Debeli i tanki

Debeli i tanki autor: Anton Pavlovič Čehov, prijevod: Wikizvor

Humoreska nastala i objavljena 1883.

Na kolodvoru Nikolajevske željezničke postaje srela se dva prijatelja: jedan debeo, drugi tanak. Debeli je upravo bio tu objedovao, te njegove usne, pokrivene mašću, blistahu kao zrele višnje. Mirisao je na sherry i fleur d'orange.^{[w 1]} Tanki je pak upravo izišao iz vagona i stajao natrpan kovčezima, vrećicama i kartonskim kutijama. Mirisao je na šunku i talog kave. Iza njegovih leđa provirivaše mršava žena s dugim podbratkom, njegova supruga, i gimnazijalac visoka rasta i pritvorena oka, njegov sin.

– Porfirije! – uskliknu debeli, ugledavši tankog. – Jesi li stvarno ti? Dragi moj! Koliko li zima, koliko ljeta!

– Bogme! – trgnu tanak. – Mišo! Prijatelju stari! Otkuda ti?

Drugovi se poljubiše tri puta i usmjeriše jedan prema drugom oči pune suza. Obojici bijaše prijatno iznenađenje.

– Dragi moj! – poče tanki nakon cjelivanja. – Eto te ne očekivah! Eto iznenađenja! Ta baci na me oko samo tren... Ljupak si, prijazan si kakav si i bio! O, Bože moj! Pa kako si? Bogat? Oženjen? Ja jesam, kao što vidiš. Ovo mi je žena, Luiza, djevojački Wenzenbach – Luteranka je.^{[w 2]} A ovo mi je sin – Nafanail, učenik trećeg razreda. Nafanjčiću, ovo je moj prijatelj iz djetinjstva! Pohađali smo zajedno gimnaziju!

Nafanail časak promisli pa skinu šešir.

– Zajedno u gimnaziji! – nastavljaše tanki. – Sjećaš se kako su te zadirkivali? Nazvali su te Herostratom^{[w 3]} jer si progorio imenik cigaretnim papirom, a mene Efijaltom^{[w 4]} jer sam volio prokazivati! Što se bojiš, Nafanjčiću? Dođi mu bliže... A ovo mi je žena, Wenzenbach po rođenju... Luteranka.

Nafanail časak promisli pa jurnu ocu za leđa.

– Pa kako si, druže? – zapita debeli euforično gledajući druga. – Jesi li na kakvom činu? Do kojeg si dotjerao?

– Jesam, dragi moj! Već drugu godinu služim kao akademski procjenitelj i imam Stanislava.^{[w 5]} Plaća nije baš nešto – pusti to. Moja žena daje poduke iz glazbe, a ja međutim privatno izdjeljujem drvene tabakere. Izvrsne tabakere! Svaku po rubalj prodajem. Kad ti netko naruči deset ili čak više, taj, razumiješ, dobije sniženje. Nekako se snalazimo. Bio sam radio, znaš, u odjelu, a sada me ispratiše ovamo kao glavno lice u istoj ustanovi. Sad ću ovdje služiti. A ti, kako si? Valjda si već činovnik? Je li?

– A-aah, više nišani, moj dragi. – reče debeli. – Dotjerao sam do tajnog... Dvije zvijezde posjedujem.

Tanak odjednom problijedi, ukoči se, ali uskoro mu se po cijelom licu raširi osmijeh, i činilo se da mu iskri iz lica i očiju. Skupi se, sgrbi, saže. Njegovi kovčezi, vrećice i kutije skupiše se, namrštiše se... Dugi ženin podbradak postade još duži; Nafanail se istegnu kao stub i zakopča sva puca svoga odijela.

– Ja, vaša svje-etlosti... Drago mi je! Hi! Prijatelj, eto, stari, a ujedno u takve velikaše! Hi-hi-hi.

– Joj, dosta! – namršti se debeli. – Čemu takvi maniri? Mi smo prijatelji iz djetinjstva – čemu ti ovdje to sluganstvo!

– Oprostite! Kako to kažete... – nahihoti tanak i skupi se još više. – Vaše svje-etlosti milosrdan pozor... Poput vlage životvorne je... Evo vam, vaša svjetlosti, sin moj Nafanail... Žena Luiza, Luteranka, na neki način...

Debeli bješe počeo da govori nešto, ali lice tankog blistaše takvim svečanim čašćenjem, sladošću i kiselim veličanjem, da se tajnom savjetniku smuči. Okrenu se od tankog i pruži mu ruku na oproštaj.

Tanki stisnu tri prsta, izvede poklon cijelim tijelom i zahihota kao kinez, "hi-hi-hi". Žena se usmijehnu. Nafanail zvrcnu nogom i ispusti šešir. Svoj trojici bijaše prijatno iznenađenje.

Bilješke Wikizvorovih suradnika:

1. Franc.: "narančin cvijet".
2. U ruskom izvorniku stoji Ванценбах, latinično Vancenbah, te je Wenzenbach pretpostavka njemačkog izvornika.
3. Herostrat je bio mladić koji je zapalio Artemidin hram u Efezu, jedno od sedam čuda starog svijeta, a sve poradi slave. Kako je ne bi dostigao, zabranjeno je izgovaranje njegova imena, čega su se mnogi klasični pisci pridržavali.
4. Misli se na vojnika Efijalta, Malijca koji je u bici kod Termopila izdao grčke snage.
5. Imperatorski i Carski orden Svetog Stanislava: orden Ruskog Carstva od 1831. do 1917.

Izvornik:

Ovo je djelo u javnome vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.

Prijevod:

Ovo je djelo u javnome vlasništvu svugdje u svijetu jer ga je Wikizvorov suradnik VKokielov (razgovor), autor ovoga djela, objavio pod licencijama CC BY-SA 3.0 i GFDL. U slučaju da ovo nije zakonski moguće: bezuvjetno se daje svakome pravo da koristi ovo djelo za bilo koju svrhu dozvoljenu zakonom.