Buhe bantuju Zoricu

Buhe bantuju Zoricu
autor: Fran Krsto Frankapan




Oh, Zorica tužna,
   kak postaješ nujna
   jer te buhe tak bantuju,
   nemiloma kluju!
Kaj vsedil posluješ,
   sprid i zad ziskuješ?
   Je l' te buhe tak bantuju,
   nemiloma kluju?
Sad posižeš v nadra,
   sad u dolnja jadra,
   nikda herbat v stinu ribaš
   il haljinu zdizaš.
Sad štunfice zvlačiš,
   zopet vred oblačiš,
   sad oplečak preminjuješ,
   kitlicu stresuješ.
Nogu z nogom ribaš,
   kolina stiskivaš,
   i trbušac ne miruje,
   ručica zčesuje.
Oh, tužna Zorica,
   svidoči guzica,
   ka se javlja izdihujuć,
   odviš pregibujuć.
Al kad srića služi,
   v šćapce ka zapuzi,
   ni te muke izmisliti,
   buhu pogubiti.
Nu, Zorica, slušaj
   ter moj nauk skušaj,
   veruj, ćeš se obradovat,
   od vsih buh mentovat.
Poj k vodi tekuči,
   sed vnutar kupljući,
   za junaka pak proskrbi,
   skaži kdi te srbi.