Pramaljeća jednog kruto rano,
Prije neg bi bieli danak svano,
K jasnoj strani gdje sunce izhodi
Na šetnje momče starca vodi,
Mlado momče sliepog djeda svoga.
"Vodi, sinko, vodi djeda tvoga
I danaske na brežuljak oni
S koga pozdrav našoj Gospi zvoni.
Je li čuješ kako zveči svudi
Po dolini kako milo budi
K višnjem bogu probudjene duše?
Znam da zviezde veće preminuše,
Je li, sinko, je l' se vidi koja?
Učila me tako majka moja,
Da jutarnje zvono kad se glasi,
Zviezda svaka svjetlo svoje gasi.
I tko želi gledat sjajnost neba
Jutarnjega, prije zvona treba
K poslu svome rano da pogledne."
""Zviezde nema na nebu ni jedne;
Gdje su zviezde kad iztočne gore
Već u vatri novog sunca gore;
Mi smo danas, djedo, zakasnili,
Tako spori niesmo dosad bili:
Na brežuljku dosad običajno
Srelo nas je tekar sunce sjajno,
Ali će nas danas prevariti,
Prestić će nas, vidiš kako hiti!""
"Polagano, Milko, polagano!
Slab sam danas i čudnovat, kano
Da sam tužan dvaput ostario,
Trudnih nogu, što još niesam bio;
Sliepe oči još u većoj tmini
Danas blude, tako mi se čini;
Neobično, težko ko olovo,
Sasvim drugo tielo mi je ovo.
Oj ja vidim, na kraju sam hoda:
U kolievku novoga poroda,
Za povit ga u nove povoje,
U grob zove zemlja diete svoje!"
Sada sunce na obzoru grane,
Svietlim okom sve pogleda strane,
Milosrdno svakom stvoru dieli
Vidnu sliku, vidan obraz bieli,
I ostane kao zagledato
U predrago srebro i u zlato,
Kad opazi sniega starih ljeta,
Kad opazi proljetnoga cvieta,
Starca vlasi siede i rasute,
Mladog prame ugladjene, žute,
Uz brežuljak sunašce ih prati
Pozorljivo kano dobra mati,
Uz mladosti brdašca visoka
Milu djecu ne pušta iz oka.
Da t' je bilo pogledati tada,
Kako sliedi djed unuka mlada:
Radost bi ti srce osvojila,
Tuga bi ti oči napojila.
Ko potočić - kad valove šire
u jezeru iz koga izvire,
Razdražena bura uvis tjera -
Pjenu sobom nosi iz jezera,
Koja drugač ne bi ni dovieka
Iz jezera našla si iztjeka:
Tako i tu slabi starac hodi
Samo jer ga mlada ruka vodi.
Lievom drži sinka za ručicu,
Desnom pako pjesni vjerenicu,
Vjerenicu, gusle čisto nove,
Čisto nove gusle javorove.
Kad dodjoše na brežuljak gori,
Svom unuku starac progovori:
"K staroj onoj klupi me dovedi,
A ti, sinko, bliže k meni sjedi.
Tako, sinko, k meni se primakni,
Bliže, bliže, srce mi potakni,
Da ga vruće prelijem u tvoje
Prije mraza - evo smrti moje!
Kao sunce ono izlazeće
Novi danak nevidjeni kreće,
Tako vrieme što je sad pred tobom,
Nov ti obraz kreće s novim dobom.
Istina je, rast će ko dosada,
List po gorah, cvietak po livadah,
Radjati će zemlja ko dosada,
Bit će žita dost i vina mlada:
Al će hrana drugačijom silom
Mozak kriepit, krv goniti žilom.
Dolazit će, ko do ovog sata,
Domaćijeh lastavica jata
I tražit će pod tvojijem krovom
Stara gniezda u proljeću novom.
Ali neće po nasilju starom
Vrapca vidjet u njih gospodarom.
Što je sada, to će i sliediti,
Ali sljedstva sva će nova biti.
Evo stog i tebi gusle nove,
Čisto nove gusle javorove,
Moje stare za te niesu više,
Jer iz starih novi duh ne diše.
Uzmi, sinko, uzmi gusle ove,
Hodi s njimi kud te želja zove.
Kojim godijer putem hoćeš poći,
Na kraj nećeš svojoj zemlji doći:
Od sjevera šira je do juga,
Od iztoka do zapada duga!
Uzmi, sinko, uzmi gusle ove,
Pa izvodi na njih pjesme nove,
Pjesme nove, po srcu duboke,
A po mislih do neba visoke.
Pjevaj samo kad ti duša pjeva,
Kad ti sjedi na koljenu djeva,
Ona sveta boginja iztine;
Nju prizovi kad ti pjesma sine,
Nju prizovi kad ti pukne žica:
Nek ti bude ljuba i sestrica! -
Ako vidiš tužna prijatelja,
Zapjevaj mu pjesmu od veselja,
Jednom rukom u gusle si diraj,
Drugom rukom suze mu utiraj;
Kaži tako da si sav u svemu
Složan s pjesmom, vjeran dušom njemu! -
Ako nadješ vjernu si ljubovcu,
Složnu dušu duhu svom udovcu:
Ti nategni žice ponajbolje,
Ter poskoči u pjesničko polje,
Svako krasno, svako cvieće milo,
Sinko, kupi, siplji joj u krilo;
A na guslah kada tebi klone
Trudna ruka, ti dirkaj u spone
Njoj na grudih, vijuć oko vrata
Svojom rukom i sva čuvstva data! -
A kada ti slaviš domovinu,
Dobru majku svakom dobrom sinu:
Ti ustani, svoju kapu sini,
Digni oči k nebeskoj vedrini,
Zagledaj se u svjetla nebeska,
Iz kojijeh vječna ljubav bljeska,
Iz njih čitaj, iz zlatnih pismena,
Zlatnu pjesmu zlatnih pismena,
Ali ako zlotvor moćan koji
Tebe svrne veleć: meni poji,
Proglasi me po širokom svieti
Dobrotvorom - il ću te sapeti
U tamnici u gvozdene mreže!
A ti, prije negli tebe sveže,
Guslam lupi o zemljicu crnu,
Da se u prah i trijeske rasprhnu.
Reci njemu: "Silni gospodine,
Nad guslami tvoja sila gine:
Ne razumije pjesma zapoviedi,
Slobodna je - svome glasu sliedi! -
Tako, sinko, nosi gusle ove,
Tako pjevaj na njih pjesme nove;
A kad svršiš svoje zvanje odje,
kad i tebi skrajni časak dodje,
Ti donesi gusle natrag meni,
Položi ih na grob moj studeni,
Da mi glase jesi l' izvršio,
Što sam tebi sada naručio." -
To kad starac reče i izusti,
Skloni glavu i dušicu pusti.
Unuk uzme gusle javorove,
Proizvodi na njih pjesme nove,
Svuda hodeć kud ga želja vodi,
Na kraj zemlji slavskoj ne dohodi:
Od sjevera šira je do juga,
Od iztoka do zapada duga!
