Je li poznaš, ljubo, ono cvieće,
Što se vidi svako pramaljeće
U obilju po naših livada'?
Žuti cvietki, sitni ko iskrice,
K dragom suncu viek okreću lice,
Gledajuć ga s jutra do zapada.
A kad sunce zamakne za gore,
Mahom ti se cvietki svi zatvore
Od žalosti, što se 'e sunce skrilo.
A kad sunce opet iza gore
Pomoli se, cvietki se otvore
Od radosti, što se 'e pomolilo.
Tako, ljubo, i ono srce vjerno,
Što te ljubi, ljubeć neizmjerno,
Svaki časak i u doba svaka
Tamo kreće goruće zjenice,
Kdje mu sjaje tvoje krasno lice,
Gledajuć te od jutra do mraka.
A kad zadješ ti u tvoje dvore,
I gledati više te ne more,
Tad se sklopi, u noć tužnu pa'ne.
A kad opet, silazeć pred dvore,
Ti se ukažeš, ter te vidjet more,
Tad se otvori, jer mu sunce grane!
