza, koji je naslijedio Rastislava, i njega, kad je napustio dužnost, opominjaše, ukoravaše i naposlije ga kazni interdiktom. Zbog tih razloga navuče si mržnju opakog i okaljanog silnika, koji ga posla u progonstvo. No opozvan nakon kratkog vremena, s odgovarajućim opomenama su se na knezu uviđali znaci promijenjenoga srca i da je uvidio, kako valja staro ponašanje popraviti novim životom. I to je doista čudno, da je budna ljubav Metodova prošavši granice moravske, kako za živa Ćirila taknula Liburne i Srbe, tako sada ogrlila Panonce, kojim je on kneza imenom Kocelj u vjeri katoličkoj odgojio i njega u dužnosti uzdržao, i Bugare koje je ujedno s kraljem Borisom u vjeri kršćanskoga imena utvrdio; i Dalmatince, s kojima je dijelio nebeske darove; i Koruščane, kod kojih je mnogo radio, da ih privede k spoznaji i štovanju jednoga pravoga Boga.
No to mu pribavi neprilika. Neki naime iz nove kršćanske zajednice zavideći na brzom i uspješnom radu i krjeposti Metodovoj, optužiše ga nevina kod Ivana VIII., nasljednika Hadrijanova, da je sumnjive vjere i da je povrijedio običaj pradjedova, koji u svetim obredima su rabili jedino grčki ili latinski jezik, a nipošto drugi. Tada Papa u velikoj brizi, da se nekrnji vjera i drevna stega, pozvavši Metoda u Rim, zapovjedi mu da se okrivljen opravda i očisti. On, kako je uvijek bio spreman u poslušnosti i uzdajući se u svjedočanstvo savjesti, bilo mu je lako, kad je bio g. 880. pred Ivanom i biskupima, te nekolicinom gradskoga klera, dokazati, da je on točno onu vjeru i sam ustrajno čuvao i druge revno učio, koju je u nazočnosti i uz odobrenje Hadrijana prisegom potvrdio na grobu prvaka Apostola. Što se pak tiče slavenskoga jezika u bogoslužju, činio je to iz opravdanih razloga, dozvolom samoga Hadrijana pape, a da nije na uštrb svetoga pisma. Ovim se govorom tako obranio od svake sumnje i krivnje, da je papa s mjesta razumjevši dobro Metoda, voljno potvrdio njegovu nadbiskupsku vlast i pohod među Slavene. Osim toga, odabravši nekoliko biskupa, kojima da bude na čelu Metod i koji da ga pomažu u upravi kršćanskih poslova, posla ga u Moravsku časnom pismenom preporukom i neovisnom punomoći. Sve to potvrdio je papa poslije pismom upravljenim na Metoda, kad su ga opet okrivljivali iz mržnje zlobnici. Za to je mirne duše, sjedinjen najtjesnijim vezom ljubavi i vjere s papom i cijelom rimskom crkvom još budnije, ustrajnije ispunjavao označenu si službu; niti je dugo izostao izvrstan plod njegova rada. Jer kada je sam priveo vjeri katoličkoj češkoga Kneza Borivoja, zatim uz pripomoć nekoga svećenika ženu njegovu Ljudmilu, ubrzo je postigao da se je kršćansko ime i onom narodu na široko i daleko razgranalo. U isto vrijeme brižno je radio da se svjetlo evanđelja unese u Poljsku; gdje je, nakon što je prošao srednju Galiciju, utemeljio biskupsku stolicu u Lavovu. Odatle je, kako neki svjedoče, pošao u Moskvu, te biskupsku stolicu podignuo u Kijevu. S ovim doista neuvenulim lovor-vijencem vrati se k svojima u Moravsku i videći, da mu se primiče konac, označi si sam nasljednika; svećenstvo i puk opomenuvši na krjepost zadnjim opomenama, svrši blago onaj život, koji mu je bio put u nebo. Kako je Rim za Ćirilom tako je Moravska tugovala za umirućim Metodom, s bolom je proslavio gubitak i svim načinima počastila mrtvo mu tijelo.
Mi se, Časna braćo, preugodno sjećamo ovih događaja; prilično smo dirnuti, kad pogledamo daleko natrag na sjajni vez slavenskih naroda, začet prelijepim počecima, s Rimskom Crkvom. Jer ova dva širitelja kršćanskoga imena, o kojima govorimo, jesu istina poslana iz Carigrada k poganskim narodima, no ipak njihovo poslanstvo moralo je slijediti ili na zapovijed ove apostolske stolice kao središta katoličkoga jedinstva, ili se je ovo moralo, a to je ne jedanput učinjeno, valjanim i svetim načinom odobriti. I u istinu ovdje u gradu Rimu dali su račun i o preuzetoj apostolskoj službi i odgovorili na optužbe; ovdje kod groba Petra i Pavla zakleli su se na katoličku vjeru, biskupsko posvećenje primili zajedno s ovlašću sastavljanja svete hijerarhije, čuvajući raznolikost redova. Napokon ovdje je odobrena uporaba slavenskoga jezika u svetim obredima te se ove godine puni 10 stoljeća, od kada je Ivan VIII. papa Svatopluku, moravskom knezu, pisao: „Slavenski jezik ... kojim odjekuje Bogu dostojna slava, pravom hvalimo, te zapovijedamo, da se u istom jeziku slava i djela Krista Gospodina našega naviještaju. Niti ima što protiv zdravoj vjeri ili nauci ako bi se mise u istom slavenskom jeziku pjevale ili sveto Evanđelje ili božanska štiva staroga i novoga zavjeta dobro prevedena i istumačena čitala i druge sve službe kora pjevale.“ Ovaj običaj posvetio je poslije mnogih zgoda Benedikt XIV. apostolskim pismom od g. 1754. dne 25. kolovoza. — Pape su pak, kad god su ih vladari naroda koje su evangelizirali Ćiril i Metod, zamolili pomoć oni su velikodušno davali svoju ljudskost u poučavanju, dobrotu u davanju savjeta i jedinstvene dobre volje gdje god je to moguće. U ostalom iskusili su Rastislav, Svatopluk, Kocelj, sv. Ljudmila i Boris, od predšasnika Naših, osobitu ljubav prema okolnostima onih vremena.
Niti smrću Ćirilovom i Metodovom nije sustala ili popustila očinska briga Rimskih Papa za slavenske narode, već se je ona uvijek jasno pokazala, kad su god štitili kod ovih svetost vjere i opće blagostanje. Uistinu poslao je Nikola I. Bugarima svećenike, da poduče narod i biskupe Populonije i Porta iz grada Rima, da urede novu kršćansku zajednicu ; isto tako je sam u čestim prepirkama o svetom pravu davao preljubezne odgovore koje, čak i oni koji nisu nimalo naklonjeni Rimskoj Crkvi, hvale i dive se vrhunskoj razboritosti. I poslije tužne nesreće raskola, ide slava Inocentu III., jer je sjedinio s Crkvom katoličkom Bugare, Grguru IX., Inocentu IV., Nikoli IV. i Eugenu IV., jer su ih u sjedinjenoj milosti uzdržali. — Slično je na osobit način sjala ljubav Naših predšasnika prema narodima Bosne i Hercegovine, zavedenim kugom opakih nazora, Inocenta III. i Inocenta IV., koji su radili na iskorijenjavanju zabluda iz duša; Grgura IX., Klementa VI. i Pija II., koji su radili na trajnoj uspostavi stupnjeva svete hijerarhije u tim krajevima. Niti se može reći, da su malenu i posljednju svoju brigu Inocent III., Nikola IV., Benedikt XI. i Klement V. uložili na Srbe, od kojih su vrlo brižno odvrnuli lukavo skovane varke, da se oslabi vjera. Također Dalmatinci i Liburni stekli su si radi svoje ustrajnosti u vjeri i znamenitih usluga kod Ivana X., Grgura VIII., Grgura IX. i Urbana IV., osobitu milost i veliku pohvalu. — Napokon u samoj srijemskoj Crkvi, koja je bila u 6. stoljeću razorena navalama barbara i poslije svetom revnošću sv. Stjepana ugarskoga kralja na novo sagrađena, ima mnogo spomeni o blagohotnosti Grgura IX. i Klementa XV. Mi uviđamo stoga, da valja Bogu hvaliti, što Nam se pruža prigoda učiniti nešto ugodno slavenskom narodu i da mu svakako budemo korisni s ne manjom brigom od one koju su Naši prethodnici uvijek pokazivali. Ovo je ono čemu težimo, ovo je ono što jedino želimo: pregnuti iz petnih žila za tim, da se plemena imena slavenskoga većim brojem biskupa i svećenika podučavaju, da se u ispovijedanju prave vjere, u poslušnosti prama pravoj Crkvi Isusa Krista učvrste i iskustvom svakim danom sve to više osjete, koliko se bogatstvo dobara slijeva od naredaba Crkve katoličke u domaće društvo i sve redove vlasti. Te Crkve zahtijevaju velik dio Naše skrbi, niti ima išta, što bismo toplije željeli, nego da uzmognemo obratiti brigu na njihovu korist i sreću te imati sve u neprestanoj zajednici spojene s Nama, što je najveća i najljepša spona blagostanja. Preostaje još, da odluke Naše prati i ono, što poduzesmo, usreći Bog bogat milosrđem. Za to uzimamo kod njega kao zagovornike Ćirila i Metoda, učitelje Slavena, čije štovanje kako hoćemo umnožiti, tako se i uzdamo, da će nam na ruku biti njihova zaštita.
Nalažemo stoga, odredivši peti dan mjeseca srpnja kao stalan, kojega je sretne uspomene Pio IX, ustanovio, da se uvrsti u kalendar Rimski i cijele Crkve i slavi svake godine svetkovina Ćirila i Metoda „cum ritus duplicis minoris Officio et missa propria“, kako je to Sveti zbor obrede odobrio.
Vama pak, časna braćo, nalažemo, da se pobrinete te se ovo Naše pismo proglasi, i sve što je u njem propisano, da obdržavaju svi iz reda svećeničkoga, koji obavljaju sveti oficij obredom Rimske Crkve, i to svaki u svojim crkvama, provincijama, gradovima, biskupijama i redovničkim kućama. Napokon hoćemo, da se na Vaš savjet i nagovoru općenito mole Ćiril i Metod, da svojom milosti, koja ih je dopala kod Boga, kršćanstvo na cijelom istoku štite, moleći za katolike postojanost, a za odmetnike volju, da se s pravom Crkvom opet sjedine.
Ovo, kako je gore napisano, nalažemo kao tako odobreno i utvrđeno, unatoč izdanim od svetoga Pija V. pape predšasnika Našega i drugim apostolskim konstitucijama o reformi časoslova i misala, unatoč i statutima i običajima, čak i vrlo stari, te unatoč svemu drugomu, što je tomu protivno. Kao znak nebeskih darova i zalog Naše osobite dobrohotnosti, podjeljujemo apostolski blagoslov ljubežljivo u Gospodinu svima Vama, časna braćo, cijelomu kleru i puku Vama povjerenom.
Dano u Rimu kod sv. Petra dne 80. rujna godine 1880. Našega pontifikata godine treće.
Izvori
uredi- Jambrečak, Dragutin. 1882. Rimsko hodočašće: slike o slavenskom hodočašću u Rim od godine 1881. C. Albrecht. str. 205–212 (uz manje izmjene)