Brada
| ← Novele | Brada autor: Janko Polić Kamov |
Obrijao sam bradu. Do tada sam naime imao bradu gustu, zašiljenu, crvenkastu. Zašto sam obrijao bradu? To je pitanje velevažno i zanimljivo! Ljudske psihe se ponajviše dotiču onih sitnica koje samo u životu velikih igraju veliku ulogu da ih učine zanimljivijima od njihovih djela. Naša duša nije ekonomija i znanost; ona je literatura, jer je vrlo elastična, slučajna, ekscentrična, originalna. Jedan je individuum živio godine i godine uredno, pošteno, solidno; najedamput plane i ubije; ili plane i siluje; ili opet plane i orobi.
Nigdje nije čudo, slučaj i religija tako očita kao u zlodjelima; nigdje se nevidovni duh ne izražava toli vidljivo kao kod ubojstva, pića i seksualnih ekscesa. Uvijek naime ulazi boštvo i duh onamo, gdje naša duša hoće da prosvjeduje protiv modernog društva ili da izrazi svoje intimne, besvijesne, živinske instinkte. Ignorante apostoli progovoriše u nekoliko jezika preko noći, veli priča; mladi je naš talenat počinio samoubojstvo preko noći, veli kronika. Jedan je jedini duh sveti ušao u svete duše i primakao ih onome božanstvu koje evocira sve ono, što se u našem socijalnom poretku ne može snaći i srediti. Vjera u moralno biće koje je nad ljudima – ta je vjera jedno isto u vjerenika i anarhiste. Hrist je dapače govorio o Bogu koji je nad nama i u nama, i opravdavao anarhiju prošlosti i budućnosti. Jedan je đačić u pijanstvu govorio perfektno njemački, a bio se jadnik opio od žalosti i očaja, što je dobio drugi red iz – njemačkoga.
Tako je i jedan stariji već čovjek za čitavog života prijetio svom susjedu da će ga ubiti i – dakako! – nije ga ubio; a susjed je dapače tvrdio da želi svome neprijatelju svako dobro, i jedne mu je noći upalio kuću... Pas koji laje neće ugristi, jer laje i jer su psihologije ljudi i životinja slične u kontradikciji, apsurdima i čudesima.
Tako sam eto i ja najposlije obrijao bradu. Dotada sam ja bio čovjek vrlo ozbiljan, radin i solidan. Živio sam za nauku i nisam osjećao nikake potrebe veselice, dokolice i ljubavi. "Vi imate zacijelo već 30 godina" – govorahu mi – "tako ozbiljno i starački izgledate". Ja sam imao tek 20 godina. "Vi ste zacijelo slikar" – primjećivahu drugi. Ja o slikarstvu nisam imao ni pojma. Uopće: držahu me za nešto što nisam bio, i davahu mi više godina, no sam uistinu imao. Djevojke su me kao "mladića" mimoilazile. Nijedna nije žeđala moje usne, nije tražila moga društva, nije pomišljala na moje stiske. Jedamput sam bio došao u jedno selo i svi su me držali za učitelja! Drugi sam put vodio svog malog nećaka i svi su mislili da mi je to sin. Treći sam put pošao sa svojom 40-godišnjom tetkom u dućan i trgovac mi je rekao: "A, to je vaša milostiva!"
Jednom riječi: djevojke se za mene nisu otimale; imao sam svoj mir. Nije se zahtijevalo da na šetnji odgovaram na poglede, da noću slijedim uzvinute suknje, da u kavani počastim s dotičnom namjerom kasiricu. Tako sam ja živio i učio; iz svijeta ne primah nikakvih seksualnih podražaja, jer, no – nisam dražio i nisu me dražile.
Ali, ali! Nisam ni dražio ni razdraživao, ali sam svejedno izazivao. Onako suh, visok, obrašten dugom i suhom bradom, s poluprezirnim i suhim usnama, pogrbljena i učena stasa, i s dugim nosom, na kojem umorno počivahu očali – nisam nikako mogao proći neopažen. Čudnovat čovjek! šaputahu, a nestašna obospolna mlađarija klicaše gurkajući se naizmjence u rebra: "Kakvo čudovište!" Jedna je djevojčica bila dapače jedamput kriknula zagledav me iznenada, a druga, što je bila pokraj nje, bješe prasnula u smijeh. Ostale su mi, kad bih ih fiksirao, obraćale leđa. Tetka me je zaklinjala dan na dan da obrijem bradu; na ulici se svi osvrtahu na mene i u javnim lokalima kao novodošla ličnost nijesam mogao ni sjesti za stol ni ispiti kavu. Ja dakle mira u potpunome smislu riječi nijesam imao. Ali ovo, što sam među svijetom zauzimao tako u oči udarajući, smješkanja, gurkanja i neslanih primjedbi vrijedan položaj, učini, te sam ja gubeći mir na ulici sticao spokojnost u sebi. "Među ljudima sam smiješan, a šta će meni ljudi? Živim sâm o sebi i o svom radu, za sebe i za svoj rad." Neki se logični, uvjereni i ledeni mizantropizam stvaraše u mojim osjećajima koji nijesu među svijetom mogli podnipošto mladenački, plemenito i toplo proteći, nabujati i prosuti se. Dolikovalo je meni tj. mojoj bradi, stajati kod uličnih iskaza mlađarije postrance, primati patriotske deklamacije i izjave s bagatelnim, sažalnim smiješkanjem i proći bez interesa pokraj uličnih avantira pseta, licejka, mačaka i realaca.
Djevojačko ćeretanje koje je samo o sebi pusta besmislica, ako ga istrgneš iz onih začuđenih, naivnih i obijesnih usta, očiju i grudi i svega onoga, što se sklada u nepojmljivu dražest pod taktom onih nestašnih kretnja, tanašnih prstiju i brzih koraka – nije iz mene moglo posve prirodno izvabiti smiješka, riječi i opčaranog pogleda. Govorahu mi: "Pa ti se ni ne znaš smijati" – a ja sam mislio: "Čemu da se svačemu smijem? Nijesam dijete!" A oni su mislili: "Da. Ti si već čitavi čovjek". Teško je reći da li je mojoj majci bila poćudna moja brada. Uzevši u obzir položaj, svrhu i raspoloženje svake majke, moglo bi se reći da joj je brada smetala toliko, koliko ju je umirivala. Kod nas je bila na stanu moja mala rođaka koja se preda mnom nije htjela nikad nasmiješiti i zabrbljati. Majka je tu antipatiju svodila sebi u prilog, ali je ujedno mogla opaziti da ja nijesam više dijete.
Putovao sam mnogo, govorio malo; čitao uvijek. Šalio se nijesam nikada. Negdje me u tuđini titulirali sa "profesore", a tu mi mogao nepoznati mirne duše reći i "doktore". Po selima me držahu učenjakom, a neki su tvrdili da mi je u pogledu naobrazbe donekle ravan samo mjesni učitelj koji je nosio cviker. Ja sam nosio očale. Zato me ni seoske cure nijesu volile.
Moji ideali izađoše tako sasma iz života i ljudi među knjige i študije. Ispočetka me laktanja uzrujavahu, kasnije im se priviknuh i svagdje stadoh gledati – laktanja i upozoravanja na moju "čudnu i smiješnu" spobodbu. Ja sam reagirao: prezir i hladnoća stade odražavati svu okolinu koja je tako bez srca i opet s mnogo osjećanja izvrgavala ruglu – mene. Kadgod bi me dječurlija slijedila hihotajući, ja sam osjećao na sebi rug sparno, mučno i umorno, kao da je hihot onih zamusanaca svjetlo, što se sa staklenih, praznih pogleda prolaznika odrazuje i udara nepomično u mene. Tako je moj odnos prema svijetu uopće, odnos kako ostaje na ulici, u kazalištu, u javnosti – bio sav u mojoj bradi i očalima. Ljudi su prema tome mene prosuđivali i cijenili, i ja sam prema tome prosuđivao i cijenio – ljude. Izgled čovjeka učena, ozbiljna i smiješna!
Ja sam ta dva mnijenja ljudi – ozbiljan i smiješan – sam spojio i tu je moj mizantropizam zašao u cinizam. Postajao sam sve hladniji i porugljiviji. Znao sam stajati na ulici i gledati u mnoštvo, kako se klanja, prolazi, kicoši i previja, i najodurniji mi postadoše ljudi uredni, lijepi i elegantni. "Sve je to pomada, karmin i parfem: parfem za naš njuh, karmin za naš vid, a pomada za opip..." Najantipatičniji mi postadoše mladići; ja sam zaljubljivanje protegao na mladost, glupost i brčiće. Koketiranje mi postade nešto slična karikiranom majmunu, ljubav karikirano koketiranje, a zabave, šetnje i plesovi karikature karikatura. Naprotiv sam zavolio bradate ljude, i sretajući ih pokadšto, ja bih se razmiljio i unježio, kao da sam našao srodnu i plemenitu dušu. Ne. Ja nijesam bio normalan. Ja sam znao da na djevojke ne činim dojma dvadesetgodišnjeg mladića radi očala, brade i ozbiljna života. Ako bi me one gledale izdaleka, smješkahu se obijesno i bezumno. Ali, ako bih im se približio i udario s njima u razgovor, ona obijest postajaše tjeskoba, a ona bezumnost strašljivost. Dojam, što sam ga činio na njih izdaleka, bijaše smiješan; izbliza strog: ja sam dakle činio na njih isti dojam, kakav čini – profesor na đaka!
Nijesam li poradi toga bio jednu djevojčicu napola silovao, izbivši je, što mi se rugala, i počeo osjećati naklonost k dječacima? Jedan paradoks bijaše očit: da ja nijesam imao brade, činio bih onako izduljena lica, nosa i stroga pogleda, radi očala, dojam jezuite.
Ali ja sam bio svega sit. Odlazio sam na nauke i poželio potpuni mir. Nije bilo podnipošto u mome interesu izazivati nepoznate ličnosti: netko mi se naruga, ja reagiram i izvučem još batina.
Zato i samo zato obrijah bradu. Čudno me osjećanje obuze. Primih se podbratka, i pričinio mi se neobično nježnim, malenim i djetinjim. Pogledam se u zrcalo, kliknem, zbunim se, isplatim brijača i poletim svojoj kući. Svi kliktahu. Majka me poljubi – kao izgubljena sina; tetki oživješe oči i besvijesno me zagrli, a mala rođaka pljesne rukama, porumeni i pobježe vičući pomamno. Osjetim odmah da sam olakšao; uspravih se; zaredah skokom po ulicama, pogledah na prolaznike, i videći posmijeh na ženskim usnama, postadoh nekud obijestan, veseo, dijete. Ja sam se bio i poljupcu majčinom prepustio, kao čedo, zagrljaju tetkinom, kao dječak, pogledima djevojaka, kao mladić. Sada ti pogledi nijesu nikako mogli biti rug: ja sam to osjećao i znao. Tako prođoh dan lunjajući ulicama i kavanama. Dapače, osjetih najedamput volju i želju poljubaca, kao da me je onaj majčin i tetkin cjelov, pa onaj zaplamsali skok male rođake prenio u dječaštvo, kad se sve vragolije praštaju i osuđuju istom blagošću, prijetećim prstom i dobrodušnošću. Sada sam izgledao mlađi no sam bio; neki mi rekoše: – "Kao gimnazijalac!" Pogledah jednu moju fotografiju iz pučke škole i isti je prokšeni, maliciozni izraz dubao i sada rubove mojih usana. Sjetih se moje prve ljubavi u pučkom vrtu – jedne tanašne i vitke curice, sa zafrknutim nosićem i s jednom usnom zavinutom preko druge. Ja sam je bio čak i poljubio, i ona je tada zaplakala i od stida zabola lice u suknjicu koja joj je sezala tek do koljena. I mala je rođaka pobjegla danas, i iste sam onake oči vidio na njoj, što izgarahu na prebujalim obrazima. Ja sam stao sada zapažati sve ove boje i crte mladosti neobičnim tekom. Ja sam izašao sasma smušen i nesabran iz zagrljaja tetkinog i majčinog. Isto čuvstvo izgubljenosti i raskošne rezignacije bio sam osjetio nazad šest godina, kad me je obujmila, poljubila i poškakljala žena jednog javnog lokala sa skroz privatnim ciljevima. I s istim onim udovoljenim i lakim korakom izađoh iz brijačnice i rođene kuće, kao da sam gubitkom nevinosti stekao ono isto, što danas gubitkom – brade.
Ove sam se večeri prošetao šetalištem kao i ostali, i stadoh pogledavati u djevojke, najprije iz znatiželje (da vidim, kako se doimam), a onda iz prave strasti i raskoši; jer sad su oni posmijesi i pogledi govorili: "I iz daljega i iz bližega jedan si, dragi, mili, jedini! Ljubi sada – tvoj cjelov ne bode! Približi sada tvoje male brčiće našim tankim nozdrvama; brada nas sjeća staraca, naših očeva, i učitelja koji nam brane koketiranje, našu prvu i zadnju ljubav, našu jedinu i vječnu cigaretu".
Ja sam osjećao zimu na podbratku; osjećao sam da mi nešto fali, i kao da sam obrijavši bradu počinio jednu pravu mladenačku pustolovinu, postadoh nasmiješljiv u istim očima: više se nisam ni mogao ni znao smijati cinički. Sav je moj cinizam ideja i ličnoga izraza bio u mojoj bradi.
Može se reći da je to apsurd; ali, ako je to apsurd, onda je to psihologija. Učenjak traži logiku i izmišlja teoriju; literata iznosi činjenicu; ako mu je stalo do toga da se uzmu kao istine, onda troši vrijeme, tintu, papir i zdrav razum u to da ih poveže, učini logičnim, shvatljivim i interesantnim i uloži sve u to da dadne rog za svijeću. Učenjak dade teoriju – apstraktnu neistinu; literata pripovijest – konkretnu laž.
Ja sam tako eto obrijao bradu i otputovah na nauke još drugi dan, snabdjeven čokoladom, pekmezom i s nekoliko adresa raznih gospođica, a čvrstim uvjerenjem da ću učiti na miru u sobi i na ulici. "Više ne izazivam; ali razdražujem. Svejedno. Samo kad ja nisam razdražen" – mislio sam, sjedajući u vagon, pošto rekoh svojoj rođaki da ću joj pisati pismo rastopljenom čokoladom i slijepiti pekmezom, i da je nikada zaboraviti neću.
Otputovah uveče. Putovao sam cijelu noć. U vagonu je bila i jedna djevojka. Bili su i drugi; ali ja sam zabilježio u svojoj pameti, gotovo podcrtavši, tu djevojku. Razgovaralo se ispočetka, onda su nekoji usnuli sve onako sjedećke; drugi su zadrijemali sve onako spavajući, a ja sam šutio, gledao u djevojku i zaklapao oči! Onda su svi usnuli. U vagonu nagrnuše novi putnici; djevojka se morala stisnuti i ja sam se morao stisnuti: tako dođosmo jedno u blizinu drugoga i nastavismo spavati. Ali ja sam samo napola sklopio oči.
Slabo je svjetlo lunjalo po našim licima, mamurno od onog štropota i šuma. Kadšto bi nam se glave sudarile, ali samo načas. Stegna nam se postojano dirahu. Spojna njihova crta urezivaše mi u mesu žeravke. Ja sam svaki čas trzao nogom, i onda bi nam se koljena sudarila, i ja bih se tad sasma stisnuo uz nju, jer, no – nijesam mogao podnijeti; nijesam mogao ni govoriti. A nosio sam kratak kaput. A ona je bila toli blizu... Jedamput sam joj vidio oči, podočnjake i obraz sav užgan, pocrnio od besanice, umora i teturanja vagona. A ja nijesam mislio ni na što; ova dva dana "bez brade" ostajahu daleko i blizu: kao san, što se doziva i osjeća, ali zaboravlja. A vani je noć padala na zemlju, udarala u nebesa i stiskala se u začađena, sleđena stakla. Letjeli smo kroz poljane, podno gora, kraj sela, gradova, potoka i šuma. A tamo ostajaše uvijek na istome mjestu i sve dalje i dalje kuća, rođeno selo, majka i znanci. I ova je djevojka polazila u svijet, u službu. A noć je dublje, dalje, bliže i gušće tekla poput bujice i samo je bjelina misli, osjećaj zime i skoroga snijega, crvenih nosića, brzih koraka, tapkajućih tabana, raspucalih usana, vune, rukavica, mantela i punča obuzima mene cijeloga. Nekaka pijana, sanljiva sjeta bješe začas ohladila moju strast i dodir mlade puti. Ulazeći u nepoznate krajeve, ostavljajući poznata lica, zamišljajući život velegrada s noćima provedenim na galeriji teatra ili kod kavanskog prozora ili u maskeratama besvijesno se ganem, i poželjeh jedno žensko biće da imam o svome boku na trotoaru i galeriji, omotano u vuneni rubac, o koji se zapletoše pahulje snijega; koje dršće, a oči mu suze, kao da mu je cigara poškakljala njuh i okus.
Danilo se. Zora je probijala na prostranom vazduhu, ali sva umotana u guste magle. Ja i ona ostasmo sami. Vlak je tu imao zastati pol sata. I mi smo zastali četvrt sata prozebli, zapackani, slomljeni. Ali dah novoga dana, i rekao bih, prstići svježega jutra, kao da nam stadoše trti krmeljive oči. Stisnusmo se u ugao vagona. Stisnusmo se još. Čvrsto. I ne puštasmo se još. Što si rekosmo? Glave nam se dirahu, usne upijahu u zgužvanu put i golicanje mesa, vazduha i zime: stadoše nas srsiti, trzati i nervozno čeprkati nam po mozgu. I samo blijedo svjetlo sukljaše kao dah jednoga kadavera, što može biti i duša... vječni život i vječna smrt.
Ja sam trnuo. Jedna mi misao prohuji mozgom. Poživjeti! Momaštvo! Pustolovina! U svakoj od ovih riječi bijahu i druge dvije. Kratko me dirne spomen na prošle dvije godine nauke, ozbiljnost i smiješnost – pa nenadana želja topline, osjećaja i izljeva – i spominjanja, i po drugi mi put nešto britko, ledeno i toplo prohuji mozgom, mišicama i koljenima... Ja nemam uspomena od ovo dvije godine! Ja nemam uspomena! A sve, sve živi da može spominjati – prošlost i mlade dane pred onima koji polaze živjeti, da onda jedamput i oni stanu i otpočinu kao živeći od kamata svoje životne glavnice – uspomena.
I ja sam blijed, uplašen, drhtureći primio onu djevojku i kad sam vidio isto tako blijedo, uplašeno, strastveno meso, laloke mi se zapjeniše i nenadani nas je čas zbunio: zakrvarismo se, začudismo, smutismo... Fićuk je željeznice najavio odlazak i svršetak, i mi se rastadosmo. Fuć! Onda sam uzeo prtljagu i otišao u drugi odio vagona, za nepušače. Tu sam zapušio i uzeh sebi dokazivati da je moj čin plemenit i doličan; da mi ona ne može ni u čemu zamjeriti; da je žena koja po noći putuje sama, stvar koja se stavlja izvan zakona, i da su ljubavi samo onda zakonite, tj. ulaze u moral i savjest, ako imadu posljedicu – dijete. A dijete je ono jedino, što od stvari čini biće, od vanzakonske žene zakonitu. Ali djevojka je već virkala na ona vrata i najposlije ušla u odio za nepušače i zamolila jednu cigaretu... Ja sam kasnije konstatovao da me je ta uspomena koštala nešto manje od medaljona, škapulara i sličica, što hodočasnici kupuju na licu mjesta. Na rastanku joj dapače stisnutih ruku i rekosmo si: Do viđenja!
A tamo vani, u velegradu, ujutro, u magli, kod bijele kave uz novine, svjetlo elektrike i isto tako blijede poglede jedne kasirice – oduševljen prvim uspjehom stadoh laskati onim električnim očima, puti i opravi. I drugi dan, našavši stan, zaljubih se odmah u sve četiri kćeri moje gazdarice, i vraćajući se s njima iz kazališta platih im sladoled, i nakon četiri dana nijesam već imao ni prebite pare. Tek što sam osjećao, kako sam povučen u drugi svijet nerada i dangube i kako mu se oteti ne mogu, jer su pogledi i posmijesi kasirice i četiriju kćeri jedne gazdarice bile stupica u koju se je ulovila jedna velika zvijer.
Brzojavih po novac i, lišen svega, bez oslona i pripomoći, nepoznat u nepoznatom gradu, bacih se jedne noći gladan u krevet. Nijesam se izuo; ni razodjenuo se nijesam. Ležao sam u vrućici. Iščekivao sam novac i novi život, tj. onaj stari, onaj prijašnji; onaj rad i ono zadovoljstvo. Ono zadovoljstvo koje je bilo u meni, kad bih se odijelio od svih i kad nisam htio vidjeti nikoga... A sada! Osjećaja ne mogu umiriti na osami, kako ih prije nijesam mogao u društvu. Sad za umirenje trebam i tražim upravo nužno društvo, poglede, lica, posmijehe – sve ono, radi čega ostadoh bez objeda i prebite pare. Ta sada bi mi ti pogledi i posmijesi bili možda zahvalni; postali bi još veći, dublji, jači, strastveniji, i ja bih morao i dalje živjeti, kupovati, sticati i plaćati – uspomene. Ova me osama sada muči, ismjehiva i izvrgava ruglu kao i ono prije ljudi, dječurlija i djevojke. Ova osama donosi samoubojstvo, grižnju savjesti, radi potraćenog novca sirote majke i potraćenog vremena moje ozbiljne mladosti... A ono društvo sve umiruje, jer draži dalje... Ma tu valja imati milijune!
Ljubav i avantira, to je igranje na lutriju, plaćanje zavjeta, misa i medaljona koji su vrijedni samo toliko, koliko već može da vrijedi čudotvorna moć, vjera u raj i obmana bitka...
Oh, ja sam iščekivao novac, i činjaše mi se da bih s novcem mogao tako strpljivo i pokorno čekati, dok mi naraste brada.
Onda bih se možda zamislio u to: gdje je moj ja – u ozbiljnosti ili obijesti, cinizmu ili temperamentnosti, posmijehu ili preziru, ljubavi ili hladnoći?
Bih li tad mogao priznati da je moj ja u obrijanoj ili obraštenoj bradi i da svi individualizmi sjede na dvjema stolicama i zato su vrlo riskantni i vratolomni. Oni vazda stoje na nečemu, što je izvan njih; i ako se ovo nešto pomakne, onda oni i opet padnu na nešto, što je izvan njih... A svijet i patos ne osjećaju boli nečijeg pada... Jao si ga od pada samo bijednim kukovima, trtici i stegnima... bijednim individuima koji moraju osjetiti bol na onome mjestu, za koje se od stida i pristojnosti ne smiju ni počešati i koje ne mogu vidjeti onako, kako to vide drugi...
Jug – Zvono, 1912.
| Povratak na vrh stranice. |