Govor Zlatka Hasanbegovića na Bleiburškom polju 12. svibnja 2012.
 |
Suradnik je predložio ovu stranicu za brisanje. Suradnikov razlog za brisanje je: Autorska prava i dalje traju, 2012. Zlatko Hasanbegović nije bio ministar, niti je govor držao u svojstvu člana kakva državnog tijela. Velika je razlika, ukoliko se nešto od početka smatra dijelom državnoga aparata, tijelom državne vlasti, javnom ustanovom i sl., pa ukoliko se govori u ime takvoga tijela ili na kongresima takvoga tijela. Ako smatrate da ovaj članak nije za brisanje, navedite to na stranici za razgovor Kod postavljanja predloška u članak, molimo Vas ne brišite sadržaj zbog kojeg je predložak postavljen. Administratori: provjerite što vodi ovamo, povijest stranice (zadnje uređivanje) i evidenciju stranice, prije brisanja stranice. |
| Govor Zlatka Hasanbegovića na Bleiburškom polju 12. svibnja 2012. autor: Zlatko Hasanbegović |
|
|
Uvaženi Idriz Efendija Bešiću, poštovani pokrovitelji, poštovanji preživjeli sudionici bleiburške tragedije, među sudionicima poseban pozdrav predsjedniku Počasnoga bleiburškoga voda Iliji Abramoviću i njegovu zamjeniku Omeru Vrapcu, poštovani nazočni.
Ovogodišnja komemoracija žrtvama bleiburške tragedije održava se u posebnim okolnostima. Vladina većina u Predsjedništvu Hrvatskoga sabora donijela je sramotnu odluku o ukidanju saborskoga pokroviteljstva. Ova je odluka izraz ideološkoga sljepila te predstavlja oskvrnuće uspomene na žrtve najveće tragedije u povijesti hrvatskoga naroda te uvredu svim potomcima žrtava. To predstavlja izravan napadaj na zamisao o nacionalnom pomirenju koje je stajalo u temelju slobodne i nezavisne hrvatske države, Republike Hrvatske. Ideja nacionalne pomirbe predstavljala je ruku prihvatnicu i onima koji su se padom komunističkoga totalitarizma od Vladivostoka pa do Jadrana našli na smetlištu povijesti.
Ipak, dolazi do svojevrsnog paradoksa da oni koji su bili i ostali jedini stvarni dobitnici zamisli o nacionalnoj pomirbi zlorabe tu istu pomirbu te zaboravljaju da samo ona stoji u pozadini njihove današnje političke, društvene i medijske moći. Svaka nacija, pa tako i moderna hrvatska nacija, jest među ostalim i zajednica svih različitih sjećanja koja se moraju uvažavati i međusobno poštovati bez obzira na ideološki predznak i takozvani poraz i takozvanu pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Isključiti iz te nacionalne zajednice sjećanja bilo koga, zanijekati mu pravo na javno sjećanje te ga pokušati protjerati iz takve zajednice sjećanja, podijeliti naciju na sljedbenike takozvane krive i takozvane prave strane, znači izazivati građanski i društveni razdor. Vlast koja izaziva nacionalni građanski i društveni razdor te ponižava dio svoga vlastitog stanovništva nije istinska vlast cijeloga naroda.
Od 1990. do danas sustavno se pokušava prikriti činjenica političkog, društvenog i intelektualnog kontinuiteta jugoslavenske komunističke baštine u hrvatskom javnom i političkom životu. Ova odluka o likvidaciji saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama je krunski dokaz da nije riječ samo o baštinjenju nekretnina Komunističke partije Jugoslavije, već da je riječ o dubljem nasljeđu ideologije koja je stajala u pozadini bleiburških egzekucija.
Osim same odluke vladine većine u Predsjedništvu Hrvatskog sabora, još je uvredljivije njezino obrazloženje. Ona pokazuje licemjerje, bešćutnost prema žrtvama jugoslavenskog komunističkog terora i njihovim potomcima te nepoznavanje osnovnih i neprijepornih činjenica hrvatske iz nacionalne prošlosti. Licemjerje je dolaziti ovdje po predizborne poene, tražiti nacionalnu legitimaciju i predizborno otkupljenje povijesnih grijeha, a onda nakon preuzimanja vlasti proglasiti Bleiburško polje nepodobnim za komemoraciju i državno pokroviteljstvo. Bešćutno je prema žrtvama i njihovim potomcima razoružane i bez suđenja pogubljene proglašavati krivima i zločincima; njihova možebitna krivnja nije ustanovljena niti na jednom ovozemaljskom sudu, već su tjerani na marševe smrti i pogubljivani u protutenkovskim opkopima, rudarskim oknima i kraškim jamama. Uostalom i onima suđenima nije suđeno pred istinskim građanskim sudovima i na podlozi građanske zakonitosti već pred revolucionarnim jugoslavenskim komunističkim sudovima i u montiranim postupcima s unaprijed donesenim presudama. Povijesno je neznanje i besmislica tvrditi da na ovom mjestu nije bilo žrtava jer je jugoslavenska armija okupirala austrijsku Korušku te ovdje počinila brojne zločine nad, zarobljenim vojnicima, kao i nad austrijskim stanovništvom
Osim toga, Bleiburg nije samo toponim, on je višestruki simbol. Kao prvo, on je simbol i podsjetnik na neslobodu hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji kada je bleiburška tragedija bila najveći tabu i najveća tajna jugoslavenskoga komunizma i titoizma. Kao drugo, Bleiburg je simbol stradanja svih onih koji su bili žrtve jugoslavenskog komunističkog terora. Uostalom, oni koji štuju bleiburške žrtve i sve žrtve jugoslavenskog komunističkog terora u hrvatskom narodu, među katolicima i muslimanima, znaju gdje je pravo mjesto za ovakvu komemoraciju. Zbog toga smo svi mi danas na ovom polju, a ne negdje drugdje.
Počasni bleiburški vod je iznad stranačkoga i ideološkog sektaštva. Njegova je jedina zadaća čuvati uspomenu na bleiburšku tragediju. Počasni bleiburški vod priznaje kao civilizacijsku stečevinu pravo komemoriranja svih žrtava Drugoga svjetskog rada kao i svih drugih ratova na način kako potomci tih žrtava drže primjerenim ne niječući nikom pravo na vlastito pamćenje i obilježavanje grobišta bez obzira na ideološku pozadinu i stranu u ratu. Želimo da Hrvatski sabor ponovno bude pokrovitelj bleiburške komemoracije čime će pridonijeti nacionalnoj slozi i društvenom miru koji su sada narušeni. Vjerujemo u budući sabor koji će bez obzira na stranački raspored biti istinski predstavnik narodne volje i koji se neće maćehinski odnositi prema niti jednom narodnom dijelu. Komemoracija najveće tragedije u modernoj hrvatskoj povijesti je starija od saborskog pokroviteljstva i ona će ga sigurno nadživjeti.
Hvala vam.