Dolazak Hrvata/X
| ← IX | Dolazak Hrvata — X. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
XI → |
Napokon je sedmeroplemeni narod ipak krenuo dalje, jer i knez Hrvat i kneginje Tuga i Buga nisu dali mira. Jednako su zahtijevali da se ne gubi vremena i da se šta prije krene dalje na istok i jug. Po vodičima, koje su im dali Samo i Valjuh, znali su vođe točno kuda su dosad prošli i kako im je po prilici daleko još ići. Po tom su kazivanju vidjeli da su iz svojih povislanskih i zakarpatskih strana najprije došli u krajeve, koji se po nekdašnjim svojim stanovnicima nazivahu Markomanija i Bojenheim, a sada su pod vlašću velikohrvatskoga kralja Sama. Tu su išli pokraj franačkih i bagibarijskih granica te se našli u zemljama nekoć nazivanim Recija i Norikum, kud su skoro stigli u krajeve pod vlašću Valjuha, slovenskog kneza i saveznika Samova, po tome i njihova saveznika. Od vodiča su saznali da se približuju zemlji, koju romanski starosjedioci nazivaju Histrija. Znali su već da je ova zemlja sva puna slavenskih stanovnika, koji se također nazivlju Hrvati i koji su gotovo sasvim potisnuli negdašnje romanske stanovnike, protjerali ih iz njihovih nastambi i množinu zarobili, te se sam rimski papa morao obratiti i na Rimsko Carstvo u Konstantinopolu i na nove germanske vlasti u Italiji i Germaniji, da moli pomoć i spas unesrećenom narodu.
Počevši od jezera, što su ga od milja nazvali cjelovom, bio je put mnogo lakši, prijatniji i brži. Onih groznih i pogibeljnih prolaza pod nebotičnim planinama i ledenim strminama sve je više nestajalo. Sve češće su dolazili do ubavih dolina i uzanih prijatnih ravnina. Napokon se domogoše kraja, koji se pribrajao Histriji i nije više spadao u Valjuhovu vlast. Kako su već prije čuli, tako su doista i našli ovdje slavensko stanovništvo, s kojim su se mogli sporazumjeti isto kao i s ljudima u Valjuhovim zemljama. Bio im je govor doista dosta različit od njihova, ali je gotovo sasvim bio sličan govoru ljudi s istočnih strana njihove daleke domovine na sjeveroistoku, a taj su ljudi iz zakarpatskih strana posve razumjeli.
Od ovih su slavenskih stanovnika saznali došljaci da se nalaze već veoma blizu moru, kao što su opet čuli i slušali da ovi ovdje nastanjeni Slaveni očekuju pobjedonosni povratak svojih četa iz Italije, u koju su prije nekog vremena provalile i silna se plijena domogle. Njihovi su im ljudi najavili svoj povratak, jer se najviši svećenički poglavar u starome carskom Rimu nazvan papa, obratio na sav svijet s pozivom i vapajem za pomoć protiv njih.
Čuvši knezovi da nisu daleko od mora, znali su da se približuju avarskoj vladavini. Stoga su svoje čete pomno pregledali, uredili, spremili za boj, a za sigurnost pratnje uredili sve potrebito. No i kretanje su ubrzali, čime su dakako najviše udovoljili željama svojih pukova, u kojima su ljudi upravo izgarali od žudnje da se što prije primaknu neprijatelju i s njim započnu teški boj, a najviše da uoče već jednom more, to tajanstveno, čarobno, bogato more! Pomišljajući na more, uskrsavale su i budile se u njihovim dušama sve one priče i legende o dalekome, tamnom, burnom moru, o kojemu su još za djetinjskih dana od putnika iz dalekih strana sa sjevera toliko slušali. O njegovoj nedoglednosti, o njegovim gustim, tamnim maglama, što se neprozirno povlače nad ogromnim kao pećine visokim valovima, a najviše o njegovu silnom blagu, što ga dobrostivo dobacuje ljudima, da ga sabiru i kao dragocjen ures prodaju kupcima, koji dolaze iz najdaljih strana svijeta i skupo ga plaćaju.
"More - more!" - čeznutljivo im ponavljahu usne, da radoznalo zapitaju da li je i ovo more, kojemu se približuju, tako veliko i tako bogato?
I dođoše do visokih planina, ali ne onako neprohodnih kao što su bile one što su ih već prošli. Guste dubrave samih hrastova i bukava pokrivale su ove visove i sve se više gubili kao igla tanki ravni borovi i omašne nebotične omorike i gorostasne jele. Mjesto njihova četinjasta, oštra zelenila gledali su dugo, mekano lišće s gustoga granja ogromnih stabala, kojima se debele i vijugaste grane povijale u nizinu i pružale pod svojim velikim, zelenim lišćem dragu, gustu sjenu i svježe, duboke hladove. Pa i svoju dragu, slavensku lipu susretali su svagdje po tim šumama, i bilo im je kao da zamjećuju i čuju šapat i govor svojih domaćih vila i bogova iz Perunovih i Svetovitovih božanskih gajeva!
Stignu do visoka vrha, gdje im je čudno bilo kako je čitavo tlo gotovo zaraslo i pokrito zelenilom i visokim cvjetovima biline veprine, koju su kao ratnici i bojovnici dobro poznavali za liječenje rana. Upravo usrećeno gledahu po tom zelenilu i nagađahu u tome dobar znak, koji im je govorio da su ih bogovi njihovi u ratu, što ih čeka, uzeli pod svoju posebnu zaštitu, darujući ih darom toliko potrebnim u ratnim prilikama. Odmah nazvaše to krasno brdo Veprincem, a sve se žene, i mlađe i stare, požudno dadoše na posao da beru i spremaju visoke cvjetove i široke listove izrasle i raspuzane tik po tlu.
A uto se iz stotine, iz tisuće grla izvine sretan, slavan, uznesen poklik: "More - more - eno dolje more!"
Neopisiva je radost potresla dušama i srcima čitave ogromne i nedogledne brojne skupine došljaka, i pozdrav moru trajao je mnoge i mnoge sate!
Istina, Višević i mnogi ljudi iz njegovih plemena dosta su začuđeno i ne vjerujući pogledavali na modru, sjajnu pučinu, što se dolje sterala i nježno gibala, da odrazi svu ljepotu i sav čar južnoga toplog neba. Bila je gotovo sa sviju strana okružena visokim brdima, pa se panu Viševiću i njegovim drugovima pričinjala kao kakvo ogromno jezero. Oni su poznavali gore na sjeveru i tamno more i bijelo more, koja su se oba pružala i širila u nedogledne daljine, u pravu beskonačnost i vječnost. A sada gledaju taj ubavi, prijatni, ograničeni i gotovo zatvoreni prostor! Pa i neki ljudi iz plemena, što su dolazila iz zakarpatskih krajeva, nisu bili sigurni da gledaju more, jer su bili u svome životu daleko na istoku i jugu kod mora, koje su nazivali radi tamnozelenih mu valova crnim morem. I ono je more sasvim drukčije izgledalo. No skoro su bili lišeni sviju sumnja! Vratile su se izvidničke čete, što su ih knezovi naprijed slali. S tim su četama došli također ljudi iz okolišnih nastavanja, a bili su slavenske riječi i nazivali se isto kao i došljaci - Hrvatima. Od njih su saznali da je to Jadransko more u svome najsjevernijem dijelu, koje se iza tih viđenih planina stere na jug i oplakuje čitavu obalu Dalmacije na istočnoj svojoj strani, a na zapadnoj obali Italiju. Kod tih imena zatreptalo je nešto kao od davne, davne čežnje, pa su kneginje Tuga i Buga u taj mah opet zapale u pričanje, što su nekoć slušale od stare svoje gotske majke. Sjetile se da je u tom pripovijedanju starice Gotkinje često i često, gotovo najviše bilo spominjano ovo Adrijansko more, preko kojega su njezini rođaci Totilo, Teodorih, Ostrojilo i drugi vezali Italiju i Dalmaciju.
Sada knezovi i panovi nisu gotovo više mogli suzdržavati svoje ljude, da ne kreću i ne jure dalje. Od domaćih, davno ovdje nastanjenih slavenskih ljudi, dobili su širokih lađa i hitrih čamaca, pa su tako te mnogobrojne i silne gromade ljudi krenule i morem i obalnim putovima dalje na istok. Visoka svjetlomodra planina na istoku upravo ih je privlačila k sebi pa su je od divljenja nazvali Velebit!
Ali mnogo prije no što su bili stigli do te divne planine, morala se vojska i sva iseljenička pratnja sustaviti. Još ih je gotovo pod svojim okriljem držala planina, koju nazvaše Veprincem, kad su knezovi odredili da se sve, što polazi lađama i čamcima po moru, odmah iskrca i sjedini s četama i gromadama, koje su obalom i kopnom prolazile. Bilo je to na ušću uske rječice, koja se silnim šumom spuštala u plitko more i rivala gotovo od sebe i pred sobom morski pijesak, što ga je tu našla. Uska je bila ovdje obala, a upirala se u okomite hridine, strme visoke i kamenite bregove. A gore na najvišem vrhu kočilo se neko utvrđeno mjesto, za koje su vojvode i panovi saznali da ga Rimljani nazivaju Tarsatica, a domaći slavenski svijet nazvao Trsat. U tom su pak utvrđenom mjestu sjedjele brojne avarske čete kao straža. Sedmero braće odluče da se prije daljnjega kretanja osvoji to mjesto, kako ne bi ostalo vojsci iza leđa.
Avari su se strme svoje visine u utvrđenome mjestu odmah opazili približavanje ogromnih naoružanih gromada. Izaslane su im izvidnice odmah javile da se primiče velika vojska, za koju se veli da je gotska. I odmah su na određenom i udešenom za to mjestu zapalili visoku vatru, kojoj se u tili časak odazvala s najbližega drugoga vrha opet isto takva vatra. I tako je redom dalje bivalo, pa su se diljem dugih daljina pojedini visovi dimili gustim dimom, iz koga je sukljala jaka crvena vatra. To je bio znak za sve u čitavom kraju raširene avarske čete i straže, da se primiče bojni neprijatelj, te da sve ima odmah pohrliti prema Trsatu.
Knezovi, panovi i župani hrvatski sa svoje su opet strane sve poduzeli i učinili da naoružane čete budu spremne za boj, i da što prije započnu navalu. Doveli su pod strmo brdo svoje teške ratne tučke i kornjače za bacanje kamenja i za rušenje i probušivanje utvrdnih zidova. Bijaše to, naravno, ogroman, težak i pogibeljan posao uz te okomite strmine vući se i rivati uvis teške strojeve. U tom ih poslu mogahu Avari priječiti s najneznatnijim četnim jedinicama, a svakako su pri tome dobili vremena da su im se prikupile čete izvana, pozvane kresovima. Tako bude da su Hrvati vidjeli naskoro protiv sebe mnogobrojnu vojsku, koja je prema avarskome uređenju glavnu svoju silu imala u konjaništvu, s kojim se teško i mučno kretalo po tim kamenitim strminama. Stoga su Obri po svom običaju protiv nadošlih napadača poslali najprije svoje slavenske saveznike, što su bili došli s Avarima iz Podunavlja.
Bitka je započela tik kraj mora na uskoj morskoj obali i uz brijeg šumne, uske rijeke, koju je domaći, ovdje otprije nastanjeni slavenski svijet, nazivao Rječinom.
Otposlane slavenske čete iz podunavskih strana u prvi su se čas silnim poletom bacile na došljake, a Avari su ih otraga na svojim konjima nemilice naprijed rivali i tiskali. No uto se dogodi najednom da su slavenske čete odustale od daljnje navale na došljake. Ili su im se Avari zamjerili svojim prežestokim tjeranjem naprijed, ili su se Slaveni predomislili, kad su iz povika i vikanja došljaka razumjeli da ti navalnici nisu Goti, kako im Avari rekoše, nego da su Slaveni koji govore skoro istim jezikom kao i oni. Stoga izmijene frontu pa skupa s nadošlim navalnicima udare na Avare. Nastade žestoka bitka. Avari su na konjima svakako bili moćniji. Pješadiji bijaše teško da se s njima bori i da podnese tešku konjaničku navalu. Ali se knez Hrvat domisli da su i njegove čete u dosta brojnom opsegu uređene kao konjaničke čete, osobito ljudi iz povislanskih i odranskih krajeva slovili su kao izvanredni konjanici. Pa kao što je to bilo kod njegova plemena, isto tako bijaše i kod Kosenčeva, Lubelova plemena, a naročito u Viševićevim četama. I tako je konjaničkoj sili Avara suprotstavio svoju konjaničku snagu. Sad nastade još strašnija bitka. Poteče mnogo krvi. Težak se boj bio na tome uskom prostoru do strmih hridina i kosih uvala. Napokon su morali Avari uzmaknuti i u divljem bijegu tražiti svoj spas, povlačeći sa sobom i nadošle avarske čete, što su na znak upaljenih kresova bile dohrlile. Pobjednici su pobjedonosnim usklicima pojurili naprijed, silno se radujući pobjedi, a i novome savezu sa Slavenima, koji su se odmah svrstali u njihove redove. Naravno, koliko je pobjeda bila slavna i potpuna, ipak je donijela i veliku žalost. U bitki je pao sin kneza Klukasa, a teško su bila ranjena oba sina kneza Muhla.
Prvi je dakle susret s Avarima svršio pobjedom Hrvata. Nisu trebali ni rušiti zidove Trsata. Uljezli su u nj kao dobitnici i odmah ga zauzeli u stalni posjed, pa su prema tome sačuvali čitavu utvrdu i čitavo mjesto.
Tako je potekla prva krv za novu domovinu. Bila je osvojena prva gruda novoga zavičaja. U znak zahvalnosti milostivim bogovima prinesu knezovi svečane žrtve zahvalnice.
U tu se svrhu podigao na brdu, što se neposredno do mora dizalo u visine, velik žrtvenik bogu Svetovitu, gotovo već u razmjerima i oblicima malog hrama, od kojega je domaće pokršteno pučanstvo naskoro sagradilo crkvu sv. Vidu. Oko nje se veoma brzo izgradilo mjestance, poznato pod imenom Sv. Vida na Rijeci, kasniji grad Rijeka, koja je prema tome prvi grad što je nastao dolaskom Hrvata.
Odsada se sedmero braće sasvim prihvatiše osvajalačke zadaće. Saznavši da već onaj dio Liburnije spada pokrajini Dalmaciji, i to počevši čak od rijeke Raše, uzeli su odmah u posjed čitavu zemlju, što je sezala od Velike Gore i od Veprinca k jugu i istoku. Posjed su osigurali stražama i naseobinama, a nakon toga krenu dalje prema jasnoplavoj planini, koja ih je već kod prvog pogleda na more toliko začarala. Na daljnjem svom prodiranju nisu sretali nikakvih avarskih čopora ili četa. Dolazili su u rijetko nastanjene krajeve, gdje je pučanstvo u najviše slučajeva govorilo slavenskim jezikom, dosta sličnim njihovu govoru. Bez borbe su prošli i preko Velebita. Tako su iz dosta gorovitih predjela stigli u doline i ravnine, gdje su opet naišli na Avare, koji su im se oprli, ali bez uspjeha. Hrvati su ih svojim izvrsnim, na gotski način izvježbanim ratnicima svaki put brzo suzbili i natjerali u bijeg. Stignuvši već dosta daleko na jug, odbili su Avare daleko od krajeva što su bili u blizini rimskoga grada Jadera. Knezovi su se svakud stavljali u stalan posjed zemlje i svagdje ostavljali svoje straže i osnivali naseobine. To im je to lakše polazilo za rukom, jer je domaće pučanstvo s kopnene i zagorske strane bilo slavensko pa je rado pristajalo uz nove gospodare, koji bijahu gotovo istoga jezika. Ali i pučanstvo, koje nije bilo slavensko, nije se protivilo novim gospodarima, jer je, makar keltskoga i ilirskog podrijetla, ipak bilo gotovo već sasvim poslavenjeno.
Iza grada Jadera, koji prema ugovoru s rimskim carem pustiše u miru, i za koji su znali da se ne nalazi pod avarskom vlasti, stigoše do krajine baš nad morem, koja se knezovima izvanredno svidjela. Kneza je Hrvata čitav okoliš sjećao na karpatsku domaju, na Bijeli Grad među Vislom i Odrom. Kneginje Tuga i Buga bijahu također sasvim začarane ljepotom toga kraja. A tako i starija braća. Uski prolazi mora među sitnim otocima i kopnom izazivahu spomen na njihove drage, široke rijeke, a visovi i vrhovi nad obalom posve ih prenošahu k dragim, ostavljenim stranama Bijeloga Grada. Tu su se sustavili i za neko vrijeme prekinuli daljnje napredovanje. Bude odlučeno da se ovdje sagradi kneževski dvor, sličan ostavljenome domu na sjeveru. I kako je na sve strane bilo u izobilju građe i kamenite i drvene, pristupilo se odmah gradnji i podizanju dvora. Mnogo tisuća ruku pomogoše da su za dosta kratko vrijeme bili podignuti zidovi i pokriti krovovima. Ali posao nije još bio dovršen, kad stiže vijest da se Avari u blizini razrušene Salone i Aspalatosa silno spremaju, te da je ondje već sakupljena ogromna vojska, što je došla iz Podunavlja, koja kani što prije krenuti protiv Hrvata, ili kako su vjesnici čuli, protiv Gota.
Knezovi Klukas, Lubel i Hrvat odrede tog časa da se dalje kreće, ali započetu građevinu ne ostave nedovršenu. Uredili su sve da se gradnja nastavila. A kada je i to bilo dovršeno, prirediše kneginje Tuga i Buga te knezovi Muhlo i Kosenec veliku narodnu svečanost, a podignuti grad nazvaše na spomen svoje sjeverne domaje Biograd, i proglasiše ga kneževskom prijestolnicom.
Da ova bude što sigurnija, odrediše knezovi s odobrenjem župana da se u blizini podigne još jedna čvrsta utvrda, koju prozvaše Bribir, i učine ga središtem županije, kojoj staviše na čelo pleme Šubića.
Uredivši sve to, krenuše i ova braća na jug za otišlim već plemenima prema razrušenoj Saloni i Aspalatosu. Kako su vjesnici bili dojavili, tako je i bilo. Po svim ravnim prostorima i poljanama tik do mora pod Salonom sve se crnjelo od mnogobrojnih avarskih konjaničkih čopora. Osim toga, okolišni su visovi i vrhovi bili nastanjeni Avarima, koji su dapače, osim svojih običajnih šatora, podigli ovdje kuće i zidanice, pa je sve svjedočilo da su se stalno tu nastanili i odrekli se svoga nomadskog živovanja. Vojvode i panovi sedmeroplemenog naroda dobro su po tome zaključivali da će tu biti teške i duge borbe i krvavih bojeva.
Sreća je bila, koja je došljake silno hrabrila i jačala, što je čitavo slavensko pučanstvo, isto kao pod Trsatom, tako i tu pristajalo uz njih. Od prvih su časova nastale među došljacima i domaćim Slavenima uske veze. Sedmeroplemeni je narod od prvoga početka počeo malo-pomalo prihvaćati jezik domaćih Slavena i naskoro ga je sasvim prisvojio. Došljaci nisu odmah napuštali svoj dosadašnji govor, ali od želje da što jače predobiju domaće Slavene, govorili su uglavnom jezikom domaćih Slavena, koji su i svojom brojnom premoći u tome mnogo odlučivali. To je išlo tako daleko da su, na primjer, mjesto svoje riječi pan, kojom su nazivali vojvode i knezove, počeli govoriti ban, kako su ovdašnji Slaveni tu riječ, donesenu im sa sjevera od sedmeroplemenog naroda, izgovarali na svoj način i primijenili za sebe.