Duga/III.

← II.

Duga —  III. autor: Dinko Šimunović

IV. →

III.

U mog je ćaće bilo, a i sada je, osmero djece, a ja sam najstarija osim Marte što se udala davno. Imamo u svemu dva dana oranja i nešto ovčica, pa siromaštvo veliko — i da ćaća štogod na nadnicu ne izbije, od gladi bismo umrli.

A meni, gospojo moja, evo vidiš... odgrizla prasica ruke pa nijesam mogla ništa. Svi se muče i trude, a ja samo jedem i sjedim, i srce mi pucalo.

Dokle ću ja to samo ovako sjediti? Znala sam da se nikad udati neću... ta šta će kome čeljade bez ijedne ruke!

Moj ćaća bio čovjek zdrav i jak, i radio bez oduška i štedio što se moglo više, ali kruha u kući nikad dosta.

Naše bi ga njivice nešto dale, a njegove nadnice i trostruko, ali osam žrvanja mljelo od svanuća do noći što bi on skupio.

A ne bi li mogla i ja barem štogod pokušati — mislila sam.

I moja pokojna strina, Bog joj dao duši, stala me pomagati i tješiti, pa pomalo, kroz nekoliko godina, stala i ja šiti, vesti, isto kao i moje druge što su ruke imale.

Iz početka se pomagala svakako, a kasnije mi lako išlo da ne znam ni sama kako sam to naučila.

Evo, i ovu sam košulju ja vezla... Rekoše mi da se ovakoga veza neće naći u svoj crkvi.

Pogledajte slobodno... Ali sada ne vezem više, a da je koja sreća, da nijesam nikada ni izučila veza — od njega sva moja nesreća!

Udovica i Srna samo sjede i slušaju, a malo dalje, u valovima plavoga dima, ležala potrbuške ona dva dječaka, oba debela i bjeloglava.

Stariji je kadikad okruglim obrazima duvao u nevidljivu žeravu dižući pahuljice sivkasta luga što im opet padale po kosama kuštravim i žutim.

Bila su to braća Savina.

»Sad ćete čuti, gospojo, kakvu mi je nesreću donio moj vez!

Iz početka bilo dobro, i ja sam zarađivala, pa bilo u kući svima bolje. Cure i nevjeste donosile rada i iz drugih sela, a s radom i žita i brašna i vune — kako je koja imala.

Pa ostanu neke i po vas dan da gledaju kako to ja bez ruku radim: samim ovim dvama batacima i zubima!«

I Sava se nasmije, a udovica i Srna samo su zadivljeno gledale njezino milo lice i slušale tihi, meki glas kao da potočić teče kroz rakitu.

»Sve je dobro bilo dok jednog dana ne dođe naš pop, pa nikad da se načudi mom vezenju. Gleda i gleda kako ja vezem i nikad se nagledati.

— Da ti pođeš u grad, ćerce — veli — došlo bi svijeta gledati ka mravi... pa da svak dade banicu ko vidi, bilo bi novaca kao pijeska.

Dobro je on govorio, ali se meni ne da. Ja okrenula u plač, a on sve jednu te istu.

Stao govoriti i mojim starima sve o nekim pustim novcima, a oni kao ludi, navalili na me: — U grad, pa u grad! — kako im je nevolja i potreba bila dodijala.

Ja se otimala dok sam mogla, no najposlije odem.

Ćaća me namjestio u neke gospoje — Lukra se zvala — a imala dvije sobice pri zemlji i veliku avliju. To je bilo dolje u gradu a blizu mora.

Svaki mi dan uzimala deset banovaca, a meni priticalo dvaput toliko, tako je mnogo svijeta dolazilo gledati kako ja vezem.

A svak je banovac davao drage volje, samo da vidi.

I ono što bih navezla, prodavala sam skupo, sve se otimali da ko šta kupi iz moje ruke. A vezla sam svašta što je god gospojama služilo. U nas se i ne veze onakih stvari.

Skupila ja novaca dosta, a moj ćaća govori: — Kupi, kupi još, neka stoje u tebe. Kuću ćemo načiniti pa kupiti zemlje i blaga.«

Ali je drukčije htjela moja nesreća. Stao dolaziti u gospoje Lukre neki momak, rođak njezin, a meni se činio dobar i... a ja nijesam slutila ništa zašto je on vazdan kod mene.

On i Lukra sve se nešto dogovaraju, no meni ništa ne govore, već sa mnom kako ne bi ni sa kćeri ni sa sestrom.

Kasnije sam saznala.

Sjedi on tako kod mene svaki dan i svaku večer, a sve me očima proždire.

Stao mi pripovijedati da dućan nekakav ima i da bi se ženio kad bi imao dobru i dragu curu...

Slušam ja, a pred očima mi se magli.

Ne znam što ću, ni koga bih pitala, a svi što k meni dolaze, nagovaraju me da pođem za nj. Ja na ruke svoje nijesam više ni mislila.

I on odraža meni, neću vam kriti, lijep je i kršan momak bio, i ja poručim ćaći da dođe.

— Tako i tako — velim ja njemu.

— Pođi — govori mi i on — mi ćemo se proći kako mu drago, neka je samo tebi dobro. Bit ćeš gospoja... Bog uzeo ruke, a dao sreću — veli.

I mi se vjenčamo, a ja mu dadem, Marku mome, sve šta sam skupila. Drukčije nije htio, a bilo je mnogo novaca tada u mene. Samo što sam kriomice ćaći dala šaku banica kad je odlazio...«

Nešto kriknu, i svi se obazreše naokolo, ali nigdje nikoga, samo što jato ptičica, njišući se, proleti kraj ledinice pa iščeznu u već otrganom vinogradu.

»A sada... okrenu naopako za me. Moj Marko se nastani kod te svoje rodice Lukre, moje gospodarice.

Dućana u njega nije ni bilo, pa i ništa drugo. Sama ne znam čime se onako lijepo oblačio, bio je uvijek ka slika.

Dok je novaca u nas teklo, hajde, hajde, no kasnije ni spavati nijesam smjela već sve vezi i vezi, dan i noć.

Sve mu se činilo malo koliko dobijem, pa sad veli: — Ne radiš! — a sad da ćaći novce šaljem.

A sam radio nije ništa već se koji put i nasmije gledajući kako ja ovim jadnim rukama vezem i prihvaćam iglu.

— Zato te je i uzeo da mu radiš — veli Lukra, rodica njegova — ta ti si kljasta vlahinja!

A kljastom vlahinjom svi su me zvali u gradu.

Ja sam ga samo grlila i ljubila plačući, i nudila mu sve što je bilo, no on se otimlje i gadi na moje kljaste ruke. Pa nijesam mu ni davala, sam je uzimao kako je htio, meni nijesu ni služili ti novci.

U jesen se rodi ova mala, a kasnije ga nijesam ni viđala već bi mu Lukra dodavala što bi mu služilo.

Tada sam dobivala malo jer bi se zabavila oko male, kad eto ti ga jednu večer strašno vesela.

— Zbogom — veli mi — ja sam našao službu u dobra gospodara. Radi kako znaš, a mene ne traži!

Ja ciknem i pokažem mu dijete, a on meni: — Lijepa li djeteta! Ženskomu se ni Bog ne veseli. Eto je samo tebi... — i šta ja znam što je govorio. Nije se sigurno bojao Boga«.

Plakala sam i plakala nekoliko dana zasebice, a kad sam oboljela... nekaka bolest došla na me.... skupim svoje stvarčice i evo me opet ovdje na Marčinkovoj glavici.

Sad ne vezem, pravo mi se gadi na taj vez!«

U polju se začu šum, mukao i dalek.

To je zamah jesenskog vjetra zašuštio kroz jablanje i vrbe u polju.

Udovica je sjedila kao kamen, a Srna se digla sva uzbuđena, blijeda i zažarenih očiju gledajući u Savu i njezino dijete.

— A ljubila sam ga — reče opet Sava — da i sad kad mi na pamet dođe, zaplačem. Sve mi se čini da će doći otkuda k meni.

Klara joj prihvati malu i stade je grliti kao da će je braniti od koga:

— Tako je Bog dosudio nama ženskima — reče joj valja da trpimo zlo koje nam pošalje.

— A da nijesam bila žensko, pa sve što nemam ruku, ne bih bila ovoliko isplakala, niti bi mi živjeti ovako omrznulo. Vidjela sam kako se nebo rastvorilo, pa isto nijesam ništa upitala. Sve kad bih znala da bi mi Bog dao, ne bi ni ruku više zaželjela. Što će mi sad i ruke? Moja je sreća svršila davno!

— Nijesi je nikad ni imala, kćerce, dok si se žensko rodila. I ja sam se dosta napatila i kao žena i kao djevojka, a o sada i ne govorim!

Mukao grom zatutnji po nebu, ali zato sunce zasja još veselije i življe po Lugu i selašcima oko njega. Samo se nad njima počeli spuštati plavi pramovi kiše, iz oblaka već tamnijih i nižih, ali jednako obasjanih suncem sa zapada.

Sava se zagleda u polje i uzdahne.

— Pogledajte lijepe duge, kolika je! — reče. — U nas svi govore, da kad koja curica protrči ispod duge, pretvori se u muško. Tako sam još od djetinjstva slušala. Samo ne znam može li se i protrčati ispod nje.

— Ja mislim da može — reče udovica. — Zašto se ne bi moglo protrčati? Ali ne znam bi li se u muško pretvorila sve kad bi i protrčala. Bit će da se tako govori.

— Samo se male curice mogu u muško pretvoriti kad ispod duge protrče. Ja sam to znala, ali isto nijesam nikad trčala. Pogledajte samo, onolike duge nijesam još nikad vidjela!

Šušanj je vjetra prestao, pa je opet postalo toplo i ugodno pod žarkim zrakama rujanskog sunca i od mirisa zemlje nasićene prvim jesenskim kišama.

Svi su gledali krasnu dugu, što se savila preko svega Luga tako jasno i oštro, pa bi rekao da je možeš dohvatiti rukom.

Lijepa je bila ta duga, kao i sve ostalo te zlatne jeseni. Nadvila se sredinom Luga s jarkim bojama i mirna, pa se činila tako postojana i tvrda kao da bi se moglo hodati po njoj i kao da je nikad nestati neće.

Sava i udovica gledale dugu zamišljene i mirne kao da duga donosi mir i pokoj Čardacima i tim rasijanim luškim selima, siromašnim i bogatim.

Ali Srna koja je prvi put vidjela taku dugu, izobličena u licu mjerila zažarenim očima luško polje.

Ona je već vidjela sebe kao krasna i jaka dječaka kako se ispod duge vraća k roditeljima... a oni je grle i plaču od radosti, a ona...

Studen i vlažan vjetar zastruji preko ledinice, a Sava se i udovica stresoše pa stisnuše jedna uz drugu pod velikim grmom starog jorgovana.

— Nama je pop kazivao — započe Sava tiho — da su ljudi u stari zeman bili strašno zli, i Bog pošalje kišu da ih potopi. Padala i padala kiša ravnih četrdeset dana, pa najviše planine jedva provirivale iz vode. Niko se nije spasao osim staroga Nojema i njegovih ukućana. Pa onda stari Nojem počne moliti Boga da više ne šalje potopa. Bog mu obeća da neće, i zato načini dugu preko neba neka se zna... No, šta ja vami luda pripovijedam, vi ćete sve ovo bolje znati nego ja.

Obje se digoše, i mala se Savina probudi te zaplače.

— Pa šta ti sada govore tvoji stari?

A Sava stade pripovijedati.

*

— A gdje je Srna? Sad je ovdje bila, Savo?

— Srno, Sr-no! oj!

— Brunhilda, gdje... si... ej!

— Protrčala je davno dolje kroz vinograde! Protrčala je davno! — viknuše bjeloglavi dječaci, braća Savina.

— Eno je već daleko u polju, onamo prema dugi trči — reče jedan.

— Eno je, eno, još se malo vidi... pala je, pala!

— Nije pala, uvalila se, ondje je močvara!

— Onuda se ne može proći, i konj se Jašin udavio ondje!

Udovica i Sava kriknuše i potrče k vinogradu.

Ali se Srna izvukla iz močvare i sve gleda u dugu koja joj se činila tako bliza: treba samo još malo potrčati pa si ispod nje. U Srni se razigrala mlada krv i pritajena se snaga razbuktjela u mladom tijelu.

Ona je mislila da je tako stoga što se već dosta primakla k dugi.

— Još malo pa ću biti sin — pomisli Srna.

I posve se činilo da za njom viče Sava: — Još malo, Srno! Samo još malo! — Pa i sva daleka vika iz vinograda kao da je sokoli i kao da se divi njezinu junaštvu.

Srna potrči brže preko livade k dugi, no pred njom se ukaza polje od gusta ševara među kojim se gdjegdje iskrila voda.

Potrčala desno, ali se ševar produljio daleko, daleko, sve tamo do nekog Glibušina potoka. Potrča i lijevo, ali tamo je opet bio ševar i razlivena voda same Glibuše.

Ali to ševarato polje činilo se da nije odveć široko, pa iza njega kao da je opet bila suha livada.

Srna stade časak, ali pogleda dugu i odluči pregaziti ševarato poljice.

Krv joj šumila u ušima, prsa se nadimala, i oči se zališe suzama ogorčenja. Samo ovo malo ševara, pa eto opet suhe livade, a iza nje duga!

— Tu su ševaratu močvaru Lužani zvali »Mrtvo jezero«, jer se pripovijedalo da je to jezero još davno zaraslo ševarom i sad se ne vidi.

Čobani su pomnjivo čuvali svoju stoku od toga Mrtvog jezera jer se u njemu udavilo već više goveda i konja. A i dvoje čobančadi, što ljudi pamte, zaglavilo ondje: tako je prevarljivo bilo to jezero što je u ševar zaraslo.

Srna sakupi sve sile, pa što je bolje mogla zatrči se u močvaru.

Začu se u tišini prasak ševara, pa klokotanje vode i blata te samo jedan očajan i drhtav doziv sred pustoga polja i Mrtvog jezera...

Isti čas crn, velik oblak, dotjeran hladnim jesenskim vjetrom, poklopi sunce, i duge, one sjajne i lijepe duge, nestade.

Jak udarac vjetra pomiješa one krasne oblake što su bili obrubljeni zlatom i rumenilom, pa sada postadoše samo jedan oblak, mrk i siv. A zatim stade sipiti i rijetka kiša, pak sve gušća i gušća.

*

I cijele te vjetrovite i kišne jesenske noći hodalo mnogo crnih sjena oko Mrtvog jezera. Pustim Lugom kroz mrak i vjetar čuli se isprekidani glasovi i plač, no najjasnije se čulo zvonko i drhtavo dozivanje kljaste Save.

No Srne nijesu dozvali. Našli su je i izvukli seljaci istom peti dan.

Sljedeća stranica→