Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/VIII
| ← VII | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — VIII. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
IX → |
I opet se sastadoše Zatočnice na Razdijelima, da učine vijeće, što će sa Jaglencem. Vide, da su slabije od njega.
Već se one i umorile ovako leteći na Razdijele i sa Razdijela i vijećajući o Jaglencu. Zato bijahu vrlo ljutite.
- "Ej, otrovat ćemo dijete. Sad nema ni mudrolije ni čarolije, koja bi ga spasila", - zaključiše one. I odmah jedna od njih uze drvenu pliticu i poleti na neko polje u planini, da nabere otrovnih jagodica.
A Jaglenac i ne misli, da tko o njemu vijeća čini ili da si tkogod o njemu glavu tare, nego on ide veselo planinom i guče si tihano kao golub mladi.
Dođe on tako do polja otrovnoga. Usred polja staza. S jedne strane staze polje pokriveno crvenim jagodicama, a s druge strane crnima. Otrovne su i jedne i druge i poginuti mora svaki, koji se nazoblje ili jednih ili drugih.
Al otkud bi Jaglenac znao, da na svijetu otrova ima, kad ga je majčino mlijeko othranilo!
Ogladnio dakle Jaglenac, a dopale mu se crvene jagodice u polju. Ali vidi on: tamo daleko pred njim na crvenoj strani bere netko jagodice i ne diže glave, kako se žuri. - Bijaše ono Zatočnica, a brala je crvene jagodice, da otruje Jaglenca.
- "Ono je njezina strana", - pomisli Jaglenac i ode na crne jagode, jer ga ne bijahu naučili, da se s kime otima. Sjedne dakle među crne jagodice i stane zobati, a Zatočnica odmaknula daleko u crvenim jagodama, pa i ne zna, da je Jaglenac već stigao i da zoblje na crnoj strani.
Kad se Jaglenac tako nazobao, ustao on, da dalje pođe. - Ali se, jao! stalo Jaglencu mutiti pred očima, glava ga ljuto zaboljela, a zemlja kao da mu se pod nogama ljulja.
Bilo je to od crnog otrova.
Jao, Jaglenče mali, zaista ti ne znaš ni mudrolija ni čarolija, kako li ćeš se spasiti od ove nesreće?
Ali Jaglenac svejedno dalje pođe, jer misli: nije ovo ništa, što mu se mute očice i što mu se ljulja zemlja.
Tako on dođe do Zatočnice, gdje ona braše jagode. Opazi Zatočnica dijete i odmah strči na stazu pred njega sa pliticom crvenih jagodica. Meće pred njeg pliticu i domahuje mu, neka jede.
Ne zna Zatočnica, da se Jaglenac već nazobao crnih jagoda, a da znade, ne bi ga nudila crvenima, nego bi ga pustila, da pogine od crnog otrova.
Jaglencu ne bijaše više do jagoda, jer ga ljuto boljela glava. Al je majka Jaglenca naučila: "Jedi, sinko, kad te nudim, ne žalosti majke."
Ne bijaše ovo ni mudrolija ni čarolija, što je majka nejakog Jaglenca učila. Ali u dobar čas učini Jaglenac po njenim riječima.
Uze on pliticu i pozoba crvene jagodice. Kad on pozobao, al se njemu pročistile očice, niti ga više boli glava ni srdašce, niti mu se ljulja zemlja.
Crveni otrov ubio u Jaglencu crni otrov. A on pljesnu radostan u ručice i ode dalje zdrav kao ribica, a radostan kao ptičica. Vidi se ono već vrh od planine, a Jaglenac misli: "Dalje od vrha i nema svijeta. Tamo moram Rutvicu naći."