Ekvinocijo/Prikaza prva

Ekvinocijo: — Prikaza prva
autor: Ivo Vojnović

Mali predio dubrovačke obale koju plače more mirno, plavkasto, sve to tamnije u daljini. Ljubičasti konturi šipanjskoga slikovitog râta zatvaraju na pola zadnju crtu obzorja, dok se na lijevu stranu nebo razlijeva u pučinu. Laki oblaci zasjeli na nebu. Na desnu kućica i magazin meštra Iva; tu je bačeno tesanijeh drva i alata brodograditelja. Zatim dolazi dućanić Pava "barkarijola", do kojega se ispinje uz tri stepenice. Tik ovijeh kamenita klupa. Između tijeh kućica penje se uličica, gdje stoji Mare postjerica ili, kako je puk zove: "Mare od poste". - Na lijevoj strani kameniti zid nad kojim vise guste grane "mjendula", "šipaka" i "košćela" i vrata zelene šare što zatvaraju baštinu kapetana Frana. Prema sredini stere svoje grane stara lisnata murva zaobručena kamenitim sjedalom. Nedaleko od magazina meštra Iva pružena je nova nedogotovljena "barka" poduprta sa sviju strana polugama. Ispod nje prosuto je mnogo ošćela i pilotine. Cijeli kraj diše tihim i sjetnim dahom naše melanholične prirode, kad je i nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana što će doći.

Pojava prva

PAVO, TONI i jedan stari mrnar, zatim KATA
i dvoje dječice

(Kad se zavjesa podigla, Pavo sjedi na kamenitoj klupi kraj svoje "butižice", a jedan stari mrnar prolazi tiho na svojoj lađici s uzdignutijem ostima u ruci, mučaljiv, nepomičan, upiljen u morsku dubinu).

PAVO (dozivljući staroga mrnara): Luka!...

STARI MRNAR (s lađice): E!...

PAVO: - Uhitio - a?...

STARI MRNAR (kao gori): Ni vraga.

PAVO: - Bit će kurenat...

STARI MRNAR: Ekvinocijo, meštre Pavo, ekvinocijo! (Nestaje malo pomalo).

PAVO (pogledao nebo, pak dignuo lulu iz usta i pljunuo na zemlju): Eto ti na! - Vragovi ga odnijeli! -

GLAS KATE (iz butižice): Pavo! Pavo!

TONI (koji nešto planja ispred magazina; podrugljivo): "Grmi, lampa, Baro kanta!" -

KATA (na vratima butižice podbočenih lakata): A otkad si pak i gluh, čoeče? -

PAVO (mirno pušeći): Nijesam, Kate.

KATA: Pa, kad si se nagledô toga mora, jesi li što dobio, a?

PAVO (kao gori): Ništa, Kate.

KATA: Ti da sjediš kao tinto, a ja da se raskvartam!? - A ko će mi prigledat djecu?

TONI (kao gori podrugljivo): Ja, gospo Kate.

KATA (jedito, kô da će se zaletjeti na njega): Muči, gomnaru, er ću te...

TONI (pobjegne u magazin).

JEDNA MALICA (razdrtijeh haljina vodi za ruku još siromašnije i manje djetešce. Pristrašeno): Dva solda kruha! -

KATA (razbečila se uskošena): Što?

PAVO: A otkad si pak i gluha, Kate?

KATA: E - čula sam, čula! - Sve kakva sekatura. (Ulazi u butižicu).

PAVO (maloj, pušeći): Kako ti je ime?

JEDNA MALICA (jadno): Perica.

TONI (koji viri iz magazina): Reci, ludno, ći pokojnoga Balda barkarijóla.

PAVO (začuđeno): - Što? Baldova? - (Zove). Kate, Kate! -

TONI (dotrči do ispred butižice): Zovu Vas, gospo Kate! (Odmah pobjegne).

KATA (izlazi s kruhom u ruci; prema Tonu): Da si mi došô! (Maloj). A đe su dinari?

PAVO (Kati, odvraćajući ruku djeteta): Otac umrô, a majka u ošpedalu.

KATA (u čudu): Nikina djeca? - Muko moja - čekaj, čekaj (ište u špagu). Nemam, ne. - (Uzme ih za ruku). Nu hod', ćerce, nać ćemo štogod. (Vraćajući se s njima u butižicu). Blažena Gospo! - mizerije! (Ulaze).

PAVO (gledajući za njima): I njih je izbacilo more. (Trese lulu). Đa. - Ko više, ko manje - svi smo utopljenici. (Spravlja lulu u špag, pak ustaje). Idem joj prigledat djecu. (Tonu). Reci meštru da sam ga iskô. (Hoće da ide).

Pojava druga

PRIJAŠNJI i IVO

IVO (ulazeći s pilom ispod ruke): Ko me zove?

PAVO: A! - Dobro došô!

IVO (ostavlja pilu kraj magazina, pak pita Tona): Je li mi tu bila majka?

TONI: Nije, gosparu.

IVO: Tad pođi doma i reci joj da ću objedovat u magazinu. (Toni ode).

PAVO: Posla, e, meštre Ivo?

IVO: Da Bog pomaže! - A - ćio si govorit sa mnom?

PAVO: Hm! - (Pokazuje na vrata s lijeve). Iskô te - znaš... on... stari...

IVO: Kapetan Frano?...

PAVO: E, e!

IVO: A zašto?

PAVO: Vrtio ti se jutros okolo barke. Pomislio sam: gusta ga; ma - (potiše) poslije sinoćnjeg burđela.

IVO: Što govoriš?

PAVO: Uh! bulikân... (Ugledao Katu koja izlazi s djecom iz butižice). Eto ti nje - ona zna bolje.

KATA (dječici koja nose svako veliki kruh ispod pazuha i ogrnačić pun svačesa): Da - brave! - Držite se za ruku - tako - (Pavu), a ti reci onoj ludoj Margariti da ih ne pušta same. Mogla bi ona doć po kruh. Neka se ne straši! Bit će joj sveđ spravan.

Pavo (djeci): Homo, homo! Ima dobrijeh duša i za vas.

(Odlazeći, Kati). - Znaš - idem ti prigledat djecu. (Odlazi držeći za ruku siromašice).

Pojava treća

KATA, IVO, pak TONI

KATA (sklopila ruke pak se zagledala za njima): Muči se - trudi vas život kako živina, pak na! - Majka u ošpedálu, a djeca na putu! (Trese glavom). Tako mi - padu ti ruke!

IVO (zamišljen, za sebe): Bulikan - a zašto?

KATA (uputila se prema butižici): Ako ti se vratim na svijet, ne muči se, meštre Ivo! ostat ću siđelica. Rađati samo siromahâ, duše mi, i vragu bi se dodijalo.

IVO (Kati): Bilo je sinoć treske, a? - Kate?!

KATA: Sinoć? - Đe? - (Sjetivši se). Treske?- Reci pakô, meštre Ivo, pakô.

IVO: A - ti si čula?

KATA: Kako ne bih? - Zatvarala sam baš butigu, kad - ko ti me došô ometat? - Nike Lučina! Prohtjelo joj se beškota! - Bi li vrag na onu uru? Ni da je bređa! Ma ko nema reda, nema ga...

IVO: Pak - pak?

KATA: Insomma, ja sam ti je poslužila; kad što ćeš čut?! - Krivi se neko, krivi, ni da bi, Bože prosti, klali praca za Božić: - "Neću, neću, gospar sam ja" - zavija ti ona stara hudoba.

IVO: A jesi li čula koji drugi glas?

KATA: Da?! Ja sam ti se, moj sinko, pripala, pa... bjež'!

IVO (za sebe): Može bit je tânćô! - Ne - ne, to ne može više tako hodit!

KATA (za sebe): Te capiso, rekli bi Puljizi. Zasmrđelo staromu što se mačak vrti okolo komina.

IVO: Kate! - Ja valja da s njome govorim.

KATA: S Anicom? - U ime oca i... Ti se zamahnitô, mladiću moj.

IVO: Domalo ću, ako mi ne pomogneš da joj pridam dvije tri riječi.

KATA: "I ne uvedi nas u napas!" - Ma ne znaš ti da su tebi, meni i svakomu - zatvorena ona vrata? - Osim popa na Vodokršte i Marije od poste.

IVO: Ah! - može bit ona! (Trči prema uličici)...

KATA (zaustavljajući ga): Hodi, vraže, da te čuju do Zatona! Pušti malo mene.

IVO: Draga, dobra Kate.

KATA (zove u uličicu): Marija! - Marija! E! - (Toni ulazi s protivne strane).

IVO (Tonu): Uzmi kliju i planju, pak pođi u dum Mata. Načinit ćeš mu blanak.

TONI (uzimljući stvari, za sebe): Vrag ponio i blanak i dum Mata - (Ode).

KATA (iz uličice): Oslobodi Bože, ni da su svi danas gluhi. (Zove). Marija! -

GLAS MARIJE (iz ulice): Ko me zove?

KATA (glasno prema uličici): E! - Ja - ja - nu hod' ovamo! (Ivu). A sad brzo, đe je ta knjiga?

IVO (do magazina): Ončas - ončas, dobra moja Kate! (Ulazi).

KATA (sama): Da, da, a intanto Kate čini neke posle! E! - ma što ćeš, i to ti je lemozina. - Samo ne prikori me kad uzimaš koš djece. (Ugleda kapetana Frana koji izlazi iz svoga vrta). Nuti sad ovoga! - (Hoće da se povuče u butižicu). Pođi, vraže!...

Pojava četvrta

FRANO, MARIJA, KATA, zatim IVO i JEDAN RADNIK sa škara

FRANO (zatvorio vrata, pak ih razgleda i drma): Lupeži, karonje! - Nema dva godišta da sam ih dô napengat, pa na... Dušu im! raspukla su se kao šipak.

KATA (do svojih skalina): Tresi, tresi - zatresti će ti se.

MARIJA OD POSTE (izlazeći iz uličice): A ko me zove?

KATA (pristrašena): Muko moja. - Ovo ti mi je zadnja!

MARIJA (kao gori): A, ko me...

KATA (začepi joj usta): Prisjelo ti!... (Tiho). Ne vidiš li ga?!...

FRANO (odlazeći ugleda Mariju): Uranila, e?

MARIJA: A što ćete. - Barka prazna, a vjetar u krmu.

FRANO: Ima li što knjigâ?

MARIJA: Ni za dušu.

FRANO: A čeljadi?

MARIJA: Niko! Vlaho Slijepi i ja. (Kate se približila magazinu, otkle je izašao Ivo i predao joj list. Kate ga hitro skrije ispod ogrnača. Ivo odlazi tiho s druge strane).

FRANO: Jesi li susrela kakav brod - škunu, onako, znaš, nešto velika?...

KATA (podrugljivom ljubeznosti): Čekate li kakvu koracatu, gosparu Frano?

FRANO (najeđeno): Pitam nju - a ne tebe.

MARIJA: More kako dlan, kapetane.

KATA: Eto na; nema ni koracate.

FRANO (kao gori): Uf! jezičine. (Odlazi mumlajući). Ma - Đa!... Koji bi vrag držô ovaku postu? (Ode).

MARIJA (brecnula se, pak za njime): Ne miritaš bolju, gosparu moj. (Jedito Kati): Ah! Jesi li viđela ardimenta?! - Er mu nije plutalo nešto velika, a on kako mazga.

KATA: Pirat su ga zvali, i pirat je ostô.

MARIJA (kao gori): Da mi ti je donijet kakvu "priporučenu!"

KATA (kaže joj lukavo list): Hoćeš li?

MARIJA: Što?

KATA: Zazvonit i predat je Anici?

MARIJA: Misliš da bi ga upekla?

KATA: Ne manjka joj nego rep da bude zmija.

MARIJA (ugrabi joj list): A ti krepaj! (Zazvoni).

KATA (zatrčala se smijući se do butižice): Mare! - paraš mi se duša isprid raja!

MARIJA (uljegla kroz otvorena vrata, otkle povirila glavom): Kate! - Počela me pecat! (Uđe i zatvori).

KATA: Eto smijeha, kad mu se i ne nadaš.

RADNIK IZ ŠKARA (ulazi sa ulice, Kati): Tabaka po sedam solada, Kate!

KATA (ulazeći u butižicu): Veselo na škaru, e, Andro?

RADNIK (sjeo na skaline): Došlo nešto karamusala iz Arbanije, da mu sašijemo rebra.

KATA (dolazi i dava mu duhan): Ala posla!

RADNIK (puneći lulicu): A što ćeš? Za siromahe dobar i Turčin. - Fala Bogu!

KATA: Pa govoru - nekrst!

RADNIK (kao gori): Nije nas ubio nekrst - ne. (Zapalio lulu. Čuje se daleko rastegnuto pjevanje). Čuješ li, Kate? - plaču pusti škar. - (Strese ramenima i ode otkle je došao).

KATA: - Kako došlo, tako prošlo. A što ćeš? Fala Bogu! A sad valja mi prigledat objed jadnoj Mariji, er joj se onamo neće skuhat. (Nosi iz dućana metlu, pak je stavlja preko praga). Eto ti tu! Neka znadu da me nije doma. (Ode uz ulicu).

Pojava peta

IVO, FRANO, zatim JEDAN MANJAK

FRANO (ulazi razgovarajući se s Ivom, a drži u ruci list): Pak što? - Ti ne bi?! -

IVO: Da znam uprav zašto?

FRANO: Rekô sam ti da ima posla u Čilu. Jedna peča na dan! - A još više, đe se kopa petrolijo. Trudio bi, jes, ma in conclusione dinara puni špazi.

IVO: A ko mi to garantiškava?

FRANO (hitnije): Ko?... ma oni, čoeče Božji, koji to piše: moj prijatelj - bogatun! Nije li on poslô Pera Smokovca u San Frančisko? - A nije li se Pero vratio s patentom, mi capite, s patentom na glavi, e? -

IVO: Da, da - ma...

FRANO (sve povjerljivije): Nema tu ma!... Gledaj Marka Kapetanića! Nema ni dvaes godišta što se smucô po gradu, ne bi li ga ko prihranio. Pošô, pa se vratio, a znaš đe sad spi? Kupio palac Sorgića, pak ti se pružio u kamari damaškanoj kako vlastelin. A? - A to nije ništa, je li?

IVO (iza kratkoga razmišljanja): Ne, kapetane - nije to za mene.

FRANO (zatajenim gnjevom): A zašto, zašto di grazia, da mi je znat?

IVO (mirno, posmijehom): Majka mi je sama.

FRANO: Žene! - puh! -

IVO: Nijesu sve iste.

FRANO: A što si, što činiš, da ti ne premaju dinari?

IVO: Znaš onu, kapetane: - "U kućici lončić - u lončiću bedrica - na bedrici nožić!" - (Smijući se). To se kanta na Božić okolo badnjaka, i tako je. Brez košare prije - a sad? Tle što gazim - moje je. Jes ćio sam i ja jedan put u svijet.

FRANO: Vidiš, vidiš. -

IVO: To mi je, kapetane, od očeve krvi. - Kad me pak majka zagrlila i rekla: "Ne ostavi me!", ostô sam.

FRANO: Uh, te žene! - na znadu nego plakat...

IVO: Lasno je tebi, kapetane! - Ono što si, tvoj si. A ja? I ove ruke što me hranu, i što sam, i što imam - sve, sve je majčino. Kopala, prala, služila. - Sad je sijeda. - Pa hoćete da je ostavim?

FRANO: Ma dinari, dinari! -

IVO: E! Imam hi dosta da prošetam moju staricu do Grada, da je povedem kad su velike feste, u Gospu, pa da uzmemo sorbet na Pilama. A da nas vidiš kad se vraćamo doma! Rekô bi: vjerenici! Promisli! - Sami u našoj barčici! Na krmi sjela moja mamica, tiha i mirna kako večer od neđelje! - Zasukala abit od svile, pa gleda sunce što pada, a ja? E! - bliješti mi se od svjetlosti zlatne kolane što joj oko vrata visi. Tad, duše mi, kapetane - tad ti zasiječem veslima more - onako, znaš, zategnuto i dugo kako mrnari od gvere, kad vozu Masimilijana na Lokrum.

FRANO (za sebe): Da sam se privario?

IVO: Žô Vam je, gosparu Frano, što Vas ne slušam?

FRANO: O! - jedan manje - jedan više! - Veramente - mislio sam, da imaš više ambicijoni...

IVO: A što će mi?

FRANO: Zlato otvara svačija vrata - Ko zna?! Bogat mogô si col tempo nać ono, kako se govori, dobri partît.

IVO (naglo): Mislite li?... (Gledajući ga oko u oko). Zašto mi to govorite, kapetane?

FRANO: Perche me gustaš! - (Za se). Hudobo!...

IVO (nakon kratkog razmišljanja, dalekim pogledom): Da ti rečem: daj mi vremena, da promislim?...

FRANO: Rekô bih ti: čekam Amerikana - govori s njime...

IVO (zamišljeno): A majka?

JEDAN MANJAK (trči s lijeve pak, dignuvši kapu, vas zapijehan): Gospar dum Antun... poručio... da je došô... oni, oni...

FRANO: Koji, koji?

MALI (kao gori): Oni! Oni!... i da Vas čeka. (Pobjegne).

FRANO: Vražja dječetina!... (Upućuje se prama lijevoj strani, pak obraćajući se prema Ivu): Meštre Ivo, da sam ti priporučen. (Ode).

Pojava šesta

IVO sam, zatim MARIJA, a kašnje JELE i VLAHO SLIJEPI

IVO (zamišljen): Zašto su me njegove riječi upekle? Što će sa mnom? Hoće li me, oli?... (Pauza). Kako peče zlato!... A majka? (Sjedne ispod duba zamišljen).

MARIJA (otvorila vrata Franova vrta, pak provirila): Pošô - Psss! (Vuče za sobom Anicu te joj pokazuje Iva). Eno ti ga.

ANICA (držeći se za Mariju): Strah me!

MARIJA: Proć će ti. (Turne Anicu prema Ivu).

IVO (trči joj u susret): Anica moja!

ANICA: Ajme! Što sam učinila!

IVO: Dobro djelo.

MARIJA (odlazeći polako put uličice): Eno ti mu rečepisa i espresa. (Smijući se ode).

IVO (Anici): Ti mu nijesi ništa ispoviđela?

ANICA: Trudno mi je, Ivo, kako grešnici isprid Božjega suda.

IVO: Jadnica! Ti se strašiš!

ANICA: A što ćeš!... Kad me pogleda onako, o!... tad ne mogu, ne...

IVO: On te viče - on ti prijeti.

ANICA (prignula glavu): Ne...

IVO: Može bit i da te...

ANICA (hitro): Oh!.. ne...

IVO: Ma što mi skrivaš, kad te vidim taku?...

ANICA (tužno): Varaš se.

IVO: Nijesi bila tako blijeda kad smo se susreli na Mihajlu.

ANICA (nježno): E da! - Turnuo si mi u ruku miholjicâ...

IVO: A ti, zličino, pružila si mi struk pelina.

ANICA: Iščupala sam ga na vratima od crkve! - Vidiš, nijesam sretna!

IVO: Pa što?!... Pelin vonja i na suhijem hridima.

ANICA (zagledala se u njega): Kako čudno govoriš!

IVO: Ludo, je li? Ma ko je kriv? Kad te vidim, dođu mi ne pamet tolike čudne, slatke misli, pa govorim bolje i ljepše nego svaki dan. Čini mi se kako da mi je sunce uljeglo u srce i u glavu. (Anica naslonila glavu na njegovo rame). Ma... što ti je?

ANICA (tiho): Govori, govori... slušam te.

IVO (gladeći je po glavi): Kako su ti meke kose!

ANICA (kako gori): Bit će tvoje.

IVO: Dušo! (Poljubi je u čelo; kratka pauza. Čuje se pjesma mrnara na škaru).

ANICA (kao gori): Što to pjevaju mrnari?

IVO: Kako i mi - od veselja i žalosti. (Jele ulazi s košicom ispod ruke, pa ide ravno u magazin).

ANICA (istrgla mu se iz naručja): Ah! Ivo - to nije rados skrivat se, lagat - ne!... (Jele došla do magazina, razgledala se naokolo, pak, ugledavši zaljubljenike, ostala kao od kamena).

IVO: Misliš li da me strah od njega? Nijesam li mu par? Oca mi je odnijelo more, kako i drugijem - a majku? Poznaš li onu andiosku ženu, a?

ANICA (milo): Ja joj poznam sina.

JELE (u sredini podbočenijeh lakata): I to ti je dosta.

ANICA: Jele!

IVO: Majko!

JELE (dolazi polako naprijed, gledajući mrko sina): Pa kad se nagovoriš sto puta jače i slađe ispred oca te tvoje...

IVO: Majko!

JELE (kao gori): ... i kad mu pribrojiš žulje tvojih rukâ i poštenje tvoga imena, pa, ako hoćeš, i majčine blagosove, znaš što će ti se dogodit?... išćerat će te.

ANICA: Ah! (Skrije lice rukama).

JELE: Jes - perche za onu čeljad ti si odrlija.

IVO (za se): I ona kako stâri!

JELE (Anici): Reci mu ti da lažem.

IVO: Zašto je ubijaš, kad ti ne čini ništa?

JELE: A zašto je mamiš, kad joj nema ufanja?

IVO: Zaboravljaš, majko, da je ljubim i častim.

JELE: Da je častiš? - (Anici). Čuj me, ti mala, vjere ti - ćutiš li ga, er ti je to došlo iz srca - onako, znaš, kako pupci na grani - oli je one tebe tužnu, slabašnu privario?...

ANICA (naglo): Oh! ne!

JELE (dubokim uzdahom pogleda sina, kao za sebe): Majčin sine! (Sjede kao umorna ispod duba).

IVO: Što ti je, majko?

JELE: Ništa - ništa, zamantralo mi se.

IVO (Anici kao u šali): Moja starica čuje iz daleka ekvinocijo kako mrnari. Jadnica! (Milujući majku). Još je muči tuga za onijem što joj je more proždrlo.

JELE (skoro za sebe, zamišljeno): I što kadgod izbaca! -

ANICA (Jeli, milo): Da se umiriš, Jele, rijet ću ti da mi je tvoj Ivo drag za njegovo dobro srce i za ljubav što ti dava.

JELE (odvažno, ustajući): Pođi doma ćerce. Ja ću govorit za njega.

IVO (ponosno): To je moja majka!

VLAHO SLIJEPI (iza pozornice pjeva):

Dođi, dođi na prozore,
Diklo svijetla i prislatka.

(Čuje se smijeh i vika ženica).

JELE (Anici): Poj! - da te ne nađu.

ANICA: Bog te uslišio, Jele! (Ivu). Moli se za našu sreću.

IVO: Znaš da sam tvoj. (Anica ode u vrt).

JELE (gledajući ih, polako): Eto - i ljubav je došla!

Pojava sedma

VLAHO SLIJEPI, ŽENICE, KATA i PRIJAŠNJI osim ANICE

VLAHO SLIJEPI (s otvorenim, crljenim suncobranom, a u ruci štap i puno kraliješa, kurđelica, korduna, koralja itd. Ispod duge, sive, izlizane flajde vise dvije platnene pune vrećice. Ulazi pjevajući, a za njime djeca i ženice. Sve veselo, naravno, domaće. Vlaho nazivlje po njegovu staru): "Bumbaka, kraliješâ, kovčicâ - žene!"

KATA (izlazi s uličice): Vlaho, beleco moja!

ŽENICE (oko njega čevrljajući): Imaš li koralja? - Dobar nam došô! - Đe su te puce? - Kad ćemo na kolende? - Brzo, Vlaho, brzo!

VLAHO (opkoljen): Imam svega i svačesa - ma nemojte me zadušit.

KATA (smijući se): Nemojte mi ga! On je moj čičizbeo; je li, Vlaho?

VLAHO (pjevajući):

    Tanka struka i oblika,
    Mirne ćudi i jezika,
    Katarina, oj priblaga,
    Ti si, bome, gora od vraga! (Svi se smiju).

KATA: Doć će kolende, pa ću ti se osvetit. (Sve žene oko Vlaha kupuju i šale se).

IVO (za sebe): Da joj rečem kako me mami?

JELE: Vidiš, i ti nemaš odgovora. Što god rekla, on će te zasjeć jednom: a dinari?

IVO (zlovoljno): Bio bi put do zlata... ali... ko bi s tobom?...

JELE (začuđena): Ivo... što je to?

IVO (kao gori): Sve su žene iste. - Eto, múčim li, zlo... sanjam li - još gore...

JELE (zgrabivši ga za ruku): Ti hoćeš poć?...

IVO (kao gori): Ne - ne...

JELE: Za nju bi učinio i to!

IVO (istrgnuvši se): Ni za nju, ni za tebe. Rekla si da sam odrlija, a - taki ne vijađaju. (Ide tromo put magazina).

JELE (začuđena i nijema): Vihar ih nosi, a majke plaču!

PRVA ŽENICA (Vlahu): Imaš li prstena?

VLAHO: I ljubaca. (Smijeh).

JELE (osvijesti se, pa ide do Vlaha): Ah! Došô si mi, Vlaho?...

VLAHO (slušajući njezin glas): Čujte, čujte! - to je oni lijepi, čestiti glas. (Pjevajući):

    Svijetla kruno od istoka,
    Slavna Jele Križarica. (Ide ravno prema njoj).

PRVA ŽENICA: Pak on da ne vidi?!...

KATA: Slijep ti je, Vice moja, kako zemlja, ma Bog mu je dô svijetlos đe je drugijem tmica. (Čuje se iz daleka zvono).

KATA I ŽENICE: Podne! - A objed?... A što će rijet muž? - Bit će bátâ! - Bjež'! (Raziđu se na sve strane. Kata stavi opet metlu priko vrata, pak ode uz ulicu).

Pojava osma

VLAHO i JELE

JELE (Duga pauza. Prekrstivši se iza kratke molitve, pa, kad zvono prestane): Kupiš li za mise, Vlaho?

VLAHO (trese lijevom torbicom ispod paletuna): Još koji solad, pak će bit i za veliku. A, reci: - zašto ti služu molitve, Jele?

JELE (davajuć mu iz špaga nešto dinara, muklo): Da nas ne uvede u napas.

VLAHO (stavljajući dinare u bisage): Eh! tad će nam je rijet dum Mato na Mihajlu.

JELE: A zašto ne u Gospi od Milosrđa?

VLAHO: Ne čuješ li, Jele, kako more buči? Bit će mrtvijeh pomoraca, pa valja molit đe im drugovi počivaju.

JELE (za se, zgražajući se): Ekvinocijo je opet tu.

VLAHO: Što tu brebonjiš, Jele?

JELE (prene se, pak mu stavlja ruku na rame): Ništa, Vlaho! Mislim, kako ti je to došlo da...

VLAHO: ... Da kupim molitve za tuđu čeljad?... Je li?... Ih - A zašto ne pitaš kako me neka žena rodila i ostavila isprid vrata od ošpedala? I zašto se smućem po svijetu brez konca ni konopca? A?... Ne znam, ne znam, Jele...

JELE: Nijesi ti najnesretniji, Vlaho!

VLAHO: Može bit zato, perche sam slijep, e, e! I tako je! Kad ljudi vidu ove prazne rupe, govoru drugačije, er mislu: ne gleda nas. - Eh! tad njihov glas dohodi iz dubina koje niko ne pozna, a ja ti hi razumijem - i meni hi je žô. - Bit će ludo, Jele, što govorim i što činim, ma... (Trese s novcima). Kad pitam lemozinu za druge, čini mi se da... vidim.

JELE (duboko): Nijesi slijep, kad si tako pun milosrđa.

VLAHO (tiho): Zašto si tako tužna?

JELE (Pođe rukama preko lica). Sve je prošlo.... sve se umirilo,... a isto sam ti, kako je ono parok rekô: "štica razbijena broda!"

VLAHO (još tiše): Strah te?...

JELE (u strahu): Ti vidiš?...

VLAHO: Ne... Slijepac te sluša...

Pojava deveta

PAVO i PRIJAŠNJI, zatim KATA, IVO i DVA RADNIKA sa škara

PAVO (ulazi s baulom na plećima, te ide do vrata kapetana Frana): Hej!... Ko će mi zazvonit?

JELE: Evo mene, Pavo! (Zazvoni).

PAVO: Pozlatile ti se ruke, Jele! -

VLAHO: Puhaš, Pavo, kako dolfin.

PAVO: Ni mrci nijesu tako pizetni. (Vrata se otvaraju. Pavo ulazi).

IVO (izišô iz magazina sa staklenkom vina u ruci): Majko! - a đe je žmuo?

JELE: Ah, glavo!... Zaboravila ga. (Trči prema butižici, te susreta Katu iz uličice; obadvije ulaze u dućan).

VLAHO (prema Ivu): Imaš li kâp i za mene?

IVO: Dođi, dođi, pjesniče moj!

PAVO (izlazeći iz Franovih vrata, pak zatvarajući ih): No me gusta, kako Spanjuli govoru. Parâ mi se tamnica.

JELE (izlazi iz Katine butižice i nosi prazni žmuo Ivu. Dva radnika dohode s lijeve strane, ter ostanu do Iva razgovarajući se. Ivo dava svakomu vina).

KATA (na pragu dućana): Ko je to došô, Pavo?

PAVO (prezirno): Nešto Amerikana, pun prstenâ i kolanâ. Puh! -

PRVI RADNIK (Ivu): Da si vidio, meštre, kako mu se klanja gospar Frano! Sve ovako! (Oponaša ga).

DRUGI RADNIK: Bit će hala kako i on.

IVO (za sebe): Da nije oni od emigracioni?

KATA (gledajući na dno): Nuti, nuti! - eno ti onega od prstena.

PAVO: A gledaj dječetine iza njega!

Pojava deseta

NIKO, FRANO, PRIJAŠNJI I DJECA

NIKO (izlazi s Franom, bacajući šaku dinara među dječurliju što se za njime skupila): Na!... koljite se. (Dječurlija se baca na tle i 'rve za dinare). Ha! ha! ha! - Pravi Indijani!

KATA (zgrabila metlu pak tjera djecu): Marš, otole!

NIKO: Oh! oh! policija!

KATA (s metlom na ramenu, oštro Niku): Neću smetlišta isprid vrata. (Ide u butigu).

PAVO (sa strane): Nije moja Kate luda.

NIKO (Franu): Eto ti na!... jedva došô, valja mi se smijat. - Sve isto malašno i ridicolo! Vidiš li hi! - Ljudi sjedu isprid kuće i gledaju nebo, otkle ništa ne dohodi - a žene - uh! ne govorimo, ne! - samo lotrojstvo, siromaštvo i lizanje otarâ.

FRANO: Furda, brate - ma dobra za Ameriku! He! he!

NIKO (smijuckajući se ide s Franom prema njegovim vratima): Dunkve i za nas!

FRANO (zvoni): Introibo - kako popovi govoru.

NIKO: Bi li vjerovô? - To me zvonce pomlađuje.

FRANO: 44 oli 45? -

NIKO: - Muči!... 52! -

FRANO: 52 manje 20, ostaje 32!

NIKO (veselo): To je razgovor. Mlad sam i primlad za...

FRANO (začepi mu rukom usta): Pssst! (Otvaraju se vrata. Frano govori nekome u vrtu). Reci da odreže pršutka i stavi dvije kikare granariza više. Došô je oni gospar iz Amerike. - Neka se obuče malo bolje. (Prema Niku). U toliko. - (Opazi da se Niko zagledao u lađu okolo koje Ivo radi pjevuckajući). Ah... hudoba je tu!.... Da mi omete posô! - Nećeš, ne! (Niku). Junačina, eh?

NIKO (zagledavši se u barku): Ko?

FRANO: Meštar.

NIKO: Ne. Gledam barku. - Caramba! A otkad se to gradi u vas? - (Približuje se. Ivo ne pazi na njega).

FRANO (polako): Oh! to ti je glava!

NIKO (kao gore): Krma kao vreteno, a boci malašni i nabreknuti. Baš inglezi "gig". Čudno! (Stane ispred Iva). Ti si meštar!

IVO: Jesam.

NIKO: A đe si to naučio?

IVO: Nešto u Gružu, a nešto iz moje glave.

FRANO (polako): Da ti ga je u Americi!

NIKO (Ivu): Čiji si?

IVO: I da ti rečem, ne bi me poznô.

NIKO (za sebe): Đe sam vidio tu facu?

FRANO (kao gori): Osoran je - ma trudi za trojicu. Ala bi ti služio, da ga odvedeš!....

NIKO (Franu): Oli ti je na putu?

FRANO: Ah! ne... ma... žudim mu sreću.

NIKO (Ivu): Što išteš za tu barku?

IVO: Ne dam je.

NIKO: O! o! - gospostva!

IVO: Smeta li te?

NIKO (oko u oko): Ni malo. (Za se). Na nekoga me spominje. - (Hoće da ide s Franom).

VLAHO (izlazi iz magazina, Jeli): Ja ću naprijed. (Nazivljući). "Kraliješa, trakâ, bumbaka!" -

NIKO (obrne se naglo): Što je to? - Vlaho Slijepi - još živi!...

VLAHO (zaustavio se za čas prisluškujući, zatim nastavlja): "Korduna, koralja, sapinjača"! - -

NIKO (ide k njemu, pak ga vodi naprijed): Ni jedno, ni drugo, ni treće - nego tebe, tebe!... ha! ha! ha! Ti si. (Razgleda ga). "Konca, bumbaka, sapinjača"! - Sveđ isti! Ah da znaš koliki te spominju i u Peru, i u Čili, i u Paragvaju! Ha! ha! Slijep, žgurav, obričen - ti si, ti si!...

JELE (izlazi iz magazina, noseći praznu čašu u Katinu butižicu. Došavši do skalina, čuje glas Nika, pa ostane okamenjena, gledajući sve naokolo, otkle je taj glas): Ko to govori?

VLAHO (Niku): Ti me spominješ, a ja te ne poznam.

FRANO (Niku): Miči se! - Objed je spravan. Pušti tu pijavicu.

NIKO: Ti me ne poznaš! A ko je kantô s tobom kolende u Gružu isprid nekijeh funjestara?...

VLAHO (slušajući pomnjivo): Govori, govori...

JELE (pristrašena, izašla do butižice): Što je to? - što je to?...

NIKO: Znaš, kad smo pjevali:

"Čuj me, draga, na prozoru!" -

(Smijući se): Ne, ne - nije tako!

VLAHO (pjevajući): Slušaj, dušo, dragi plače!"

NIKO (štucajući s rukama): Bravo, bravo, to je, to je! - ha, ha!

JELE (zadrhtala, pa joj čaša pade na tle i razbije se): Bože moj!

KATA (istrčala iz butige): Jele?

JELE (prisiljenom zabunom): Ništa, ništa! Popuzla sam se! (Prislonivši se na Katu i pogledavši Iva koji radi): Muči! Muči!

PAVO (nosi iz dućana čašu vode i dava joj piti): Smela te - omarina!

NIKO (do vrata s Franom, kao da hoće uljesti. Vlahu): Drago mi je da sam te našô, Vlaho! Ko tebe vidi, spominje se zaboravljenijeh stvari. (Dava mu iz špaga zlatni cekin). Na - napij se i u moje zdravlje!

VLAHO (pipajući novac): Zlato je! - (Glasno). Bit će ti za dušu. (Stavlja ga u torbicu).

FRANO (ulazeći): Ma si dodijô. (Ulazi u vrt).

NIKO (kod otvorenih vrata): Ha! ha! Vlaho moj! govoriš sveđ ludo, kako i prije! (ulazeći) "Korduna, kovčica, kraliješa!" - Ha! ha! - sve isto! - Oh đe sam došô, đe sam došô! (Ide i zatvara vrata).

IVO (gledajući za njime): Prisjelo ti!

PAVO: Frano da ga prima i tratava. Razumiješ li ti to? (Razgovaraju se među sobom. U to dođu i ona dva radnika, ter pušeći stoje i govore s Pavom i Ivom).

JELE (čim se vrata od vrta zatvoriše, zatrči se do Vlaha, pa, razgledajući se strašivo naokolo, govori muklo, hitro): Tako ti milosrđa Božjega - reci, Vlaho, vidiš li? -

VLAHO: Bog vidi, a ja slušam.

JELE: Dakle... tvoje jadne oči?...

VLAHO: Rekô sam ti: nemam ih.

JELE (sve to muklije i strahovitije): A isto, poslije godišta i godišta - kad si čuo oni smijeh, ti si u tvojoj tmici poznô da je on...

VLAHO: On?

JELE: Čovjek, zvijer, hudoba?...

VLAHO: Sve i ništa.

JELE: A ime - ime?

VLAHO (misleći): Eh! počekaj malo - spominjem se - jes, jes... smucô se po Gružu veseo, mlad. - Ma što govorim?... bio ti je susjed, Jele!...

JELE (zadušeno): A ime - ime?

VLAHO: Oh! bella... Iva Marinovića sin.

JELE (kao gori): Ah! Muči. (Ostane kao od kamena).

IVO (smijući se, na dnu, s Pavom i sa radnicima): Ha! ha! - i ta ti valja!

JELE (nijema u neizrecivoj nutarnjoj muci): Oh! ti glas... ti glas!

IVO (dohodi naprijed, držeći sjekiru u ruci): Dušu mu! - Da pukneš od smijeha! -

PRVI RADNIK: Jes! tako je! Frano zagrlio Amerikana i rekô mu: "Eto mi zeta!"

VLAHO i JELE (u jedan mah): Zeta!

IVO (za sebe): Za to me stari mamio da idem u Ameriku! (Jeli). Eto vidiš što hoće rijet oko! Jedva mi se prikazô oni milijunaš, nešto mi se smutilo. Ala sam ga pogledô! - Sad znam...

JELE (pristrašena, gledajući ga u lice): Ti ne znaš što govoriš.

IVO (polako Jeli, pridušeno): Ja znam da kad bi je on uzeo... (zamahnuvši sjekirom), bila bi mu zadnja.

JELE (s velikim vriskom zgrabi mu sjekiru): Ne!... (Baca je na tle).

IVO (zagledao se vas u čudu u majku): Majko!... Što ti je?

JELE (protrne i sva se ukoči od svladane borbe; ali snaga je počinje ostavljati, ter, smiješeći se, govori prekinuto, bolno): Ludove!... pristrašio si me! (Vlahu tiho). Vlaho, mrem ti...

IVO (Vlahu): Odvedi je doma i čuvaj mi je lijepo. (Milujući Jelu).

JELE (odlazeći sa Vlahom): Idem... idem... dušo!... (Odlazi, bacivši cjelov Ivu).

KATA (Pavu i radnicima): Onaka mlados, pa za starežinu... A ovi jadnik! - Uh, bit će tu - svega!

PAVO (Kati): To nijesu, Kate, naši posli. (Radnici odlaze odozdo, Pavo i Kata u butižicu).

IVO (koji je ostao prekrštenijeh ruku, zagledavši se za majkom): Ala se ustresla! - Bit će bure! - (Lađica s ribarom prolazi na dnu isto kao na početku čina). On da mi je ugrabi? On? - Ma ko? - (Učini korak, te ugleda sjekiru. Nešto kao da mu sine glavom; prignuo se, uzme je za čas, zagleda se u nju, zatim, zamahnuvši je, muklo). Pa sve isto! - Jes!... - Ubio bih ga! - (Lađica polako iščezava).

Zavjesa polako pada.