Pa što bi imali vidjeti zvijezde, te zlatne oči ponočnih
tišina?
Što bi imale vidjeti na zemlji?
Noć na noć ih uzalud iščekujem.
Nebu su iscurile zlatne oči.
Još samo vjetar goni kiše, koje koracaju besciljnim
koracima.
Prolaze kiše šumnim koracima.
Nebu su iscurile zlatne oči.
Domovino moja, srce moje drago, razapeta nemaš
do Golgote crne.
Tko će uskrisiti tvoju mrtvu djecu?
Tko život obranit onih koji žive?
Tko će vratit čast poniženom robu, kog Čovjekom
zovu, a mora biti nijem?
„Ptica ima gnijezdo i zvijer svoju jamu, a čovječji
Sin nema kamo glavu skloniti”.
Rijeke tvoje srebrne do jučer postale su lješinare
puste.
Mirisne i sočne tvoje šume turobno su grobište nevinih.
Domovino moja, nijema sirotice, nalik jesi na
Golgotu samu.
Jude tvoje pomamno trideset srebrnika zgrću,
a tvoje sve srebro iz očiju kaplje, kap po kap, dan
na dan, noć na noć.
Jesu li, kao nebu, iscurile i tebi tvoje dobre oči.
domovino moja, srce moje drago?
