Govor Franje Tuđmana na izvanrednoj sjednici Sabora 25. siječnja 1991.

Govor Franje Tuđmana u Saboru 30. svibnja 1990. Govor Franje Tuđmana na izvanrednoj sjednici Sabora 25. siječnja 1991.
autor: Franjo Tuđman
Proglas hrvatskom narodu u povodu referenduma o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske
Govor na izvanrednoj sjednici Sabora Republike Hrvatske, Zagreb, 25. siječnja 1991.


Visoki Dome,

štovani zastupnici Sabora Republike Hrvatske,

dame i gospodo.

Obraćam vam se danas u bitno izmijenjenim društvenim i političkim okolnostima od onih, svečarskih i uznositih, u kojima sam posljednji put govorio u ovom Domu - prigodom proglašenja Ustava Republike Hrvatske. Da budem iskren, očekivao sam da će slobodarski, hrvatski i europski izričaj našeg Ustava uživati opću podršku svih slobodoljubivih ljudi u zemlji i svijetu, ali sam također očekivao da će takav ustav steći svoju oporbu i ljute protivnike među mngim sljedbenicima ali i zbunjenim vjernicima starog komunističkog ili hegemonističkog sustava. Bolje kazano - režima.

Moje današnje obraćanje vama, ali i hrvatskoj, jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti, tiče se ponovno Ustava. Preciznije, tiče se ugrožavanja ustavnog poretka i slobode Republike Hrvatske i svih njenih građana.

Prije nego što nešto kažem na tu temu, želim vas i javnost podsjetiti, da sam osobno, slijedeći slovo i duh hrvatskoga Ustava ponudio predstavnicima drugih republika i saveznog vrhovništva takav nacrt izlaska iz državne i ustavne krize, koji polazi od povijesnih iskustava i interesa Hrvatske i hrvatskog naroda, ali koji poštuje političku volju i interese svih drugih naroda i republika/država.

U mom govoru na sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 10. siječnja 1991. potanko sam izložio naše viđenje puteva koji bi nas vodili do tzv. novoga povijesnoga sporazuma o suživotu ili dobrosusjedskom životu svih naroda i država današnje SFRJ.

Učinio sam to unatoč činjenici što je dan ranije (9. siječnja 1991.) to isto Predsjedništvo usvojilo Naredbu o razoružavanju tzv. nelegalnih paravojnih jedinica, koja je svojom neodređenošću davala ovlasti vrhu JNA da se miješa ne samo u političke prosudbe, već da obavlja poslove održavanja javnog reda i mira, koje u svim zemljama u svijetu, pa čak i tzv. samoupravnoj SFRJ obavlja jedino milicija.

U političkoj ocjeni Naredbe, jasno smo kazali kako se tom i takvom Naredbom omogućava sve oblike vojnog voluntarizma, pače terora, s nesagledivim posljedicama, ne samo po budućnost naroda i republika današnje SFRJ, već i na njihovu opstojnost.

Širokoj je javnosti nepoznato, a za stanje u kojem živimo i u kojem ćemo živjeti vrlo je važno da zna, u kakvim je okolnostima spomenuta Naredba usvojena. Naime, o Naredbi se praktično nije glasovalo, već je g. Jović spekulativno zaključio tko bi bio za a tko protiv. G. Stipe Mesić je za trenutak napustio dvoranu u kojoj se održavala sjednica, a kad se vratio sjednica je bila završena. G. Tupurkovski, predstavnik Makedonije nije bio nazočan tako da je kazano kako je glasovao telefonski. Protiv je bio Janez Drnovšek.

Sve u svemu, ispada da je jedna Naredba koja može biti i uvodom u vojni teror, bezvlašće, pa i građanski rat, usvojena na način koji ne poznaje suvremena i demokratska svjetska politička i državna povijest: ishitreno, površno, krajnje neodgovorno.

Na tu smo okolnost skrenuli pažnju domaćoj i svjetskoj javnosti u nizu službenih priopćenja, razgovora i izjava. Od SIV-a smo zahtijevali da se zatraži opoziv ili tumačenje takve pogubne Naredbe. Rezultat je bio nikakav.

Sa zadovoljstvom moram konstatirati kako je naše političke ocjene, jučer (24. siječnja 1991.) u cijelosti potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u predstavci - mišljenju, upućenoj Saboru Republike Hrvatske.

Na tragu Naredbe, ali i zbog međunarodnih okolnosti, u cijeloj Republici, u Sloveniji, BiH i drugdje stvoreno je masovno nespokojstvo, a djelomično i prava ratna psihoza. Vojni teror u Baltičkim državama, potpomognut naredbama i izjavama koje koriste istu frazeologiju i argumetnaciju koju koristi i Naredba Predsjedništva SFRJ - “secesionizam”, “paravojne i ilegalne formacije”, “terorizam” i sl. - jasno pokazuje gdje se nalaze uzori i idejni oci naših političko-vojnih avanturista. Za običan puk podudarnost prilika značila je i mogućnost ponavljanja viđenih prizora - jučer iz Rumunjske, danas s Baltika - u kojma kvazinarodna i “jedinstvena” armija na ulice izvodi tenkove, puca i gazi nenaoružani narod, koji nema ničega doli teško stečene i krnje slobode. Slobode koju je spreman braniti vlastitom krvlju i vlastitim životima.

Rat u Zaljevu, prenošen CNN-om, također je donosio “vjetrove rata” u naše domove i u svijest naših ljudi. Miroljubivim je i slobodoljubivim ljudima on značio upozorenje, izvor strahova, sućuti i tjeskoba.

Svim jastrebovima i protagonistima “politike” nasilja taj je rat donio ohrabrenje.

U takvoj, psihološkoj napregnutoj situaciji u kojoj se svaki glas razuma i poruka za razgovor i toleranciju tumačio kao izraz straha i slabosti, 23. siječnja 1991. Ministarstvo obrane, tj. SSNO SFRJ, izdaje “Saopštenje” koje graniči s objavom rata Hrvatskoj, jednoj od članica današnje Federacije, koje je JNA dio, od čijeg novca se financira i koju bi u slučaju oružane opasnosti trebala braniti.

Pišući ovaj govor ja sam se trudio da ne podliježem psihozi i da ne dramatiziram ionako dramatične prilike, ali mi je puki razum naložio da se - zajedno s vama i sa cijelom hrvatskom i svjetskom javnošću - suočim s istinom. Sa činjenicama. Ne želim ulaziti u ničije, pa ni armijske pobune. Kao negdašnji borac i časnik mogu čak shvatiti da se psihoza straha i ugroženosti duboko uvukla i u armijske redove. Psihoza straha pred neizvjesnošću što bi mogao donijeti novi povijesni sporazum. Svi smo mi ljudi, a profesionalni su vojnici više obični ljudi negoli mnogi laici pretpostavljaju. Postojeća pozicija JNA u društvu, koliko god bila nepovoljnija negoli je bila prije dvije, pet ili deset godina, ipak je dovoljno dobra da se armijskim strahovima može politički manipulirati. Obrana status quo-a pod svaku cijenu upravo je takva manipulacija. Zbog razumijevanja problema s kojima se suočava Armija kao institucija i armijski stariješine kao pojedinici, ja sam u svom izlaganju (spomenutom na početku na sjednici Predsjedništva SFRJ 10. siječnja 1991.) posebnu pažnju posvetio demokratskoj preobrazbi JNA. Sa strane Armije tražio sam samo strpljenje i uzdržanost od miješanja u probleme civilnog društva i pravne države; predložio sam i nekoliko poteza dobre volje, kao što je npr. isticanje znamenja republike u kojoj se nalaze jedinice JNA. I sada, nakon “Saopštenja” želim vjerovati kako se radi o nesnalaženju vojnoga vrha u novim demokratskim prilikama, a ne o svjesnoj instrumentalizaciji JNA protiv demokracije i sporazumnog pronalaženja izlaza iz krize.

Naime, sadržaj, ton i mogući učinci prije dva dana izdanog “saopštenja”, kad se činjenički analiziraju, govore o pretvaranju JNA u striktno protu-hrvatsku vojnu silu. Silu koja bi trebala održavati javni red i mir u Hrvatskoj kao što to čini “sovjetska” armija u Litvi ili druge snage na Kosovu.

Gledano s političkog unutarnjeg i međunarodnog vojno-strateškog stajališta, pritisci i prijetnja vojnom intervencijom u Hrvatskoj dio su cjeline aktualnih događaja i kretanja na svjetskoj pozornici. Ovaj trenutak obilježen je usporednim, a možda i koordiniranim pokušajima povijesno poraženih snaga svjetskog komunizma i hegemonije da, u situaciji kada je čitav svijet zauzet zabrinjavajućom eskalacijom rata u Zaljevu, pokušaju vratiti hod povijesti unatrag i nasilnim putem izvršiti komunističku restauraciju, tj. vratiti vlast koju smo izgubili u dramatičnim događajima, odnosno, tijekom slobodnih, demokratskih izbora protekle godine.

Pokušaji konzervativnih, birokratskih snaga, predvođenih dijelovima armija i aparata represije, koji se ne mogu pomiriti s gubitkom vlasti i svojih društvenih privilegija, po metodi i argumentaciji što je koriste, gotovo su identični, od tienanmenskih, preko lanjskih događaja u Zakavkazju i sadašnje krize u Baltičkim republikama, sve do najnovijeg priopćenja SSNO-a i prijetećih kretanja Jugoslavenske armije. Očiglednim se pokazuje da su snage komunističke restauracije najagresivnije u onim zemljama, u kojima je, zbog različitih povijesnih i drugih okolnosti, komunistička vlast bila duboko zasjela i gdje, zbog višenacionalnog sastava zemlje, odnosno, njezina geopolitičkoga položaja i značenja za regionalni ili, čak, za svjetski mir, međunarodna zajednica ima djelomično ili potpuno vezane ruke. Takav je slučaj i s Kinom, i sa Sovjetskim Savezom, pa i s Jugoslavijom.

Hrvatski narod je tijekom prošlogodišnjih, prvih slobodnih i višestranačkih izbora, uspostavio demokratski sustav, a donošenjem novog Ustava i sankcionirao svoju suverenost i međunarodni subjektivitet. Time se Republika Hrvatska uvrstila u red demokratskih, slobodnih država svijeta i odlučna je da ga učvrsti i da u tom okviru i ostane. Svjesni smo da imamo podršku demokratske međunarodne javnosti, te da će ona oštro osuditi svaku prijetnju ili pokušaj upotrebe sile za nasilno mijenjanje uspostavljenog demokratskog poretka u zemlji. Isto tako, uvjereni smo da bi JNA kao i samo Predsjedništvo SFRJ ili bilo koji drugi organ u Jugoslaviji, koji bi poticali ili prišli nasilnom putu rješavanja državne krize u Jugoslaviji, bili politički izolirani od demokratske Europe i čitave međunarodne zajednice.

Međutim, mi smo isto tako svjesni da bez vlastita odlučnog držanja i primjerene snage ne bismo mogli zaustaviti protivnika koji se od prvih dana ustremljuje na mladu hrvatsku državu i demokraciju. Zbog toga, pred ovim visokim Domom, želim najodlučnije potvrditi da će Republika Hrvatska znati braniti i obraniti svoju teško stečenu slobodu, demokratski poredak, državni suverenitet i teritorijalni integritet.

Naredba Predsjedništva Jugoslavije o razoružavanju “ilegalnih paravojnih formacija” nije utemeljena niti na saveznom ustavu i zakonu. Pozivanje na mogućnost upotrebe vojnih snaga u miru iz članka 316. Ustava ne predviđa mogućnost izdavanja nikakve naredbe te vrste. Primjena te odredbe Ustava SFRJ vezana je uz članak 6. stavak 3. Zakona o općenarodnoj obrani u smislu ovlasti Predsjedništva SFRJ da utvrdi postojanje izvanrednih prilika, što nije bio slučaj. U tom smislu sporna naredba je protuustavna i protuzakonita. Ustav SFRJ ne pozna nikakve izvanredne prilike, koje kao pojam postoje u citiranom Zakonu o općenarodnoj obrani, pa se može s pravom postaviti i pitanje ustavnosti ovoga Zakona.

Još ranije smo uočili neustavnost i nezakonitost Naredbe Predsjedništva Jugoslavije, ali smo se odlučili ne pokretati postupak njene ustavnosti u postojećnoj ustavnoj krizi u Jugoslaviji, svjesni da se bitka protiv nas ne vodi pravnim i političkim argumentima već specijalnim ratom i vojnim pritiskom.

Pravi razlog današnje naše zabrinutosti jest u činjenici da iz prioćenja SSNO-a proizlazi da JNA, i mimo Predsjedništva Jugoslavije, pokušava preuzeti rješavanje političke krize u svoje ruke. Na djelu je, gospodo, nastojanje da se JNA uputi na provedbu svojevrsnoga vojnoga udara kojim bi oružane snage Jugoslavije zadobile pravo da daju političke kvalifikacije o demokratski izabranim organima vlasti u Republici Hrvatskoj i drugdje, optužujući ih, u najgoroj boljševičkoj maniri, za spregu sa stranim službama, prijeteći hapšenjima itd. Prema našim saznanjima slična sudbina namijenjena je i predsjedniku Markoviću zbog njegova zauzimanja za provedbe gospodarske i političke reforme.

Govoreći o Naredbi i “Saopštenju” SSNO-a, moramo imati na umu da smo već dugo izloženi pokušaju uvođenja izvanrednoga stanja u Hrvatskoj i Sloveniji. Ipak vojne vlasti obvezivao je članak 5. Naredbe Predsjedništva SFRJ koji izričito kaže da će se provedba ove naredbe putem vojnih vlasti temeljiti na “posebnoj odluci Predsjedništva SFRJ”, što podrazumjeva prethodno uvođenje izvanrednoga stanja odlukom Predsjedništva. U spomenutom članku Naredbe postoji i ograda da će JNA “obezbediti zaštitu svih građana SFRJ na celoj teritoriji SFRJ, ako to drugi nadležni organi nisu u mogućnosti učiniti”. Apsurdno je prizivati JNA da intervenira u Hrvatskoj zato jer su njene policijske snage navodno nesposobne osigurati red i mir i obranu ustavnog poretka, kad se zna da se JNA - u slučaju helikoptera - suprotstavila takvoj akciji MUP-u u Kninu prošlog ljeta, a pojedinci iz aktivnog i rezervnog sastava do danas glasno očituju svoje neprijateljstvo prema novoj demokratskoj vlasti. Na djelu je zapravo pokušaj boljševičkog nasilja nad Ustavom Republike Hrvatske i zloupotrebe prava. Logika postupka bila bi, ako je nekoj republici doista potrebna pomoć u osiguranju unutrašnjeg reda i mira u suzbijanju terorizma, da u tome pomaže savezni SUP, a ne oružane snage čija je ustavna uloga štititi zemlju od vanjske ugroze.

Priopćenje SSNO-a zabrinjava osobito stoga što ono pokazuje da JNA - nakon što je Predsjedništvo Jugoslavije dalo umirujuće objašnjenje da se naredba odnosi samo na skupine i pojedince koji nelegalno posjeduju oružje a ne na milicijske snage ili teritorijalnu obranu u pojedinim republikama - prema vlastitoj političkoj procjeni pojačava vojni pritisak i to samo na Republiku Hrvatsku. Sada se više ne traži rasformiranje “ilegalnih paravojnih formacija”, čiji nezakonit status nije moguće dokazati, nego “raznorodnih u biti vojnih formacija u Republici Hrvatskoj”. Pri tom je više nego znakovito da se u tom priopćenju nigdje ne spominju teroristički četnički odredi u Kninu.

Prijetnja krivičnim postupcima pred vojnim sudovima protiv predstavnika Republike Hrvatske, temelji se, prije svega, na načinu na koji je Republika Hrvatska nabavila naoružanje za potrebe aktivnog i rezervnog sastava MUP-a. To je naoružanje nabavljeno na legalan način i za potrebe legalnih organa, nakon što je Savezna direkcija odbila narudžbu MUP-a za naoružanjem iz Zavoda Crvena zastava s obrazloženjem da je zbog navodne dugotrajne procedure i zauzetosti kapaciteta takvu narudžbu moguće ispuniti tek za godinu ili dvije. Istovremeno, prema našim spoznajama, istu su organi preko posrednika u stranim tvrtkama navodno izvršili isporuku oružja u Kninskoj krajini, prikrivajući je tobožnjim izvozom na Srednji istok. Znakovito je da milicije svih republika već godinama legalno uvoze oružje za svoje potrebe iz inozemstva preko ovlaštenih vanjskopolitičkih tvrtki, ali se samo Hrvatskoj takav uvoz osporava i prijeti vojnim sudovima zbog “kontrarevolucije i izdaje”. A, čak i kada bi bilo osnove za krivično-pravni postupak protiv pojedinaca pred civilnim ili vojnim sudovima za takvo što sigurno ne bi trebalo Petu i Pomorsku vojnu oblast stavljati u punu borbenu gotovost, kao što je to sada slučaj.

Dopustite nekoliko riječi i o stvarnom brojčanom stanju zaposlenih u MUP-u koji se stalno osporava. Zbog pritiska vojnih vrhova od uspostave suverene, demokratske i nekomunističke vlasti u Hrvatskoj i zbog situacije u Kninu povećali smo broj aktivnog sastava, koji uključuje i činovnike MUP-a, sa 16.000 na 22.000. Prema procjenama, čak i prethodnog režima, to je ispod onog što iziskuju potrebe, a znatno je manje nego što apsolutno ili relativno imaju druge republike. Na nedavnom sastanku šefova policije svih republika utvrđeno je da je Bosna i Hercegovina do nedavno imala na spisku 75.000 u republičkom SUP-u, što je, prije svega, zbog financijskih razloga smanjeno na 35.000. Srbija čak nije ni iznijela podatke o broju njezina aktivnog i rezervnog sastava, ali procjenjujemo da znatno premašuje brojčano stanje MUP- a u Republici Hrvatskoj. U naoružavanju tog sastava JNA je već godinama širokogrudna u ustupanju svog naoružanja i vojne opreme SUP-u Srbije, za primjenu na Kosovu.

Naš rezervni sastav koji sada broji oko 21.000 ljudi, angažiran je zato da otkloni neposrednu pogibelj po demokratski pravni poredak. I stoga je kao uvjerljiva snaga, uz odlučnost vrhovništva Republike Hrvatske, te stranaka opozicije i hrvatskoga naroda na obranu vlastite slobode, bila, a vjerujemo da će i u buduće biti, zaprekom svakom protuhrvatskom avanturizmu.

Vrhunac je krajnje nerazboritosti, da Predsjedništvo SFRJ i vojne vlasti od Republike Hrvatske ultimativno traže raspuštanje rezervnog sastava milicije, što se ne traži ni od koje druge republike. Uostalom nepominjem da je MUP Hrvatske ponudio još prošloga tjedna povlačenje naoružanja rezervnoga sastava u skladišta pod uvjetom dobivanja jamstva saveznih organa da će prestati kninska pobuna i vojni i psihološki pritisak na Hrvatsku. Iako smo i dalje uvjereni da je dijalog jedino rješenje, nismo naivni da pristanemo povući naoružanje rezervnog sastava milicije u skladišta, poučeni opasnim iskustvom zapljene cjelokupnog naoružanja TO-a u Hrvatskoj prošle godine.

Hrvatsko je pučanstvo krajnje uznemireno i ogorčeno stalnim pokretima i dovlačenjem dodatnih oklopno-mehaniziranih i drugih vojnih snaga u Hrvatsku. Utješno je što vojne snage nemaju za sada izravno naređenje za intervenciju, ali zabrinjava činjenica da smo suočeni s primjerima različitih provokacija, zastrašivanja i širenja svakojakih alarmantnih i pogibeljnih glasina, čemu nasjedaju mnogi zaplašeni ljudi a zlorabe ih različiti provokatori i ekstremisti.

Uvjereni smo da će odlučnost organa vlasti u Republici Hrvatskoj, kao i spremnost cjelokupnoga hrvatskog naroda na obranu slobode i suvereniteta Hrvatske odvratiti sve snage prošlosti od zlokobnih nakana. Zato ulažemo podjednake napore da suzbijamo svaku nerazboritost i u našim redovima, kako fanatični ekstremizam uz koji se vežu provokacije, tako i svaku nepotrebnu paniku.

Visoki Dome!

Uspostavljajući demokratsku vlast bili smo svjesni da moramo računati na sukobe savjesti, interesa, strasti i - snaga. Ostaci starih, konzervativnih, dogmatskih i tradicionalnih snaga gube trku s vremenom. Nedostatak argumenata i opće političke podrške, te snage pokušavaju nadomjestiti - upotrebom preostale im sile. U tome je njihova snaga i moć, ali i bijeda i nemoć. Model represivnog jedinstva, jedinstva pod svaku cijenu, ne nalazi više podrške nigdje; nigdje gdje vladaju razum, pravda, pravo i sloboda. Te snage - neostaljinističke, hegemonističko-ekstremno šovinističke ili unitarističke - u ime “jedinstva” i “mira” žele rat. Svjesni su da u Republici Hrvatskoj, u Sloveniji, u Makedoniji, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, politika demonizacije hrvatske vlasti kao ustašoidne i profašističke više nema učinka. Svjesni su da zapadni svijet već odavno zna stvarno stanje stvari. Pokušaj hajdučke pobune u Hrvatskoj pojačao je a ne smanjio ugled hrvatske demokracije u svijetu. Hajdučke su metode u međuvremenu prenesene u drugo područje. Nakon kninskog banditizma koji ugrožava turiste i namjernike pa i ubija, došlo je do “velike pljačke” novca iz NBJ. Ta je otimačina, nepoznata u povijesti ljudskog roda, skandalizirala našu i svjetsku javnost. A da je politika koja je spremna na otimačinu pripravna i na oružano zlosilje poznato je od pamtivijeka. Zato i ne čude sve češći odlasci vođa “balvan revolucije” na poduke u stožer hegemonističko-unitarističke “antibirokratske revolucije”.

Nepodnošljiva lakoća predviđanja daljnjega razvitka događaja sili nas da u ovom trenutku i na ovom mjestu sebi i svijetu kažemo o čemu je riječ. Mi možemo imati povjerenja u ljudski razbor, pa i u to da povijesni razum može prevladati i na ovom prostoru, ali ne smijemo slijepo čekati da nas događaji zateknu nespremne, kako je to često u povijesti našega naroda bivalo.

Pred ovim Domom, svjestan unutarnjih i svjetskih okolnosti, ja s punom odgovornošću izjavljujem slijedeće:

  1. Svaki čin pravnoga ili fizičkoga nasilja, koji bi bio suprotan Ustavu Republike Hrvatske, smatrat ćemo ugrožavanjem ustavnog poretka Hrvatske u smislu članka 140., a u svezi s člankom 135. Ustava. Naime, Ustavom suverene i demokratske Republike Hrvatske uvođenje izvanrednog stanja u nadležnosti je njenih organa pa bi se svaka represivna akcija smatrala činom okupacije.
  2. Pozivam opetovano milicijske snage u Hrvatskoj, kao i sve građane Hrvatske da sačuvaju pribranost i mir kako ne bi podlegli provokacijama. Naši ljudi mogu imati puno povjerenje u svoje vrhovništvo i mirno čekati dalje odluke vlasti Republike Hrvatske.
  3. Vlada Republike Hrvatske može jamčiti punu sigurnost i spokojstvo svih građana i ljudi koji žive na teritoriju Hrvatske, pa tako i starješina i vojnika JNA.
  4. U ime vrhovništva Republike Hrvatske, želim se pred ovim visokim Domom obratiti i međunarodnoj demokratskoj javnosti, našim susjednim i svim drugim prijateljskim zemljama, da obrate pozornost na pogibelj koja prijeti demokraciji, ljudskim i nacionalnim slobodama u Hrvatskoj, s molbom da svim demokratskim i diplomatskim sredstvima potpomognu očuvanju slobode i suvereniteta Republike Hrvatske u slučaju da budu ugroženi.
  5. S ovog mjesta upućujem poziv i svim drugim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da podrže hrvatski narod u njegovim slobodarskim nastojanjima. Srpskom, pak, narodu ne prijeti nikakva opasnost, da hrvatski narod želi živjeti sa srpskim u mirnom suživotu ili u susjedstvu, te da bi svaka vojna avantura poticana hegemonističkim ili unitarističkim ciljevima dugoročno najviše štetila upravo Srbima u Hrvatskoj.
  6. U skladu sa svim izloženim, pozivam sve Hrvate i sve građane Hrvatske, u domovini i diljem svijeta, da podignu svoj glas mirnoga prosvjeda protiv opasnosti i prijetnji što su se nadvile nad našom domovinom.

Na kraju izražavam nadu i uvjerenje, da ćemo unatoč svemu, i usprkos svima nesporazumima, pa i otvorenim sukobima, ipak u razgovorima i pregovorima naći izlaze iz sadašnje državno-političke krize u “novom povijesnom dogovoru”, o demokratskom razrješenju svih problema u savezu suverenih republika na tlu današnje SFRJ, ili o dobrosusjedstvu u okviru Europske zajednice.

Izvori

uredi