Dolazak Hrvata/II

← I

Dolazak Hrvata —  II. autor: Ksaver Šandor Gjalski

III →

Već je dosta mjeseci prošlo što je četa stražila na Dunavu. Nije se za sve to vrijeme ništa osobito dogodilo. Ni Avari ni njihovi slavenski saveznici nisu niti jedanput pokušali prijeći Dunav i upasti u carstvo. Zapovjednik čete, legat Ligurije, saznao je doista po svojim špijunima da se Avari silno naoružavaju i nekuda spremaju. I u prvi je čas odmah učinio nužne odredbe u svojoj četi, da budu straže što pomnije i što budnije. No naskoro je dobio sigurne vijesti da se Avari spremaju, ne na jug, nego da polaze prema sjeveru i sjeverozapadu. Saznao je dapače da se negdje daleko na sjeveru podigoše mnogi slavenski puci, imenom Hrvati, protiv avarskoga gospodstva te da pobjedonosno potiskuju Avare na jug i na istok. Te su glasine bile to vjerojatnije što doista nije bilo vidjeti prijeko na drugoj strani Dunava ni ma kakvih naoružanih četa, pa dapače ni pojedinih naoružanih ratnika, što je inače ipak vazda bilo na avarskoj strani. Štoviše, najveći i najdalji hrinkovi, u kojima su Avari glavno čuvali i sahranjivali svoje bajoslovne bogate plijenove, bijahu gotovo bez prave straže. Dobre i oštre oči dalmatinskih vojnika mogle su tek zamjećivati starce, djecu i žene. "Mora da je sva vojska gore na sjeveru u ratu!" - zaključivahu rimski vojnici.

Jedno popodne zaplovilo je više vojnika na splavima i čamcima Dunavom, da među ritovima love ribu i strijeljaju galebe. Pouzdali su se u odsutnost Avara, a srca im izgarahu od želje za kakvom-takvom zabavom. Bezbrižno su daleko pošli u lov. Među njima bijahu također dva, tri grčka časnika. Ovi su daleko manje mislili na galebe i na ribu. Njihova se zabava u razgovoru poglavito vrtjela oko žena, pa su jedni drugima pripovijedali kako su od ovoga ili onoga čuli o ljepoti slavenskih djevojaka i o žarkoj ćudi avarskih žena. Ploveći rijekom ipak su lovci dobro pazili da im se splavi sakrivaju za visokim, osušenim ritovima i za gustom, žutom trstikom, te ih s protivne strane neće opaziti Avari. Ipak su se plašili i bili zabrinuti, nisu li Avari gdje u zasjedi. I kao da im strah nije bio bez razloga i temelja. Za kratko su vrijeme čuli onamo preko trećega ili četvrtoga rita udaranje veslima po vodi. U taj su čas časnici položili ruke na kratke mačeve, a vojnici uzeli sebi lukove i tobolce da ulože strelice. A onaj strani čamac ili splav sve se bliže primicao. I Dalmatinci su opazili da u čamcu, što se polagano približava iz suprotnih ritova, nema oboružanih ljudi, nego su samo mlade djevojke s mrežama za lov na ribe. Sada su časnici Grci izdali zapovijed vojnicima da se približe čamcu s djevojkama. Svaki ih je strah minuo, i u njima se probude svi muškarčki instinkti i sve pohote za ženskim čarom.

I zbilja, približivši se čamcu, ugledali su skup prekrasnih mladih djevojaka odjevenih u dugo bijelo ruho, navezeno raznobojnim prekrasnim nakitom, osobito na širokim rukavima i nad grudima, koje su bile stidljivo prikrivene, a nisu bile slobodne i otvorene kao u Germanka, Tračanka, Sarmatkinja ili Avarkinja. Među vojnicima bilo je nekoliko Slavena, i ovi su iz djevojačkih povika brzo spoznali da djevojke govore slavenski, pa su ih prilično mogli razumjeti. Grci i ilirski Dalmatinci htjeli su zarobiti djevojke. Bile su tako strojne i milovidne, a prekrasna jasnoplava kosa nadugo im se spuštala niz mlada ravna leđa u debelim pletenicama, dok su im se čvrsta bedra i bijele noge isticale, kad bi baratale mrežama i prigibale se nad vodom. Grčki časnici od same su želje i raskošne pohote obezumili i tjerali vojnike, da što prije zagrabe čamac. No tome se najodlučnije suprotivi stari Kaj, koji je srećom također bio u tome lovu. A uza nj je pristajala i većina vojnika, osobito Slaveni. Kaj je upozorio Grke kakvu bi nesmotrenost učinili. Izazvali bi neprijatelja, da bi sutradan navalio, a taj je neprijatelj i silan i mnogobrojan i gotovo jači od istoga Avara. Carstvo bi bilo opet izvrgnuto silnom pustošenju, krvoproliću i svim najstrašnijim nevoljama.

- Nismo mi, za ime božje, ovamo došli da izazivamo rat, mi smo ovdje na straži, da u prvom zametku prepriječimo rat. To je naša dužnost! - govoraše Kaj. Pošlo mu je za rukom da odvrati Grke od željena zarobljavanja.

Djevojke nisu na svom čamcu niti malo slutile u kakvoj se pogibli nalaze. Rimski je čamac bio sasvim sakrit za visokim grmljem. Djevojke su mirno spuštale mreže u vodu i vukle ih po žurnim talasima, da veselim hihotom svak čas dignu mrežu punu riba. Uz taj posao orila se duga, slavenska pjesma k nebu, da uz šum i mrmor silnih talasa povećava ljepotu časa u tom jasnom uzduhu bez ikakva oblačka i bez svake magle. Sve je bilo prosvijetljeno i pozlaćeno sjajnim zrakama toploga sunca. Na vodenim čistinama lelijale se i zibale zlaćane zrake sunca i odražavalo se duboko plavetilo jasnoga neba. Uz visoke ritove plazile su po vodi modrikaste tanke sjene, nad kojima polijetahu male ptičice i ogromne dugokrake sirene sa svojim prozirnim krilima, od kojih se lamalo svjetlo i titrale dugine boje. A ogromni galebovi polijetavali su nad vodama, da čisto zavidno prate i gledaju obilni plijen djevojaka. Iz ritova se pak čuli poklici pataka, gusaka i drugih svakojakih vodenih ptica. Djevojačkom je pjesmom ravnala i predvodila ju strojna, visoka plavokosa djevojka. Duge poput zlata sjajne pletenice nisu joj se spuštale kao u njezinih družica niz leđa, već su bile ovite oko glave pa nalikovahu na krunu prekrasnoj ovoj glavi. Odjevena bijaše i ona u bijelu, široku i platnenu odjeću, koja bijaše oko vrata, nad grudima i po dugim rukavima iskićena isto kao i kod drugih crvenim, modrim, zelenim i crnim vezom i šavom, tako da ne sakrivaše nimalo svu strojnost i svu snagu mladoga, prekrasnoga tijela. Njezina divna i začarna pojava opet je izazvala žudnje i raskošne porive u vojnika. Veteran je Kaj imao stotinu poteškoća, da primiri tu mladu pohotu i još je teže suzdržavao momčad kad je jedan odande iz nekoga lučkoga mjesta u južnoj Dalmaciji izračunao, koliko bi se za djevojku moglo dobiti, kad bi je prodali u roblje. Jer da Jevreji s istoka, što dolaze u luke, osobito skupo plaćaju lijepe plavokose ropkinje. Poduzetnost momčadi bivaše utoliko jača i veća što su vojnici Slaveni iz djevojačkih poklika i govora razumjeli da prijeko na obarskim i slavenskim stranama nema kod kuće muževa oboružanih ni kod Avara ni kod Slavena. Jedva jedvice pošlo je Kaju za rukom skloniti i nagovoriti lovce, da se udalje od djevojačkog čamca, te ih poveo u desnu stranu Dunava, da nastave ondje svoje ribarenje i lov na ptice.

Ali, što mu je taj put pošlo za rukom, to mu nije bilo više moguće sutradan. Vrativši se lovci prijeko u logor Singidunum, pripovijedali su ostalim drugovima svoje pronašašće. Pričali su žarko o viđenim prekrasnim djevojkama, ali su i kazivali, da su saznali kako nema prijeko muževa kod kuće, te da su svi hrinkovi bez svake zaštite; čuvaju ih starci i djeca.

- Ta - nismo li pravo imali, kad smo vazdan govorili da nema prijeko muškoga svijeta! - prekidali im riječi vojnici, da se hvale i hvastaju svojim izvrsnim vidom.

Pripovijedanje je lovaca sve više i više probuđivalo u ljudima sve nagone bojne pljačke i bojna robljenja. Ta - davno su čuli pripovijedati, koliko je bogata i raskošna plijena u tim avarskim hrinkovima, koliko silna zlata, zarobljena po svim stranama carstva. U srcima sviju usplamtjela je nesavladiva želja za tim raskošnim bogatstvom. Starac Kaj nije se smio više ni javljati sa svojim razlaganjem i predočivanjem pogibli. Sam Ligurije nije više bio sposoban ni u vlasti da primiri ljude, a napokon, i u njemu je plamtjela potreba i želja da kazni strašne razbojnike i pljenitelje. Pogotovo pak nije se Ligurije više opirao, a nije niti nastojao nadvladati pljačkaške porive svoje čete, kad je došao u logor kršćanski svećenik Onufrije iz Sirmiuma sa svojim drugom Anselmom iz Singidunuma. On je na vijest o nezaštićenim hrinkovima stao pripovijedati kako je u njima sahranjeno i spremljeno sve ono zlato i srebrno bogato posuđe i svete moći i sveti kipovi iz crkve Sv. Dimitrije, koju su Avari prije neko dvadeset ili trideset godina oplijenili i lišili njezina upravo carskog blaga!

Sjedobradi je monah dizao obje ruke u zrak i zaklinjao i molio četu da ide preko Dunava i oslobodi taj božji imetak iz poganskih ruku. Sada se naravno nije smio ni mogao više ni oprezni i umni Ligurije i dalje opirati želji i volji svojih ljudi. Napokon, znao je već veliku moć i silu crkvenih ljudi. Jedini Kaj nije još sasvim popustio, još je pokušavao zapriječiti taj pohod. Govoraše i Liguriju i nižim zapovjednicima, i samoj momčadi, da se kane pogibeljna posla i pothvata. No svi ga odbijahu i kletvom i porugom. Dapače kohorta, u kojoj je služio, a bila je sastavljena od latinskih i dalmatinskih ljudi, isprebijala je i istukla starca na mrtvo ime.

Najžešći su bili grčki časnici iz Carskoga Grada. Saznavši da nema avarskih i slavenskih muževa kod kuće, njihovo se bojno junaštvo silno rasplamsalo. I Ligurije je morao popustiti. Konačno je i u njemu prevladala vojnička priroda i želja za istrgnutim mačem i napetim lukom. Mučila ga odavna silna dosada logora, to jednostavno stražarenje. Napokon je osjećao od prvog časa želju da se osveti i kazni strašne neprijatelje.

Tako se zbude da su već prvih noći sakupljali sve splavi i sve čamce i ono nekoliko većih trijera i galija u pristanište pod Singidunumom. Skore jedne noći, još prije svitanja dana, zaplovila je četa na drugu stranu Dunava.

Tu je još sve mirovalo, duboka noćna tama prikrivala je i brijeg rijeke i svu daleku ravan, što se iza njega u nedogled širila. Ležao je nad svime dubok san. Nigdje ni traga ni glasa ljudima. Tek gdjegdje bi se pasli sitni konji i poskakivala mlada ždrebad. Iz dalekih ritova čulo bi se mukanje bivola i njihovo valjanje teškim tjelesima po močvarama i blatu. Gdjegdje se nalazilo na nekim livadama volova i krava, pa su po tom vojnici znali da su u blizini nastanjeni Slaveni.

Jedva je počelo svitati, kad su prvi rimski vojnici bili pred dugim hrinkom. Dosta veliki zemljani nasipi i opkopi, iz kojih su virili debeli, čvrsti balvani, sačinjavahu tu utvrdu. Ulazi do njih bijahu u zemlju iskopane jame, po kojima se podzemno dolazilo u utvrdu. Pokraj tih jama našli su na podu povaljene starce i male dječake, koji su svi ležali u duboku i tvrdu snu. Dalmatinska ih straža nemilice potuče. Silni jauk nemoćnih staraca odjekne i strašno se raširi užasnim krikom čitavom ravninom. I kad su se na to vojnici spremili da uđu u hrink, opaze da se iz daljine pojavljuju guste ljudske hrpe i gomile, od kojih je dolazila silna graja i vika, sve odjekujući od zaprepaštenja, jada i nevolje. A gomile se sve bliže i bliže trkom primicahu. Zapovjednik ostavi kod hrinkovih ulaza tek nekoliko stražara, a sa cijelom ostalom silom krene protiv pojavljenih gomila. U tim su gomilama bile gotovo same avarske žene. U tili su časak bile opkoljene rimskom četom. Vojnici su počeli mačevima i kopljima udarati gomilu, sabitu u klupko. No odmah se dosjete grčki časnici da će biti bolje uloviti roblje, pa su prema tome i izdali naloge. Prestalo je klanje i krvarenje, pa se uzeli lanci i konopci, da se opkoljene i prestrašene žene sa djecom povežu i u lance sapnu. Mlađe su žene i djevojke dakako vojnici posebno svrstali. Bilo je među njima, ako ne krasnih, ali ono ipak čilih i osobitih crnomanjastih pojava, a jedri im i snažni ženski čari tek su se jedva prikrivali kratkim rubljem i još kraćim krznom. Vojnici su ih vukli tek nešto postrance u obližnje grmlje, da zadovolje muškaračkim pohotama. Ilirski Dalmati nisu se ni sakrivali među grmlje; počinjali su silovanje odmah u najbližoj blizini.

Dosadašnji je uspjeh zaveo četu da se otputila dalje u unutrašnjost. Još istog su dana došli do dalekih tustih pašnjaka, gdje su opet naišli na avarske logore i šatore. Po nedoglednim ravnicama pasle su se čitave hrpe i gomile konja i kobila sa ždrebadi. Na veliko se čudo vojnika svaki čas vidjelo kako žene muzu kobile i nose u teškim posudama mlijeko u šatore. Vojnici su i ove žene hvatali i vezali. Jednako su lovili i sapinjali konje i ždrebad.

Prekjučerašnji ribari i lovci iz rimske čete čudili su se da nisu dosad našli i sreli onakvih žena, kakve su vidjeli u čamcu na Dunavu. Grčki su časnici bili zapravo ojađeni. Ta - ono su bile prekrasne, vitke i visoke plavojke, a ovo, što su dosad sreli, bile su većinom zdepaste, niske, crnokose i žutokose ženske plosnatih, kratkih tupih nosova, dobre tek za proste momke i napola divlje ilirske Dalmate. Slavenski im vojnici u četi protumačiše da su to avarske žene, a ono na Dunavu da bijahu Slavenke.

Napokon se želja grčkih časnika ispunila. Četa je naišla na slavensko selo. Tu nisu bili tek šatori i čerge kao po avarskim nastanjivanjima i logorima. Stajale su pojedine dosta nadaleko rastrkane duge kuće, sadjeljane i sabite iz teške hrastovine, a visoki im krovovi bijahu pokriti sitom i slamom. Našli su ovdje samo žene, starce i djecu. Rimska je četa saznala međutim od svog svećenika da su to Arijanci, zavedeni još od Gota na to krivovjerstvo. Zbog toga žešće i ogorčenije navali četa na selo, zapali ga na nekoliko mjesta, pa polovi sve ženske i svu djecu, a starce pobije. Među polovljenim ženama prepoznali su prekjučerašnji lovci onu krasotu djevojku iz čamca, koja je predvodila pjesmu. Gotovo trijumfalno dovedu je kao najkrasniju pred legata Ligurija. Grčki su časnici taj mah htjeli da bude njima prepuštena. Gotovo su gorjeli od pohote i žudnje za tom stasitom krasotom. No Ligurije ih je odbio i odredio da je se nitko ne smije da takne. Upita je za ime. Ona ga nije razumjela, pa je zato pozvao vojnika Slavena, da je on pita. Djevojka ni vojniku ne odgovori ništa. Krasne joj se modre oči zaprepašteno zagledaju onamo, gdje su nešto podalje vukli vojnici njezine družice, napolak već od grubih ruku razgaljene. I kad je vojnik Slaven ponovno zapita za ime, ona se trgne i naglo pograbi kratki vojnikov mač, da ga svom snagom zarine sebi u njedra. I Ligurije i vojnik Slaven i svi obližnji priskoče do nje, koja je već nauznak padala. Kad joj izvadiše duboko zarinuti mač iz prekrasnih bijelih njedara, provalio je gusti mlaz krvi, i kako je bila pogođena ravno u srce, za kratak je čas izdahnula.

- E - tako naše djevojke Slavenke čuvaju svoju djevičansku čast! - reče slavenski vojnik prema Liguriju, koji tronut i žalostan učini pobožno nad mrtvim tijelom kršćanski znak križa.

Vraćajući se četa opet bliže Dunavu, još je naišla na jedan manji avarski hrink. Sve je ondje poplijenila i odvela sa sobom. Kod velikog hrinka, što su ga kod svog dolaska najprvo našli, opet su se sustavili i počeli plijeniti. Tu je bilo toliko plijena i bogata blaga u zlatu i srebru, da su bili gotovo u neprilici, kada će i kuda to silno bogatstvo otpremiti i spremiti. I dok su jedni to silno blago grabili i vukli na svoje brodove i čamce, drugi su se dali u potragu za ženama i djecom, pa je sve više i više bivalo vezano i sapinjano mladog i starog roblja. Nisu vojnici zaboravili ni na konje i marvu, od kojih je daleka ravnica gotovo vrvjela. Napokon je Liguriju pošlo za rukom da je sakupio ljude te ih s bogatim plijenom doveo na lađama, galijama i čamcima preko Dunavu u logor kod Singidunuma. Prije odlaska pazili su da na mjestu grabeža i plijena ne ostane nitko živ, pa su sve sa sobom poveli što je bilo još sposobno za roblje, a najstarije i najnemoćnije redom su posmicali, da budu sigurni kako neće Avari i Slaveni kod svoga povratka moći saznati, tko je učinio tu provalu.

U Singidunumu su ih dočekali glasnici da je na dolasku već nova straža, pa će možda sutra ili najkasnije prekosutra stići u logor, da preuzme službu. Sada je bila radost još veća. A bilo je blizu uskrsno doba. Svi su gotovo izgarali od želje da ih na Veliku subotu pozdrave mnogobrojna srebrozvučna zvona u Saloni s tolikih crkvenih tornjeva, gdje su već od preko stotinu godina visila zvona iz najglasovitije ljevaonice u Noli, i koja su srećom kod posljednjih barbarskih navala ostala pošteđena, jer barbari nisu znali njihovu vrijednost.

Pridošla se nova straža nije mogla dosta nadiviti bogatome plijenu, što ga je vukla sa sobom odlazeća četa, koja je unatoč galami i viki popa Onufrija tek najmanji dio vratila crkvi Sv. Dimitrija. Prije odlaska učinila je četa još sjajan posao. Slučajno su došli iz istočnih donjih strana neki Židovi i Grci iz levantskih otoka, koji su se bavili trgovinom roblja. U dva su gotovo dana bile rasprodane sve ugrabljene Avarke sa svom mlađarijom i djecom. Slavenske su žene i djevojke pridržali vojnici za sebe. Tako je bogatim plijenom i krasnim ženama opskrbljena četa krenula put zapada i požurila svoje putovanje, da stigne što prije u svoju sjajnu i bajno krasnu Salonu. Svi su bili neizmjerno zadovoljni svojim uspjehom. Veliki bogati plijen učinio ih je bogatašima, pa je mnogi od njih pravio planove i osnove, kako će sagraditi sebi sjajni dom u Saloni ili u Aspalatosu. Neki su već i mjesta odabrali za gradnju, pa su spominjali prostore oko bazilike ili kod Porta Caesarea u Saloni, a drugi opet prostore u blizini Severove palače u Aspalatosu. Jedini su Ligurije i Kaj šutjeli i bili gotovo zabrinuti.