Oh, razmirje strašno ćutim
prik ufanja v telu momu,
rad bih pomoć nevoljnomu,
al si glave zaman trudim.
Jedno lišce prevarljivo,
to mi srce tužno rani,
zavsim zdvojit pako brani
govorenje prijažlivo.
Ne znam komu verovati,
misal kriči: ufaj, ufaj,
srce pako: pušćaj, pušćaj,
med tim dvojem razabrati.
Oh, razmirje strašno ćutim,
neg, Cupido, ti razluči:
pušćat, ufat: deh, odluči,
ja brez tebe ne odsudim.
Med žerjavkom pravo bivam
ufajući i bojeći,
pomaganje vdil kričeći,
pomoć vimdar ne dobivam.
Neg mi srce tužno rani
jedno krivo pogledanje,
ljubeznivo nasmijanje
pak z ufanjem drago hrani.
Ne znam kako razlučiti,
misal veli: veruj, veruj,
srce pako: stezuj, stezuj,
med tim dvojem odlučiti.
Neg Cupida ću prositi,
ki me more, zna svitovat,
je l' stezivat, je l' verovat,
če mi hasnit al škoditi.
