Ekvinocijo/Prikaza treća

Ekvinocijo: — Prikaza treća
autor: Ivo Vojnović

Komin u kući Jele. Na dnu vrata i prozorac, a na desnu druga vrata. Strop je od tamnih čađavih greda. Na lijevu diže se komin, kako je običaj u starim dubrovačkim kućama; oganj gori, a na tronošku stoji kačuo i imbrik. U kutu položeni su na tlima alati Iva, kao: sjekira, pila itd. Do vrata u sredini stoji blanak. Ispred njega podulja drvena trpeza i drveni stočići. Na lijevoj strani donjih vrata kredenca ili sprema, a u njoj kikarâ i imbrika. Na zidu poviše ormarića vise mnoge posude od mjedi. Poviše blânka nekoliko šarenih slika iz Napoleonove epopeje. Između prozora i vrata na desnu stoji na zidu Gospina slika, stara rezbarija, a ispod nje visi uljanica ili kandilo. - Noć je. - Na trpezi gori lukjernar, a na kominu visi lukijernica.

Pojava prva

PAVO, KATA, VLAHO SLIJEPI, MARE OD POSTE, DVIJE ŽENICE i DVA STARA MRNARA

(Svi sjede okolo trpeze ili blizu komina. Kata plete bječvu, a Mare od poste prede kuđelju. Na kominu plamsa oganj ispod kačulića, a do žerave grije se imbrik. Na trpezi gori lukjernar. Noć je. Čuje se katkad tutnjava daleke oluje. - Svi slušaju pomnjivo pjevanje slijepca, a žene kraj toga rade).

VLAHO SLIJEPI (pjeva):

        Pa kad zora tek zarudi,
        Kraljevna se njem' ukaza
        Žutim cvijetom tu na grudi,
        A posmijehom sred obraza.
        "Što mi nosiš, o kraljice,
        Od istoka, diko slavna?
        Zar slobodu iz tamnice,
        Ili glas da smrt mi 'e spravna?"

MARIJA (naglo, zaustavljajući pjevanje): Muči! -

VLAHO: Što ti je?

MARIJA (prisluškujući): Još je daleko.

KATA: Vidiš kako lampa! (Pavu). Homo, Pavo, probudit će nam se djeca.

PAVO (mirno pušeći): Neće, Kate.

KATE: Neće, neće?! Kako da ti je gospodin Bog telegrafo da će pričekat, kad Vlaho dospije.

VLAHO: A ko ti govori, Kate, da neće počekat? (Smijeh).

MARIJA: Prije nego dođe Jele - posta ide.

PRVI MRNAR: Pridala nam je kuću dokle se vrati od paroka - pa hoćeš da je ostavimo? (Ljudi trznu ramenima).

PRVA ŽENICA: Pak što se dogodilo, Vlaho, s jadnijem kraljom od Granate?

VLAHO: Eh, da znaš! - Najprije ti mu je prinčipesa Marzantina dala žuti cvijet...

MARIJA (predući): Je li bila kapinika, Vlaho? (Smijeh).

KATA i ŽENICE (u smijehu): Mare!...

MARIJA (u šali): Nuti čuda! Naši su stari govorili: kad cavti kapinika, žene su...

PAVO: Najslađe! (Smijeh).

MARIJA: Meštar je progovorio.

VLAHO: A Kata je umukla.

KATA: Usahô ti, vraže, jezik!

PRVA ŽENICA: Ala, Vlaho, kantaj. - -

PRVI MRNAR (prvoj ženici): Otkad si, Križe, u poeziji?

DRUGA ŽENICA: A otkud si ti u đentileci?!

MARIJA: Uf! - skladne čeljadi! - Čini mi se bit u Cavtatu.

PAVO: A kako je tamo, Mare?

MARIJA: Uživala sam ti hi 30 godišta, 4 mjeseca i 10 dana.

PRVI MRNAR: Bog ti prosvjetlio pamet, Mare.

MARIJA: Parimenti, meštre Jozo! (Smijeh). Kad ti u Cavtatu dadu kafu, tri puta se poklonu, a tri puta ti zafalu. (Oponašajući). "Gospo Vice, služite se!" - "Oh! Gospo Tere, veramente prem ste dobri!" - "Što govorite! to su Vaša skladna usta". (Smijeh).

PRVA ŽENICA: Altrocche vlastela!

MARIJA: Vlastela? Eh, da! - Prisjelo im jedanput, pa - sad muču i režu!

VLAHO: De profundis clamavi! Pustite mi vlastelu...

KATA: Nuti im avokata!

VLAHO: Kad hi niko ne brani, hoće slijepci! Dokle su nas oni vladali, svak nam se klanjô - a sad nam se rugaju i žbiri.

PRVI MRNAR: U kam se uprli!

MARIJA (ide do komina i vadi imbrik s ognja): Iskipjet će nam kafa.

PAVO: Dokle se vrati Jele, dospij nam, Vlaho, onu pjesmu.

VLAHO (zakašlje, pak zapjeva):

        Kad mu 'e djeva cv'jetak dala
        I poljub'la usred lica,
        Sred tamnice mirno 'e stala
        Veleć: bjež'mo brže od tica!

PRVI MRNAR (porugljivo): Baš ti je stvorena za ovo lijepo vrijeme.

MARIJA: A kad ćeš ludovat, čâmpro moj? (Miješa kafu). Sunce je za posô, a daž' za razgovor.

KATA: Što znadu ljudi, Mare moja? - Ko bi krpio djeci bječve, da nema dugijeh noći?

MARIJA: A moja kuđelja? Ljeti spi er noge vuku; - ma zimi! vidiš li kako je famoza?! Svaka dlaka suho zlato! Pa, lijepo joj je vruće; sluša kako vretence prede i Vlaha što kanta stare pjesme o kralju i kraljici... eh!...

KATA: Eto na! - I zla godina nekomu je dobra.

MARIJA (klimajući glavom): Eh! Kate moja! - Da nije tako, najbolje bi bilo da nas prva morina svijeh odnese.

PAVO (pušeći): Tako je, tako! -

MRNARI i ŽENE (klimajući glavom): Tako je! - Tako je!

Pojava druga

PRIJAŠNJI, JELE

JELE (ulazi hitro kao vihar, zabubnuvši za sobom vrata, kroz koja je za čas uljegô dah oluje, ter ostane usred sobe sakrivši lice rukama, kao da joj se zabliještilo): Ah!

SVI (ustajući okolo nje): Jele!

VLAHO: Što te nosi?

JELE (otkrivajući strahovito blijedo lice, a rastvorene oči gledaju nepomično u groznu daljinu): Nevjera!

KATA: Dakle - pravo ekvinocijo!

JELE (kao gori, pokazujući kao u snu tamo, daleko ispred sebe): Svi oblaci, sve bure sa četiri strane svijeta letu na nas. - (Trzne se i razgleda sve naokolo u strahu). - Domalo su tu! (Vjetar ječi i drma prozorom. Jele sjedne s'rvana, a sve joj ženice pomažu i tješe je).

PAVO (pošô je s mrnarima do prozora, te gleda u noć): Crno kako u paklu! (Sijevnu). A! - jeste li viđeli što se diže tamo doli?

PRVI MRNAR: Skontradura od pulenta.

DRUGI MRNAR: To ti se zove šijunada de majstro.

PAVO (Jeli): Valjat će da dobro zabubaš funjestre i vrata. Moglo bi ti sve odnijet s vragom.

JELE (ustajući mirna, a umorna): Hoću, Pavo - zakračunat ću sve prije skontradure. (Mrnari i dalje gledaju u noć).

MARIJA (Jeli): Jesi li našla paroka?

JELE: Ne. Pošô je ispoviđet nekoga.

VLAHO: Po ovemu bremenu!

KATA: Ko mre, ne čeka, Vlaho moj!

JELE (za se, očajno): Ja čekam!

VLAHO (Jeli): Ivo ti je tamo. Umoran je od puta, pak se bacio na odar.

JELE (nehotice užasom, tiho): Jadno moje dijete!

PAVO: Popijmo kafu, pa homo! No me gusta, kako govoru Španjuli.

PRVI MRNAR: Jesi li vidio bark Amerikana?

DRUGI MRNAR: Živine! - Prvi vjetar, a on ti je na kraju. -

JELE (ulila kafu u kikare): Služite se, meštre Pavo. I Vi, Jozo. - Ala, Martine! (Svi uzimlju kafu i polako srču).

MARIJA (srčući): Nema ti do kafe! Ja ti brez nje ni u raj.

KATA I ŽENICE: Ni ja... ni ja.

JELE (Vlahu tiho): Jesi li govorio s Ivom?

VLAHO: Jesam. Pitô me đe si bila jutros kad te nije našô doma.

JELE (hitro, polako): A ti?

VLAHO: Rekô sam mu da si pošla u paroka za neke siromahe.

JELE (još tiše): Strah me, Vlaho!

VLAHO: Moli! (Čuje se iz daleka grmljavina i vjetar. Marija i ženice se prikrstile. Jele pošla do sobe na desnu).

PAVO (vraća kikaru): U har ti, Jele! Valjat će mi noćas.

JELE (Pavu): Bit će muke.

PAVO: Lasno nama. Ćio bi te kako meni na Matapanu, kad sam tri dana i tri noći plivô er mi je brod potonuo.

PRVI MRNAR: Pet puta sam vidio smrt u Očeanu Indijanom. - Eh! Jadan ko je na moru!

DRUGI MRNAR: Šesnaes dana i šesnaes noći nosio nas čiklon od Inglitere do Azora - a mi sve molili Boga, Bože prosti, da nas more proguta. (Ustaje klimajući glavom).

KATA: Dobro su rekli stari da kruh pomorski ima sedam kora!

ŽENICE: Tako je, tako!

MARIJA (ustajući): Sve što je živo, skrilo se, a mi na divertimentu! (Svi ustaju).

JELE (žurno): Ostanite! - Bolje zajedno, kad je nesreća povrh svijeh.

MARIJA: Moglo bi nas brijeme zatvorit, Jele! Pa što bi moj ríso?

PRVA ŽENICA: Sretna ti, Mare, da nemaš nego mačka!

MARIJA: Kašpita! I ja valja da nekoga imam. (Grmljavina).

DRUGA ŽENICA: Uzmite ferále. (Mrnari i Marija užižu svoje fenjere).

KATA: Sveti Vlaho, pomozi nas! Probudit će mi se djeca.

MARIJA: Bože prosti, ni da idemo na kolende.

SVI (među sobom): Adio, Jele! - Adio! - Ako ti je što potreba, zovi nas! - Blažena Gospo, čuješ li? Bona sera... Adio! - Jadni pomorci! (Svi odlaze. Dokle se vrata otvore, buka je oluje glasnija. Kad se pak zatvore, opet je sve muklo).

Pojava treća

VLAHO, JELE, pak IVO

JELE (blijedim posmijehom): Eto, Vlaho, ti mi sam ostaješ.

VLAHO: Mala ti pomoć od slijepca.

JELE: Slijepa je i štica koje se utopljenik hita.

VLAHO (izvadio kraliješ, pak ga između prsta niže): Ne budiš Iva?

JELE (stisne se do njega, bônim usklikom): Jadno moje dijete!

VLAHO: Zašto ga žališ?

JELE (u velikoj uzrujanosti tiho do Vlaha): Er su noćas i pomorci sretniji od njega - er vjetar dohodi iz daleka da guli stare hreke - er sve se vraća, sve se plaća kad kucne ura suda Božijega! (Zdvojno). Ah! da mi je umrijet, Vlaho!

GLAS IVA (iznutra): Mame! - Mame moja!

JELE (ustresla se): A! - jesi li čuo?

VLAHO: Ne budi luda! - Zove te u snu!

IVO (ulazi nekako naglo s desne. Ugledavši majku, radosnim uzdahom): Ah, tu si! -

JELE (hitro do njega): Zvô si me!

IVO (razgleda se naokolo kao iza sna): Čudno! Snijevô sam da smo na brodu... -

JELE: Bit ćeš čuo grmljavinu.

IVO: Bit će tako! - Grubi sni, a brez razloga.

JELE: Brez razloga?

IVO: Bilo mi je kako da vijađamo zajedno. Najedanput temporo, vjetar, daž'... pakô na brodu. Ja hoću da te pokrijem fersatom, da ne vidiš strahoću mora, ma... tebe nema - nema više blizu mene... Ni da te vjetar odnio!

JELE (s prisiljenim smijehom): Čudno, čudno!

IVO: Ja sam te zvô, mame - u snu.

JELE: Ja znam što je to; - ti si gladan, e! - e! - Ali eno! nešto se kuha za moga Iva. - Neka samo uzavri. (Ide do komina).

IVO (Vlahu tiše): Je li bila majka u staroga?

VLAHO: Para mi se da nije.

IVO (kao gori): A zašto je tako blijeda?

VLAHO: Brijeme je ubija.

JELE (izvadila vina iz spreme, pak nosi staklenku na trpezu): Eto ti blaga Božijega. (Sijevanje i grmljavina).

IVO: To su kanjuli! (Ide do prozora). Ala se kupi!

VLAHO (Jeli): Neću, Jele. Večerô sam, sad idem molit Boga.

IVO (dohodi do stola): Ako te Bog ne usliši, neće nikoga, Vlaho!

VLAHO (odlazeći): Hoće ti majku, nevjerniče! (Ode).

Pojava četvrta

JELE i IVO

IVO (sjedne do stola i prihvati kupicu vina. Pauza. On gleda majku i pije): Dobro ti je vino, majko!

JELE (zaokupljena okolo komina): Kako ne bi? Pravi "Dingač". Donio ga Miho Stahurelo iz Rata.

IVO (naslonio se na trpezu): A što si mi činila ovo dva-tri dni - sama?

JELE (kao gori): Što se može po daždu, sinko? Tako! Krpila nešto bječava, pošla jedanput na misu, na večer bi mi došli susjedi na razgovor... eto... uprav ništa! - (Pauza).

IVO: Majko!

JELE (prigleda vrata i prozore da li su dobro zatvoreni): Što je?

IVO (prignuo se i napunio lulicu): Da znaš koga sam vidio u Gradu!

JELE: Koga?

IVO: Pera Smokovca! - znaš, onoga odrliju, koji je pošô prije 15 godišta u Ameriku. Ha, ha! - sad ti gradi vilu na Pilama.

JELE (zaustavila se, pa ga sa strane gleda pomnjivo): A što ti je rekô?

IVO (zapali lulicu nekako nehajno, pak pređe kroz kamaru i nasloni se do komina): Svega i svašta. Pripovidio mi je kako je dobio dinare. Ala se mučio dokle je uljegô kao kumpanj u veliku fabriku stearina! - Sad ima dvije kuće u Bostonu, a treću kupio u Mokošici od vlastele. - Pak - znaš li - što mi je još reko?

JELE (bešćutno, ali ruke joj dršću): Što?

IVO: Zvô me da pođem š njime u Ameriku.

JELE (kao gori nepomična): Ah!

IVO: Dava mi odmah dvije stotin' peča na godište - da mu zapovijedam brodovima. Što govoriš?

JELE (ide do komina, pak prividno zabavljena poslom): Ne bi bilo najgore.

IVO (dotrči do nje da joj ugleda lice; prodirno): Ti bi me puštila, majko?!

JELE (prostodušno, skoro bešćutno): A zašto ne? - Svak ide za svojom srećom...

IVO (kao gori): Nešto se dogodilo kad me ti šlješ u svijet! -

JELE (hoće da mu se istrgne): Što ti dohodi na pamet, ludove?

IVO (prodirnije): Mene ćeš privarit?!... A đe su ti oči - Zašto mi bježu? (Tvrđe). Majko! Ne straši se! Čovjek sam - gledaj me, pak ću sve saznat...

JELE (pogledavši ga, otvoreno i mirno): Pa, kad saznaš sve?! -

IVO (pušta Jelu - muklo): On neće.

JELE (kao gori): Ne.

IVO: I - nema načina da Anica bude moja?

JELE: Nema.

IVO (muklo): Ti si govorila s Franom?

JELE (za čas smetena, pak): Bio ko bio - sve je isto.

IVO (zapanjen): Ah! (Predomislio se, pak tiše). On je - on!

JELE (naglo): Ko?

IVO: Oni stari huncut! - Ona hala što mi krade život i sreću! -

JELE (u strahu): Muči, muči! -

IVO (sve to naglije): A što kažu oni hajduci? - Da sam siromah - da pošteno trudim i pošteno mislim, da baš za to nije za mene ći pirata...

JELE: Umiri se, Ivo - taki je život.

IVO (kao gori): Da se umirim?! - Ah! - ti poznaš u meni dobra sina, meštra, čovjeka koji ne bi smečio ni mrava; - - jes! - ti poznaš tvoje dijete - ma (šapčući)... da vidiš u dnu duše moje... pripala bi se.

JELE (gledajući ga neprestano, puna strahovitih slutnja): Što govoriš, Ivo?

IVO (strastveno): Ja nijesam dobar kako ti misliš! - Kad mi ko nepravdu učini, kad mi ko ugrabi iz usta što je po Bogu i po duši moje - tad, majko, nešto mi se zavrti u moždanima, obruč od ognja veže mi čelo, i tad... tad bih ja... (Omamljen grozotom svoje misli, stane i prođe u strahu rukom preko lica). Ah! - ne, ne - ne smijem rijet strašnu riječ. (Srvan). Ti me razumiješ. (Sjedne slomljen od nutarnjega gnjeva). Kad bi u djetinjstvu štogod razbio od jeda - ti bi rekla: "To ti je divlja očeva krv". Je li, majko?...

JELE (za se, okamenjena od straha): Jes, jes!... Očeva krv - prokletstvo djece. (Trzne se i razgleda se na okolo, pak polako ide do Iva, ter, naslonivši se na njegov stočić, govori mu tiho). Je li istina da te zovu tamo doli u Ameriku?

IVO (kao gori): Jes.

JELE (kao gori): Tad pođi, sinko!... čekat ću te.

IVO (upiljen u se): I ti me ćeraš, majko!

JELE: Šaljem te da živeš! -

IVO (ustaje, zaokupljen svojom misli, ali tvrdim izrazom): Da ostavim sve što je moje... da izgubim tebe i nju... a zašto? - er se nekomu prohtjelo ugrabit mi moje! - Ne! - To činu ženice, a ne ljudi. (Zaneseno). Ja ću u njih - - pokazat ću im, majko, ko je bolji, ko je ljepši, ko je mlađi - ja oli oni stari dogon...

JELE (u velikoj uzrujanosti): Ti ne znaš što govoriš? Sve je zaludu, sve je dospjelo - ostavi ove tužne zemlje. - (Veliki udarac vjetra s grmljavinom. Vrata se i prozori drmaju).

IVO (prisluškuje i gleda prozor): Strahote!

JELE (iznemogla, ali nepomična): Zla godina kuca na naša vrata.

GLAS PAVA (iz daleka): Meštre Ivo! -

IVO: Ko je to?

JELE: U toj noći?

GLAS: Meštre Ivo! - otvori!

JELE: Ko to može bit?

IVO (ide do vrata): Neko zove u pomoć.

JELE: Nesreća je na moru. (Lupaju na srednja vrata).

IVO: Došli su gori. - Drži, majko, funjestre; mogô bi hi vjetar rastvoriti.

JELE (došla je do prozora, pak ga drži rukama): Pitaj ko je. (Kucaju).

IVO: Ko si?

GLAS: Prijatelji, meštre Ivo.

IVO (otvarajući vrata): Na ovu uru!

Pojava peta

PAVO, NIKO i PRIJAŠNJI

PAVO (zamotan u pokrivaču od kaučuka vas mokar, držeći fenjer u ruci. Oluja šumi kroz otvorena vrata): Da nas Bog sačuva od ovakoga pakla!

IVO: Što ćeš?

PAVO: Eto tu, ovi gospar ište od tebe pomoć.

NIKO (ulazi, zamotan kô i Pavo, s fenjerom u ruci, ter zatvara za sobom vrata): Vrag ponio i ekvinocijo!

IVO (zadušenim usklikom, nazaduje. Za sebe): On!...

JELE (u strahovitom čudu zgrčila se sva do prozora. Za sebe): Smiluj mi se, Gospodine!

NIKO (skinuo kapu s glave): Oluja će mi razbit brod, ako ga ne privežu na kraj. - Živine! vezali ga ni da je barčica!

IVO: I Vi ste došli amo!

NIKO: Govoru mi da valjaš za desetoricu!

IVO: Ima li koga na brodu?

NIKO: Ne znam! -

PAVO: Zaludu, meštre; svi su naši mrnari na kraju da pomognu. More je uzavrelo kako gora - sve leti, sve nosi...

NIKO: Dat ću ti što hoćeš ako ga privedeš na kraj!

IVO (mrko): Ja ti ne poznam broda!...

NIKO: Ja ću s tobom.

JELE (kao gori, za se): Ah!

IVO (gledajući ga u lice): I niko drugi?

NIKO: Ne, niko!

IVO: Služi li ti alata?

NIKO: Donesi sjekiru, kliješta, gvožđa, sve što hoćeš. - Potreba je od svega.

PAVO: Valjat će sikuro da razbijemo arbule.

IVO: Uputite se. Evo me!

JELE (za sebe): Suđeno je!

NIKO: Bravo! Junak si.

PAVO: Idemo zazvat pilote. (Izlaze obojica. Čuje se opet divlji dah oluje, dokle Ivo hitro ne zatvori vrata).

Pojava šesta

IVO i JELE

IVO (zaustavlja se, slušajući njihove korake, kao zamamljen od prejake svjetlosti): Ko mi ga šlje? Vrag oli...

JELE (digla se s prozora, pa se neviđena polako šulja do vrata): Anđeli Božiji! Svi ga sad zakrilite!

IVO (pošô u svoju sobu, ter odma do vrata uzeo i donio kaučuk i fenjer koji užiže u sobi): On i ja, i niko drugi! (Uzeo je do komina sjekiru). Sjekira je tu - oštra kako britva. On je rekô da je donesem. (Razgleda se naokolo). Ko zna! - Služit će i nož. - (Našao je nož na trpezi; stavlja ga u špag. Sijevanje. Podigne glavu, pak ide do prozora). Crno, kako u grobu! - Brijeme je za sud božiji. (Razgledavajući se naokolo, muklim smijehom). Ha! ha!... more proždire - more čisti sve... (Uzimlje fenjer, kaučuk i sjekiru). Navuć ću se doli. Da me ne čuje! (Hoće da izide, ali ugleda majku koja stoji nepomično, skrivajući izlaz. Ona je slijedila sa užasom što Ivo spravlja. Ivo se trgne, iznenađen i zlovoljan). Tu si!

JELE: Đe ćeš?

IVO: Zovu me da vežem brod.

JELE: Na brodu bit će ljudi.

IVO: Ljudi oslabili, a šteta velika.

JELE: Viša - ako to pođeš!

IVO (nestrpljivo): To su moji posli...

JELE: Bili bi tvoji da te ne vodi zloća. -

IVO: Ti ne znaš što govoriš.

JELE (zgrabila mu fenjer iz ruke, ta ga podigla do lica mu, probadajući ga pogledima): Ti ideš er će on sam s tobom do broda.

IVO (istrgne joj fenjer, ter osorno ide prema vratima): Dodijala si mi! - pušti me! -

JELE (zatrčala se do vrata, da mu brani izlaz): A ti prođi - ako ti basta!

IVO (stavlja fenjer na tle, baca kaučuk, pak gnjevno, pridušeno, skoro brutalno): Digni se otole!... tako ti!...

JELE (kao gori): Otkad u ovoj kući ima ubojicâ?!

IVO (planuvši): Lažeš! - Ubojica je on, ubojica moga života. - Oh! Digni se, digni se... da te ne tegnem, majko! -

JELE (baca mu se oko vrata u skrajnjoj muci, te ga vodi usred sobe): Ne - ne, ti nećeš izit dokle sam ja živa. Ivo, sinko, sunce moje! - ostani s majkom, na dvoru je pakô. - (On hoće da joj se istrgne). Ne - Tako ti majčinoga mlijeka! - Ostani, sinko, u kućici našoj - u raju našemu. (Spuzla se do tli i uhitila mu koljena). Za muke Gospodinove, ne bježi, sinko, u crnu noć!

IVO (neodlučan, diže majku): Što si se smela? - Muči - vratit ću se! - - -

JELE (zagrljena oko njegova vrata): Neka se topi brod - neka pođe sam - doć će i njegov čas: ali ti, moje dijete, ti...

GLAS (iz daleka): Meštre Ivo! -

IVO (istrgne se od majke, pak zgrabi sjekiru što je ostavio do stolice): Čuješ li? zovu me. - Žene je strah, a ne mene.

JELE (zalećela se do vrata i raširila ruke kako raspelo): Ti nećeš izit.

IVO (do nje muklo): Zašto ga braniš?

JELE (kako na križu): Er si mu sin!

IVO (pada mu odjeća i sjekira; on ostane glupim, rastvorenim zenicama i ustima, pa nazaduje od majke kako od kakvog strašila): On - moj... (Vrisnuvši). O! ne - ti lažeš - ti hoćeš da ja ostanem. (Zgrabio majku i doveo ju je u sredinu, ispitujući joj lice pogledima). Majko! - majko! - ti si sad crnja od ove noći!... Govori... reci - ti nijesi udovica...

JELE (blijeda i tvrda kako hrid): Ne!

IVO: Dakle? - On ti je muž?...

JELE: Ne!

IVO (pušta je iz ruku, pa rukama u kose kao izvan sebe): Ti... ti... ti si njegova...

JELE (kao gori): Začeh te š njime u grijehu - i više ga nigda ne viđeh!

IVO (strašnim usklikom): Ah!... gade... gade! (Pada do stola, pa skrije glavu u laktima. - Oluja zavija i drma kućom. - Ivo strahovito plače).

JELE (stresla se i došla do njega. Nadnaravnom hrabrosti, ali priprosto, duboko, izrazito, kao da se sve njezino biće izlijeva u skrajnjoj žrtvi): Je li, sinko, ovo smrtni čas - oli spasenje - ne znam. Samo ćutim - da sam na križu propeta - i da si ti sad - moj skrajnji sud. Da ti rečem da sam ljubila, kako Anica tvoja, mladića dobra i poštena - slagala bih. On je bio samo mlad i - lijep. Ja? - Dobra, ludna, sama s bolesnom majkom. Jedanput donio mi prsten i rekô mi: Sad smo vjerenici. (Zgraža se, pak tiše). One je noći on ostô sa mnom. (Pauza. Vjetar jauče. Jele prodrhnu, pak nastavi još tiše, još bliže do Iva, koji se ne miče). Grijeh je moj bio grk kako pelin. Sve sam nešto čekala i strašila se. I došô je čas kad mi ribar donese njegovu knjigu: "Pozdravljam te - idem u Ameriku; - zaboravi me!" Što se sa mnom dogodilo - ne znam. Našli me na pola mrtvu na tlima. Osmi dan probudila se i zazvala: "Majko!" - Ona mi ne odgovori. - Bili su je ponijeli ispod čempresâ!... (Pokrije lice rukama, ali samo za čas, jer odmah nastavlja sve to dublje, odlučnije, izrazitije). U to si zakuco ti u utrobi mojoj - ti, dijete sramote, dijete jada, dijete plača - moje dijete. Kad sam ozdravila, prodala sam kućicu, pošla u Konavle, bježala kako živina da me niko i ne vidi. - Svijet ne prašta djevojačke grijehe! Pretužni - a preblaženi čas kucne. Ti si došo na svijet, a ja se navukla u crno da te ljudi ne prokunu. Bila je noć ekvinocija - kako danas, kad sam poslušala paroka i pribjegla u ovi naš mali, skriveni porat. - Eto dvadeset i sedam godišta... što si... majčin sin. Za tebe moje molitve, moje suze, moji žulji, moj glad - za tebe sve! Iz prsi ove grešnice isisô si sve što je u meni još bilo poštenja i straha božijega. Moje si dijete - samo moje! Iz krvi, iz utrobe, iz plača moga, a... ono što si sad bio zamislio... došlo ti je znaš otkle?... (Tiho do njega). Iz njegove lupeške krvi!... (Srvana; ledeni je znoj probija). Sad znaš sve, kako Gospodin Bog; - sad pođi - bježi - ubij ga! (Pala bi, ali ima još snage, da se uhvati za stočić i ostane uspravljena. Bljesak i jecanje vjetra)

IVO (ustaje, mrk, nesmiljena lica. Pogleda majku, pak nehotice nazaduje, kao da je se zgraža; zadušeno): Zašto si mi otkrila svu tu sramotu?

JELE (gledajući ga neprestano): Ćio si ubit čovjeka!

IVO (kruto): A ti si ubila mene! (Nesmiljeno). Ubila si sram i čast i moj pošteni trud! Zadušila si sve što je dobra u mojoj duši... ubila si - - ubila si mene!

JELE (u čudu, u strahu, u neizmjernoj hlepnji): Ivo moj! - majka sam! - - majka od sedam bolesti! - Ah! govori, govori... tako ti križa Božijega - reci samo riječ...

IVO (suludim pogledom r'vajući se s njome): Čuješ li more? - zove me; - onamo je sad moj život - moja duša! - -

JELE (grčevito oko njega): Majka sam, majka! O! Samo jednu, i spaseni smo...

IVO: Ne mogu, ne! - More će očistiti vas ovi gad. - (Istrgnuvši se). Nadvor iz ove sramote - nadvor! - (Pobjegne kroz srednja vrata).

Pojava sedma

JELE (sama. Čim je Ivo otvorio srednja vrata i pobjegao - oluja rastvori prozor, a urnebes mora, vjetra, bljeska i grmljavine uđe u sobu da je raznese. Svijeće se na kominu udunu, vatra zaprska. Kroz prozor ulazi slap morski koji poplavi skoro cijelu sobu. - Kulminacija ekvinocija. - Čuje se daleko zvono i lelek ljudi na škaru. - Jele ostala, čim joj Ivo pobjegao, kao od kamena, zatim objema rukama obuhvati se za sijedu glavu. Hoće do vrata ali vjetar joj diže glas i dah. Teturajući, boreći se sa urnebesom koji je bacio sve što je naokolo stalo, dođe do rastvorenih vrata, ter užasnim urlikom, tako da nadviče razjarenu prirodu, rukama protegnutim prema crnoj noći, zove): Ivo!... Ivo!... Ivo!...

Pojava osma

VLAHO i JELE

VLAHO (ulazi s lijeve): Jele! Jele! - što je to?... Jele!

JELE (čula ga je. Okrene se, te ga ugleda u plamenu bljeska. Kao mahnita dotrči do njega, te ga dovuče do sredine. Bijele kose lete u oluji): Dođi! Dođi! Noćas ćeš viđet i ti, slijepče! Pobjegô je, znaš, pobjegô! - ostavio majku mučenicu - zgadila sam mu se ja... ja...

VLAHO (ogrli je, kao da je hoće obraniti): Ti snijevaš, Jele!... spomeni se Boga!

JELE (kao gori): Neću... neću! Moje riječi pretvaraju se u prokletstvo. Ne vidiš li da je nevjera došla, raznijela mi kuću, odnijela mi sina!? Razumiješ li? - sina! A znaš li zašto me ostavlja? Er sam ga nosila u utrobi brez blagoslova. - Ha, ha!... zato, zato!... (Sasvim izvan sebe, pokazujući oluju, koja ja raznijela svu sobu). Čuješ li kučku kako laje u crnoj noći?!...?!... Ona je!... Ona! - Oh! - - - Neharnos, neharnos - pusto joj ime! (Pada kao mrtva ne tle. Vlaho dotetura do prozora, silomice ga zatvori, zatim pođe do vrata, zaključa ih, pa, tapkajući sve naokolo, dođe do Jele i podiže je brižljivo, milo).

VLAHO: Jele... dig' se! - Valja noćas molit za pomorce!...

JELE (ustaje polako, pak razgleda sve naokolo, a lice kao da je izgubilo svaki trag spominjanja. Oluja šumi udaljeno, zadušeno. S velikim smilovanjem): U! jadni - jadni! - Sami usred mora! (Ide polako do komina, i oči plamte u nevid).

VLAHO (prodirljivo): I oni nemadu nikoga - i oni su ostavljeni - i oni sad umiru u prevelikoj muci.

JELE (sveđ kao u snu; užegla je svijeću do komina): Jadne im majke! Koliko ih sad prede crnu vunu!... (Zaboravljeno). Valja užeć i svijeće za pomorce; je li, Vlaho? -

VLAHO: Jes, moja jele.

JELE (tiho, užiže uljenicu, koja visi pred Gospom na zidu, pak stisnutijeh, bônijeh usana klekne ispred slike, ter govori molitvu dubokim glasom, automatski, izgubljenim pogledom): "Marija, majko Božija, zvijezdo mora". - (Zaboravlja riječi. Nemirno, zdvojno). Ne... ne... - nije ova...

VLAHO (blizu nje, nadovezujući joj prodirno izgubljene misli): "Čuvaj, pomozi!..."

JELE (kao gori, slijedeći trak svjetlosti): Jes! jes! "I pomorca na moru - i sužnjika u sužnjici - i nevoljnika u nevolji - i starca u starosti - i nejaka u nejakosti - - i - i - -" (Dršćući, pak prema slici, kao da će misao odatle briznuti. Šapćući). O!... reci... jednu samu...

VLAHO (kao gori): "A ko je junak u tuzi i nevolji..."

JELE (vapajnom molitvom koja brizne iz probuđenih uspomena): ..."da bi se tuge izbavio - i - majci vratio." (Otvorila su se vrata. Ivo uljegô slomljen, mokar, blijed. Kad čuje molitvu, zaustavio se do praga).

IVO (poniknuto, duboko): Amen!

JELE (zadrhtala, uspravila se, pa se obrnula. Ugledavši sina, usklikom protegne ruke prema njemu, ali, došavši mu blizu, nazaduje pa nehotice prigne koljeno, šapćući): Prosti!

IVO (zatrči se do nje, pa, raširivši ruke, uzdigne je te velikim glasom zavapi): Majko moja!

JELE (pada mu u naručaj, i oboje silno proplaču, držeći se zagrljeni. Vlaho klekne i moli tiho u zakutku. Oluja se gubi u daljini).

Zavjesa polako pada.