Fiškal/XVII
| ← XVI | Fiškal — XVII. Povrat u priješnje stanje autor: Ante Kovačić |
XVII. POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE
Kad je ujutro Dugan došao u pisarnu, navijesti mu pouzdana gazdarica da su jučer dobili gosta. Rijetkost u kući. Nekakva rođakinja. Švabica. Ni riječi nije razumjela.
Adlatus bijaše zlovoljan, pa ne odvrati ništa na pouzdanu vijest.
Jutarnje su ure tekle. Prošla i jedanaesta.
- Šta je to od naše gospodične i te gostinje! Gospodična barem vazda rano ustaje.
- Probudite ih ako vam nije pravo! - odsiječe Dugan koji je s velikom pozornošću pisao.
- Prošlo je i podne! - dahnu teško gazdarica.
- A jeste li kucali? - odvrati Dugan.
- Tri do četiri puta...
- Pa?
- Nitko ništa.
- Udarit ću ja. Pa da vidimo neće li se probuditi.
I što reče, to učini.
Lupanje je Duganove šake odjekivalo fiškalovim domom, ali nitko se nije oglasio.
Dozvaše susjede. I senator Jurica je došao. Gazdarica natanko ispripovijeda sve i da su Jelena i strana žena govorile tuđim jezikom koji ona nije razumjela.
I vrata budu silom otvorena.
Već ohladnjelo tijelo Jelene kočilo se na divanu.
Senator zažagri strašno očima.
Adlatusu uzježila se kosa. Gazdaricu stislo u grlu, ne mogaše od užasa niti riječi izustiti.
Hitro se skupi sila božja svijeta. Našli i jedan prozor na vrt otvoren. Snijegom se poznao trag. Pošli za njim. Vodio do ceste i izgubio se!
- Mrtva! Mrtva! Mrtva! - odjekivalo Krapinom. Liječnik je mjesni utvrdio da je djevojče otrovano.
Sada je zamahnula bajka puka...
Neki je seljak što je baš došao na lice mjesta pripovijedao da je jučer tamo okolo njih lutala nekakva sablast i zapitkivala o fiškalu i njegovoj kćeri...
- Nije to gospodinova kći! - zakrči mu Dugan.
- No, no! Ja pak toga ne znam. Ali ta sablast je tako ispitivala. Govorila je da kršten čovjek nije mogao odmah shvatiti. Onako po prilici kao naši Židovi, poštujmo sveti krst i boga! - ogleda se brižno seljak.
Sada se opis seljakov o toj sablasti posve slagao s opisom gazdaričinim o tobožnjoj rođakinji koja je minula netragom.
A senator je svom strogošću i hladnokrvnošću preslušao oboje i sastavio o cijelom pronašašću tačan zapisnik...
- Danas jesmo, sutra nijesmo! O, spectabilis, sam zloduh te je nosio u Zagreb! - završi senator.
I bajanje puka raslo je sve više i više...
Seljaci, vazda praznovjerju skloni, kazivahu staru bajku da je ono bila nekakva utvara, Židovkinja. A Židovi da piju kršćansku krv, jer da ih ova krijepi i podržaje u životu. Da je ispila poput more krv nevinoj djevojci i da će sada putovati od grada do grada, od mjesta do mjesta. A Židovi će hrliti k njoj i sisati iz njezinih sisa nevinu krv kršćanske djevojke...
Jakob Podgorski obavio je u Zagrebu svoje poslove u najboljem redu i sam sebi na zadovoljstvo.
Ali ga obuze neka neodoljiva slutnja kada se zaputio kući.
- Tjeraj što ikada možeš, da smo za dana u Krapini! - prikrića žestoko kočijašu.
- Gospodin fiškal, stalno da smo za dana u Krapini. Pokrepali moji konji, ako ne! Poštujmo svetoga Antona, patrona od blaga! - odvrati mužek i stade cvrkutati malenim bičem po leđima niskih crljenka. Tako je zvao svoje bedevije.
I fiškal se vratio iz Zagreba u Krapinu. Saone jurile ravno k njegovoj kući. Sa strahom povirkivali su dobrodušni Krapinci na svoje prozore. Cvilio smrznut saonik, kano da jeca netko...
I fiškal Podgorski sađe sa saonica. Uniđe u svoj dom. Svjetina na hodniku. Svjetina po sobama. Svjetina u bašči. Svjetina svuda. - Šta je to, za boga svetoga? - dahne fiškal, a nejasne slutnje zaokupe mu čitavo biće.
Prvi mu dojavi reskim glasom čitavu povijest senator Jurica.
Iza njega stao ridati Dugan u sve grlo.
Jakob Podgorski dugo je buljio u mrtvo tijelo Jelene...
- Ja... šta... šta... mrtva... - zahripi on, baci se na zemlju i stade trgati odijelo sa svoga tijela.
- O, ljudi! Prokletnici! O, znajte! To je moja krv! Moje dijete! Moja kći! Sve... sve... sve sam žrtvovao za nju! Sve! A sada? Vi nju uništiste, usmrtiste...!
I prestane trgati odijelo s tijela svojega. Onesvijestio se...
Liječnik ga je povratio k fizičkoj svijesti. Ali duh? Duh fiškala Jakoba Podgorskoga izgubio je zauvijek svoju svijest. Nije dugo potrajalo vrijeme i Krapinom se razlijegao drugi kobni glas:
"Naš fiškal Jakob Podgorski poludio je..."
Za dva dana bio je sprovod Jeleni. Nazočna je bila čitava Krapina i obližnji seljaci. Sve je krenulo u sprovod, samo je adlatus imao pripaziti na nesretnoga principala, koji je ukočeno sjedio u svojoj sobi i kadšto prostenjao koju besaveznu izreku.
- Amen! - završio svećenik svoj Pater noster.
- Amen! - rozgotaše fiškal. Ta riječ prodrla je u njegov poremećeni duh!
- Amen! Amen! Amen! Povrat u prijašnje stanje! Restitutio in integrum! Amen! Amen! - grohtao on kružeći izbuljenim očima naokolo. - Amen! Amen! I ništa! Hihi! Hihi! Haha! Haha!...
I lupi šakom da se uzdrmalo čitavo stanje. A zatim se umiri poput janjeta.
Sprovod je otišao na groblje.
Kada je Dugan vidio da je fiškal krotak i kao da kani usnuti, napusti kuću i pođe za sprovodom put groblja.
Vrativši se Dugan, gazdarica i senator s liječnikom u kuću Jakoba Podgorskoga, ne nađoše ga više.
- Što zaboga uradiste da ste ga sama ostavili? - ukori liječnik Dugana.
- Bijaše miran i krotak, pa je i usnuo. Držah stoga da nije nužno stražiti - uzbuđeno će adlatus.
- Vi ste klipan i klepetalo! - rukne grubim glasom senator. Dugan pognu glavu.
I poslaše ljude da potraže nesretnika. Zaman.
Četiri sata daleko od Krapine sastane pogružena ženurina fiškala Podgorskoga na širokom drumu.
- Ej, Jakobe Podgorski! - doviknu mu ona na osam koračaja daljine.
On se prenu i izbulji u nju oči.
- Pozna li me vaše gospodstvo?
On je samo nijemo gledao.
- Dakako! Vaše gospodstvo ne pozna više udovice Elvire!
Luđak se prenu i zadrhta čitavim tijelom.
- Da, da! - osokoli se nakaza. - Kao što ne poznaste niti grofa Lacu. Dakako! Ja sam danas ružna kano vragova mati, a grof Laca ništarija i siromah. Oboje gorak kruh jedemo. Ali i vašemu gospodstvu uvalismo crnu pogaču u torbu. Ja Elvira i Laca napisasmo putnicu vašoj kćeri za bolji svijet i time prekinusmo vaš savez s groficom Olgom!
Luđak ruknu grozno i pogna za utvarom i spotače se u snijeg. Nje je nestalo...
Napokon za nekoliko dana nađoše slučajno fiškala Podgorskoga.
Prolazili ljudi mimo zapušteni ljetnikovac učiteljice Karoline. Iz zgrade se čulo neko stenjanje i hripanje.
Tu na podu, u studeni, ležaše nesretnik. Upalili mu se moždani. Upalila mu se krv.
Fiškal je pošao za svojom Jelenom...
Skrbnikom za ostavštinu fiškala Jakoba Podgorskoga bude imenovan neki Vilko Jelinac, varaždinski odvjetnik. Ne zna se da li se on ikada u životu sastao s Jakobom Podgorskim. Ali taj Vilko Jelinac jest onaj ilirski pjesnik Vilko u pripovijesti.
Kano kurator ostavštine Jakoba Podgorskoga našao je u životopisu čitavo gradivo ovoj pripovijesti.
Sada je saznala i grofica Olga osnovu pokojnoga fiškala Podgorskoga...
Ona je ostala i dalje udovica uz živa supruga.
Pripovijedaju da je nedavno preko svog dvorskog odbrojila silan novac nekakvomu rutavu i surovu čovjeku. Da mu je dvorski zaprijetio da se više ne približi dvoru grofice Olge.
Ona potpomaže sirote. Nabavlja knjige i odijela siromašnoj školskoj djeci našega puka.
Seljani je nazivlju dobrotvorkom svojom...
Gospodin Dugan nosi vazda dugačko guščje pero iza uha. Tjera nadripisariju u Krapini. Bivša gazdarica pokojnoga fiškala dijeli s njim udes života. Skrbnik ostavštine poklonio mu sve stare patente.
A to su silne knjižurine.
Nije šale.
Nadripisar uči ih dan i noć, i vazda se na njihove paragrafe pozivlje pred svojim poštovanim klijentima. Može se pak pouzdano reći da je mnogo prisvojio od pokojnog fiškala.
U bolnici zagrebačkih milosrdnika leži gola duša bez sreće. Iz trupa joj zaudara nepodnošljiv smrad.
- Ja, kako vidiš, za koji sat putujem tamo na onaj svijet k našim prijateljima - prošunta truplo. - Svemu je kraj! Ja ipak ne okaljah duše tako kao ti!
- Daj ti meni samo novaca, druže, pa se ne brini za moju dušu.
- Što ga ima, u tebe je! Dakle, što me natežeš?
- Eh, dok ti ne veliš, nije moje.
- Valjda će se pojaviti nasljednici? - nakesi se sumorno truplo.
I nasta dugačak muk.
- Laca, onda zbogom!
- Ideš?
- Da.
- Nećemo se više vidjeti.
- Ako otegneš, kako proričeš, ne.
- A šta s tobom?
- Ne brini se, druže. Dok bude novaca, bit će tako kao i dosada. Kada ih ne bude, neću se žacati ničega... I neću hodočastiti k popu na ispovijed. Nakon svega pak primiše me ovdje, kako su i tebe. Svakako veći luđaci od nas koji ovako lijepe zgrade podigoše za nas.
- Milosrđe! - prošunta truplo.
- Ha, ha, ha! - zahohoće ona.
- Zla li si! Da te guja ujede, otrovala bi se - s velikim naporom će truplo i okrene se na drugu stranu.
- Laca, zbogom!
- Elviro... - prihvati truplo njezinu ruku.
Isti je dan oglasilo sitno zvonce kod milosrdnika da je Laca dobro proračunao svoj posljednji sat...
A Elvira? Rđa je otputovala dalje, da nađe gvožđe...