Govor Franje Tuđmana Mladeži HDZ-a na skupu Pobjednička generacija
Govor Mladeži HDZ-a na skupu »Pobjednička generacija«
Zagreb, 5. lipnja 1999.
Dame i gospodo, draga HDZ-ovska i, dopustite da kažem, čitava hrvatska mladeži!
Prije svega čestitam vam na ovom pobjedničkom skupu, čestitam vam na tome što ste kao mlada generacija koja je, uz onu stariju, izvojevala sve ove povijesne pobjede, preuzeli barjak u svoje ruke sa sviješću o pobjedničkoj generaciji, o pobjedničkom dobu u hrvatskoj povijesti. O toj pobjedničkoj epohi kazali ste svojim filmom, kazali su vaši prvaci. No, ima jedna istina, a to je da takve istine kakve mi pronosimo treba ponavljati jer ima onih koji te istine poriču, koji se, kao što rekoh neki dan, ne mogu pomiriti, ne mogu sroditi s hrvatskom slobodom, s hrvatskom neovisnom i suverenom državom. Zbog toga nam treba mnogo i mnogo ovakvih filmova kakve smo večeras vidjeli, treba nam književnih djela, treba nam svjedočenja, ali treba nam i ponavljanja tih istina da bi se znalo što je bilo prije, pobjede koje smo izvojevali, a što je bilo poslije toga, što je danas.
Dragi mladi prijatelji, neki od vas bili su još u pučkoškolskim klupama, tako reći djeca, i niste mogli znati svu onu bijedu i tragediju u kojoj je hrvatski narod živio do trenutka kad je Hrvatska demokratska zajednica stupila na povijesnu scenu, uzela sudbinu hrvatskog naroda u svoje ruke i izvojevala ovu slobodu hrvatskog naroda i stvorila njegovu samostalnu i neovisnu državu. A što je to bilo prije toga i što je to značilo, što to znači danas. Treba podsjećati na to da sve do 1990., dok HDZ nije proglasio samostalnu Hrvatsku, da se u Hrvatskoj nisu smjele vijoriti hrvatske zastave, hrvatski barjaci. Treba podsjetiti na to da mladi hrvatski ljudi nisu mogli stupati u najdelikatnije državne službe, u vojsku, u policiju, u diplomaciju, osim ako se nisu očitovali da će spremno služe protivniku, onima koji su zatirali Hrvatsku. Osobno sam doživio ljude koji su 1990. sa suznim očima otvarali svakog punog sata Radio Zagreb. A znate li zašto? Zato da bi čuli: "Ovdje Hrvatski radio", jer prije toga hrvatska riječ bila je ne samo zabranjena nego i zatirana. To je bilo stanje u kojem se moralo razmišljati o tome hoće li hrvatski narod moći opstati.
Draga mlada hrvatska braćo i sestre, i onda kad je pao Berlinski zid, kad se počeo rušiti komunistički sustav u čitavoj Europi, u Hrvatskoj su još uvijek razmišljali o tome kako da zadrže Hrvatsku u jugoslavenskom i komunističkom ropstvu. U Hrvatskoj su dopustili već i druge stranke, ali nisu htjeli dopustiti Hrvatsku demokratsku zajednicu. Štoviše, nisu vjerovali u mogućnost hrvatske slobode. To znači, nisu vjerovali u svijest hrvatskoga čovjeka, u svijest hrvatske mladeži. A ja sam vjerovao i u hrvatsku mladež, i u hrvatskog čovjeka, od seljaka i težaka do sveučilišnog profesora. I u to doba, 1989. i 1990., kad se stari komunistički sustav rušio u čitavoj Europi i kad je sama ta jugoslavenska socijalistička zajednica bila u dubokoj krizi, i u to doba situacija u Hrvatskoj bila je takva da su htjeli zabraniti pojavu HDZ-a, da su nas htjeli zatvarati. Štoviše, na hrvatskoj političkoj sceni bilo je takvih koji nisu vjerovali u mogućnost hrvatske slobode, hrvatske neovisnosti. Poručivali su nam: vas će zatvoriti, ali mi ćemo pobijediti pa ćemo vas pustiti iz zatvora. To nije bilo osamljeno mišljenje. To je bilo naslijeđe, povijesno naslijeđe hrvatskoga nacionalnog bića. I zbog toga trebamo ponavljati odakle smo pošli, treba se prisjetiti da polovicom prošlog stoljeća u Hrvatskoj još nije bilo ideje o nacionalnoj državi. Hrvatstvo se lomilo između ilirizma i panslavizma. Treba se prisjetiti na to da je hrvatstvo bilo sklono traženju. Molim, priznat ću da je to objektivno bilo ne samo zbog robovanja nadnacionalnim idejama i tuđim uzorima nego i zbog poteškoća u kojima se Hrvatska nalazila. No, hrvatska inteligencija, hrvatski političari razmišljali su o ilirizmu, traženje rješenja hrvatskom ilirizmu, o panslavizmu, austroslavizmu, o jugoslavenstvu, da bi na kraju, kad se 1918. raspala Habsburška monarhija, odmah istog trenutka tražili drugog gospodara. I Stjepan Radić je tada rekao: Pa dobro, Hrvati, jedva smo se oslobodili, a vi već idete u drugo ropstvo. Ili kao što je rekao hrvatski književnik Krleža: Hrvati su takav narod koji, čim izgubi jednog stranog gospodara, traži druge. To je, razumije se, ne samo hrvatska glupost, to su povijesne okolnosti u kojima smo živjeli. Prema tome, treba se prisjećati tih okolnosti, treba znati uzroke zašto i danas imamo jedan dio hrvatske političke i opće javnosti koja još nije svjesna od kolike je važnosti i dalekosežnosti to što smo ostvarili pobjede na svim područjima, što smo, kao što ste dobro stavili naslov ovoga skupa – pobjednička generacija.
Prvi put u svojoj povijesti Hrvati su se zaista ne samo borili pod svojim barjacima nego su se borili za svoje interese, za sebe. I još nešto, izbjegli smo povijesnu tragiku koja nas je pratila sve do Drugoga svjetskog rata, kada je hrvatstvo bilo raspolućeno i borilo se međusobno uz goleme žrtve za čitav hrvatski narod. Trebalo je proći dugi put i živjeti sve tlapnje i nadnacionalne ideologije, od ilirizma, panslavenstva, jugoslavenstva, univerzalizma, internacionalizma da bismo u većini naroda uskrisili nacionalu svijest i da bismo došli do toga da vlastitim snagama samo uz Božju pomoć možemo stvoriti i ostvariti svoju slobodu, svoju neovisnost. I kad smo danas svjedoci jednog anacionalnog, jednog katastrofičarskog gledanja na prilike u Hrvatskoj, onda se treba podsjetiti da smo i u tom pogledu daleko odmakli i da smo mi, ova generacija, vaša mlada do 30 godina i ona starija do 60 godina, izvršili takve prekretnice kakve su se teško mogle zamisliti.
Dragi prijatelji, treba se prisjetiti da je hrvatstvo u prošlom stoljeću bilo tako razvedeno, i još s toliko nedovoljno svijesti, da je čak i Ante Starčević, čovjek ideolog hrvatske nacionalne svijesti, prorok, otac domovine, da je jednog trenutka 1858. posumnjao u hrvatstvo, da je svojem prijatelju Bariću napisao: Za ovu Hrvatsku neću popiti ni čašu vode. Znači, prilike su i tada bile takve da su i takvi ljudi kao što je bio Ante Starčević mogli posumnjati u hrvatstvo. Gdje smo sada? Prema tome, ovo što se javlja danas kao protuhrvatsko u službi stranih ideja, to je mali ostatak onoga što smo živjeli tijekom povijesti i što je bilo prisutno još i ne samo krajem prošlog stoljeća nego i u ovom stoljeću. Stjepan Radić je 1918., kad se raspala Habsburška monarhija i kad se također, kad su neki umovi razmišljali o uspostavi samostalne Hrvatske, rekao: Nisu nama krivi tuđinci, ni oni u Beču, ni Pešti, ni u Beogradu, nego oni među nama samima. Hrvatski su izrodi oni koji dovode u pitanje hrvatstvo, budućnost hrvatskoga naroda.
Kad to imamo u vidu, onda sve one pobjede koje smo izvojevali na političkom, diplomatskom, osobito vojnom polju, kad smo sa snagom svoga oružja, svoje pameti ušli u svijet, svijet koji nas nije želio jer je htio sačuvati versaillesku Jugoslaviju, ali nas je morao priznati, kad smo sve to ostvarili, onda isto tako moramo biti svjesni da postoje oni ostaci koji još uvijek nemaju vjere u samostalnu Hrvatsku i koji danas trče za nekim nadnacionalnim teorijama, integracijama itd. Da, slobodna i neovisna, demokratska Hrvatska jest za integracije sa svijetom, ali za integracije u kojima će živjeti kao hrvatski subjekt, u kojoj neće drugi više nametati svoju volju hrvatskome narodu. Da bismo sačuvali sve rezultate pobjedničke generacije, da bismo osigurali budućnost mlade generacije, hrvatskog čovjeka, hrvatskog naroda, bitno je da sačuvamo jedinstvo većine hrvatskoga naroda. Bitno je da sačuvamo integraciju, teritorijalnu i duhovnu, hrvatskoga naroda, da ne dopustimo da oni koji su nastavak onih negativnih političkih misli, političkih prijedloga, političkih zamisli, da Hrvatska ne može sama, da Hrvatska mora živjeti u nekakvom zajedništvu, bitno je da takvima ne prepustimo riječ, da hrvatskom narodu ponavljamo istinu da smo konačno u ovoj najnovijoj povijesti svoju sudbinu uzeli u svoje ruke i da je do vas, do svakoga hrvatskog čovjeka, do većine hrvatskog naroda da svoju sudbinu više ne ispustimo iz svojih ruku. Bez obzira na to što su i najvažniji svjetski čimbenici, i europski i američki, u rasulu Jugoslavije činili sve da sačuvaju Jugoslaviju, štoviše, mnogi su željeli da Hrvatska bude poražena u Domovinskom ratu, mi smo ipak imali i imamo prijatelja u Europi i u svijetu koji znaju da svaki narod, pa i takav kao što je hrvatski narod, jedan od najstarijih naroda u Europi i svijetu, ima pravo na svoju slobodu, na svoju državnu neovisnost, na svoju vlastitost. Jedan od najboljih dokaza takvog mišljenja i u svijetu jest prošlogodišnji posjet, drugi posjet svetog oca Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Taj posjet bio je priznanje ne samo povijesne istine o hrvatskom narodu u II. svjetskom ratu da je hrvatski narod imao kvislinški režim u okviru Hitlerove Europe, ali da je hrvatski narod imao i antifašistički pokret, da je hrvatski narod imao takve ljude kao što je bio kardinal Stepinac koji je bio za svojeg čovjeka, za Hrvatsku, koji je bio na strani onih demokratskih snaga u svijetu koje su na kraju iznijele i pobjedu. No, dolazak Svetog oca i njegovo proglašenje kardinala Stepinca blaženim nema samo značenje za hrvatski narod što se tiče njegova unutrašnjeg života; taj posjet i njegove riječi imaju i dublje značenje o važnosti Hrvatske, takve Hrvatske kakvu smo stvorili u današnjoj Europi i u današnjemu svijetu. Ovdje se žele nametnuti kojekakve ideje o otvorenom društvu, kojekakve ideje o slobodama sekti koje dovode u pitanje sve ono što je čovječanstvo kroz ove dvije tisuće godina i više sačuvalo kao pozitivu u svojem razvitku. Prema tome, taj posjet i milijunsko mnoštvo hrvatskoga naroda koje ga je dočekalo, od Zagreba i Marije Bistrice do Splita, ono govori o probuđenoj svijesti hrvatskoga naroda, i ne samo o probuđenoj svijesti nego i o pozitivnoj ulozi hrvatskoga naroda u današnjemu svijetu, u kojemu sve više do izražaja dolaze i dekadencije suvremene civilizacije. Ono mnoštvo hrvatskoga puka, iz gradova i sela, koje je dočekalo Svetog oca, to mnoštvo izraz je hrvatske nacionalne svijesti, povezanosti hrvatskog naroda sa svojom vjerom, odlučnosti hrvatskoga naroda da više ne dopusti stalno ponavljanje, onoga što je dovodilo u pitanje ne samo opstanak vjere nego i samog hrvatskoga naroda. To mnoštvo svjedoči o tome da Hrvatska demokratska zajednica, koja je bila i iza tog posjeta, ima većinu u hrvatskome narodu. I to je ono zašto se zajedno sa većinom hrvatskog naroda vi mladi HDZ-ovci i čitavo svjesno hrvatstvo mora boriti da se sve ovo sačuva radi budućnosti hrvatskoga čovjeka i hrvatske države.
Dragi prijatelji, ono što smo mi postigli, s pravom smo, ne samo mi nego i mnogi objektivni ljudi u svijetu nazvali hrvatskim čudom. Od političkih i vojnih pobjeda do pobjeda na gospodarskom području. Uveli smo novu nacionalnu valutu, postigli društveno-gospodarsku stabilnost, postigli smo više negoli je postignuto u dvadesetak drugih bivših socijalističkih zemalja. Razumije se, imamo problema, problema koje smo naslijedili od bivšeg režima, problema koje rađa sam društveni poredak za koji smo se opredijelili. Opredijelili smo se za otvoreno društvo, opredijelili smo se za to ne stoga što bismo mislili da je to put u raj jer znamo što su sve proživjele one zemlje koje su se za to društvo opredijelile kroz ovo stoljeće ili nekoliko stoljeća prije. Znamo što su sve preživjela ona društva koja su iz takvoga slobodnog društva htjele naći rješenje u socijalizmu i u komunizmu, ali znamo i to da neke poteškoće objektivno nismo mogli izbjeći. Ali isto tako znamo da su neke teškoće, neke slabosti, posljedica naše vlasti, našeg društva, naših ljudi. Ova vlast, HDZ-ovska vlast nije mogla graditi društvo s drugim ljudima, s drugim narodom, nego s onim ljudima koje je zatekla. I prema tome, sva rješenja za otklanjanje slabosti, za uvođenje pravnoga poretka koji će osigurati podjednake mogućnosti za sve, za svakog čovjeka, za svaki kraj, sve to ovisi o nama, sve to ovisi o našoj odlučnosti da sve zloporabe, sve nepodopštine svim mogućim i odlučnim koracima uklanjamo, i da znamo da će nam život danas i sutra, naša budućnost ovisiti o nama samima. Sudbina je naša u našim rukama danas i sutra. Imamo gospodarskih problema. No, ti gospodarski problemi manje su važni od onih drugih, od demografskog preporoda, i od moralnog, duhovnog preporoda. U gospodarskome smislu, rekoh, već smo postigli i takve rezultate s kakvima se malo koja zemlja može podičiti, ali, s obzirom na to da su bivše vlasti raselile, rastjerale hrvatstvo diljem čitavoga svijeta, demografski nam je preporod jedna od bitnih zadaća za budućnost hrvatskoga naroda, a duhovni je preporod nešto što zahtijeva i desetljeća i generacije. Ali toga moramo biti svjesni, moramo biti svjesni te zadaće, da je postići duhovni preporod teže od materijalnog i svakoga drugog.
Zbog toga, draga hrvatska mladeži, na vama je prije svega da budete svjesni u kakvom je položaju hrvatski narod živio sve do 90-ih, što smo postigli, što treba čuvati, što treba razvijati, da više ne dopustite lutanja hrvatske politike, hrvatske inteligencije. Treba se prisjetiti ne samo Iliraca, Jugoslavena, Slavena itd., treba se prisjetiti da je na kraju Prvoga svjetskog rata i nakon njega većina hrvatske inteligencije i to ne samo vjere nego i takvih ljudi kao što je bio A. B. Šimić, pa i Mate Ujević koji su bili skloni prihvatiti jedinstven srpsko-hrvatski jezik. Znači, u odnosu na to stanje, tu situaciju, ono što smo do sada postigli velebno je i na tome valja graditi, ali treba ponavljati mladima koji sve to skupa ne znaju, i koji se čude, čude se, pitaju mene, pitaju se i u novinstvu: kako to, odakle ovakvi napadaji na sve hrvatsko, na hrvatsku vlast itd.? Znači, treba im objasniti te povijesne prilike, te povijesne neprilike, nedaće u kojima je hrvatski narod živio, treba im objasniti kako i zašto je ostvarena ta hrvatska sloboda, kako i zašto je došlo do pobjede Hrvatske demokratske zajednice i do proglašenja hrvatske države, onda kad je nasuprot nama bilo tridesetak stranaka u koaliciji i reformirani komunisti. Treba ponavljati te istine jer se one zaboravljaju i jer ih drugi prikazuju u izopćenu stanju, u iskrivljenu stanju. Treba se prisjetiti na to kako, da bi se Katolička crkva održala, ona ponavlja svoje istine 2000 godina i ne treba im nekakvih novih teza da bi očuvali svoju strukturu, da bi očuvali vjeru čovjeka u Crkvu, da bi očuvali vjeru čovjekovu u opstojnost, u zajedništvo čovjeka i Boga, da bi očuvali ono što je u interesu ne samo Crkve negoli i hrvatskoga naroda.
Draga hrvatska braćo i sestre, ostvarili smo čuda na svim područjima nacionalnog života, ostvarili smo to da su, kao što je u filmu prikazano, da su hrvatski sportaši napokon mogli ostvarivati svoje rezultate pod hrvatskim barjacima, pod hrvatskim imenom, i da je to pridonijelo ugledu i ponosu Hrvatske u čitavome svijetu.
Hrvatska demokratska zajednica ima u svojem programu da hrvatska narodna država mora biti država pravnog reda, podjednakih uvjeta za sve, da Hrvatska mora biti socijalna država, da Hrvatska zaista u svakom pogledu mora biti narodna država, da se moramo boriti protiv ostataka stare komunističke birokracije, ali i protiv stvaranja nove državne birokracije koja nije u službi naroda. To je nešto što je zadaća vlasti, ali i svih društvenih subjekata, zadaća svih hrvatskih ljudi, u prvom redu vas mladih koji niste opterećeni starim i koji morate biti nosilac oživotvorenja toga programa Hrvatske demokratske zajednice kao zaista narodne stranke, središnje narodne stranke koja je ostvarila ono što do sada ni jednoj stranci nije pošlo za rukom.
S obzirom na okolnosti u kojima smo stvarali i izgrađivali svoju vlast, Hrvatska je učinila mnogo više nego što je, kao što sam rekao, učinjeno u mnogima od dvadesetak bivših socijalističkih zemalja. Mi smo postigli to da mirovine naših umirovljenika budu veće negoli plaće u mnogim drugim zemljama. Mi smo postigli i to da plaće budu znatno veće negoli što proizvodne snage danas dopuštaju. Ali, molim, mi to moramo održati sa svjesnim naporima da razvijamo proizvodne snage, da uklanjamo sve nepotrebne troškove, mi moramo osigurati boljitak da tako kažem svakoga dana, mi moramo osigurati da hrvatska država bude zaista socijalna država, iako je ona s obzirom na okolnosti u kojima smo stvarali, s obzirom na nužnost izgradnje razorene trećine Hrvatske, s obzirom na zbrinjavanje prognanika, s obzirom na zbrinjavanje ratnih stradalnika, mnogo učinila. Ali trebamo nastaviti tim putem i trebamo biti svjesni da Hrvatska može postati država socijalne pravde samo onda ako u tome smislu budu usmjereni svi napori svakoga hrvatskog čovjeka, ako svjesno uklanjamo sve zloporabe i ako sve svoje snage usmjerimo na proizvodnju, na izgradnju one infrastrukture koju nam je povijest zanemarila. Mi se danas moramo boriti ne samo za duhovnu integraciju hrvatskoga naroda nego i za teritorijalnu integraciju, i u tome smo već postigli velike uspjehe, a zalog da ćemo u tome uspjeti jeste vi, jest većina hrvatskoga naroda koji je spoznao odakle smo pošli, što smo ostvarili i koji neće više dopustiti da se u bilo kojem obliku vratimo na ono što smo proživjeli.
Dragi mladi Hrvati i Hrvatice, opredijelili smo se za slobodno društvo. Kao što rekoh, ne zbog toga što smo mislili da je to put u raj posut cvijećem, već zbog toga što čitav razvitak u čitavom čovječanstvu pokazuje da boljeg sustava nema. No, da bi taj sustav bio što pravedniji, što učinkovitiji, što djelotvorniji, moramo biti svjesni toga da to ovisi o svakome hrvatskom čovjeku, o svima nama, o svima vama, i zbog toga u svojemu svakodnevnom radu, u svojem učenju, u srednjim školama i na fakultetima, u čitavoj svojoj usmjerenosti treba težiti tome da postignemo što bolje rezultate u osobnom interesu, za osobnu sreću, za sreću naših obitelji, vaših obitelji, ali prije svega za dobrobit, slavu i ponos jedine i zajedničke nam domovine Hrvatske.
Kao što sam vjerovao godine 1989. i 1990., kad su drugi razmišljali o tome da nam je mjesto u zatvoru, kao što sam tada vjerovao u hrvatskog čovjeka, u hrvatsku mladež, tako i danas vjerujem da ćemo biti na visini svojih povijesnih zadaća, da ćemo osigurati hrvatsku slobodu, hrvatsku neovisnost i budućnost hrvatskog naroda.