Razaranja već Neva sita
I bijes odjednom stišav ljut,
Na svoj se opet vrati put
Ko pobjednica ponosita,
Napuštajući plijen, dok hita,
I zlotvor tako, snagom svom
Sa četom svojom okrutnom
U selo banuv, krši, hara,
I pljačka, grabi, pustoš stvara,
Svud škrgut zubî, jauk, lom!...
A grabežu kad prijeđe mjera,
Zločinci, bježe - strah ih tjera
Od potjere na bijegu tom,
Te nagrabljene gube stvari.
I spade voda, pločnik stari
Ljepotom opet zasja svom;
Evgenij juri, sav se žari,
I sve ga više goni strah
Do rijeke, koju izda dah.
No, pobjedničke slave svijesni,
Još kipjeli su vali bijesni
Pod ognjem, koji ne htje stat.
Još pjenilo se more valâ,
A Neva sva se zadihala,
Ko s bojišta kad stigne hat.
Evgenij gleda: nije varka -
Na valima se ljulja barka;
Lađara viknu, nade pun. -
I bezbrižan ga lađar žurno
Već vozi kroz to more burno,
Naplativ nešto tek - za čun.
I dugo s burnim valovima
Vješt lađar bio ljuti boj,
Da čun sa hrabrim putnicima
Ne prevrnu, i da ga se njima
U vrtlog ne povuku svoj,
Al pristadoše.
Gle jadnika.
Gdje trči znanom ulicom
I traži znana mjesta, dom,
Al snać se ne zna: strašna slika!
Sve pred njim samo pusti žal;
Sve sruši ili uzme val:
Nakrivile se kuće male.
A druge već se rušit stale,
Il nestale. A svud po tlu,
Na ljutom ko na bojištu
Do leša leš: Evgenij tada
Poletje naprijed kano lud,
Izbezumljen od strašna jada,
I juri tamo, gdje ga hud
I nepoznati udes čeka,
Ko tajno pismo s pečatom.
Gle, predgrađe je tu, i rijeka,
I zaliv - tu je blizu dom...
Al gdje?
Odjednom nesigurno
On stade, krenu natrag žurno,
Pa opet svrati cilju svom:
Ta tu je stajo njezin dom;
Gle ive! Tu su vrata bila.
Zar val ih uze? Gdje je stan?
Ko da mu nesta krv iz žil,
Tumara brižan, žalostan,
I skrhan svojim jadom, mukom.
Tad naglo lupi čelo rukom
I prasnu u smijeh.
Noć je tad
Ogrnula već maglom grad,
Kroz oblak blijed obasja kraj,
I tihi grad se iz sna prene.
Al nigdje više traga zlu.
Jer, zrake zlatne i rumene
Već prekrile su bijedu svu.
Po starom sve je teklo tu.
Ravnodušno se mnoštvo svijeta
Po ulicama čistim šeta.
Do ureda već grabi put
I činovnik, još snen i ljut.
Trgovčić spretni kraj dućana
U nevolji se snašo toj:
Prebacit će gubitak svoj
Na leđa bližnjeg, skorih dana.
I gdjegdje jošte traje lov
Za kakvim čunom.
Grof Hvostov[10],
Ljubimac neba, poznat svima,
U besmrtnim već stihovima
O Nevi piše zapis nov.
Evgenije, o jadni stvore...
Oj, jao! Njegov smućen um
Ne podnije strašnih jada more,
Ni zadnje nade grobni hum.
U ušima mu stalno buči
Oluje hûk i Neve šum
Sto crnih misli njega muči
U skitnji, kojoj posta sklon.
I prođe tjedan, mjesec - on
Ne svrati nikad svojoj kući,
A njegov kutić tjeskoban
Iznajmi gazda kao stan
Siromašnom poetu jednom.
Evgenija čak ni za tren
Po svojoj stvari! Njemu, bijednom,
Svijet posta tuđ i neiskren;
Tek luta, spava gdje u luci,
I jede kad mu tkogod dâ
Komadić kruha. Odjeća
U traljama mu. Već se maša
Mališan zao kamena,
I bič ga grubog kočijaša
Oplete preko ramena.
Razabiro već nije pute,
Napustio ga posve um,
Zaglušio ga teški šum
Iznútra, od te sudbe ljute.
I vukao se tako svud,
Nit svijestan, niti posve lud,
Ni zvijer, ni čovjek, žitelj svijeta,
Nit sjena...
Jednom teškim snom
U luci zaspa, krajem ljeta,
A vjetar šibo snagom svom,
I valova se čuo lom
O pristanište kako biju
I stubište mu pjenom miju,
Ko molitelj kad uzalud
Navaljuje na nijemi Sud.
I on se prenu. Doba gluho:
Dažd šibo, vjetar tužno duho.
Daleko negdje, u taj čas,
Kroz mrak se čuo straže glas...
Evgenij skoči; iznenada
Svih podsjeti se prošlih jada,
Požúrî se, al ték za tren,
I naglo stade prestravljen,
Sa užasom sred blijeda lica.
Zar izdao ga očni vid?
Ta on je ispod stepenicâ
Visoke zgrade... Eno zid
Pod kojim, pruživ šape svoje,
Dva lava, kao živa, stoje,
A gore, navrh tvrde stijene,
Nad ograđenom hridinom,
Gle, kumir, ruke ispružene,
Na konju svome brončanom.
Evgenij trepti. Sve mu življi
Obasja strašne misli sjaj:
Tu bješe potop. To je kraj
Gdje harali su vali divlji,
Gdje slavili su bijesni pir,
Narušujući svima mir.
I onom čak što strši gore
U sumrak, glavom brončanom,
Što voljom svojom sudbinskom
Grad osnova, gdje bješe more...
Iz magle strašan sja mu lik!
Pun mislî taj je konjanik!
Koliko snage tu se skriva!
O, kakav plam u konju tom!
Gdje zastati ćeš kopitom?
O, kamo hitaš, vatro živa?
O ti, što vladaš udesom!
Nad bezdanom zar nisi tako
I Rusiju nam digo jako,
Sa uzdom svojom gvozdenom?
Oko njeg stane da se šeta,
U stanju opet bezumnom,
I divljim mjeri pogledom
Taj lik, što pola drži svijeta.
I zbunjen, skupiv snagu svu,
O šipke čelo pritisnu.
Na očni vid mu magla pade,
A srce prože ognjem plam,
I krv mu zavri. Mračan, sâm,
Pred lik kumira gordog stade.
I, zube stisnuv, skupiv pest,
Ko mračne sile da ga drže:
"O, graditelju moćni!" - brže
U šaptu zlobnom reče - "Jest
Pokazat ću ti!"... Mračna svijest
U bijeg ga nagna strelimice.
Prikáza mu se u taj tren
Da konjanik je razjaren
Okrenuo spram njega lice...
Već juri trgom, a kroz muk
Za petama mu mukli zvuk -
Ko grmljavine kada bruje -
To kopita se topot čuje,
To trgom ječi gvozden - huk.
I sav u sjaju mjesečine,
I svu noć tako trči luda,
Sa ispruženom desnicom -
To jahač za njim iz daljine
Na konju juri brončanom.
Al' svud ga strašni goni lik.
Za petama mu topot svuda, -
Svud za njim Brončan Konjanik.
I od tog doba, kad god mora
Da prođe jadnik trgom tim,
Pométenost ovlada njim -
Strah obuzme tog bijednog stvora,
Primirit želeć strašnu muku,
I kapu skida u taj mah;
Od ljudî pogled krije plah
I kloni ih se.
Otok mali
Sa obale se vidi te,
Gdje ribar s mrežom pristane,
Kad s lova ga nanesu vali,
I ribu prži uza džbun.
A nedjeljom doveze čun
Činovnika na otok pusti,
Da dan provede bezbrižan.
Tu valovi su teški, gusti -
Kad poplave je bio dan -
Nanesli trošni dom. Iz vode
Ko grm je stršo, crn i gust.
No prošlog ljeta barka ode
I odvuče ga. Bijaše pust
I razvaljen. Na trulom pragu
Evgenij leži, mrtav, tup...
Tek tad su njegov hladan trup
Sahranili u zemlju dragu.
