Jednom sjeđaše neki cvrčak u travi, pa gledaše maloga leptirića kako lijeće od cvijeta do cvijeta. Kako mu je zavidio za njegovu ljepotu i krasnu boju njegovih krilašca! „Ah“, uzdahnu, „zašto nijesam ja tako lijep kao što je on! Zašto zaostajem u svemu za njim tako jako! On lijepo lijeće po šarenom svijetu i cvijetu, a mene ljudi preziru i ne poznaju!“
Uto dođe nekoliko obijesnih dječaka, te povikaše veselo: „Hej, vidite li onoga lijepog leptira? Hajde, ko će ga prvi uloviti!“ I odmah počeše šeširima, rupcima, mrežama i rukama leptira proganjati i loviti.
Uloviše ga, premda je nastojao da im umakne. Jedan dječak, loveći ga, slomi mu krilo, drugi mu prelomi slabo tijelo, te tako moj leptir pade mrtav na zemlju. Cvrčak je to sve gledao, pa ustrašen kliknu nad mrtvim leptirom: „Oj, ako ta krasota i taj sjaj toliko muke zadaju, tad sam sretan što sam nepoznat, pa u samoći mirno živim.“
