Gospođa Sabina/IX.

← VIII.

Gospođa Sabina IX. autor: Eugen Kumičić

X. →

IX.

Viktor Ribičević držao je pero uvis i čekao na zapovijedi udove Regine Lukaček, svoje gospodarice, kojoj je otkazao stan. Pred njim na stolu bio je ovelik komad žuta papira. Udova ga je umolila da joj napiše cedulju što se izvjesi na kućna vrata kad hoćeš iznajmiti sobu. Udova je uprla mršave ruke o sto i žalosno je pogledavala sad Viktora, sad onaj žuti papir koji je morao dovabiti u Ribičevićevu sobu bog bi znao koga nepoznata joj i neuredna čovjeka.

— Dakle, "soba s lijepim pokućstvom"! — govoraše Viktor glasno. Da pokaže udovi kako je lijepo njezino pokućstvo, zaljulja se na klimavu divanu, koji se oglasi jakim škripanjem.

— Oh, vi ste zlobni! — ukori ga Regina tužnim glasom. — Pišite: "soba s pokućstvom"!

Ribičević napravi rukom okrug nad stolom pa napiše njezinu želju velikim i debelim slovima. Udova ga zapita zatim da li je već našao nov stan, a kad joj on zamišljeno odgovori da nije, stane mu ona tumačiti da mu trebaju najmanje tri sobe i kuhinja, jer se dan današnji svaka bolja obitelj tako ugnijezdi. Udova uzdisaše tko li će k njoj doći, a Viktor joj obećavaše da će joj on naći stanara. Dok se tako razgovarahu, tražio je Viktor nešto po stolu, premećući papire. Regina ga napokon sjeti nekih dužnosti, za koje se nije već pobrinuo dva mjeseca. Viktor joj obeća da će je namiriti čim se oženi.

— A ono nekoliko forinti što sam vam posudila? — upita udova nakrivivši glavu.

— Da, znam, bit će i to! — odgovori Viktor klimajući i sveudilj tražeći nešto po stolu.

Njegovi odgovori nisu udovu mogli utješiti. Ona mu se tužila da joj je teško čekati, da su nastala teška vremena, a on sve klimaše i klimaše smiješeći se. Viktor ustane naglo, položi joj ruke na ramena i vanredno se uozbilji. Regina, stisnuvši oči, lukavo ga gledaše. Shvativši njegov pogled reče mu da nema ni krajcare. Viktor joj se osmjehnu nepovjerljivo pa joj poče tumačiti kako nužno treba novaca i osvjedočavati je da ona, bez sumnje, poznaje ljude koji rado učine uslugu, a on je pripravan i na veće kamate, jer su takve okolnosti da se ženi, da mora iz oka, iz boka naći oveću svotu. Regina odvraćaše tiho da nema ni prebijene pare. Viktor joj uze pričati o nekoj svojoj bogatoj tetki koja da će mu darovati nekoliko hiljada čim se oženi.

On nije poznavao te svoje tetke, a čudio se udovi Regini koja ga uvjeravaše da nije nikada čula govoriti o toj bogatoj gospođi. Ta tetka, o kojoj je kazivao Viktor da živi u Beču, bila je izmišljotina. Lagati da ima bogata strica to se činilo Viktoru suviše obično, malne glupo. Regina slegnu ramenima i opet šapnu: — Ni krajcare!

— Ne pitam vas, draga gospođo, no vi poznajete ljude koji priskoče u pomoć...

— Prije koji dan silno je trebalo nekoj gospođi novaca te mi je dala razne srebrnine da je založim. Bilo je to poslije podne; zalagaonice su bile zatvorene, a ja, ne znajući kako da dođem do novaca, pođem jednom gospodinu. Taj daje samo na zaloge — svrši udova i zirne tužno u svoga stanara.

Ribičević opipa džepove, pogleda u prste, pa reče da on nema ništa što bi se moglo založiti.

Regina, nakon podulja oklijevanja, reče mu ime onoga gospodina šapnuvši: Ilija Hribar! Ribičević mahnu rukom kao da misli reći: da idem k tome, bilo bi uzalud! Pitaše je zatim da mu kaže ime one gospođe koja je založila srebrninu, no Regina se dugo vremena branila dok nije napokon uvidjela da ne može odoljeti svojoj navadi, koja ju je silila da otkrije svaku tajnu Viktoru.

Kad je Viktor saznao da Sabina zalaže srebrninu kod Ilije Hribara, začudi se uistinu. Regina se kajala zbog svoje neopreznosti videći da mu nije rekla ništa ugodno.

Udova iziđe iz sobe, a Viktor uze opet premetati papire da nađe list što mu je pisao Jakov Vojnić moleći ga neka ga pričeka kod kuće jer ima s njime govoriti o vrlo važnom poslu. Bilo je već jedanaest sati. Vojnić mu je pisao da će ga posjetiti u taj sat.

Viktor bijaše veoma zabrinut, budući da se ženio i imao je samo nekoliko forinti. Od vjerovnikâ nije imao mira; već ranim jutrom — deseta ura bila je po sudu Viktorovu rano jutro! — budili bi ga i napastovali, a on im obećavaše koješta, izgovarajući se i ovako i onako. Zadužio bi se na tri mjesta da plati štogod na jednom mjestu; usopljen bi letio od lihvara do lihvara — tvrdio je često da ih ima vrlo mnogo u Zagrebu — produljivao je mjenice, doplaćivao, naplaćivao i isplaćivao, a svi mu novci padahu u neki bezdan, te bi svakim danom zagrezao u nov dug. Često bi sanjao o lihvarima. Svojim bi prijateljima govorio da će se domalo iskopati iz svih neprilika, a tvrdeći to, posve bi se ugrijao i uzrujao, te bi bio osvjedočen da govori istinu.

Viktor čekaše i Vojnića i Milana Kriškovića. Ovaj potonji bio mu je obrekao da će zajedno poći gospodinu Hribaru. Šećući sobom, otraga prekriženih ruku, razmišljavaše Viktor o zadnjim događajima koji ga zadesiše tako nenadano. — Sad se, eto, ženim, mišljaše, da, ženim se, a u džepu?... Ja bih uistinu htio znati kako ću se oženiti! To je najodsudniji čin u životu, a taj čin zavisi o meni! Ženiti se moram, ljubim je i ona ljubi mene, no novca nije! Ako se ne oženim, propao sam: propit ću se, a to bi bila šteta i za narod, jer nisam baš glupan! Brak — to je moj spas! Društvo mi mora pomoći, jer se uistinu želim spasiti! Ima ljudi koji mogu živjeti bez obitelji, no to nisu moje ćudi! U koristi je društva da mi pomogne, jer se društvo osniva na obitelji, a ja sam, eto, čvrsto odlučio da osnujem obitelj, te da tako ojačam društvo, narod.

Ribičević bi jošte bio zaključivao da nije Jakov Vojnić pokucao na vrata njegove sobe. Viktor otvori i u prvi mah opazi neki svečan izraz na Vojnićevu licu. Pozdrave se hladno i sjednu. Vojnić je jednom rukom gladio bradu, a drugom je držao klobuk na desnom koljenu. Ruke mu bijahu stisnute u crvenkastim rukavicama, kosa sredinom glave razdijeljena, navučena na sljepočice i čvrsto prilijepljena na koži.

— Jeste li primili moje pismo? — upita Vojnić promatrajući se u raspuknutom zrcalu preko Viktorove glave. Vojnić bijaše vrlo zadovoljan videći svoje otmjeno držanje u zrcalu.

— Jesam! — klimnu Ribičević i odgrize rt smotke, te odmah doda: — Ah, oprostite! Izvolite li pušiti?

— Hvala! — otkloni Vojnić ponudu mahnuvši rukom, pa uozbiljiv se i pogladiv bradu, reče spokojno: — Gospodine, naobraženi smo ljudi, te mislim da ćemo moći trijezno raspraviti stvar koja se tiče nas obojice.

— Taj ste uvod dobro napamet naučili! — nasmije se Ribičević ribajući šibicom po jakom stegnu desne noge.

— Molim, gospodine, doskora ćete uvidjeti da se... — uzbuni se Vojnić.

— O, o! Već ste ispuzili iz kolotečine! — nasmije se opet Ribičević, zapaljujući smotku i nakrivivši glavu.

Vojnić ga uvjeravaše da mu nije do šale, a on ga je slušao pomno i smiješeći se. Viktor se uhvatio za koljena, te sagnuvši se prema njemu, sve mu je povlađivao klimajući i hinio je kao da polaže na svaku Vojnićevu riječ veliku važnost. On nije pritom uzeo smotke iz ustiju, nego ju je držao među zubima onako postrance i nešto uvis, veoma prpošno kao da ga ismjehuje. To je ponašanje ljutilo Jakova, koji mu prizna da je s njime, s Ribičevićem, teško razgovarati. Viktor, videći da neće nikad na kraj doći, uozbilji se i namjesti se na stolcu oponašajući Jakova.

— Čujem, gospodine, da se vi kanite vjenčati s gospođicom Zorkom pl. Lozarovom — reče Jakov i mahne klobukom prema Viktoru, koji zažmuri, stisnuvši obrve.

Jakov se ispriča što ga je uznemirio, pa reče da mu je to dužnost naložila, jer je uvidio kako je nakanio počiniti veliku nesmotrenost. Ribičević ga je isprva gledao začuđeno, a zatim ga umoli neka sebi ne tare glave radi njegove sreće, da se to sve njega, g. Vojnića, ni mrve ne tiče.

— Vaš brak, gospodine Ribičeviću, bit će nesretan! — usudi se Jakov.

Ribičević naglo pocrveni, ustane i osovi se, pa ga upita tko ga je k njemu poslao.

— Gospodine, vi se nećete vjenčati sa Zorkom pl. Lozarovom! — odgovori mu oštro Jakov.

—— Ne ludujte!... Izvolite, molim, izvolite! — pokaže mu vrata Ribičević.

Vojnić problijedi, stisne usnice, reče jedovito da Zorka njega ljubi.

— Lažete! — kriknu Ribičević.

— Gospodine, u vašem sam stanu; ne vrijeđajte me! — nakloni se Jakov.

Viktor ga umoli da iziđe, pa mu okrene leđa i stane šetati.

Vojnić stajaše kao prikovan na svom mjestu ne znajući šta da učini. Nakon nekoliko časova zaustavi se pred njim Viktor, pogleda ga gnjevno, pa ga upita: — Zar ste još ovdje?

— Gospodine, vi ste uzrujani bez razloga! Umirite se i saslušajte! — smiješio se Vojnić usiljeno.

Ribičević mu opet okrene leđa, te idući prema prozoru mahne ljevicom kao kad tjeraš od sebe štene koje hoće da ti zaprlja kaput kad ide s tobom na šetnju. Vojnić se sada držao ponosito. Desnicom je upro klobuk o stegno, a ljevicu bio metnuo na prsa i turio prste pod prsluk.

— Gospodine, ja vas žalim! — kimnu Jakov.

— Vi, vi me žalite? — viknu Viktor okrenuvši se malo kao na igli i ispruživši ruku prema njemu.

Vojnić se odmače za korak i pocrveni. Viktor navali pitati zašto da ga žali, a Jakov mu reče da Zorka njega ljubi. Nakon kratka prepiranja izda Jakov Zorku veleći da su mu njeni cjelovi dokazali da ga ona ljubi. Ribičević se trže, uhvati ga za ramena, okrene ga naglo te ga gurne na vrata. Jakov mu se zagrozi s praga: — Govorit ćemo! — U licu je bio pomodrio od jarosti.

— Da, govorit ćemo! — viknu Viktor za njim, lupi vratima i poče naglo šetati. Malo zatim stane usred sobe, digne desnicu pred čelo, skupi pa otvori prste, sagne ramenima i upita se: — Što ćemo govoriti?... On veli da njezini cjelovi... ne, Vojnić laže! Hm! Ne, ne!... Njezini cjelovi? Njezini, Zorkini? — šaptaše Viktor, prignuvši se tijelom i udarajući se prstima po čelu, kao da nije moguće da je Zorka cjelivala Vojnića. — Zorka, moja slatka Zorka! — nastavljaše — ona, ona da počini takvo šta! Ne, to nije moguće!... Ali da je istina, pa šta onda? Da, pa šta onda?... Gluposti! To se, valjda, zbilo prije nego se sa mnom zaručila, ako je istinu govorio, da, ako nije lagao! Pa zar to može pomutiti moju sreću? Hm! Jedan cjelov! Ta, i u igri se cjelivaju muškarci s djevojkama, i te kako, ma u prvim salonima! — No, no, Ribičeviću, budimo pravedni: zar nisi ti nikada nijedne poljubio?... Gle, bijesa, ja opažam neki preokret u svojim nazorima o ženi otkad sam odlučio stupiti u bračnu svezu. Prije bijah za emancipaciju tih jadnih stvorova, a sada?... Da, i sada jesam; pa kako da mene smuti takva malenkost, mene, mene? — pitao se, uprijevši kažiprstom u čelo. — No, šta ćemo govoriti?... Ništa! — Zorkici neću da kažem o toj stvari ni riječi, ne, neću... Plakala bi, a ja ne volim gledati ženskih suza. Gusta koprena neka obavije moju prošlost, a ako i Zorka ima koji sićušni grešić u svojim mladim dnevima, neka i to utone u zaborav. Ta koja žena nije ljubila do svoje osamnaeste godine? Oh, taj je Vojnić bio, valjda, bezobrazan, pa zar je pametno brbljati o takvim stvarima, pa još meni, njezinu zaručniku?! — Da, valja da govorim s Vojnićem!... Ne, ne! Mogla bi se izleći iz svega toga ružna sablazan... plač; ne, ne, ja ću šutjeti! — odluči Viktor, sjedne na divan i zamisli se.

Iz teških misli prene ga kucanje na vratima. U sobu stupi Milan Krišković, ispriča se što je zakasnio.

— Idemo li? Misliš da je sada kod kuće? — upita ga Viktor.

— Da, ja mislim. Ti si vrlo blijed! Molim te, kako ti se sviđa moja nova kravata? E, lijepa, ha, ha, ha! — smijao se Milan popravljajući svoj šareni ovratnik pred zrcalom.

— Ti si divan čovjek! — udari ga Viktor po ramenu.

— I gospođa Sabina divi se mome ukusu! Oh, samo da je više novaca! — uzdahne Milan i pogladi plave brkove malom četkicom.

Sad iziđu. Putem govorahu o Zorki. Milan je čestitao Viktoru na divnom izboru i uvjeravao ga da će biti blažen uza Zorku, koja je pravi anđeo nevinosti i dobrote. Zatim mu pripovijedaše da je Hribar plemenita duša, te da je već mnogima priskočio u pomoć. — Ja sam njegov pouzdanik — govoraše Milan — on me je umolio da dovedem k njemu ljude koji trebaju koju svoticu, ljude koje je snašla kakva nesreća. Da, Hribar je plemenita duša, a već je stekao i lijep imetak.

— A jesi li mu već o meni govorio?

Milan reče da nije, jer bi se Hribar o Viktoru propitkivao, te da...

— O, za moje dugove Hribar ne zna! — ustvrdi Viktor.

Ilija Hribar ukopao se u nekakve papire kad mu uljegoše u sobu Milan i Viktor. "Plemenitoj duši" namrgodi se čelo opazivši Viktora. Starac zamljaska, dignu očale na čelo i ponudi im da sjednu. Bio je u staroj i izlizanoj kućnoj haljini žute boje. Haljina mu je sezala do članaka, i bila je opasana izglodanim gajtanom, što mu se spustio nisko na trbuhu pod pritegom šarenih rojta.

Milan reče Hribaru da je doveo prijatelja, te da se nada da mu neće odbiti molbu. Hribar pogladi svoju ćelavu glavu i kiselo se nasmiješi. Viktor ga umoli neka se ne čudi što se baš k njemu utekao, jer to je učinio budući da je mnogo čuo o njegovom plemenitom srcu. Kad reče Viktor da se ženi, uzdigne Hribar glavu i puhne uvis, te prizna Viktoru da shvaća njegove želje. Viktor mu obeća da će doskora učiniti svoju dužnost, povratiti svotu koju jošte nije imao u svojem džepu. Hribar ga upita da li treba oveću svotu. Ribičević mu odvažno reče da treba do tri stotine forinti. Hribar razvali oči i zamljaska: — Ta, ta, ta, mnogo! Gospodine, ja, ja nemam novaca! — Viktor se osupne na te riječi. Hribar klimaše neprestano, vukući na koljena, na izlizane hlače, trošnu haljinu.

— Gospodine, vi se šalite; zar se ne zna da u vas ima dukata i hiljadarki? — nasmiješi se Milan.

— Šta, šta! Tko vam to veli? Tko to znade? — uznemiri se Ilija Hribar.

— Vi hoćete da vas molimo i molimo... — ne svrši Milan.

— Ne mogu, nemam! Gospodine, tko vas sili da se ženite?

— Ali, gospodine! — umoli Viktor.

Hribar reče sada da vrlo žali što je Milan baš k njemu doveo Viktora, pa uze pripovijedati kako je mnogome mladiću pomogao, dakako, mladiću koji je obećavao svojim talentom da će biti od koristi domovini. Dok je tako govorio, bio se uvukao u naslonjač i vrtio je rojtu gajtana pred licem.

Viktor snuždeno gledaše u velike crne ormare i u kupove starinskih knjiga. U sobi zaudaraše na bršljivo drvo i na paljevinu. Velika se peć dimila po raspucanim bridovima, a pod stropom lijeno se premještao dim.

— Dakle, ništa? — umoli opet Ribičević.

— Hm, ta, ta, ta — kimnu Hribar i udari se jednom rojtom po čelu.

— Dvije stotine, dvije stotine! — reče Viktor, uvukav glavu u ramena i ispruživ ruke prema Hribaru.

Milan se nasmiješi Hribaru kao da mu veli: No, to barem nije velika svota! Hribar nategne haljinu na koljena, zavrti glavom i reče: — Ni krajcare!

Viktor navali opet svojom molbom tvrdeći da će se za tri mjeseca, tačno i s velikom harnosti, odazvati svojoj dužnosti. Hribar stane tumačiti da je teško dugove plaćati, a mladi ljudi da o tome nikada ne misle, te da se samo poštenom radnjom dolazi do novca. Viktor i Milan snuždeno slušahu dugu prodiku, a Hribar ih uvjeravaše da će zlo proći, da će ugreznuti u blato, da će pasti u šake lihvara koji će im i krv isisati. — Da, draga gospodo, čuvajte se tih krvopija koje žive o tuđem znoju! — završi Hribar.

Ribičevića hvataše već nestrpljivost, te reče nešto jedovito da on ne poznaje nijednoga od tih bezdušnih krvopija. Prijatelj ga Milan gledaše u čudu znajući da laže.

— Šta! Vi ne poznajete nijednoga? — zaljulja Hribar glavom.

— Da, ja ne poznajem nijednoga! — odgovori Viktor sustežljivo. Hribar uze sada nabrajati sve Ribičevićeve vjerovnike. Viktor se preseneti, te ne mogaše pojmiti kako to sve Hribar zna. Napokon prizna da duguje tim ljudima i potuži se da su ga uništili. Hribar uze tvrditi da Viktor plaća silne kamate, ma trista posto!

— Da, silne plaćam kamate, ali ću se ipak iskopati iz svih neprilika! — reče Viktor s dubokim osvjedočenjem.

— Iskopati?... Nikada! Vi ste, dragane, u razbojničkim šakama! — uzdahne Hribar.

— No, molim vas, kako ste saznali za dugove moga prijatelja? — upita Milan čudeći se.

Hribar se smete, pogleda Milana plaho pa se usekne velikim modrim rupcem.

— Kako, kako sam saznao? Hm, hm! — klimaše Hribar smještajući se u naslonjaču. — E, Zagreb je malen grad, da, malen, sve, sve se zna — skrene ramenima gledajući preko raširena rupca u mladiće.

Viktor ustane, nasloni se i reče: — Eh, kad ne može biti, ne može! Gospodine, u odlučnom sam času svoga života, no...

— Da, da, u odlučnom! — klimaše opet Hribar.

— Domalo bih vam novac povrnuo...

— Tako?

Viktor mu uze dokazivati da će se doskora svršiti njegova parnica s nekim lihvarom koji ga je htio prevariti za neke nekretnine, ostavštinu pokojnih roditelja.

— A tko vam veli da ćete vi dobiti parnicu? — nasmiješi se sada Hribar.

— To mi vele svi suci! Dobit ću je bez sumnje! Gospodine, izvolite se popitati kod suda! — govoraše Ribičević živahno.

Hribar se zamisli, ustane, pogleda u neke spise, pa reče mekim glasom:

— Da, da, vi ste, dragi Ribičeviću, veoma lakoumni, no osvjedočen sam da vam je srce čestito. Htio bih vam pomoći, spasiti vas iz lihvarskih šaka, no bit će vrlo, vrlo teško! Rekoh vam već da sam sve svoje razdao za razne... — ustručavao se Hribar.

— Plemenite svrhe! — nakloni se Milan, a Hribar mu zahvali osmijehom.

— Gospodine Ribičeviću, potrsit ću se... imam prijatelja koga je bog obdario bogatstvom... Dobro... potrsit ću se... Da... parnicu... govorit ćemo... prepustit ćete meni... za koji dan dođite k meni! A kada se ženite? — osmjehnu se Hribar dobrohotno.

— Za koji tjedan! — odgovori Ribičević veselo. Lice mu se razvedrilo; sve su nade uskrsnule. Njemu se činilo da ima novce već u džepu.

— Vi ste sretan čovjek! — uzdahne Hribar i stisne mu desnicu.

— Doskora dva pira u Zagrebu! — primijeti Milan.

— Tako?... Nešto sam bolešljiv, dva su već dana da ne izlazim. A tko se to ženi?

— Vaš prijatelj, gospodin Solarić! — odgovori Milan naglo.

Hribar se osupne i razvali oči, stisne zatim usnice, te počne njima micati. Naglo je koračao.

— Vi se tome čudite? E, sretna li gospodina Solarića! Udova je lijepa i bogata! — klikne Milan.

Hribar naglo stane, okrene se, i prestrašeno reče:

— Udova! Koja udova?

— Ta gospođa Jela Martinićka! — odgovori Milan.

— A! — hukne Hribar i drhtne.

— Da, Jela Martinićka, ona bogata!... — ponavljaše Milan.

— E, e, e! — naceri se sada Hribar i poče se useknjivati.

— Solarić je vaš najbolji prijatelj! Uvalit će se bogme u gospoštiju! — mahne Ribičević.

— Da, da, prijatelj! — puhne Hribar i otare uznojenu glavu.

Uto netko pokuca.

— Dalje! — viknu Hribar ljutito.

U sobu uđe blijeda žena od kojih trideset godina.

I Hribar se uzbuni. Žena stane do vratâ i tu se spusti na stolicu. Viktor opazi da joj dršću ruke. Bila je odjevena u trošne haljine.

— Gospođo, dođite sutra! — reče joj Hribar i nakloni joj se nespretno.

— Ne mogu ostaviti djecu kod kuće... Došla sam da vas još jednom umolim...

Njezin je glas bio nestalan.

Hribar umoli mladu gospodu da ga ostave nasamu s gospođom.

Milan i Viktor naklone se gospođi, koja ih tužno i sramežljivo pogleda, pa iziđu. Kad budu na hodniku, stanu dva koraka daleko od vrata, a Viktor reče:

— Pričekajmo dok je otpravi; ja moram znati kada da dođem po novce!

— E, pa dobro, pričekajmo! Čuj, ova žena bit će sirota, udova; došla je, valjda, tražiti milostinju! — nasmiješi se Milan.

U kući je bilo sve tiho, Viktor i Milan začuju glasove iz sobe.

— Govorite s mojim odvjetnikom! — čuo se Hribar.

— Zar nemate ni iskre milosrđa? — molila je ona žena.

— Ne mogu više čekati! Hoću svoje novce! — ljutio se Hribar.

— Gospodine, pričekajte koji tjedan, platit ću vam sav dug! Smilujte se!

— Ne mogu!

— Pomislite da sam udova s petoro djece! Dakle, sve, sve ćete mi prodati? — plakaše udova.

— Govorite s mojim odvjetnikom! Zar mislite da sam ja svoje novce našao na cesti? Zadužili ste se, sad morate platiti! Ja vam ne mogu pomoći! — reče joj Hribar oštro.

— Vi nemate duše! Ta kamo da se skučim sa svojom djecom? — zarida ona žena.

— To je vaša briga! — odsiječe Hribar.

— Lopov! — šapne na hodniku Viktor.

— Da, da, lo... lopov! — ponovi Milan smiješeći se.

— Gospodine, pomislite da vas bog čuje! — viknu žena u sobi.

— Ne ludujte, već platite svoj dug! — zakriči joj Hribar.

— Svoj dug, svoj dug? — upita ga žena muklim i prezirnim glasom. — Danas vam dugujem četiri stotine forinti, a koliko ste mi posudili kad mi je muž prije dvije godine umro? Ne sjećate li se više? Da, onda ste mi posudili osamdeset forinti, a prije devet mjeseci, kad mi je majka umrla, dvadeset. Vi ste mi se grozili kad bih zakasnila sa svojim otplatnim obrokom, a ja sam potpisivala nove mjenice, jer su mi djeca skapavala od gladi.

— To je laž, laž! — branio se Hribar.

— Razbojnik! — dahnu Viktor na hodniku i oči mu se zakrijese.

— Da, da, razbojnik! — ponovi Milan smiješeći se.

— Laž? Vi velite da lažem? — vrisnu žena.

— Umirite se, idite, imam posla! — uze je tišati Hribar.

— Vi ste me uništili pa hoćete da šutim?! Vi niste čovjek, divlja ste zvijer! — vikaše žena, očajno i bijesno.

— Tiho, ne mogu čekati, ne vičite, idite! — molio ju je Hribar.

— O, sav će svijet saznati kakav ste krvopija, tat, lupež! Idem, idem, no govorit ćemo pred sudom! — grozila se žena.

— Gospođo, umirite se! Da, još jedan mjesec, još jedan čekat ću vas! Umirite se! — nagovarao ju je Hribar.

— Ne, ne treba da me pričekate! — vrisnu žena, pa iziđe naglo iz sobe i žestoko lupi vratima.

Viktor joj se i Milan ugnu, ona ih i ne pogleda nego prolazeći između njih, muklo istisne: — Oh, ti, razbojniče!

Jadna žena bila je problijedjela na smrt, a velike crne oči sijevahu joj kao dva ugljena. Njezine crne haljine bile su poškropljene blatom i otrcane, cipele oglodane i žućkaste na mjestima; kabanica joj je bila izlizana i preširoka. Oko dugačka i požutjela vrata svila je crn svilen rubac, na koji su straga pale debele pletenice crne kose. Naglo je prošla hodnikom, a kad se spuzao sa gornjeg stupnja stepenica otrcan rub njezine suknje, upita Milan Viktora:

— Kad ćeš amo doći po novac?

— Kakav je to lopov! Ja k njemu po novac? Ne, ne! — zavrti glavom Viktor i hrlo se spusti niza stube.

Sljedeća stranica→