Govor Urša Raukar Gamulin 21. siječnja 2022.

Govor saborske zastupnice Urša Raukar Gamulin 21. siječnja 2022., u Saboru povodom smrti Ankice Lepej autor: Urša Raukar Gamulin

Izvor video snimka https://www.youtube.com/watch?v=PO92AztZ2Lc

Prije nekoliko dana napustila nas je Ankica Lepej.

Ankica Lepej svoje je ime zauvijek upisala u povijest borbe za pravdu, poštenje, javni interes i javno dobro. Bila je prva zviždačica kada je 1998. godine hrvatskoj javnosti, u suradnji s tada mladom novinarkom Orlandom Obad, otkrila da predsjednik Tuđman u svojoj imovinskoj kartici nije naveo račune svoje supruge na kojima su bile pozamašne svote od 210.000 njemačkih maraka i skoro 16.000 dolara.

A kada je banka raspisala nagradu od čak milijun kuna da se otkrije tko je taj sramotan podatak dao medijima, javno je rekla:

„Ja sam to učinila, ne želim da banka optuži nekoga tko s otkrivanjem štednje Tuđmanovih nema nikakve veze.“

Bio je to čin velike građanske hrabrosti i poštenja. Tada su se svi oko predsjednika Tuđmana uprli u dokazivanju kako to nije prekršaj i potpuni moralni pad, na čelu s predsjednikom Ustavnog suda RH Smiljkom Sokolom s čuvenom, nevjerojatnom izjavom da novac nije imovina, pa ga stoga i nije trebalo prijavljivati.

Ankica Lepej je dobila otkaz, noću je privedena u policiju gdje je osam sati unakrsno ispitivana, od čega tri sata bez odvjetnice, dignuta je kaznena prijava protiv nje koja je odbačena nakon smrti predsjednika Tuđmana, ostala je bez egzistencije s dvoje djece jer joj je suprug već ranije ostao bez posla, također zbog prijave kriminala u firmi u kojoj je radio. No, sve to nije ju pokolebalo i uvijek je ponavljala

„Ništa ne bih drugačija napravila bez obzira na sve što mi se dogodilo. Jednostavno nisam mogla drugačije."

Da, nije mogla drugačije. Nije mogla jer je bila poštena, hrabra i istinoljubiva. Nije mogla prešutjeti laž i nepravdu. Čula je predsjednika Tuđmana kako poručuje umirovljenicima da je i njegova supruga penzionerka i da i sama jedva sastavlja kraj s krajem, i nije mogla prešutjeti pravu istinu o skrivenoj i nepriznatoj oročenoj štednji u banci. Nije mogla, usprkos svemu što joj se nakon toga dogodilo, naprosto nije mogla.

2003. napisala je knjigu „Istina: savjest iznad bankarske tajne“, no kako tada knjižare nisu bile zainteresirane za knjigu prodavala ju je sama. Tada je rekla:

„Primijetila sam da je draža mlađoj generaciji, što mi daje nadu da će netko pokušati učiniti nešto dobro za društvo.“

Neumorno je podržavala sve progresivne građanske inicijative, od podrške studentima u njihovoj borbi za dostupno obrazovanje do protivljenja homofobnom referendumu o braku 2013. godine. Znala je da treba biti solidaran s onim slabijima i voditi brigu o javnom interesu, i u trenucima kad se borila sa zloćudnom bolešću,širila je optimizam, ne odustajući ni od te borbe.

 "Šutljive javnosti nijedna se vlast ne boji. Ljudi kao da ne razumiju da se imaju pravo buniti kada stvari oko njih nisu dobre. Nimalo ne cijene svoju individualnu slobodu, a bez nje nema ni slobodnoga društva."

Borba za slobodno društvo još uvijek traje. Nedostajat će Ankica Lepej, topla, ljubazna i nježna žena, a toliko hrabra i nepokolebljiva. Ostaje uspomena na nju i naša obaveza da nikada ne posustanemo u građanskim i političkim nastojanjima da naše društvo učinimo boljim i pravednijim, da ga izvučemo iz ralja korupcije, nepotizma, laži i krađa.

Draga Ankice, veliko ti hvala za sve. Ostaješ naš uzor i naša inspiracija, naša kolegica i naša prijateljica, nikada te nećemo zaboraviti.