Galiun

Galiun autor: Mavro Vetranović

Dubrovačka je mrnarica
   don patrona i kraljica
od svijeh plavi i od svijeh drijeva,
   što po slanoj vodi pliva.
A tko li će ino rijeti,
   taj ne misli pravo umrijeti.
Jer je kapetan sveti Vlasi,
   po svem svijeti koj se glasi,
pod korunom suha zlata
   kojojzi se ne zna plata.
Ter se diči ter se gizda
   jak jutrnja zorom zvizda,
proćuzorje kad se spravi,
   da bio danak svijetu objavi.
Ter su plavi toli mile
   kako utve zlatokrile,
koje se legu ali plode
   po jezeru bistre vode.
A što ti su svoji mrnari,
   kako mladi tako stari:
toj su vuci, toj su lavi,
   koji se hrane po dubravi;
a levente scijene za ništa,
   kako pomet od buništa.
Ter s neprijatelji gdje se staju,
   za svijet neće da amajnaju,
ner se sijeku svi na peče,
   dokli godi jedan teče;
ter se hrabreno svi krvave,
   za ne izgubit vječne slave.
To je slava, to je dika
   čestitoga Dubrovnika,
od istoka do zapada
   u slobodi koj se vlada.
Ter su takoj Dubrovčani
   po svem svijetu počtovani,
od svijeh kralja i gospode,
   i u slobodi svuda hode;
ter su vječnu stekli slavu,
   podržeći vjeru pravu.
Ter po svijeti kud prohode,
   blažen život svoj provode,
na sramotu od svijeh ljudi
   a najliše od susjedi.