III Dolazak Hrvata —  IV.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
V


Obri opkoliše grad. Osvojeni i od njih nanovo utvrđeni Klis pružio im je vanredne koristi. Mogli su to jače i upornije navaljivati na Salonu. Salonjani su se upravo junački branili i uspješno odbijali neprijatelja. I kod porta Andetria na istočnoj strani i kod porta Caesarea kod južnog zida dvaput su već pobjedonosno odbili strašne avarske navale, te su ležale čitave visoke hrpe neprijateljskih lešina. Ali dakako, što je to bilo prema ogromnoj sili neprijatelja! Taj je odmah sve pripremio da strojevima navali na zidine. Nepregledni je red gvozdenih tučaka za bacanje kamena okružio sve strane gradskih zidina. Uz to su Avari još imali takozvane kornjače, pokrite suhim kožama. Kako bi bili sigurni da ih neće Salonjani opaliti smolom, presvukli su još te kornjače svježim volovskim kožama, pa su se tako primakli sasvim blizu gradskome zidu i počeli bacati tuču kamenja. Salonjani su se svojim strijelcima uporno branili. Gotovo je nebo potamnjelo od izbačenih strelica. Ali, dakako, nitko se nije usudio da pogleda s gradskih zidina kako neprijatelj sa strojevima napreduje, a rogovi i srpovi onih strojeva već su rovali po zidovima, da su se bedemi potresli u temeljima. Napokon su bili zidovi kod sjevernih vrata probušeni, a iz duboke jame pred zidom bili su Avari ispraznili vodu, u nju napuštenu, te se neprijatelj na provaljene zidove narivao u grad, kao silna bujica najstrašnije poplave. Bijesni su barbari sve pod mač survali, što im je u susret došlo i na što su naišli. Starci, žene, djeca, vojnici i svećenici - sve bude posmicano i poklano, sve pogaženo od konjskih kopita. U pravom smislu riječi niz ulice gornjega grada prema luci i morskom pristaništu tekle su struje krvi upravo kao gorski potoci. Tek je najmanjem dijelu gradskoga pučanstva pošlo za rukom da izbjegne avarskome maču i nožu i skloni se dolje k moru u Aspalatosu. Srećom je tu bio također i vlasnik lijepe palače na morskoj obali patricij Sever. On se stavio na čelo jadnih izbjeglica. Brzo je dao sakupiti sve lađe u pristaništu, pak na tim lađama i čamcima pobjegao s jadnim narodom na obližnje otoke na moru. Avari ih pak nisu slijedili niti gonili za njima, jer nisu bili vješti mornarenju ni veslanju. A što je njima bilo glavno, zatekli su u samome gradu toliko bogata plijena da su imali vazdan silna posla da ga nagrabe i prisvoje. A uza to su im plamtjele i gorjele duše od osvete i potrebe da izvrše svoju zakletvu, što su je bili učinili prije prijelaza preko Dunava, a kojom su se zavjerili da ne smije ostati u Saloni ni kamen na kamenu. Tako se strovališe najprije na baziliku, zatim na sve druge crkve, da ih ruše i razgrađuju. Navalili su na teater i amfiteater. Tu su našli bijesni Avari staroga veterana Kaja teško ranjenog i povaljenog uz mrtvog mu negdašnjeg zapovjednika Ligurija. Starac je jedva još govorio i u posljednjim se riječima tužio i jadikovao što ga nisu drugovi slušali, kad ih je odvraćao bio od provale preko Dunava. Jadikovke mu zakrči oštri avarski nož i staračko se mrtvo tijelo svali na lešinu svoga zapovjednika.

Poslije javnih građevina baciše se barbari na privatne palače i vile, da ih oplijene, a onda poruše. Svlačili su mrtvace, da se dočepaju bogatih i raskošnih odjeća i zlatnoga nakita, pa su po cestama i ulicama ležala mrtva tjelesa u svoj svojoj golotinji, isprebacana jedno preko drugoga. Često se vidjelo mlado, jedro djevičansko truplo pod teškim mrtvim udovima staračkih lešina. Kada su bile sve crkve, sve javne zgrade, sve kuće i svi domovi porušeni i razvaljeni, još nije bilo barbarima dosta. Segnuli su i za sarkofazima na kršćanskim grobljima i na starome poganskom groblju, pa ih otvarali da bace iz njih davne pokojnike i prisvoje nakite i urese. A kada osiguraše sebi taj plijen, late se nasmoljenih baklji, pa iste zapale i onda tim zapaljenim bakljama podlože ognjeve na sve strane grada, koji je začas gorio i plamtio kao ogromna - ogromna lomača, na kojoj svoju mučeničku smrt pretrpljuje čitav jedan veliki kršćanski grad!

Tako je bio sravnjen sa zemljom najveći i najbogatiji grad Dalmacije, koji se punim pravom nazivao dalmatinskim Carigradom. Gotovo ga je nestalo, a ponosna, ogromna carska Dioklecijanova palača na moru sada je osamljena stajala za sebe, da ona jedina još svjedoči i govori o veličini rimskoga svijeta, pa je izgubila susjedstvo velikih hramova, podignutih u slavu Boga iz Palestine. Sad je jedini hram Jupitera Pobjednika nad carskim grobom dizao svoje divne, zidane razmjere k vječnome plavom nebu!

I kada su Obri sa Slavenima osvojili Salonu, nisu više pomišljali na povratak u svoje podunavske ravnice, i da napuste ove krajeve. Upravo su Slaveni odmah odlučili da se tu stalno nastane, jer su znali da ima u zemlji gotovo najviše njihovih slavenskih sunarodnjaka. I Obri su sa Slavenima prodirali sve dalje i dalje od Salone. Za kratko im je vrijeme pao u ruke i drugi grad na moru. Krasni i slavni Epidaurus bio je toga puta žrtva. A tako je redom sva unutrašnjost zemlje spala pod strašnu vlast kagana. "Najodličnija provincija" carstva, kako je nazivahu i Istok i Zapad, opet je bila izgubljena i otrgnuta od carstva, pa kao što je prije mnogo godina u njoj osnovao svoje kraljevstvo veliki gotski kralj, tako su se sada u njoj udomili i nastanili kao gospodari Avari pod svojim kaganom Bajanom.

Samo je na otocima ostala nedirnuta bizantinska vlast Istočnorimskoga Carstva. Ali su naskoro i ovamo prijeko dolazili od strane kopna novi došljaci. Istina, nisu dolazili kao divlji osvajači, već kao mirni naseljenici u želji za zelenom grudom. Ipak je taj pridolazak bizantinskim vlastima i domaćem stanovništvu bio veoma nezgodan i neprijatan. Imali su već dosta neprilike i pokore s izbjeglicama iz Salone i Aspalatosa, koji su ipak bili njihove krvi i njihova jezika. Ovi su pak sadašnji došljaci govorili tuđim jezikom i bili tuđe krvi. Nisu doduše bili Avari, ali su bili Slaveni, koji su također ugrožavali carstvo i carske rimske pokrajine. Ta - znalo se i danomice čulo što trpe Liburnija i Histrija od tih slavenskih mnogobrojnih gomila. Stoga je carski bizantinski protospator i strateg ozbiljno morao pomišljati što da se učini protiv te mirne, tihe sveudiljne provale barbara. Nije se usudio udariti na pridošlice jer je znao da su u vezi s pobjedonosnim gospodarima na kopnu. Odluči stoga da zamoli pomoć i odredbu iz Bizanta. Spremio je u tu svrhu veliki galiju s posebnim mnogobrojnim izaslanstvom pred bazileja-autokrata. Ovomu su se poslanstvu pridružili neki ugledniji ljudi od salonskih izbjeglica. Napose se pridružio ugledni i omiljeni senator Sever, koji nije nikako mogao napustiti nadu i želju da se opet domogne svoje drage domovine, svoje udobne i velike palače prijeko na obali kopna, a u susjedstvu Dioklecijanova carskog doma. A njegove su nade bile tim življe i jače što je Bizant, taj novi Rim, i njegovo Rimsko Carstvo opet zasvijetlilo slavom i moći. Na carskom je prijestolju sjedio genijalni i slavni vojskovođa Heraklije koji je svojom pobjedonosnom vajnom protiv Perzijanaca i njhova cara Kosruja raširio opet moć carstva na dalekom Istoku. Pri tome je vojevao i vodio rat tako umnim, genijalnim i sjajnim načinom, da je svijet tu njegovu vojnu uspoređivao s vojnama Aleksandra Velikoga i s ratovima božanskoga Cezara. A posebno ga je veličao kršćanski svijet, što je oteo Perzijancima ugrabljeni Sveti Križ, na kojemu je Spasitelj svijeta izdahnuo svoju božansku dušu. Heraklije je taj križ opet smjestio u Jerusalimu, noseći ga na svojim carskim leđima istim putem kojim ga je negda nosio Golgotski mučenik. Heraklijeva slava je odjekivala i svijetlila cijelim kršćanskim svijetom, pa su i Sever i svi članovi izaslanstva s pravim strahopoštovanjem, potpunom skrušenošću i žarkim zanosom iščekivali čas kada će stupiti pred lice bazileja-autokrata!

Vrijeme je bilo povoljno, pogoda takva da se nije mogla bolja zaželjeti. Prema tome je velika trijera lako i ugodno plovila po modrim talasima mora, a bila je još neke posebne sreće, pa sve duge dane nije ni otkuda srela ni vidjela kakvu piratsku lađu s jonskih otoka i afričke obale. Za dosta kratko vrijeme stigla je trijera u Carski grad.

Sever naučen na ljepotu svoje negdašnje Salone i aspalatskoga zavičaja, poznavalac sjaja i veličanstva Vječnoga grada, poklonik čara i krasote, što se stere uz obale Epidaura, bio je ipak sasvim začaran, gotovo poražen kad je ugledao Carski grad na sedam brežuljaka i na tri mora. Sjaj i veličina, što mu se oku pružaše, nadilazila je i svaku predodžbu i svaku maštu! Ogromna carska palača sa svoja tri gorostasna dijela, pa veliki i sjajni hram sv. Mudrosti sa svojih devet kupola i devet ulaza i s visokim trostrukim grčkim križem iz zlata, utaknutim u srednju najvišu kupolu, zatim ogromni hipodrom, a onda nedogledno duga ulica trijumfa s veličajnim spomenikom cara Justinijana na konju sa svjetskim globusom u ruci; cara, koji je iz Konstantinova veličajnog grada stvorio i načinio još mnogo veličanstveniji i raskošniji grad s nedobrojnim crkvama pod pozlaćenim kupolama, s mnogim javnim kupalištima, s porticima u dugim redovima visokih mramornih stupova. Po svem se tom raskošnom sjaju razlijevalo jutarnje sunce, pa su i zlato i srebro i mramor s ogromnih hramova, s dalekih i širokih samostanskih domova, s raskošnih palača bliještili, caklili se i plamtjeli. Po vanjskim zidovima uzidane mozaik-slike sa svojim živim i raznobojnim crtežima pokazivale su svetu Majku Božju, Isusa Otkupitelja, svete apostole, anđele i arkanđele u svoj njihovoj nepristupnoj slavi, u svoj njihovoj nebeskoj mirnoći i veličini. I po tom raskošnom veličanstvenom gradu na sedam brežuljaka i na obalama triju mora vrvio je i tiskao se svijet i narod, što je dolazio gotovo iz sviju strana kugle zemaljske. Tu se vidjelo crnaca iz afričkih žarkih dubina, semita iz arapskih daljina u dugim, bijelim haljinama, Tatara iz azijskih visočina, Perzijanaca iz medijskih planina. Sretao se plavokos, strojan Slaven iz donskih nizina i podunavskih ravnina, dapače i rusoglav German, a bilo je tu i crnokosih i žutoputih Turanaca iz istih gornjih strana, štoviše - pleli se u toj bujnoj ljudskoj množini i ljudi iz daleka-daleka Istoka s dugim pletenicama, crne glatke kose, a odjeveni u čudno, svileno odijelo. Sav se taj strani svijet motao i miješao s domaćim grčkim žiteljstvom, koje se raspoznavalo po svojim crvenim kapama bez oboda i po raznobojnim širokim dalmatikama, najčešće ljubičaste boje, a iskićenim svakojakim vezovima, što predstavljahu fantastične životinje i biline. Trgovalo se po brojnim forumima i po mnogim i premnogim barkama po moru od azijske obale do evropske, a sve su barke bile krcato pune raznom robom i živežnim namirnicama.

Dalmatinsko izaslanstvo mogaše se među tom silnom svjetinom i njezinom gužvom samo polagano pomicati i naprijed protući prema Velikoj carskoj Palači. Osim toga se zadržavalo još i time što su mu pojedini članovi svaki čas popostajali, da se dive i gledaju ovu ili onu krasotu, bilo kakvu zgradu, crkvu ili kakav spomenik. Prolazili su širokim ulicama, koje su svršavale u prostrane trgove ili su na kraju imale ogromne crkve i još ogromnije manastire, gdje su se opet morali diviti visokim okruglim kupolama, što su bliještale od srebra i zlata, a njihovi su se pozlaćeni križevi, okićeni dragim kamenjem, caklili i gotovo krijesili u talasima jutarnjega sunca. Došli su do divnog portika Augusteona, kojega strojni stupovi bijahu kao okvir ogromnom miljokazu na četiri luka, otkale su se računale daljine na drumovima cijeloga carstva. Od miljokaza dalje redali su se kipovi i spomenici u nedoglednoj duljini, nad kojima je ipak vladao i nadvisivao ih veliki kip cara Justinijana. Iz daleka se razabirao čvrsti gradski dvojaki zid sa svojim četverouglastim kulama i tornjevima, za kojima se pokazivahu dijelovi gradskih nastambi izvan zida, gdje se sjajila i svijetlila bujna zelen drveća iz vrtova. Zatim su došli od Arkadijeve kupelji i do kipa Teodoze, onda do Augustova tetrapila i do Konstantinove Purpureje. I nad svim se ovim sjajnostima i krasotama isticala velebna i gorostasna crkva sv. Mudrosti sa svojih devet kupola. Opet im je gotovo zabliještio oči ogromni trostruki zlatni križ, što se visoko u zrak dizao sa srednje, najveće i najsjajnije kupole. Sada su Dalmatinci došli u njezinu neposrednu blizinu. Upravo su se morali zagledati u veličanstveno sjajno predvorje, sa zlatnom ogradom i s devet velikih ulaza, a sve je bilo svakud obloženo i iskićeno svijetlim teškim zlatom, dragim kamenjem i mozaikom predivnih boja i crteža. Nešto podalje od ove bajoslovno krasne crkve bio je hipodrom, to najvažnije stjecište bizantskoga života. Dugi njegov prostor okružavahu nedogledni mramorni stupovi pa veliki moćni kipovi, savršeni u svojoj umjetničkoj izdjeljanosti. A sve ovo nadvisivaše i nad svim se dizaše laki i strojni Teodozijev obelisk, nad kojim kao i nad cijelim prostorom vladaše divni, još iz helenskih dana preostali delfijski zmijski tronog i četiri iz pozlaćene mjedi salivena konja, što su ih šest stotina godina kasnije odvukli Mlečani u svoju čarobnicu Veneciju, da okite njima svoj bajni hram Sv. Marka, gdje još i danas stoje.

Od hipodroma su odmah došli Dalmatinci do carske palače, koja je u sva svoja tri dijela svojim sjajem, svojom prostornošću, svojom harmonijom i ljepotom gotovo začaravala i svladavala svačije oko i svačiju dušu. Tu su se redale duge povorke tankih i bijelih i zelenih i crvenih mramornih stupova; tu su se k visinama i daljinama sterala ogromna, a ipak lagana stubišta s glatkim i predivnim mramornim stubama, tu su se k moru i k brdu na sve strane pokazivale široke terase, ondje se opet nešto dalje bljeskali široki, četverouglasti i okrugli bazeni s vodoskocima i divnim bunarima, iz kojih je neprekidno tekla bistra voda. A sve je to zidovlje bilo urešeno i nakićeno i zlatom i srebrom i dragim kamenjem, da se uza to i po stranama i po stijenama i po podovima i po svodovima bljeskaju u živim bojama raznobojni mozaici, koji su se sastavljali u divne slike ogromnih razmjera i dimenzija. A predstavljali su i Majku Bogorodicu i Isusa Krista i njegovih dvanaest apostola sa svim sjajem nebeskoga prijestolja i oko njega skupljenih kršćanskih mučenika i posvetnika. Uz ove su se svetačke slike nizale opet slike koje predočavahu i Konstantina i Justinijana i Teodoru, sve, sve one koji su za carski grad činili i stvarali besmrtna djela!

Ova u mramoru, zlatu i boji oživjela priča iz istočnih strana, ova velepjesan samoga Dionizija u svojoj nedoglednoj ogromnosti i čisto bajoslovnom sjaju gotovo je kao trublja jerihonska u svijet gromorno i glasno trubila veličinu, sjaj i moć rimskoga bazileja-autokrata. Taj vanjski sjaj carskoga dvora potkrepljivaše sve ostalo, što je ljudsko oko zagledalo. Svi ti divni, nedogledni prostori sa svojim dalekim galerijama i hodnicima, sa svojima nedobrojnim velikim dvoranama, rasvjetljivanim iz ogromnih dugih prozora s prostranih stijena ili još češće s okruglih prozora, udjeljanih u kupolama nad dvoranama, bili su puni i prepuni ljudi, koji su se po tome divnom prostoru vrzli i kretali, ili pak po stranama uz stijene i stupove stajali kao živi kipovi. Sve je vrvjelo od bogato odjevene carske garde, opskrbljene zlatnim i pozlaćenim oružjem i pod kacigama od zlata i srebra. Uz tu su gardu prolazili dvorski veledostojnici u svojim raskošnim, raznobojnim dalmatikama, ponosno koracajući u obući urešenoj zlatnim kopčama i vezovima nakićenima biserom i raznobojnim draguljima. Uz njih su se tiskali i žurili mnogi i premnogi dvorski uškopljenici sa svojim mekanim, okruglim i debelim tjelesima i ćosastim, ovješenim i zamrtvjelim obrazima, da unatoč svojim bogatim odjećama i raskošnu nakitu pokažu svu svoju bijedu. Ali uz taj se raskošni sjaj opažali u blizini dvora i u samome dvoru svaki čas nesretnici s odsječenim nosom i odsječenih ušiju ili s izbodenim iscurenim očima ili odsječenih nogu ili ruku, a novopridošli ljudi odmah su saznali da su to žrtve carskoga gnjeva i carske nemilosti, pa je tako i taj užas pridonosio velikome strahopoštovanju prema tome bazileju-autokratu, koji je tako bogat, tako sjajan, tako moćan, ali i tako strašan.

Sever je imao među dvorskim veledostojnicima prijatelja logoteta Zenobiju. Dosta je dugo trajalo i dosta je daleko morao sa svojom pratnjom proći i prolaziti, dok je saznao gdje je Zenobija i gdje se može naći. Saznavši to, odmah je pošao k njemu. Zenobija je tog časa prepoznao uglednoga i bogatoga prijatelja iz Dalmacije. Pripravno mu je i učtivo obećao, kako će ishoditi da izaslanstvo bude što prije pušteno pred bazileja-autokrata. I zbilja je odmah poveo ljude sa sobom. Brzo je saznao da car prima danas u takozvanome zlatnom trikliniju, ogromnoj i raskošnoj dvorani, rasvijetljenoj sa šesnaest prozora, što su bili udjeljani usred kupole nad dvoranom, od koje je kupole iz sredine još visio ogroman svjetionik, takozvani polikandelon s bezbrojem izbočenih krakova iz suhoga zlata. Dvoranu je opasivala krasna galerija sa osam tramova. Na čelu triklinija stajaše carsko prijestolje iz suhoga zlata. Do prijestolja su vodile mramorne stube, a samo prijestolje natkrivaše zlatni ciborij, divno, upravo umjetnički izrađen.

Dvorana je bila već gotovo puna kad su Dalmatinci uljezli, a na prijestolju je već sjedio bazilej-autokrat. Po njemu je padala sjena, što se spuštala s mramora i zlatna ciborija, koji je natkrivao prijestolje. Za carem su stajali eunusi, da dugim lepezama vijaju po zraku nad carevom glavom i čiste zrak i tjeraju muhe. Najbliže do prijestolja i njegovih stuba stajaše bizantinski patrijarh, a za njim nešto podalje svi prvi dostojanstvenici. Bili su tu prokonzuli, patriciji, senatori, stratezi, vojskovođe, episkopi i metropoliti, visoki časnici i uglednici u svojim purpurnim i ljubičastim dalmatikama i sa svojim zlatnim oružjem ili sa zlatnim biskupskim pastirskim štapovima. Po cijeloj su dvorani bile porazmještene carske garde.

U dvorani bijaše sva sila naroda, glasnici i dolaznici gotovo sa sviju strana svijeta. Na veliko je svoje zaprepaštenje opazio Sever među njima također slavenskih odaslanika, što ih je odmah prepoznao po njihovim bijelim platnenim odijelima i surinama i kožusima iz janjećeg krzna bogato iskićenim bojama i našivima. Baš je u čas dolaska Dalmatinaca car slušao govor, što mu ga je govorio plavobradi Slaven, a koji je govor odmah za njim prevodio na grčki neki stariji uškopljenik.

Severa se careva pojava izvanredno ugodno dojmila. Poznavao je on njegova neposrednog predšasnika, strašnoga Fokasa, toga tigarskog krvožednika, pa je sada s tim ugodnije bio dirnut što je ugledao ovoga simpatičnog i dostojanstvenog cara. A najvećma ga je osvojilo, njega pravog Latinjanina i Rimljanina, što je car bio odjeven u odoru rimskoga imperatora, onako isto kako su stari spomenici prikazivali Augusta Oktavijana. Pod purpurnim carskim plaštem nije na njemu bila dugoskuta, teška i široka dalmatika sa zlatnim vezivima, niti su mu se bedra i koljena skrivala u istočnim dugim i širokim hlačama, kao što je to Sever vidio u prijašnjih careva. Car je Heraklije nosio pod razgrnutim i tek preko leđa spuštenim carskim purpurom rimski tanki zlatni oklop, a bedra su se i koljena pokazivala gola i slobodna; i tek se listovi pokrivali zlatnim povezima visokih kaliga, kojima su bile obuvene noge. Isto tako nije ni carsku glavu pokrivala teška pokrita kruna, već mu je carski dijadem, takozvani sarikij, bio u obliku zlatnoga imperatorskog lovor-vijenca.

Car se s pravim zadovoljstvom ogledavao po dalekoj, prostranoj dvorani, u kojoj je vidio tolika brojna izaslanstva i poklonstva iz najdaljih strana carstva, sa strana Azije, Afrike, Evrope i Skitije. Njegov se pogled zadržao na licu patrijarha, koji je najbliže do njega stajao. Njegove oči i crte umnoga lica upravo izricahu neku zahvalnost gledajući staračke patrijarhove obraze i dugu njegovu sasvim bijelu bradu. I kao da je blaženim zadovoljnim pogledima u očima pozivao starca, neka gleda ta mnoga izaslanstva, što su došla po carsku milost. Zacijelo se sjećao pri tome onih strašnih časova kada je prije više godina htio u nevolji i opasnosti avarsko-slavensko-perzijskoj ostaviti carski Bizant i prenijeti carsku rimsku stolicu u Afriku, u Kartagu. A u tom ga je zapriječio patrijarh, koji je pred oltarom sv. Mudrosti od njega uzeo prisegu da neće ostaviti Carskoga grada, ma što bilo, ma što došlo. U dvorani su se pak dalje redali poklonici i odaslanici, da stupe pred carski prijestol redom, što je određivao dvorski velikodostojnik, čiji ovješeni debeli obrazi i široka teška bedra pod ogromnim okruglim trbuhom pokazivahu da je i on uškopljenik. Poklonici i odaslanici doticahu se kod nastupa pred prijestolje čelom poda i mramora, a ruke skrušeno slagahu unakrst na grudima. Sever je sa svojom družbom dosta dugo čekao dok je na njih došao red. Car je pažljivo saslušao govor predvoditelja i milostivo odredio da izaslanstvo pođe u njegove posebne odaje, gdje će s njima održati posebnu konferenciju, a ujedno je naložio da sada odmah bude predvedeno izaslanstvo, što je došlo sa strana sjeverno od Podunavlja.