Cetinska povelja

Povelja o izboru kralja Ferdinanda I. Habsburškog na hrvatskom saboru u Cetingradu autor: skupina potpisnika

Na Cetinskom saboru dio je hrvatsko plemstvo 1. siječnja 1527. godine izabralo austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Pogledati i Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Ferdinand postao kraljem

Mi Andrija božjom i apostolske stolice milošću biskup Kninski i opat Toplički, knezovi Ivan Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk braća i Juraj Frankapan Senjski, Krčki i Modruški, Stjepan Blagajski, Krsto Peranski, Bernard Tumpić Zečevski, Ivan Kobasić Brikovički, Pavao Janković, Gašpar Križanić, Toma Čipčić, Mihajlo Skoblić, Nikola Babonožić, Grgur Otmić, plemićki sudac Zagrebačke županije, Antun Otmić, Ivan Novaković, Pavao Izačić, Gašpar Gusić, Stjepan Zimić i svikolici ostali plemići i velikaši, kao što i savkolik narod plemenitih županija, gradova i kotara Kraljevine Hrvatske ispovijedamo, priznajemo i na vječno znanje dajemo ovim listom svakomu!

Pošto je prejasni i premogući princip i gospodin Ferdinand, božjom milošću češki i hrvatski kralj, španjolski infant, Svetoga Rimskoga Carstva izbornik, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundski, brabantski, štajerski, koruški, kranjski, šleski, virtenberški itd., markgrof moravski, burgovski itd., grof tirolski, celjski, gorički itd., gospodar slovenske krajine, luke naonske i solila, Svetoga Rimskoga Carstva glavni namjesnik itd., vladar i gospodar naš premilostivi, poslao k nama ovih dana savjetnike svoga svetog kraljevskog veličanstva i poslanike, časnoga naime u Isukrstu oca i gospodina Pavla Oberstaina, božjom milošću bečkoga prepošta, umjetnosti, mudroslovlja i obojeg prava doktora, Nikolu Jurišića, vrhovnog vojvodu, vojvodu Ivana Katzianera i Ivana Puchlera, prefekta grada Mehova, gospodu i osobite naše prijatelje; ovi nas u ime spomenutoga kraljevskog veličanstva, od kojega imaju dovoljnu punomoć, zamoliše da priznamo njegovo veličanstvo za našega zakonitog i naravskog kralja i gospodara, a prejasnu vladaricu i gospođu Anu, ugarsku, češku i hrvatsku kraljicu, za našu premilostivu vladaricu i gospodaricu, pa da o tome položimo prisegu vjernosti i poklonstva. Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo pravo, kojima je isti naš prejasni kralj s rečenom svojom suprugom, prejasnom gospođom kraljicom potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije Ugarsku Kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepošću više nepobitnih ugovora, koje smo mi temeljito razgledali, pročitali i proučili, i najposlije krepošću izbora dne 16. prosinca prošle godine po zakonima Kraljevine Ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine a u gradu Požunu valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um također tolike milosti, potpomoći i blagodati kojima, između tolikih kršćanskih vladara, samo njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo nas i Kraljevinu Hrvatsku evo već više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i države kršćanstva, te kako je isto kraljevsko veličanstvo druga nebrojena dobročinstva nama podijelilo i osobitom svojom milošću i darežljivošću oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na pravedno i pošteno zahtijevanje spomenute gospode poslanika, te danas prije ručka i dok još bijasmo na tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri čas jednodušno i jednoglasno izabrasmo i primismo, učinismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanoga prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu gospođu kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu kraljicu i gospodaricu, kao što ih i po glasu ovoga lista izabiramo, priznajemo, činimo, ustanovljujemo, proglašujemo i poštujemo oba veličanstva za naše, kako je rečeno, kralja i gospodara, kraljicu i gospodaricu, a sve to putem, načinom, pravom, običajem, svečanošću koliko mogosmo i možemo, morasmo i moramo boljom, usrdnijom i uspješnijom. Podjedno pak prisegosmo s najvećim veseljem i prisegu dužne vjernosti i poklonstva, i to također javno, glasno i razgovijetno te digavši prste i ruke u vis, kao što nam je rečeni časni gospodin bečki prepošt svojim glasom prednjačio. Evo riječi po riječ te zakletve: Prisižemo i obećavamo da ćemo biti odsad ubuduće uvijek vjerni i poslušni prejasnomu vladaru i gospodaru Ferdinandu, češkomu kralju, i njegovoj supruzi, prejasnoj gospođi Ani, rođenoj kraljici ugarskoj i češkoj itd., gospodarima našima preblagostivima i premilostivima kao pravim, zakonitim i naravnim nasljednicima, i kralju i kraljici Kraljevine Hrvatske, kao što i njihovim nasljednicima, namjesnicima i upraviteljima; da ćemo za njihovu korist i sreću promišljati i po svojim je silama pomagati, a štetu i kvar po mogućnosti našoj od njih odvraćati i priječiti, pa i sve dugo činiti kako se pristoji i kako je dužnost i obveza dobrih podanika i vjernih sluga prema svom gospodaru, niti ćemo ikada više ubuduće drugoga koga osim njihovih veličanstva i njihovih nasljednika za svoga gospodara ili kralja primiti i priznati. Kad bismo pak svi zajedno ili posebice razabrali da tko ili više njih, bilo duhovnoga ili svjetovnoga staleža ili reda, na štetu njihovih veličanstava a na korist drugoga ili drugih, riječju ili činom uz drugoga pristati namjeravaju, to ćemo, čim za takve ljude doznamo, odmah o tom vaša veličanstva ili poglavarstva od njih nam postavljena obavijestiti i opomenuti, te pomoći da se svi takvi neposlušnici k dužnom posluhu dovedu, i to sve bez ikakve himbe i lukavštine, tako nam Bog pomogao i sveto evanđelje!

Zatim otpjevasmo svečano u crkvi pohođenja sv. Marije ovdašnjega samostana male braće u čast, slavu i hvalu svemogućega Boga pjesmu: Tebe Boga hvalimo, uz neprestanu tutnjavu i zvonjavu zvona. Tako dakle postadosmo svi i pojedini, zajedno s našim potomcima, baštinicima i nasljednicima za sve vijeke pravi, naravni, zakoniti i nedvojbeni podanici spomenutoga prejasnog gospodina kralja i prejasne kraljice naše i njihovih budućih nasljednika, koji će od njih proisteći. Za sve ovo što rekosmo nepobitno i za potpuno vjerovanje kao i za dovoljno svjedočanstvo sastavismo i izdasmo ovo pismo, i utvrdismo ga svojim običnim pečatima, dijelom vlastitima, a dijelom općima da vrijedi za sve vijeke.

Dano u varoši Cetinu na našem saboru, držanom u gore spomenutom samostanu na prvi dan mjeseca siječnja godine poslije rođenja Spasitelja našega Isukrsta tisuću pet sto dvadeset i sedme.