Luna je nogama b'jelima
Tiho niz proplanke kročila.
Ovita srebrnim velima
U dȏ mlijeko je točila.
Lug joj je šuštao: „Postani
Vilom međ borjem mi zelenim!
Jedne bar noći nam ostani
U tihim leglima jelenjim!“
Potok je šumio: „Božice,
Stani u vrbovim sjenama!
Ja ću ti umorne nožice
Oprati blistavim pjenama!“
Usjev je brujao: „Sviće.
Molitve noćne su časovi.
Stani! Pred tobom sad svi će
Pasti na koljena klasovi.“
Luna je hodala umorna,
Selu dok tihu je stignula.
Onda kraj dvora je sumorna
Bunaru na rub se prignula.
Nagnu se i sva se ogleda
Na vodu crnu, bez válovā.
Trznu od njezina pogleda
Na grlu paprat se jalova.
I oči otvori, sanana:
I svaki listak joj pjevo:
„Božica koraka lagana
Došla je. Evo je! Evo!“
A crna voda se kr'jesila.
Zv'jezde joj u krug se micale.
Biserna mreža je resila
Kule, što iz dna joj nicale.
Otkrivši srebrne krovove,
Bunar svu nojcu je sijao
I tih sve sjajnije dvorove
Na dnu je svojemu njijao.
