Govor akademika Vlatka Pavletića na pogrebu predsjednika Franje Tuđmana

Izvor: http://predsjednik.hr/GovorAkademikaVlatka

OBRAĆANJE AKADEMIKA PAVLETIĆA NA MIROGOJU

Obraćanje predsjednika Hrvatskog državnog Sabora, obnašatelja dužnosti privremenog predsjednika Republike Hrvatske akademika Vlatka Pavletića na pogrebu predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana na Mirogoju Poštovana obitelji Tuđman, posebno cijenjena ekselencijo predsjedniče Demirel i svi ostali predstavnici država i vlada

Tužni zbore,

Tko u ovome trenutku, na ovome mjestu, u cijeloj Hrvatskoj i diljem svijeta gdje žive Hrvati, može bez utonulosti u duboku tugu prihvatiti tvrdu nemilosrdnu činjenicu smrti čovjeka koji je svojim životom i djelom obilježio završetak stoljeća svojim nezamjenljivim doprinosom oslobođenju hrvatskog naroda i utemeljenju hrvatske države.

A došlo je sve to zapravo tako naglo, da je u zrcalu našeg unutarnjeg pogleda još uvijek fiksiran njegov neponovljiv uspravan lik, njegov žustar hod, kojim je odmicao pratiteljima baš kako je i svojim promišljanjima i nezadovoljstvom s postojećim bivao ispred nerijetko zbunjene okoline.

Vratio se iz Rima dr. Tuđman skriveno umoran, ali vidljivo ponosan na izložbenu rekapitulaciju svega čime je potvrđen hrvatski identitet stariji od minuloga tisućljeća. Bila je to kruna svega njegova nastojanja da se usred današnjih zamagljivanja realnosti različitim globalnim teorijama i projektima osvijetli i svijetu predoči što je jedan mali narod sposoban stvoriti utvrđujući i potvrđujući, afirmirajući i obogaćujući svoj identitet usprkos svim povijesnim nedaćama, pod neprestanim pritiscima neusporedivo jačih hegemona. Vratio se dr. Tuđman iz Rima sa svog posljednjeg putovanja, vidljivo iscrpljen, ali (uvjeren sam) nevidljivo sretan, jer inače ne bi podnio sve jače i jače boli i ne bi ih tako sebizatajno potiskivao čak i onda kad je mogao, kad je nesumnjivo morao izbjeći napor svog posljednjeg uspona na Medvedgrad da položi vijenac na Oltar domovine. Uvijek na sve spreman i za sve sposoban, dr. Tuđman nije bio spreman na uzmak ni u tom času početka svoga kraja, napadnut podmuklom bolešću kojoj više nije bilo lijeka. Eto, to je dr. Franjo Tuđman! Čovjek koji se nikad nije predavao, koji se borio do posljednjeg časa, začuđujući liječnike kao neosporni medicinski fenomen i nadahnjujući svojim primjerom i posmrtno sve kojima jest, i kojima će još više biti na srcu i savjesti, da čuvaju i sačuvaju ono najvrjednije što ostavlja kao baštinu nasljednicima - samostalnu, demokratsku, uspravnu Hrvatsku. Tuđmanova svestranost i radoznalost, sposobnost da začas pronikne bit problema oduševljavala je, ali ponekad i plašila njegove sugovornike, kojima je bilo najlakše odobravati mu kad se već nisu mogli namah s punim razumijevanjem priključiti njegovim preokupacijama u rasponu od povijesti do športa, od politike i gospodarstva, filozofije i kulture do civilizacijskih vjekovnih dilema između sukoba i dijaloga. Eto, takav bijaše dr. Franjo Tuđman! Nije se do toga dr. Tuđman dovinuo naprečac. Ugledavši svijet u Velikom Trgovišću, ali u malom skučenom okviru gdje je kao odličan đak završio osnovnu školu, Franjo Tuđman je rano spoznao da u životu nitko nikome ništa ne poklanja bez očekivanja uzvrata, pa još kao dječak prihvaća sav teret srednjoškolca u Zagrebu, koji se uzdržava od instrukcija ističući zahvalnost ocu koji odvaja od najpotrebnijega samo da bi mu novcem pomogao i omogućio školovanje. U djetinjstvu je važan zametak bitnih, dubinskih osebujnosti svake stvaralačke ličnosti, samo taj generativni zametak valja uočiti i ispravno protumačiti. Priznajem da mi je Tuđman ispovjedio jednom prigodom da bi mu od svega bio najbliži onaj program društvenog uređenja u kojemu bi bila socijalna pravda, ali isto tako ne bi bilo zapostavljeno nacionalno pitanje i nacionalni interes. Kad sam naišao na njegov tekst iz đačke zadaće gdje ne skriva siromaštvo, shvatio sam da će ga to u buduće neminovno morati socijalno senzibilizirati i u prvom razdoblju života dovesti do marksizma i komunističke utopije. No, i u tome se sve više razočaravao utvrđujući da se iza lijepih fraza i parola ponovno skriva i u politički život i odnose među narodima uvlači velikosrpska težnja za hegemonijom. Onima pak koji su izražavali sumnju u motive i razloge njegova otklona od primamljive karijere i priklanjanja ideji obrane hrvatskih nacionalnih interesa, nudim također jedan citat iz rane mladosti kad se zauvijek profilira, izgrađuje i utvrđuje značaj, citat iz Tuđmanove školske bilježnice u kojoj je po vlastitom izboru pisao o temi iz najstarije hrvatske povijesti - o kralju Dimitriju Zvonimiru. I to stoga, što je stari ljetopisac ostavio dokument, da je spomenuti kralj bio dobar vladar i da je pod njegovom vladavinom sva zemlja bila sretna. Sve je dakle kristalno jasno: ponajprije izvor socijalnog, senzibiliteta, i put u partizane, u antifašističku borbu za socijalnu pravdu. Ali istodobno također duboka zainteresiranost za hrvatsku povijest, za Hrvatsku, za vladara čiji je narod sretan i spokojan, siguran na svojoj zemlji, ili kako bi državnik Tuđman rekao: "Svoj na svome". Pa zar sve to nije putokaz do kasnijih Tuđmanovih napasnih ideja da oslobodi Hrvatsku od jugoslavenskoga jarma, i da ostvari svoj mladenački ideal - prosperitetnu državu sretnih ljudi, državu blagostanja, kako je ne jedanput naglašavao u svojim govorima. Takav bijaše dr. Franjo Tuđman! I još je nešto svojedobno napisao u đačku teku: "Moja je želja da kad odrastem postanem pošten i radin čovjek". Uistinu, sve je bilo unaprijed predvidljivo još prije nego što se i sam Tuđman otrgnuo i odlučno krenuo putem druge faze borbe za ostvarenje svojih mladenačkih ideala, iznevjeren od ideala koji su se pokazali za njega nepodnošljivima zbog laži o pravednosti bez pravednosti, o slobodi bez slobode, o ravnopravnosti bez ravnopravnosti - kako pojedinaca tako i naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Eto, takav bijaše dr. Franjo Tuđman! Slijediti putanju njegova života tragom životopisnih podataka jedva da je moguće, jer njegov život nije za jedan, pa ni za jedinstven roman. Omašna je to romaneskna tetralogija. Ovo svakako nije prigoda ni da je nacrtno izgovorim, jer se o tome mnogo zna i još više podrazumijeva. Znade se da je svemu što se događalo u posljednjem deceniju dr. Tuđman utisnuo svoj neponovljiv pečat. Ne samo strateške, nego i mnoge taktičke odluke nose njegov potpis. Imao je, zastupao je, branio je mišljenja i prijedloge o svemu što je ulazilo u krug njegova interesa, a taj je bio poznato i priznato obuhvatan. Znade se koliki je Tuđmanov udio u raskrinkavanju krivotvorina u novijoj hrvatskoj povijesti, napose u povijesti radničkoga pokreta i partizanske borbe. Znade se koliko je riskirao - pa taj rizik, tu hrabrost i platio - usprotivivši se pretjerivanju o broju jasenovačkih žrtava, jer je kao rijetko tko raspolagao podacima potrebnim da razobliči velikosrpski mit o najvećem srpskom gradu pod zemljom, poslijekosovski mit smišljen da Hrvate za svagda optereti hipotekom pod čijim će teretom biti lak plijen prijetvornih zastupnika bratstva i jedinstva, a zapravo velikosrpskih presezatelja za hrvatskim krajevima i za velikim dijelom naše kulturne baštine. Napisao je Tuđman i to, da "već od prvih dana svog sjećanja" nosi "sudbinske dojmove progonjenog hrvatstva". To je upio u obitelji, naučio od oca, shvatio tijekom života, prihvatio iz lektire svojih idejnih i nacionalno-političkih preteča. Razvidni su također radinost i urednost, strogost u pridržavanju te crte osnovne duhovne usmjerenosti, poštenje na koje se zaklinjao kao dječak: da, poštenje znanstvenika koji sebi nije dopuštao da pretjeruje ni onda kad bi to politički bilo oportuno - pišući kako o Jasenovcu, tako i o Bleiburgu. Eto, takav bijaše dr. Franjo Tuđman! Filozofska lektira razvila je u njemu sklonost udubljivanju u povijest ne samo kao u kronologiju ili interpretaciju činjenica, nego i kao tajnu u kojoj bi se moralo otkriti nešto više od slijeda događaja, u stvari bit života čovjeka, smisao beskonačne štafete naraštaja kojom se održava i neprestano brojčano povećava čovječanstvo, a da se usprkos svemu nažalost vidljivo gubi čovječnost. Imajući sve to u vidu, znajući dr. Franju Tuđmana s ove njegove, prave, a nekima nedovoljno poznate ili čak skrivene strane, lako ćemo pogoditi što je mogao sadržavati zametak njegova političkog programa. U njemu se u najsažetijem obliku dr. Tuđman zalagao za dosljedan demokratski preobražaj društva na načelima političkog pluralizma i građanskih prava, socijalno-tržišnoga gospodarstva, privatnog poduzetništva; za njegovanje i razvitak svih pozitivnih kulturnih i političkih tradicija hrvatskoga naroda od starčevičanstva i radićevskog općečovječanskog republikanizma do hrvatske ljevice, za povezivanje s Europom i svijetom, posebno s brojnim hrvatskim iseljeništvom, a protiv svake nacionalne isključivosti; za društvo slobode i pravde, morala i rada, osobne sreće i blagostanja ljudi i naroda. Jer, "samo nesputani, potpuno slobodni, nezavisni, suvereni i ravnopravni narodi, kao što kaže, i građani unutar pojedinih zemalja, mogu pridonijeti svestranom razvitku svih fizičkih i duhovnih sila, povećanju materijalnih bogatstava, osebujnosti i raznolikosti trajnih kulturnih vrednota ljudske civilizacije i većoj harmoniji u životu čovječanstva". Na stečevinama bogate odjelotvorene baštine, kao državnika i političkoga vizionara, dr. Tuđman je izrastao kao ličnost do takvih razmjera, da mu više nitko u predvidivoj bliskoj budućnosti neće biti ravan. Danas je teško zamisliti da bi i jedna utjecajnija stranka mogla deklarirati druge bitne i drukčije osnovne ciljeve bez obzira koliko u tome bilo mogućnosti da ih ona ostvari. To su potvrdile i izjave stranačkih čelnika u povodu njegove smrti, to posvjedočuju riječi mnogih svjetskih državnika, kao i neposredne spontano izgovorene rečenice pred kamerama bezbroja ljudi iz puka za koje je Tuđman mnogo više od predsjednika stranke i države, jer on je, uistinu za njih, kao i za sve nas tvorac vječne Hrvatske. Takav, za sve, bijaše dr. Franjo Tuđman! U razdoblju već sada zvanom Tuđmanova era. Bio je izvanredno sposoban političar, pregovarač kojem se bilo teško suprotstaviti i kojega je bilo nemoguće nadlukaviti, ali i oni koji ga u njegovoj politici nisu slijedili, priznaju mu danas status velikana na kojeg je nemoguće ne pozivati se. Kao tema budućih studija dr. Tuđman će ponovno aktualizirati vječnu, nerazriješenu problematiku uloge velikih ličnosti u povijesti i udio njihovih odluka u sudbini čitavih naroda. Tuđmanov prijatelj i favorit među piscima, Krleža je o tome napisao: "Dok nauka sprema i proširuje iskustvo, umjetnost ga osvjetljuje i kondenzira, a politika treba da ga pretvara u djelo i da ostvarujući daljnji ljudski uspon oplemenjuje čovječju stvarnost". Dr. Franjo Tuđman je u sebi sjedinjavao sve ono što i Krleža pripisuje znanstvenom vervu, a da ga je umjetnost riječi uvijek privlačila svjedoče i one hrpe knjiga koje je pročitao, ne odrekavši se te potrebe i užitka ni u zatvoru, gdje je čitao odabrana beletristička djela i citatima iz njih u svojim zatvorskim zapiscima potvrđivao da je i na taj način obogaćivao svoje iskustvo o ljudima i životu. Što se pak tiče njegove političke intuitivne usmjernosti na rješavanje, a ne samo razmatranje konkretnih nacionalnih, društvenih i gospodarskih pitanja, sklon sam prihvatiti decidiranu Krležinu tvrdnju da je politički genij mnogo rjeđi od umjetničkog, jer "vidimo", kako kaže Krleža, "u kulturnoj historiji čitave nizove civilizacija s izvanrednim umjetničkim i filozofskim sposobnostima, bez ikakve političke nadarenosti, u plemenitom ljudskom smislu". Put dr. Franje Tuđmana obilježen je upravo znakovitim orijentirima koji su ga doveli na čelo stranke i države, i koji su ga spasili od lutanja i stranputica, omogućivši mu da izvede narod svoj na pravi put nakon toliko potraćenih godina na povijesnim bespućima. Bez obzira na sve prigovore, koje bi mogli iznositi budući biografi, o nekim odlukama i potezima, ostaje nepodijeljeno priznanje da je Tuđman posjedovao rijetku sposobnost da čeka prije odluke koliko je potrebno, ali i da brzo reagira kad je neophodno i kad bi svako, pa i najmanje zakašnjenje moglo biti kobno. Imao je ono što Krleža drži nezamjenljivim svojstvom političara, a to je: "da se snađe u prostoru i u vremenu i da djeluje sredstvima koja odgovaraju potrebama određenog vremena u određenom prostoru". Pogriješi li u koraku, izgubi li na časak orijentaciju, ne pogodi li u izboru sredstava i zakasni li ili urani u početku akcije, političar ostaje zapamćen samo kao više ili manje dobronamjerna ličnost, svejedno idealist ili utopist, ali beziznimno gubitnik, čiji gubitak nije samo njegova osobna tragedija, nego u danom trenutku i tragedija cijelog naroda. Ne trebamo se vraćati daleko u hrvatsku prošlost; dvadeseto nam je stoljeće dovoljno da konkretiziramo ove naizgled samo teorijski zasnovane tvrdnje, nakon čega postaje još razvidnije koliko se dr. Tuđman izdiže iznad svih svojih modernih političkih prethodnika, kao idejni začetnik, politički organizator te državotvorni i vojni pobjedonosac, u svemu dakle tvorac suvremene i suverene, slobodne i nezavisne, demokratske Hrvatske. Posjedovao je nepokolebljivu volju da djeluje da bi željeno ostvario, pristajući na diplomatske igre da bi u konačnici bio pobjednik, odlučno ulazeći i u sukobe koje nije mogao izbjeći - da bi protivnika iznenadio, zbunio, ošamutio i zastrašio, ostajući i u tome na kraju rizičnoga pothvata pobjednikom koji je zapravo narodu vratio samopouzdanje i pobjednički mentalitet, a hrvatskom vojniku staru, dugo prešućivanu slavu jednog od najboljih ratnika u Europi. De Gaulle je doista s pravom ustvrdio da se ništa veliko ne može učiniti bez velikih ljudi, a "oni su", kako kaže de Gaulle, "veliki zato što su to htjeli biti". Takav bijaše i dr. Franjo Tuđman! Ovo posmrtno slovo nije zasnovano na prolaznim, odviše subjektivnim ili nedokazivim dojmovima. Naprotiv! Ne bi inače imala pokriće tvrdnja da dr. Franjo Tuđman, ostavljajući nas, odlazi u narodnu predaju, u legendu. Zato, s punim pravom mogu izvesti sadržajni obrat i uskliknuti: Hrvatska, sretna Hrvatska, u tebi se rodio i do najviših visina dovinuo čovjek od kojeg se danas rastajemo. Hrvatska, blagoslovljena Hrvatska, koja svoj Uskrs zahvaljuješ državniku koji nas danas ostavlja. Hrvatska, rastužena Hrvatska u danu kad tako bolno spoznajemo koga smo imali, jer ga više nema fizički među nama. Ali ako je čovječanstvo besmrtnost smrtnog čovjeka, onda je Hrvatska, "vječna Hrvatska" kako ju je nazivao dr. Tuđman na kraju mnogih svojih govora, istinska besmrtnost dr. Tuđmana kao državotvorca, neosporivoga velikana novije hrvatske povijesti. Moram na kraju priznati da sam svjestan koliko riječi, bilo koje ili bilo čije, pa i ove moje, blijede pred zbiljom koja znakovito svjedoči o bolu i tuzi i istinskoj dubokoj ljubavi i poštovanju koje građani Republike Hrvatske i Hrvati izvan domovine iskazuju prema preminulome predsjedniku. Bezbrojne upaljene svijeće, okupljanja diljem zemlje i ova kolona hrvatskoga puka sastavljena od svih naraštaja i svih slojeva, što je danonoćno prolazila pred odrom neprežaljenog Predsjednika, svojom spontanošću i neposrednošću čini svaku daljnju riječ nedovoljnom, zapravo suvišnom. Sva lica kao da su govorila - sahranjujemo Predsjednika, ali pohranjujemo ga uvijek i zauvijek u svojim srcima.

Velepoštovani Predsjedniče, dragi Franjo!

Slava Ti i hvala Ti za sve, i neka Ti je laka hrvatska zemlja.