Boris Godunov (drama)

Boris Godunov
autor: Aleksandar Sergejevič Puškin, prijevod: Iso Velikanović

1825.

Uspomeni Nikolaja Mihajloviča Karamzina, dragocjenoj za Ruse, posvećuje s dubokim poštovanjem i zahvalnošću ovo djelo nadahnuto njegovim genijem

Aleksandr Puškin

Kremljevske odaje

(1598. godine, 20. veljače)

Knezovi ŠUJSKI i VOROTINSKI

VOROTINSKI
Odrediše nam da pazimo na grad,
Al ko da nema za kim da motrimo:
Opustjela je Moskva, sav je narod
Za patrijarhom pošo k manastiru.
Što misliš, čim će svršiti se smutnja?

ŠUJSKI
Čime će svršiti? Lako je pogodit:
Još malo će kukati i plakat,
I Boris će se mrgodit još malo,
Ko pijanac ispred čaše vina,
I najposlije po milosti svojoj
Privoljet smjerno, da se krunom vjenča,
A onda – onda stat će nama vladat
Ko i prije.

VOROTINSKI
No već je mjesec dana,
Što zapro se u manastir sa sestrom
I svjetovnog se svega otresao.
Patrijarh niti vijećnici boljari
Ne mogoše ga dosad privoljeti,
Nit mari on za suzne nagovore.
Za molbu, ni za vapaj cijele Moskve,
Nit mari za glas Velikoga Sabora.
Zaludu su mu zaklinjali sestru,
Da Borisa blagoslovi na carstvo,
Jer carica – monahinja je tužna
Ko i on tvrda, ne da se umolit:
Ko da je Boris tako je nadan'o.
No što je, ako uistinu njemu
Već dodijaše vladalačke brige
I sad na pusti prijesto ne popne se?
Što veliš?

ŠUJSKI
Velim: onda se je lila
Zalud krv mladića carevića;
Ako je tako, on bi živjet mogo.

VOROTINSKI
Zločinstvo strašno! Zar odista Boris
Pogubio je carevića?

ŠUJSKI
Da tko?
Tko zalud mito je Čepčugova?
Tko salo tamo oba Bitjagovska.
S Kačalovim? U Ugljič poslaše me,
Na samom mjestu sve da istražim:
Na tragove sam naišao svježe;
Sav grad svjedokom bio je zločinstvu;
Svi građani iskazuju ko jedan;

Na povratku sam mogo jednom rječju
Otajnoga otkriti zločinca.

VOROTINSKI
Pa što ga nisi tada uništio?

ŠUJSKI
On zbunio me, priznajem, mirnoćom
I bestidnošću neočekivanom;
Ko pravednik je u oči mi gledo
I pitao me potanko o svemu –
I pred njim sam ponovio tu bajku,
Što sâm mi ju je utuvio on.

VOROTINSKI
Ne valja kneže.

ŠUJSKI
Što sam drugo mogo?
Da javim sve Feodoru? No car je
Sve gledo samo okom Godunova:
Sve da sam njega uvjerio o svem,
Razuvjerio odmah bi ga Boris,
I još bi me zatočili kudagod
I u zô čas ko mojega bi strica
U tamnici zadavili me gluhoj.
Ne hvališem se – ustreba li kada,
Ne bojim ti se nikakove smrti;
Ja nisam strašljiv, ali niti luda,
I u smrt srtat ne ću zabadava.

VOROTINSKI
Zločinstvo strašno! Uistinu mora
Da kajanje ubojici ne dâ mira:
Krv nevinog mladića toga mora
Da ne dâ njemu na prijesto stupiti.

ŠUJSKI
Zakročit će; ta nije Boris plah!
I kakva čast i Rusiji i nama!
Još jučer rob i Tatar, zet Maljútin,
Zet krvnikov i sâm u duši krvnik
Monomahovom krunom da se kruni...

VOROTINSKI
Jest, rod mu nije znatan; mi smo bolji.

ŠUJSKI
Da, čini mi se!

VOROTINSKI
Šujski, Vorotinski
Starinskôga su kneževskoga roda.

ŠUJSKI
Starinskôga i Rjurikove krvi.

VOROTINSKI
Ta slušaj, kneže, mi bi trebali
Naslijediti Feodora.

ŠUJSKI
Jest, prije
No Godunov.

VOROTINSKI
Van svake sumnje.

ŠUJSKI
Što ćeš!
Ne prestane l' prenavljati se Boris,
Započet ćemo vješto bunit svijet;
Nek Godunova okani se narod,
Knezova svojih dosta ima, od njih
Nek cara izabere – kog mu drago.

VOROTINSKI
Podosta nas je koljena Varjagâ,
No teško se je s njim u koštac hvatat:
Već odviko se narod, da u nama
Potomke gleda junačkih vladara.
Pogubili smo davno kneževine
I već smo davno carski područnici,
A on je znao i laskom i stravom
I slavom obrlatit sav narod.

ŠUJSKI
(gleda kroz prozor)

Sve, jer je smjel, a mi... No neka! Vidiš,
Raštrkao se svijet, pa se vraća.
Ded brže, čujmo, je li odlučeno.

Crveni trg

NAROD

JEDAN
Umoliti se ne da! Prognao je
Boljare, patrijarha i svećenstvo.
Zaludu pred njim popadaše nice,
Jer prijesto njega svojim sjajem plaši.

DRUGI
O Bože mili, tko će nama vladati?
Oj, tugo!

TREĆI
Evo prvog pisara,
Izlazi, odluku pročitat.

NAROD
Mi, ljudi, evo pisar iz vijeća;
Pst – slušajte!

ŠĆELKALOV
(s Crvenog trijema)

Riješili se složno
Još zadnji put moć molbe iskušati
Nad sjetnom dušom našega vladara.
Patrijarh sveti sutra će u Kremlju
Još jednom službu svečanu pojati
I s horugvama svetima će poći,
Sa vladimirskom ikonom i donskom,
A s njime kreće sinklit i boljari,
Sve zborom plemstvo i izbrani ljudi
I sav moskovski pravoslavni narod.
Svi idemo caricu moliti,
Neka nad jadnom ražali se Moskvom
I Borisa blagoslovi na carstvo.
A sada zbogom, kući se raziđ'te,
I molite se, da uzađe molba
Pravoslavnoga naroda k nebes'ma.

Narod se razilazi

Djevičje polje

Novodjevičji manastir

NAROD

JEDAN
U ćeliju je sada caričinu
Patrijarh ušo, Boris i u hrpi
Boljari.

DRUGI
Što se čuje?

TREĆI
Sve se još
Protivljuje, no nadaju se ipak.

ŽENA S DJETETOM
Ju, nemoj plakat, mazo, jer će
Odnijeti te bauk! Nemoj plakat, mazo!

JEDAN
Zar ne bi mogli za ogradu prijeći?

DRUGI
No kako! Čak i na polju je gužva,
A kud tek tamo. Što ćeš! Tu se slegla
Sva Moskva. Gledaj: ogradu i krov,
Sve katove na sabornom zvoniku,
Čak križeve i kupole crkvene
Prekrilio je narod.

PRVI
Zbilja, divno!

JEDAN
Što viču tamo?

DRUGI
Slušaj... što to viču?
Zacikto narod: padaju ko vali,
Sve red za redom... evo sad je, brate,
I do nas došlo: deder da kleknemo!

NAROD
(Kleči. Plač i jauk.)

Ah, smiluj nam se, oče! Budi ocem
I carem našim!

JEDAN
(tiho)

Zašto mi plačemo?

DRUGI
A što ja znam! Boljari znaju zašto.
To nije zbog nas.

ŽENA S DJETETOM
Što je, sad kad treba,
Sad ne plačeš! Al znat ćeš! Evo bauk!
Ded plači, mazo!
(Baca ga o zemlju. Dijete pišti.)

Evo na!

JEDAN
Svi plaču –
Plačimo i mi.

DRUGI
Ja se silim, brate,
Ne mogu.

PRVI
Ni ja. Da je otkud luka,
Da protrem oči.

DRUGI
Namazat ću slinom.
Što tamo rade?

PRVI
Nek ih đavo zna!

NAROD
Privolio je, primio je krunu!...
Naš car je Boris! Živio nam Boris!

Kremljevske odaje

BORIS, PATRIJARH, BOLJARI

BORIS
Patrijarše, moj oče, vi boljari!
Razgalio sam svoju dušu vama
I vidjeli ste, da veliku vlast
Sa strahom primam i sa smjernošću.
Ah, tegotna je moja dužnost meni!
Ja nasljednik sam moćnih Ivana,
I nasljednik sam cara – anđela.
O pravedniče, državni moj oče!
S nebesa gle'ni suze vjernih slugu
I pošalji onom, koga ljubio si
I kog si ovdje tako uzveličo,
Za carevanje sveti blagoslov:
Da vladam svome narodu u slavi,
Da budem blag i pravedan ko ti.
U vašu pomoć uzdam se, boljari:
Poslužite mi, kao što ste njemu,
Dok još me nije narod odabrao
I s vama dok sam razdjeljivo trud.

BOLJARI
Iznevjerit ne ćemo se kletvi!

BORIS
A sada ajdmo se poklonit
Pred grobovima ruskih gospodara,
A onda nek se na pir svi sazovu,
Od velmože do slijepca prosjaka;
Svi neka dođu, svi su mili gosti.
(Odlazi; za njim i boljari.)

VOROTINSKI
(zaustavlja Šujskoga)

Pogodio si.

ŠUJSKI
Što?

VOROTINSKI
Ta ovdje, znaš li,
Onomad.

ŠUJSKI
Ne znam, ne sjećam se ničeg.

VOROTINSKI
Kad svijet je kreto na Djevičje polje,
Govorio si...

ŠUJSKI
Pusti sada to.
Kadikada je bolje zaboravljat.
A onda, znadeš, ja sam namjerice
Kleveto tobož – pa te iskušavo,
Da bolje saznam, što u duši misliš.
No evo – narod kliče caru, te bi
Primijetiti mogli, da me tamo nema –
Ja idem za njim.

VOROTINSKI
Lukav caredvorac!

Noć

Ćelija u Čudovu manastiru

(1603. godine)

Otac PIMEN, GRIGORIJ (spava)

PIMEN
(piše uz žižak)

Još samo jedna povijest posljednja –
I ljetopis dovršio sam svoj;
Odužih dug, što grešnomu je meni
Zavješto Gospod. Nije Bog me zalud
Svjedokom drugih postavio ljeta,
I knjižnoj me naučio vještini:
Jedanput neki marljivi će monah
Moj bezimeni usrdni trud naći,
Zapalit će ko i ja žižak svoj,
S papira će prah vjekova stresti
I prepisivat istinite priče,
Nek unuci pravoslavni saznadu
Sudbinu staru domovine svoje,
Nek velikih se sjećaju careva
Za dobro njino, za slavu i za trud –
A za grijehe, za zla djela njina
Nek ponizno se spasitelju mole...
Oživio sam snova u starosti;
Pred očima mi prošlost prolazi...
Odavno li je protjecala burna,
Talasajuć se kao usto more.
A sad je tiha, sad je spokojna:
Po koje lice um mi je sačuvo,
Po koja riječ tek dolazi do mene,
A sve drugo po netragu prošlo!
No sviće dan i dogara mi žižak –
Još samo jedna povijest, posljednja. (Piše.)

GRIGORIJ
(budi se)

Sve isti san! Zar zbilja? Treći put!
San prokleti!... A tamo kraj svog žiška
Sve starac sjedi i piše; svu noć
Zaklapo nije starac očiju.
Veoma volim spokojni mu lik,
Kad dušom sav se zaroni u prošlost
I ljetopis svoj piše: čestoput
Pogodit htjedoh, o čemu on to piše:
O mračnome li tatarskom gospodstvu,
O okrutnoj li Ivanovoj vlasti,
O burnome li novgorodskom vijeću,
O slavi naše domovine? Zaman:
No u oku mu ni na čelu umnom
Pročitati skrivene misli ne ćeš.
Sveđ isti lik mu, smiren, veličanstven...
Ko stari pisar, privikao sudu,
Na nevine i krivce mirno gleda,
Ravnodušno i dobro i zlo sluša,
Ne poznaje ni sućuti ni gnjeva.

PIMEN
Probudi li se?

GRIGORIJ
Blagoslovi mene,
Moj časni oče.

PIMEN
Blagoslovio te
Gospod i danas i u sve vijeke.

GRIGORIJ
Ti pišeš sve i san ne premaže te,
A moj je pokoj grešno maštanje
Uzbunilo i đavo me smućivo:
Ja sanjo sam, da stubama se strmim
Na kulu penjem; sa visine vidim
Svu našu Moskvu kao mravinjak;
Na trgu dolje vrvi silan narod
I smijuć se pokazuje na mene;
I stid me bi i spopada me strah –
I padajuć naglavce, prenuh se...
I triput mi se prisnilo to isto.
Zar nije čudno?

PIMEN
Kipi mlada krv;
Umiri se u molitvi i postu,
I sni će tvoji lakim prikazama
Obilovat. Sve do danas – kada
Preko volje me drijemež premogne
I molitve ne ovršim ja pred noć –
Moj stari san je buran i grehovit:
Prikazuje se meni bučni pir,
Il tabor ili junački megdâni,
Veselje pusto mojih mladih dana!

GRIGORIJ
Proživio si sretno svoju mladost!
Vojévao pod kulama Kazana,
Odbijao pod Šujskim bojnu Litvu
I gledo dvor i raskoš Ivanovu.
O blago tebi! A ja od maloće
Po ćelijama lunjam, jadni monah!
Šta da se i ja ne bavim u boju
I za carskijem stolom se ne častim?
Ko i ti ja bih dospio pod starost
Sa sujetom i svijetom se raskrstit,
Proiznijeti zavjet monaški
I u obitelj tihu se zatvorit.

PIMEN
Ne tuguj, da si rano grešni svijet
Napustio i da je malo kušnja
Bog višnji poslo tebi. Iz daleka
Omamljuje nas, vjeruj, slava, raskoš
I prepredena ljubav ženskinja.
Ja dugo živim, mnogo sam uživo,
No istom otad blaženstvo sam spozno,
Kad gospod je u manastir me poslo.
Ti, sinko, silnih careva se sjeti:
Tko nad njima je? Samo Bog. Tko smije
Suprot njih? Nitko. Pa je ipak često
Vijenac zlatni njima doteščavo
I mijenjali su krunu sa klobukom.
U trapljenju je kao kakav monah
Car Ivan duši pokoj tražio.
Dvor njegov, prepun gordih ljubimaca,
Poprimao je izgled manastira,
I zlikovci navlačili su kostrijet
I postajali smjernim monasima,
A bogomoljcem igumanom car.
U ovoj istoj ćeliji ga vidjeh
(življaše u njoj tada Kiril patnik,
Muž pravedni; i mene već je tada
Udostojao gospod, da sam spozno
Taštinu svjetsku), tu ja vidjeh cara,
Svega izmorena kaznama i gnjevom:
Tih, zamišljen je med nas sjeo Grozni,
Nepomično smo stajali mi pred njim,
I tiho se je razgovarao s nama.
Govorio je igumanu s braćom:
"Vi, oci moji, daće željni svanut
I doći ću vam žudeći spasenja;
Nikodime i Sergije, Kirile,
Vi svi moj zavjet primite duhovni:
Ja izgubljeni prestupnik ću doći
I časnu shimu ovdje ću primiti,
Pred tvoje noge, sveti oče, pavši."
Gospodar car govorio je tako,
I slatko mu je tekla riječ iz usta,
I plako je. I molismo se plačuć,
Da gospod s neba mir i ljubav njemu
Na stradalačku burnu dušu pošlje.
A njegov sin Feodor? Ginuo je
Na prijestolju za spokojnim životom
Mučaljivca. On dvorove je carske
U ćeliju bogomoljsku prevrno:
Tu teške brige državne nijesu
Smućivale mu svete duše. Zato
Zavolio je gospod smjernog cara
I Rusija je za njeg mirnu slavu
Uživala – a kad je umirao,
Dogodilo se nečuveno čudo:
Uz postelju mu, samo caru vidljiv,
Pristupio je čovjek sav u sjaju
I stade s njim govoriti Feodor
I velikim ga zvati patrijarhom...
Oko njega su svi u stravi bili,
Razumjeli su prikazu nebesku,
Jer tada sveti vladika se nije
U odajama carskim nalazio.
A kad je umro, svud po odajama
Raširio se sveti miomiris
I lice mu se zasjalo ko sunce.
Onakvog cara nigda više nema...
O tugo strašna, nigda neviđena!
Razgnjevili smo Boga, zgriješili smo.
Za svog vladara mi smo izabrali
Caroubicu.

GRIGORIJ
Davno, časni oče,
Ja htjedoh te o smrti carevića
Dimitrija zapitat, jer kažu:
To onda bješe u Ugljiču.

PIMEN
Znam!
Navratio me Bog, da vidim zločin
I krvav grijeh. U daleki me Ugljič
Na okajanje neko poslaše.
Ja noću stigoh. Ujutro odjednom
Pred objednju i bubnjaju i zvone;
Krik, šum! Svi jure u caričin dvor.
Ja za njima, a tamo sav već grad:
I gledam: leži carević ubijen;
Ko luda nad njim mati carica,
Očajava i rida hraniteljka,
A narod tamo sav podivljao,
Prokletu onu vuče dadilju...
Odjednom među njih bijesan, blijed od zlobe
Pojavio se Juda – Bitjagovski.
"Ubojice – evo!" razdao se vapaj,
I za čas ga je nestalo. A narod
Za ubojicam' u potjeru skoči;
Sva tri zločinca skrita pohvataju,
Dovedu ih pred topli trup mladićev,
I čudo – trup mu zadršće odjednom;
"Okajavajte!" narod sav zavapi
I od straha se pokaju zločinci,
Te Borisa na samrti odadu.

GRIGORIJ
Koliko bješe careviću ljeta?

PIMEN
No – kojih sedam; sad bi njemu bilo –
(Tom ima deset ljeta... nije, više:
Već dvanaest ima) – tvoj bi vršnjak bio
I carevo bi; al Bog htjede ino.
Tom tužnom zgodom svoj ću ljetopis
Završit, jer se otad malo brinuh
Za svjetske stvari. Brate Grigorije,
Prosvijetlio si pismom razum svoj:
Ja tebi trud svoj predajem. Kad budeš
Od svog duhovnog slobodan pregnuća,
Opisuj i ti, ne snujući himbe,
Sve, čem budeš svjedok za života:
I mir i rat i vladanje careva,
Čudesa sveta božjih ugodnika,
I proročanstva, znakove nebeske –
A meni već je vrijeme i odahnut
I utrnuti žižak... Na jutrenju
Zazvonilo je... Blagoslovi, Bože,
Svog službenika... Daj mi štaku, sinko.

(Odlazi)

GRIGORIJ
Sve, Borise, pred tvojim licem dršće,
Ni napomenut ne smije ti nitko
O sudbi onog nesretnog mladića;
A dotle monah u ćeliji mračnoj
Tu piše strašnu osvadu na tebe:
Očuvati se ne ćeš svjetskog suda,
Košto ni Božjem sudu izmać ne ćeš.

Patrijaršijske odaje

PATRIJARH, IGUMAN Čudova manastira

PATRIJARH
I on je pobjegao, oče igumane?

IGUMAN
Pobjegao, sveti vladiko, eno još prekjučer.

PATRIJARH
Nesretnik, prokleti! A kakvog je roda?

IGUMAN
Od roda je Otrepjeva, galjički boljarski sin; za mladosti
se je postrigao ne zna se gdje, živio je u Suzdalju, u
Jeftimjevskom manastiru; odanle je otišao, skitao se od
manastira do manastira i najposlije došao k mojoj
čudovskoj bratiji, a ja, kako sam vidio, da je još mlad
i nerazuman, dao sam ga pod pasku ocu Pimenu, starcu
krotku i smirenu; i bio je on veoma pismen, čitao je
naše ljetopise, sastavljao hvalospjeve svecima; no eto
mu pismenost nije bila od gospoda Boga...

PATRIJARH
Oh, ti pismenjaci! Što je samo zamislio! "B i t ć u
c a r e m n a M o s k v i!" Ah, slugo đavolska! Nego
ne treba to caru ni javljati; zašto da bunimo oca –
gospodara? Dosta je, da pisar Smirnov ili pisar Jefimjev
objavi njegov bijeg. Takva jeres! "B i t ć u c a r e m
n a M o s k v i!"... Uhvatiti ga treba, uhvatiti,
ugodnika đavolskoga, i zatočiti u Solovjecki manastir
na vječno okajanje. Ta to je jeres, oče igumane.

IGUMAN
Jeres, sveti vladiko, para jeres.

Carske odaje

DVA PEHARNIKA

PRVI
Gdje car je sada?

DRUGI
U odaji svojoj
Zatvorio se s nekakvom gatarom.

PRVI
To sad je njemu ponajmilije:
Vračari, pogađači i gatari.
Sve vrača kano o udaji mlada.
Da samo znadem, o čem on to gata.

DRUGI
Da zapitamo? Evo ga, gdje ide.

PRVI
Kako se mršti!
(Odlaze)

CAR
(ulazi)

Postigo sam carstvo;
Već šesto ljeto carujem u miru,
Al nema sreće mojoj duši. Tako
Zaljubljuje se mladost i sve strepi
Za ljubavlju – no čim zadovoljiš
Svog srca glad časovitim užitkom,
Ohladio si, pa se presitio!...
Uzalud meni proriču gatari
Dug život, dugo, mirno carevanje –
Ni život ni vlast ne vesele mene;
Ja slutim zlo i pokoru nebesku,
Za mene nema sreće. Mislio sam,
Da narod smirim slavom, zadovoljstvom,
Darežljivošću da si ljubav steknem –
No punih sam okanio se snova:
Fukara mrzi svaku živu vlast –
Mrtvace samo umije da ljubi.
Ludovi smo, kad narodno veselje
Il divlji vapaj naše srce buni.
Bog na zemlju je našu poslo glad,
Zavapio je narod, košen smrću;
Otvorio sam žitnice, i zlato
Razasipo sam, posla sam im davo,
A oni su me bijesno proklinjali!
U požaru izgorješe im kuće;
Sagradio sam domove im nove,
A oni su me krivili za požar.
Fukarin sud! Sad išti njinu ljubav!
U porodici utješit se htjedoh,
Kćer svoju htjedoh usrećiti brakom –
Ko bura smrt joj odnese ženika...
I opet zlobna glasina me krivi,
Da kćerino sam skrivio udovstvo,
Mene, baš mene, nesretnoga oca!...
Tko umre – ja sam tajni mu ubojica!
Feodoru ja ubrzo sam smrt
I caricu sam sestru otrovao,
Tu monahinju smjernu... ja, sve ja!
Ah, osjećam, da ne može nas ništa
U našem svjetskom jadu upokojit,
Ništa, baš ništa... nego samo savjest!
Dok ona svijetli, svud je pobjednicom
Nad zlobom i nad tamnom klevetom,
No ako ima samo jednu ljagu,
Ma jednu samo kojim slučajem,
Zlo, naopako: teškom će ti morom
Izgorjet duša, srce se otrovat,
Ko mlatom da u ušima ti lupa,
I sve te mrzi, glava ti se vrti,
A pred okom ti krvavi, dječaci...
I bježao bih, ali kud... strahota!
Da, jadan taj, kom savjest nije čista.

Krčma na litavskoj granici

MISAJIL i VARLAAM, skitalice-kaluđeri;
GRIGORIJ OTREPJEV u svjetovnoj odjeći;
KRČMARICA

KRČMARICA
Čim da vas poslužim, časni starci?

VARLAAM
Onim, što je Bog dao, gazdarice. Ima li vina?

KRČMARICA
Kako ne bi bilo, ljudi božji! Odmah ću iznijeti. (Odlazi)

MISAJIL
Što si se ti snuždio, druže? Evo ti litavske granice, do
koje si tako želio da dospiješ.

GRIGORIJ
Dok ne budem u Litvi, ne ću imati mira.

VARLAAM
Što ti je Litva tako omilila? Eto, mi, otac Misajil i ja
grešnik, otkada smo pobjegli iz manastira ni o čem ti ne
mislimo: ili Litva ili Rusija, jedan je to vrag, samo da je
vina... no, evo i vina!...

MISAJIL
Pravo kažeš, oče Varlaame.

KRČMARICA
(ulazi)

Evo vam, božji ljudi. Na zdravlje vam bilo.

MISAJIL
Hvala ti, draga, Bog te blagoslovio.
(Monasi piju. Varlaam oteže pjesmu:
"Kako bješe u gradu Kazanu"...

VARLAAM
(Grigoriju)

Što ti to ne otežeš, ni ne potežeš.

GRIGORIJ
Ne ću.

MISAJIL
Volja te...

VARLAAM
A nama vino, oče Misajile! Ded ispijmo čašu za
domaćicu našu... Nego, oče Misajile, kada ja pijem, ne
želim gledat trijezne: ili kuj il ne mrči gaća; ako hoćeš
sa mnom, izvoli – ako ne ćeš, tornjaj se, makljaj: nema
kenjcu mjesta, gdje se atovi vežu.

GRIGORIJ
Toči, al' ne gubi oči, Varlaame!... Vidiš, da i ja gdjekad
umijem cifrasto govoriti.

VARLAAM
A što ćeš ti to od mene?

MISAJIL
Mani ga se, oče Varlaame.

VARLAAM
Ta kakav je on to posnik? Sâm nam se je prikrpio
putem, ne znaš ni tko ni otkuda – pa se još sada
prenemaže; careve kobile trumbetaš! (Pije i pjeva:
"Mlad se monah podstrigao")

GRIGORIJ
(krčmarici)

Kuda to vodi taj put?

KRČMARICA
U Litvu, prijane, u Lujove gore.

GRIGORIJ
A je li daleko do Lujovih gora?

KRČMARICA
Nije, do večeri bi mogao stići onamo, da nema na
granici carskih ustavâ, pa pristavâ na staži.

GRIGORIJ
Što to znači? Kako, ustave?

KRČMARICA
Netko je pobjegao iz Moskve, pa je određeno,
da se svakoga zadrži i promotri.

GRIGORIJ
(za se)

Na zdravlje, kume!

VARLAAM
Ej, druže! Što si se ti to uz gazdaricu prilijepio? Kao da
tebi i ne treba vina, već ženica fina: tako je to! Svatko
ima svoj običaj, a u mene i oca Misajila druge brige
nije, već da se do dna pije; kad ispiješ, čašu izvrati i u
dno je smlati.

MISAJIL
Dobro si rekao, oče Varlaame.

GRIGORIJ
(gazdarici)

A tko im treba? Tko je pobjegao iz Moskve?

KRČMARICA
Bog bi znao, tko je, lopov, razbojnik, što li je, samo tu
sada ni pošteni ljudi ne prolaze s mirom. A čemu sve to?
Badava im; ni vraga ne će uhvatiti: kao da nema u Litvu
i drugoga puta, nego taj drum! Evo samo svrni odavde
na lijevo, pa kroz borovu šumu stazicom do crkvice na
Čekanskom potoku, a onda blatom pravac na Hlopino, a
otuda na Zaharjevo, a tu će te već svaki deran dovesti do
Lujovih gora. Od tih pristava korist ti je samo ta, da
putnicima dodijavaju, a nas siromahe pljačkaju. (Čuje
se buka.) Što je to tamo? Ah, evo ih, zlotvora!
Pregledavaju.

GRIGORIJ
Gazdarice! Ima li tu u kući kamo se skloniti?

KRČMARICA
Nema, prijane, i sama bih se sakrila. Tako i jest, obilaze
i pregledavaju, pa im samo daj i vina i hljeba i bog bi
znao čega još – grom ih ubio, zlotvore, da Bog dâ, da
im...

PRISTAV
Dobar dan, gazdarice!

KRČMARICA
Da Bog dâ, dragi gosti, izvolite!

JEDAN PRISTAV
(drugom) Ha! Ta tu je pijanka, bit će čim da omastimo
brkove. (Monasima). Tko ste vi?

VARLAAM
Mi smo starci božji, smjerni monasi, hodamo po selima
i kupimo milostinju hrišćansku za manastir.

PRISTAV
(Grigoriju) A ti?

MISAJIL
Naš drug...

GRIGORIJ
Varošanin, pratio sam starce do granice, a sada ću
svojim putem.

MISAJIL
Zar si se predomislio...

GRIGORIJ
(tiho)

Šuti.

PRISTAV
Gazdarice, ded donesi još vina; a mi ćemo ovdje sa
starcima gucnuti i malo porazgovarati.

DRUGI PRISTAV
(tiho)
Momak, čini mi se, gola sirotinja; s njega ne ćemo ni
vrata saderati; za to starci...

PRVI
Šuti, odmah ćemo njih ispipati... Što je, časni oci, ide li
vam od ruke?

VARLAAM
Slabo, sinko moj slabo! Tvrdovati su stali sada hrišćani;
vole novac i svega sakrivaju. Slabo Bogu daju. Doći će
veliki grijeh na narode zemaljske. Sve se dalo na
trgovinu, na lihvarstvo; na misli im je svjetovno
bogatstvo, a nije spas duševni. Hodaš i hodaš, moliš i
moliš, pa gdjekada za tri dana ni tri groša ne izmoliš.
Grehota ti je to! Prođe nedjelja, dvije, pogledaš u kesu,
a tamo ti je tako malo, da te je stid i pokazati se u
manastiru; što ćeš? I onda od jada i sve ostalo propiješ;
prava kubura. – Oh, zlo je, to ti je konac svijeta...

KRČMARICA
(plače)

Pomiluj nas, gospode, i spasi. (Dok je Varlaam govorio,
upiljio je prvi pristav pogled u Misajila.)

PRVI PRISTAV
Aljoha, imaš li carski ukaz?

DRUGI
Imam.

PRVI
Deder ga ovamo.

MISAJIL
Što ti mene tako oštro gledaš?

PRVI PRISTAV
Evo zašto: iz Moskve je utekao neki prokleti jeretik,
Griška Otrepjev. Jesi li ti to čuo?

MISAJIL
Nisam.

PRISTAV
Nisi? Dobro. A car je odredio, da se taj bjegunac jeretik
uhvati i objesi. Znaš li to?

MISAJIL
Ne znam.

PRISTAV
(Varlaamu)

Umiješ li čitati?

VARLAAM
Za mladosti sam znao, ali sam zaboravio.

PRISTAV
(Misajilu)

A ti?

MISAJIL
Nije me prosvijetlio Gospod.

PRISTAV
Evo ti dakle carski ukaz.

MISAJIL
Što će mi?

PRISTAV
Meni se čini, taj bjegunac jeretik, varalica, lopov – to si ti.

MISAJIL
Ja? Za Boga miloga, što ti to govoriš?

PRISTAV
Čekaj! Drži vrata. Odmah ćemo mi biti načisto.

KRČMARICA
Ah, vi zlotvori mučitelji! Ni starca ne puštaju s mirom!

PRISTAV
Tko je tu pismen?

GRIGORIJ
(izlazi naprijed)

Ja sam pismen.

PRISTAV
Evo ti na... A od koga si to naučio?

GRIGORIJ
Od našeg crkvenjaka.

PRISTAV
(daje mu ukaz)

Čitaj dakle na glas.

GRIGORIJ
(čita)

"Nedostojni crnorizac Čudova manastira Grigorij iz
roda Otrepjeva, pao je u jeres i naučen đavlom drznuo
se buniti svetu bratiju svakakvim sablaznima i
bezakonjima. A istragom izjasnilo se, da je prokleti taj
Griška pobjegao na granicu litavsku"...

PRISTAV
(Misajilu)

Pa kako da to onda nisi ti?

GRIGORIJ
"I car je odredio, da se uhvati"...

PRISTAV
I objesi!

GRIGORIJ
Tu ne kaže, da se objesi.

PRISTAV
Što lažeš? Ne piše se svaka riječ na papir. Čitaj: da se
uhvati i objesi.

GRIGORIJ
"I objesi. A tomu varalici Griški ima... (gleda Varlaama)
preko pedeset godina, stasa je srednjeg, glava mu je
ćelava, brada sijeda, trbuh debeo."
(Svi gledaju Varlaama.)

PRVI PRISTAV
Djeco! Tu je Griška! Držite, vežite ga! Tomu se kolaču
nisam ni nadao!

VARLAAM
(trga Grigoriju papir iz ruku)

Skinite mi se s vrata, pustaije! Kakav sam ja Griška!
Šta! Pedeset godina, sijeda brada, debeo trbuh! Jok,
brate, mlad si ti još, da se sa mnom šališ. Odavna je već
nisam ništa čitao i slabo razabiram, no tu ću već
razabrati, kada mi se radi o glavi. (Čita sričući.) "A go-di-
na i-ma dva-de-set." Ej, brajane, gdje tu stoji: pedeset?
Vidiš, da je dvadeset.

DRUGI PRISTAV
Jest, sjećam se, dvadeset, tako je i nama rečeno.

PRVI PRISTAV
(Grigoriju)

Alaj si ti, momče, šaljivdžija.
(Dok se čita, stoji Grigorij oborene glave, s rukom pod
pazuhom.)

VARLAAM
(čita dalje)

"A stasa je malena, prsa su mu široka, jedna mu je ruka
kraća od druge, oči su mu plave, kosa riđasta, na obrazu
mu je bradavica, a na čelu još jedna." Ta, ja, prijane, da
nisi ti to?
(Grigorij trga odjared kindžal; svi se pred njim
razbjegavaju; on iskakuje kroz prozor.)

PRISTAV
Drž' ga, drž'!
(Svi se ustrče bez reda.)

Moskva. Dom Šujskoga

ŠUJSKI, mnogo GOSTIJU, Večera.

ŠUJSKI
Daj vina još!
(Ustaje, za njim svi.)

No, dragi gosti moj,
Još jedan vrč! (Dječaku) Očitaj molitvu!

DJEČAK
Nebeski care, svagdje svagda sušti,
Uslišaj molbu svojih službenika:
Pomolimo se za našega cara,
Za izabranika tvoga blagovjernog,
Hristijanskoga, samodržavnoga.
U dvorovima i na bojištu,
Na putu i na noćištu ga čuvaj;
Daj njemu silu jaku nad dušmanom,
Da proslavi se od mora do mora,
Nek zdravljem cvjeta njegova obitelj,
Nek ogranci joj dragi osjene
Sav svijet zemaljski, a nam robovima
Nek bude on blagodatan ko dosad
I milostiv i dobrostiva srca;
Nek njegove neiscrpne mudroće
Poteče na nas vrelo oblino;
I dižuć ovu carsku čašu za to,
Nebeski care, molimo se tebi.

ŠUJSKI
(pije)

Poživi nama, Bože, gospodara!
Ostajte zdravo, dragi gosti moji,
Zahvaljujem vam, što ste moju kuću
Udostojili. Zbogom, laku noć.
(Gosti odlaze, on ih prati do vrata.)

PUŠKIN
Teda negda odoše; no, kneže Vasilije Ivanoviću, već
sam mislio, da se ni ne ćemo moći razgovoriti.

ŠUJSKI
(slugama)

Što tu zijate? Samo bi slušali što gospodari govore.
Spremajte sa stola i odlazite. – Što je, Afanasije
Mihajloviću?

PUŠKIN
Čudo neviđeno!
Sinovac moj Gavrila Puškin mi je
Iz Krakova glasnika danas poslo.

ŠUJSKI
No?

PUŠKIN
Čudnu novost piše mi sinovac.
Sin Groznog... Čekaj.
(Ide k vratima i gleda.)

Carsko to dijete,
Po Borisovoj volji ubijeno...

ŠUJSKI
To nije više novost.

PUŠKIN
Čekaj samo:
Dimitrij živi.

ŠUJSKI
Eto, to je novost!
Živ carević! No, to je zbilja čudo!
I ništa više?

PUŠKIN
Slušaj me do konca:
Ma tko on bio: carević spaseni,
Il kakav duh u liku njegovu,
Il varalica, sraman samozvanac,
No samo nam se javio Dimitrij.

ŠUJSKI
To ne mož' biti.

PUŠKIN
Sam ga Puškin vidje,
Kad prvi puta došao je na dvor
I kroz redove litavske gospode
Naprečac pošo kralju u odaje.

ŠUJSKI
Ta tko je on? I otkud?

PUŠKIN
To se ne zna,
Već samo, da je prije bio sluga
U Wiszniewieckog; u smrtnoj bolesti
Duhovnom svom je otkrio se ocu,
A gordi pan, kad za tajnu je sazno,
Sâm dvorio ga i izliječio ga
I onda s njime pošo k Sigizmundu.

PUŠKIN
Pripovijeda se: uman je, prepreden,
I svim se sviđa. Moskovske bjegunce
Očarao je. Popovi su rimski
S njim jedna duša. Kralj ga vrlo voli
I kažu, da je obećao mu pomoć.

ŠUJSKI
Sve to je tako smućkano, moj brate,
Da glava ti se sama vrtjet staje.
Tu nema sumnje, da je samozvanac,
No priznajem, opasnost nije mala.
Glas važan ti je to, i ako zađe
Međ narod, bit će velike oluje!

PUŠKIN
Oluja takva, da će teško Boris
Zadržat krunu na umnoj si glavi.
I pravo mu je; on nam vlada kao
Car Ivan Grozni. (Bog da prosti grijeh!)
Što to koristi, da ne more javno,
Da pred svim svijetom na krvavom kolcu
Mi ne pjevamo Bogu hvalospjeve,
Da ne pale na trgu nas, a car
Da žeravicu žezlom sâm ne ćara?
Za jadni život nismo sigurni!
Očekuje nas dnevno nemilost,
Tamnovanje il manastir il Sibir,
Il u samoći gladna smrt il petlja.
Kud nestadoše prve porodice?
Kud Šestunovi i knezovi Sicki,
Romanovi – kud nada domovine?
U progonstvu i u mukama ginu,
I čekaj samo: stići će i tebe.
Strahota ti je: kod kuće, ko dušman,
Oko nas stoji roblje nevjerno:
Sve jezici, da sutra te prodadu,
Pustaije i trčilaže vlasti.
Od svakoga smo kmeta zavisni,
Kad ushtijemo da ga kaznimo.
I Đurđev – dan je dokinut nakan'o:
Mi nismo gazde na svome imanju;
Ne smiješ više lijenčinu odagnat,
Već hrani ga! Nit smiješ radenika
Premlatit, jer ćeš – pred ratarski sud!
No, je l' se kad za Ivana i čulo
Ovakvo zlo? I zar je svijetu lakše?
Raspituj narod. Neka samozvanac
Obeća samo Đurđev – dan starinski
I sve će to grunuti.

ŠUJSKI
Pravo kažeš.
No znaš li, što? O svemu ćemo tome
Šutjeti za sada.

PUŠKIN
Pa dabome,
Da tajit treba. Ti si uman čovjek;
Razgovaram se svagda rado s tobom
I ako kada uzbuni me štogod,
Ne mogu nego moram da ti reknem;
A usto med tvoj i slađano vino
Razvezaše mi danas tako jezik...
Sad zbogom, kneže.

ŠUJSKI
Zbogom, do viđenja.

(Ispraćuje Puškina.)

Carske odaje

CAREVIĆ, riše geografsku kartu, CAREVNA
DADILJA CAREVNE

KSENIJA
(cjeliva sliku)

Mili moj vjereniče, lijepi kraljeviću, nisi počinuo na
rukama svoje vjerenice, već u crnom grobu u tuđini;
tugo moja, nikada te oplakati ne ću.

DADILJA
Nemoj carevno! Kad djevojka plače, to je kao rosa: tek
što izađe sunce, rosa se osuši. Doći će drugi vjerenik,
lijep i umiljat. Zamilovat ćeš ga, vide moj očinji, i
zaboravit ćeš svoga kraljevića.

KSENIJA
Ne ću, dado, ja ću mu i mrtvom ostati vjerna.
(Ulazi Boris)

CAR
Što, Ksenijo? Što, mila moja kćeri?
Tek nevjesta i već udovica!
Za mrtvim vjerenikom stalno plačeš.
Sudbina nije, čedo moje, meni
Dosudila, da sreću vašu vidim.
Razgnjevio sam možebit nebesa
I nisam mogo da te usrećim;
Ti nisi kriva! Zašto ti da stradaš?
A ti, moj sinko, što ti radiš ovo?

FEODOR
Moskovsku zemlju rišem, naše carstvo,
Od kraja u kraj. Vidiš: tu je Moskva,
Tu Novgrad, tu Astrahan, tu more,
A ovdje opet Permske šume guste,
Tu Sibirija.

CAR
A to, što se ovud
Vijuga kao zmija?

FEODOR
To je Volga.

CAR
Divota! To je slatki plod učenja!
Ko iz oblaka možeš razgledati
Sve carstvo: međe, gradove i rijeke.
Moj sinko, uči: život brzo teče,
A nauka nam skraćuje iskustvo.
Jedared će – i možda nije to
Daleko – sve te oblasti, što sada
Ovako vješto ti si narisao
Na hartiji, pod tvoju vlast da padnu.
Moj sine, uči, pa ćeš jasnije
I lakše nosit vladalački trud.

(Ulazi Semen Godunov.)

Tu Godunov nam ide s izvještajem.
(Kseniji)

Otiđi, dušo, u odaju svoju,
Bog utješio, čedo moje, tebe,
(Ksenija izlazi s dadiljom.)

Što nosiš, Semen Nikitiću?

SEMEN GODUNOV
Tek svanulo, a k meni dođoše
Sa tužbom sluge Puškina i Šujskog.

CAR
No?

SEMEN GODUNOV
Puškinov je sluga javio mi,
Da jučer k njima u kuću je glasnik
Iz Krakova dojezdio i za sat
Bez pisma da je natrag odaslan.

CAR
Uloviti ga treba.

SEMEN GODUNOV
Već ga love.

CAR
A što sa Šujskim?

SEMEN GODUNOV
Sinoć prijatelje
Pogostio je: oba Milosavska,
Mihajla Saltikova, Buturline,
I Puškina i nekoliko drugih;
Razišli su se kasno samo Puškin
S domaćinom je na samu zaosto
I dugo se je s njime razgovaro.

CAR
Po Šujskog šalji odmah.

SEMEN GODUNOV
Gospodaru,
Sâm došao je.

CAR
Amo ga dozovi.
(Godunov odlazi.)

CAR
Sa Litvom sveza! Što je ovo? Mrzim
Te Puškine, taj buntovnički rod...
A Šujskome se vjerovati ne sm'je:
Izvijava se, al je smjel i lukav...

(Ulazi Šujski.)

Ja moram, kneže, govoriti s tobom.
No čini mi se, došo si u poslu:
Ded najprije da tebe čujem, što ćeš.

ŠUJSKI
Da, poslom dođoh; moram važnu vijest
Javiti tebi.

CAR
Slušam te, govori.

ŠUJSKI
(tiho pokazujući na Feodora)

No, gospodaru...

CAR
Carević sm'je znati,
Što zna knez Šujski. Samo ti govori.

ŠUJSKI
Iz Litve nam je došla vijest...

CAR
Da nije,
Što glasnik jučer Puškinu donije?

ŠUJSKI
Sve, care, znaš!... Ja mišljah, gospodaru,
Da ova tajna još ti nije znana.

CAR
Okani se: ja hoću izvještaje
Sravniti i tako istinu
Razaznati.

ŠUJSKI
Ja ti znadem samo to:
U Krakovu se digo samozvanac,
A kralj i poljski panovi su uz njeg.

CAR
Što kažu? Tko je samozvanac taj?

ŠUJSKI
Ja ne znam.

CAR
Je li... opasan zbog čega?

ŠUJSKI
Dabome, care: - silna ti je vlast,
Darežljivošću, milošću i marom
Osvojio si srca roblja svog;
No znadeš i sam: glupa je fukara,
Prevrtljiva, sujevjerna, buntovna,
Poletjet će za pustom nadom časom,
Trenutačnoj se misli odaje,
Ravnodušna je, za istinu gluha,
A voli da se hrani bajkama;
Bezobrazna joj sviđa se odvažnost...
Pa ako ona pusta skitalica
Prekorači nam među litavsku,
Uskrsnulo Dimitrijevo ime
Primamit će mu gomilu ludova.

CAR
Dimitrijevo!... Što? Mladića toga?
Dimitrijevo!... Careviću, idi.

ŠUJSKI
Rumeni se! Oluje bit će!

FEODOR
Care,
Dopusti mi...

CAR
Ne mogu, sinko, idi.
(Feodor odlazi.)

Dimitrijevo!...

ŠUJSKI
Ništa nije znao.

CAR
Čuj, kneže: nek se odmah spremi sve,
Da Rusija se ogradi od Litve
Karaulama; da ne prijeđe među
Ni živa duša; da onuda ni zec
Ne prebjegne iz Poljske k nam, ni gavran
Ne doleti iz Krakova! Razum'ješ?

ŠUJSKI
Razum'jem.

CAR
Čekaj. Zar odista nije
Ta vijest baš čudna? Jesi l' igda čuo,
Da ustaj iz grobova mrtvaci,
Da zakonitog cara, što ga cijeli
Izabra narod, a patrijarh sveti
Okruni krunom – ispitivat stanu?
Zar nije smiješno? Zašto se ne smiješ?

ŠUJSKI
Ja, gospodaru?...

CAR
Slušaj, knez – Vasilju:
Kad saznadoh, da ono su dijete...
Da nekako je poginuo dječak,
Ja tebe poslah sve da istražiš;
Sad zaklinjem te i Bogom i križem,
Po duši istinu mi reci:
Mladića jesi l' ubijenog pozno,
I nije l' bilo zamjene? Govori!

ŠUJSKI
Ta kunem ti se...

CAR
Ne kuni se, Šujski,
Već odgovori: je l' carević bio?

ŠUJSKI
Jest.

CAR
Smisli. Ja obećavam ti milost,
Za prijašnju te laž progonstvom ne ću
Kazniti sada, kneže. Ali ako
Sada me varaš, kunem ti se glavom
Mog sina, ja ću ljuto tebe kaznit,
Da, tako ljuto, da će i car Ivan
Od užasa protrnuti u grobu.

ŠUJSKI
Ne kazna, tvoja nemilost je strašna!
Zar se smijem prenemagat tebi?
I bi l' se mogo tako prevariti,
Da ne bih pozno Dimitrija? Tri dana
Pohađao sam u crkvi mu trup.
Sav Ugljič ga je otpratio tamo.
Oko njeg trinaest ležalo tjelesa,
Što narod ih je rastrgao, i već se
Na svima jasno vidjelo, da trunu,
No njegov dječji lik je bio vedar
I svjež i tih, ko da je samo zaspo;
Duboka rana stinula se nije,
A lice bješe, kao da je živ.
Ne, gospodaru, nema sumnje: Dmitrij
U grobu spava.

CAR
(smiren)

Dosta je, otiđi!

(Šujski odlazi.)

Oh, teško mi je!... Da odahnem malo!
Oćutio sam: sva krv u lice
Pojurila i spuštala se teško...
I evo zašto trinaest ljeta sve mi
Dolazi na san ubijeno dijete!
Da, evo sada ja razumijem.
No tko je on, moj grozni supostata?
Tko ustaje prot meni? Pusto ime,
Sjen – zar da sjen sa mene strgne grimiz,
Il zvuk da otme djeci mojoj prijesto?
Poludio sam! Čeg se ja to bojim?
Na prikazu tu duni – već je nema.
Jest, tako: ne ću pokazivat straha –
No prezirat ne smije se ništa...
Oh, teška si Monomahova kruno!

Krakov

Dom Wiszniewieckoga

SAMOZVANAC I PATER CZERNIKOWSKI

SAMOZVANAC
Ne, oče moj, tu nema poteškoća!
Ja u dušu svoj narod poznajem:
Pobožnost u njem ne zna prijeći mjeru
I sve nadàsve carev mu je primjer,
A snošljivost ravnodušna je svagda.
Ja jamčim, ne će proći ni dva ljeta
I moj će narod i sjeverna crkva
Namjesnika Petrova priznati.

PATER
Pomágao ti sveti Ignacije,
Dok drugo, bolje ne dođe vrijeme.
A dotle ti nebeske blagodati
U duši taji, careviću, sjeme;
Ponavljati se pred neukim svijetom
Nalaže kadšto duhovna nam dužnost:
Tvoj rad i riječi – o tom sude ljudi,
A namjere ti vidi samo Bog.

SAMOZVANAC
I amen. Netko ide.

(Ulazi sluga.)

Kaži: primam.

(Otvaraju se vrata; ulazi hrpa Rusa i Poljaka.)

Vi, druzi moji! Sutra izlazimo
Iz Krakova. U Samboru kod tebe
Ustavit ću se, Mniszek, na tri dana.
Ja znadem: gostoljubiv tvoj je dvor
I sjajem on blagorodnim se blista
I ponosi domaćicom se mladom.
Ljepoticu Marinu ja se nadam
Ugledat u njem. A vi, prijatelji,
Ti Rusijo i Litvo, što ste skupa
Na zajedničkog dušmana se digli,
Na prepredenog mog zlotvora,
Vi djeco slavska, u žuđeni boj
Povest ću skoro vaše strašne čete.
No međ vama ja vidim novih lica.

GAVRILA PUŠKIN
To dođoše ti, u milosti tvoje
Da mole mač i službu.

SAMOZVANAC
Zdravo, djeco.
Drugari amo. Tko je, Puškine,
Ljepotan taj?

PUŠKIN
Knez Kurbski.

SAMOZVANAC
Slavno ime!

(Kurbskomu)

U rodu možda kazanskom junaku?

KURBSKI
Sin njegov.

SAMOZVANAC
Je li živ još?

KURBSKI
Nije, umro.

SAMOZVANAC
Velikan, mudrac, a u boju junak!
No otkada je ljuti osvetnik
Za uvrede se otplaćivat stao
Sa Litavcima pod Olginim gradom,
Izgubio se o njem glas.

KURBSKI
Moj otac
Proživio je zadnje dane svoje
Na posjedima, što je Batory
Poklonio mu. Samotan i tih
U nauci on utjehu je isko
No mirni rad je njemu ne dade;
Domaje svoje mladosti se sjećo
I do smrti je za njom tugovao.

SAMOZVANAC
Siromah junak! Kako li je jarko
Zasijao osvit burnog mu života!
Veselim se, moj viteže blagorodni,
Da njegov sin se s domovinom miri;
Krivica starih ne treba se sjećat;
Mir očevima! Daj mi, Kurbski ruku!
Zar nije čudo? Sin Kurbskoga vodi
Na prijesto – koga? Sina Ivanova!...
Za mene sve je: i ljudi i sudba.
Ti tko si?

POLJAK
Plemić slobodni Sobanski.

SAMOZVANAC
Čast tebi, hvala, ti slobode čedo!
Unaprijed mu trećinu plaće dajte.
A tko su ovi? Na njim' domovinsko
Prepoznajem odijelo. To su naši.

HRUŠČOV
(bije čelom)

I jesmo, oče care, mi smo tvoji
Ugnjetavani kmetovi jadnici.
Utekosmo iz Moskve, pa smo došli
Pred tvoje noge; spremni smo za tebe
Položit glavu, da leševi naši
Na prijesto carski stubama ti budu.

SAMOZVANAC
Ne klon'te duhom, jadni stradaoci,
Dok samo ja vam dospijem do Moskve,
Za sve će tamo Godunov platiti.
A tko je ovo?

KARELA
Kozak, poslan s Dona
Od slobodnijeh hrabrih atamana,
Od gornjijeh i donjijeh Kozaka,
Da uzrem tvoje carske jasne oči
I da se tebi njinom glavom klanjam.

SAMOZVANAC
Ja Donce znam, u redovima svojim
Ja pouzdano njih sam očekivo.
Blagodarimo našoj donskoj vojsci.
Mi znamo, kako nepravedno sada
Kozake svuda progone i tlače.
No ako Bog nam pomogne uzaći
Na očinski nam prijesto, po starinskom
Nadarit ćemo slobodni naš Don.

PJESNIK
(približuje se klanjajući se nisko i hvatajući Grišku za skut.)

O, silni prinče, svijetli kraljeviću!

SAMOZVANAC
Što želiš ti?

PJESNIK
(daje mu papir)

Dobrohotno da primiš
Plod ovaj bijedni usrdnoga truda.

SAMOZVANAC
Što vidim ovo? Stihovi latinski!
Svet bio stoput savez mača s lirom,
Oko njih jedan ovija se lovor.
Pod sjevernim sam rodio se nebom,
No latinske je vile glas mi znan
I parnasko je cvijeće meni drago.
Ja vjerujem u proroštva poetâ.
Ne bukti ushit u njihovim grud'ma
Uzalud; bit će blagoslovljen rad,
Koj' pjesnici unaprijed proslaviše;
Pristupi bliže, uzmi ovaj dar
Za uspomenu.

(daje mu prsten)

Kad se sa mnom svrši
Sudbine volja, kad djedovskom krunom
Ovjenčam se, ja mislim: čut ću opet
Tvoj slatki glas i himnu ushitnu
Musa gloriam coronat, gloriaque musam.
A sada, druzi, do viđenja sutra.

SVI
U borbu, u boj! Živio Dimitrij!
Živio velji moskovski naš knez!

Zamak vojvode Mniszka

U Samboru

RED OSVIJETLJENIH ODAJA. GLAZBA.

WISZNIEWIECKI, MNISZEK

MNISZEK
On samo s mojom govori Marinom,
Marinom samo zabavljen je on...
Ta stvar mi silno naliči na svadbu.
Ni sanjo nisi, priznaj, Wiszniewiecki,
Da moja kći caricom će biti?

WISZNIEWIECKI
Da, čudo je, a jesi l' slutio,
Da sluga moj na ruski prijesto sjeda!

MNISZEK
A što ti kažeš o Marini mojoj?
Ja samo riječcu šapnuh joj: "Ti, pazi!
Ne ispuštaj Dimitrija!"... I vidiš:
Sve gotovo je. Već joj je u mreži.
(Glazba svira mazurku, Samozvanac ide s Marinom kao prvi par.)

MARINA
(Tiho Dimitriju)

Da, navečer ću u jedanaest sati
U lipik doći sutra kraj fontane.
(Razilaze se. Drugi par.)

KAVALIR
Što Dimitriju se sviđa na njoj?

DAMA
Zašto?
Ljepotica je.

KAVALIR
Nimfa od mramora:
Te mrtve oči, ta usta bez smiješka.

(Novi par)

DAMA
On nije lijep, no prijatna je vida,
I odmah mu se vidi carski rod.

(Novi par)

DAMA
Kad krećete?

KAVALIR
Kad carević nam rekne.
Mi čekamo, no ko da pan Mniszek
U ropstvu će nas s Dmitrijem zadržat.

DAMA
U divnom ropstvu.

KAVALIR
Da, i kad bi vi...

(Razilaze se. Odaje ostaju puste.)

MNISZEK
Mi stari sada više ne igramo,
Šum glazbe više ne dozivlje nas,
Ni lijepih ruku mi ne cjelivamo...
Nestašluk davni – prošo mu je čas!
Sad nije više, što je negda bilo!
Ni mladost tako smjela više nije,
Ljepota nije vesela ko prije;
Sâm reci, druže, sve se je snuždilo.
Okanimo se njih i hajde, brate,
Da dam otvorit za mene i za te
Mađarca starog bocu zapljesnjalu,
Pa da u kutu gucnemo u dvoje
Čašicu gustog, mirisavog vina
I tamo misli izmijenimo svoje.
Hajdemo, brate.

WISZNIEWIECKI
Dabome, hajdemo.

Noć. Vrt. Fontana

SAMOZVANAC
(ulazi)

Tu je fontana; ovamo će doći.
Ja nisam, mislim, kukavicom rođen;
Pred očima sam gledao svoju smrt –
I pred njom duša drhtala mi nije;
Robovanje prijetilo mi vječno,
Doganjali me – nisam strepio
I smjelošću sam izbjegao ropstvu,
No što to sada steže moje grudi?
Što, neodoljiv, znači trepet taj?
Je l' ovo drhtaj prevelikih želja?
Ne, to je strah. Sav božji dan sam čeko
Na ovaj tajni sastanak s Marinom,
Sve promislio, što ću joj kazati,
Da omamim joj ponositi um
I caricom je moskovskom nazovem,
No dođe čas – i ne sjećam se ničeg,
Zaboravih sve riječi, koje smislih;
Pomutila je ljubav moju pamet...
No nešto šuška... bljesnulo je nešto...
Ne, to je svijetlo varavog mjeseca,
Prošumio je vjetrić.

MARINA
(ulazi)

Careviću!

SAMOZVANAC
Obamire mi srce... to je ona!

MARINA
Dimitrij! Vi?

SAMOZVANAC
Vilinski slatki glas!
(Ide k njoj)

Naposljetku si ti? Zar vidim tebe
Uz mene, samu, u toj tihoj noći?
Oh, kako mi se otegao dan!
Večernja rumen gasla je polako
I dugo sam u mraku noćnom čeko!

MARINA
Protiče vrijeme, a ja nemam kad.
Ja nisam tebi sastanak obrekla,
Da ljubavničke nježne riječi slušam.
Suvišne sad su riječi. Vjerujem
U tvoju ljubav. Ali čuj me: ja sam
Odlučila da svoju sudbu svežem
Sa tvojom sudbom nestalnom i burnom,
I zato jedno, Dimitrije, ja ištem.
Ja zahtijevam, da sada otkriješ,
Najtajnije mi nade svoje duše,
Sve, što god kaniš i čega se strašiš,
Da združena ja s tobom zaplovim
U život smjelo – ne sljepoćom dječjom
Ko robinja sladostrasnog muža,
Ko priležnica, što ni šanut ne sm'je,

Već kao tebe dostojna supruga,
Pomoćnica moskovskog gospodara.

SAMOZVANAC
O pusti, da zaboravim na časak
Sudbine moju brigu i nespokoj!
Zaboravi da vidiš carevića
Tu pred sobom, Marino, ljubavnika
U meni gledaj, svoga izbranika,
Kog pogledom si usrećila jednim.
O slušaj mi molbu ljubavnu,
Daj da ti reknem, što mi srce žudi!

MARINA
Sad nije vrijeme. Ti krzmaš, a dotle
Ohlađuje se pristašama žar;
Što dulje, to opasnost i trud
Opasniji i trudniji će biti;
Sumnjivi svuda već se čuju glasi
I novošću zamjenjuje se novost;
A Godunov se počeo spremati...

SAMOZVANAC
Što Godunov? Ta zar je tvoja ljubav,
Sva sreća moja, u Borisa vlasti?
Ne, nije! Sad ravnodušno ja gledam
Na njegov prijesto i na carsku vlast.
Bez ljubavi... što vrijedi meni život
I slave sjaj i ruska carevina?
U pustoj stepi, u potleušici,
Zamijenit ćeš mi carsku krunu ti;
U ljubavi ću...

MARINA
Sram te bilo! Nemoj
Zaboravljati svojeg svetog zvanja!
Tvoj čin ti mora draži biti od svih
Radosti i svih zamama života.
Uspoređivat ne možeš ga ni s čim,
I pamti: ludom vatrenom mladiću,
Kog moja je očarala ljepota,
Poklonila ja nisam svoju ruku,
Već nasljedniku prijestola moskovskog
I careviću, spasenu sudbinom.

SAMOZVANAC
Ne muči mene, prekrasna Marino,
Ne kazuj, da si izabrala čin,
A nisi mene. Znaš li ti, Marino
Koliko time ranjavaš mi srce?
Što? Da sam ja... strahovite li sumnje!
Govori: da mi nije carski porod
Dosudila sudbina slučajna,
Da nisam ja sin cara Ivana,
Zaboravljeno od svih ono dijete,
Zar... tada ne bi ljubila ti mene?

MARINA
Dimitrije, ti ne možeš bit drugim;
Ne mogu drugog ljubit.

SAMOZVANAC
Neka, dosta!
Ja ne ću dijelit se s mrtvacem
O ljubavnicu, što je njegova. –
Ne, dosta mi je varke, reći ću
Svu istinu! Da znadeš: tvoj Dimitrij
Odavna trune – uskrsnut ne će;
A hoćeš li znati, tko sam ja?
To slušaj: ja sam jadni crnorizac;
U manastiru dodija mi ropstvo
I pod klobukom ja sam zasnovao
Svoj podvig smjeli, spremo svijetu čudo.
Naposljetku iz ćelije umakoh
U Ukrajinu k junačkom kozaštvu,
Naučio se jahat i vojevat,
Pa došo k vama, Dimitrijem se prozvo
I zavarao naivne Poljake.
Što veliš na to, ohola Marino?
Ja l' po volji ti takovo priznanje?
Što šutiš?

MARINA
Jao! Oh, sramote moje!
(Šutnja)

SAMOZVANAC
(tiho)

Kud – ljutitosti – zanijela si mene!
Tolikim trudom zasnovanu sreću
Sad zauvijek sam možda razrušio!
Što bezumnik učinih? (Glasno) Vidim, vidim:
Nekneževske se ljubavi ti stidiš;
Izreci samo riječ mi odsudnu;
U tvojoj ruci moja je sudbina;
Odluči!
(Pada na koljena.)

MARINA
Ustaj, jadni samozvanče!
Zar misliš, da ćeš ti na koljenima
Slavohlepno mi srce ganuti
Ko djevojci povjerljivoj i slaboj?
Ne, varaš se! Pred nogama sam svojim
Gledala knezova, vitezova,
I nisam njine molbe zato hladno
Odbijala, da monaha – bjegunca...

SAMOZVANAC
(ustaje)

Prezirat nemoj mladog samozvanca;
U njemu možda skrite su vrline,
Što dostojne su prijestolja careva,
Dostojne tvoje dragocjene ruke...

MARINA
Dostojne sramnih vješala, to reci!

SAMOZVANAC
Sakrivio sam: smutio me ponos,
I Boga sam i kralja obmanjivo,
Svem svijetu lago – al ti ne smiješ
Kazniti mene: pred tobom sam čist.
Ne, tebe nisam mogo obmanjivat;
Ti jedina si svetinjom mi bila,
Pred kojom nisam smio se prenavljat...
Ljubomorna i slijepa me je ljubav
I samo ljubav prisilila, vjeruj,
Da sve ti reknem.

MARINA
Čim se luda hvali!
Tko tražio je od tebe priznanje?
Kad, bezimena skitalice ti,
Dva naroda zaslijepiti si mogo,
To trebao bi barem i da budeš
Vrijedan svoga uspjeha, pa moraš
Svoju smjelu varku osigurat
Dubokom, vječnom tajnom upornom.
Zar mogu, reci, ja se tebi predat,
Zaboraviti rod i ženski stid,
Sudbinu svoju združiti sa tvojom,
Kad ti ovakvim prostodušjem svoju
Lakomisleno otkrivaš sramotu?
Od ljubavi se izbrbljao meni!
Baš pravo čudo, da pred mojim ocem
Od prijateljstva odao se nisi!
Pred kraljem našim možda od radosti,
Il prije još pred panom Wiszniewieckim
Od usrdnosti vjernoga mu sluge!

SAMOZVANAC
Ti jedina si, kunem ti se, mogla
Iz mojeg srca izmamit priznanje;
I kunem ti se: nikada i nigdje
No uz čašu ludovanja, na piru,
U prijateljstvu bratskom razgovoru,
Ni u mukama teškim, ni pod nožem,
Tih teških tajnâ ne oda mi jezik.

MARINA
Ti prisižeš! Ja vjerovati moram.
O, vjerujem! No čim se, ded mi reci,
Ti kuneš? Možda Božjim imenom,
Ko pobožni pitomac jezuita?
Il čašću, kao blagorodni vitez,
Il možda biti samom carskom riječju,
Ko carski sin? Je l' tako? Ded govori!

SAMOZVANAC
(ponosito)

Sjen Groznoga posinila je mene,
Dimitrijem me nazvala iz groba,
Uzbunila oko mene sav svijet
I Borisa mi žrtvom obećala.
Ja carević sam! Dosta. Stid je mene
Pred ponosnom Poljakinjom se nizit.
Ti ostaj zbogom! U krvavoj vojni
Sudbine moje velike će brige
Zaglušit valjda ljubavni mi jad.
O kako ću te početi mrziti,
Kad sramotne mi strasti mine žar!
Sad idem: - il pogibija il kruna
U Rusiji očekuje mi glavu;
Zateče li me smrt u časnom boju,
Il ko zločinca na stratištu javnom,
Drugaricom ti mojom ne ćeš biti,
Sudbine moje ne ćeš sa mnom dijelit;
No možda ćeš požalit jedanput
Za sudbom, što odgurnu od sebe.

MARINA
Al ako tvoju drsku prijevaru
Još prije toga svima otkrijem?

SAMOZVANAC
Zar misliš, da se tebe bojim ja?
Zar poljskoj curi da vjeruju više
No careviću ruskom? Al znaj,
Da niti kralj ni velmože ni papa
Ne mare mnogo, da l' istinu zborim.
Baš ih je briga, da l' sam ja Dimitrij!
No ja sam raspri izlika i vojni;
To i trebaju samo, pa će tebe
Naučiti, da šutiš, smutljivice!
Sad zbogom!

MARINA
Stani, careviću! Čujem
Na koncu riječ zrelog čovjeka.
Pomiruje me ona s tobom, kneže.
Zaboravljam tvoj poriv bezumni
I opet vidim Dimitrija. No slušaj:
Već vrijeme je! Probudi se, ne krzmaj,
Povedi odmah vojsku si na Moskvu,
Osvoji Kremlj i na prijesto sjedaj,
Pa onda šalji svatove po mene;
No tako meni Boga, dok ti noga
O prijestolni se stepen ne opre,
Dok Godunova nisi svrgao,
Ja ne ću riječî ljubavnih ti slušat.

(Odlazi)

SAMOZVANAC
Vojevat mi je lakše s Godunovim
Il s dvorskijem se popom nadmudrivat
Nego sa ženom! Nek ih nosi vrag!
Vijuga si i zapliće te, plazi,
Isklizuje se, sikće, prijeti, bode –
Ko zmija!... Nisam uzalud ja drhtô:
I skoro da je upropastila me.
No riješeno je: sutra krećem vojsku.

Litavska granica

(1604. godine, 16. listopada)

Knez KURBSKI i SAMOZVANAC, obojica na
konjima. Vojska se približava granici.

KURBSKI
(dojezdi prvi)

Međaši ruski! Evo ruske međe!
O Rusijo! O domovino, tvoj sam!
Sa prezirom sa odjeće sad stresam
Tuđinski prah; zrak novi žedno pijem,
Moj rodni zrak! Oh, smirit će se sada,
Moj oče, tvoja duša, i u grobu
Veselit će se prognaničke kosti!
Zablisto opet naš starinski mač,
Taj slavni mač – Kazanu mračnom trepet,
Taj dobri mač – moskovskom caru sluga!

Zaigrat opet u starom će kolu
Za svojeg dobrog cara – gospodara!

SAMOZVANAC
(jaše polako i oborene glave)

Koliko se veseli! Čista duša
Razblažila se radošću i slavom!
Oj, viteže, ja tebi zaviđam!
Sin Kurbskog, u tuđini odgojen,
Zaboravlja na patnje svoga oca,
Iskupljuje mu iza smrti grijehe
I sprema se, za Ivanova sina
Lijevati krv i zakonitog cara
Domovini vratiti... Pravo imaš,
Veseljem ti mora duša plamtiti.

KURBSKI
Ta zar se i ti ne raduješ duhom?
Gle naše Ruske; tvoja j' careviću:
Očekuju te srca tvojih ljudi,
Tvoj Kremlj i Moskva, tvoja carevina.

SAMOZVANAC
Krv ruska, Kurbski, ovdje će poteći!
Vi za cara ste stali, vi ste čisti,
Al ja vas vodim na braću; ja Litvu
Na Rusiju sam digo i u Moskvu
Put zavjetni pokazujem dušmanu!
No neka grijeh ne padne na mene,
Na tebe pao, Borise ubojico!
Sad naprijed!

KURBSKI
Naprijed! Teško Godunovu!

(Odu. Vojska prelazi granicu.)

Carsko vijeće

CAR, PATRIJARH I BOLJARI

CAR
Zar može bit? Bjegunac – monah, raspop
Da na nas vodi zločinačke čete,
Da nama se usuđuje prijetiti!
Već vrijeme je, da smirim bezumnika!
Ti, Trubeckoj, i ti, Basmanov, id'te
Da pomognete mojim vojvodama;
Buntovnik je opsadio Černjigov,
Vi spas'te grad i građane.

BASMANOV
Moj care,
Tri mjeseca od danas ne će proći
I samozvancu ne će biti ni glasa;
Dovest ćemo ga u Moskvu, ko zvijer
Prekomorsku u kavezu od gvožđa;
Ja Bogom ti se kunem.
(Odlazi s Trubeckim)

CAR
Švedski kralj mi
Po poslaniku nudi savez svoj;
No ne trebamo pomoći tuđinske:
Junaka svojih dovoljno imamo,
Da odbijemo izdaju i Ljahe.
Ja nisam pristo... Ti, Ščelkalov, ukaz
Razašlji na sve strane vojvodama,
Nek sjedaju na konje i nek ljude
Na službu šalju kao u starini:
Od manastirâ, gdje je služitelj,
Preko broja, nek uzme ih se. Prije,
Kad otadžbina našla se u bijedi,
Stahu u boj pustinjaci sami.
No ne ćemo buniti ih sada:
Zapovijeda gospodar i boljari.
A sad da važno riješimo još djelo:
Vi znate, da je sramni samozvanac
Razglasio po svijetu lažne vijesti;
Na sve je strane razaslao pisma
I posijao nemire i smutnju;
Po trgovima šapuću buntovnici,
Sve vrije... to se treba stišat...
Ja kazne spriječiti bih htio,
No čim i kako – sada valja riješit.
Ti, sveti oče, prvi reci svoju.

PATRIJARH
Gospodinu višnjem slava, koji uli
Duh milosti i krotke strpljivosti
U tvoju dušu, silni gospodaru!
Ti grješniku pogibije ne želiš,
Ti mirno čekaš, dok zabluda prođe.
I proći će i sunce vječne pravde
Obasjat sve!... Tvoj vjerni bogomoljac,
U svjetskom djelu nevješt sudac,
Usuđuje se danas dići glas:
Đavolski sin, taj raspop prokleti,
Dimitrijem razglasio se svijetom;
U carevića ime se bez stida
Ogrno ko u ukradenu rizu;
No treba samo razdrti je – i sâm
Golotinje zastidjet će se svoje.
Sam Bog nam za to dobru pomoć šalje:
Znaj, gospodaru, šest je tomu ljeta.
Baš onog ljeta, kad je tebe Gospod
Za carevanje blagoslovio –
Jedanput k meni o večernjem času
Prost čoban dođe, već staračke dobri,
I čudnovatu povjeri mi tajnu.
"Oslijepio sam" kaže "za mladosti,
I nisam znao ni dana ni noći.
Do u starost: zaludu sam se biljem
Ja liječio i tajnim bajanjem;
Zaludu sam ti klanjati se išo
U manastire čudotvorcima;
Zaludu jadan ljekovitom vodom
Iz svetijeh bunara mio oči: -
Bog nije slao meni iscjeljenje.
Naposljetku izgubio sam nadu
I privikao uz mrak, i čak mi se
Ni u snu nisu stvari javljale,
Već samo zvuci. Tako ti jedanput
U tvrdom snu ja čujem, govori mi
Glas dječji. Ustaj, djede, i otiđi
U Ugljič – grad, preobražensku crkvu;
Nad mojim grobom tamo se pomoli,
Bog milostiv je – ja ću te iscijelit.
A tko si ti? Ja pitam dječji glas.
Dimitrij – kaže – carević. Nebeski
Car primio me među anđele
I ja sam sada velik čudotvorac.
Otiđi, starče! – Probudim se, mislim:
Što? Možda će i zbilja Gospod Bog
Darovati mi pozno iscjeljenje.
I tako pođoh na daleki put.
U Ugljič – grad ja stignem, otiđem
U svetu crkvu i objednju slušam.
Razgorio se dušom usrdnom
I plačem slatko, kô da suzama
Iz očiju mi istječe sljepoća.
Kad narod stade izlaziti, ja ću
Svom unuku: Odvedi mene na grob,
Na carević – Dimitrijev. I dječak
Odvede mene. Samo što pred grobom
Ovršio sam tihu molitvicu,
Kad progledaše oči moje: vidjeh
I Božje svjetlo, unuka i grob!"
To, care, starac pričao je meni.

(Opća šutnja. Za ove pripovijesti Boris nekoliko puta otire
maramom lice.)

Tad stadoh slat u Ugljič namjerice,
I znamo, da su mnogi stradaoci
Baš kao i on nalazili spas
Na carević – Dimitrijevu grobu.
Moj savjet je, da svete mu se moći
U Kremalj prenesu i u aranđelskoj
Pokopaju se crkvi pa će narod
Spoznat varku bezbožnog zločinca
I moć đavolska nestat će ko prah.
(Šutnja)

KNEZ ŠUJSKI
Moj sveti oče, tko će Svevišnjemu
Za pute znati. Mi ne sudimo njemu.
Moć čudotvorstva, neraspadljivost
Ostacima on može dječjim dati;
No treba se, što tu priča narod,
Nepristrano i pomno ispitati;
A zar u burna buntovna vremena
Da pomišljamo na toliko djelo.
Zar ne će reći, da svetinju drsko
U svjetovnoj stvari oruđem tvorimo.
I tako narod ludo se komeša,
I tako dosta burnih je glasova:
Sad nije vrijeme, da bunimo svijet
Tom iznenadnom važnom novošću.
Ja vidim i sâm: svakako se glas,
Rasprostranjen bjeguncem, mora suzbit,
No za to ima drugi put – i kraći.
Kad po volji ti, gospodaru, bude,
Ja sâm ću pred svijet izaći na trgu,
Umiriti ga, suzbiti bezumstvo
I otkrit podlu skitalčevu varku.

CAR
Nek tako bude! Sveti vladiko,
Izvoli sa mnom u odaje moje:
Ja danas trebam tvojeg razgovora.
(Odlazi; za njim i svi boljari.)

JEDAN BOLJAR
(tiho drugomu)

Da l' vidje, kako problijedi nam car
I kako mu je znoj sa lica kapo?

DRUGI
Ja nisam smio ni oči dignuti,
Ni dahnuti, kamo l' se maknuti.

PRVI
A knez ga Šujski izvukao. Vještak!

Ravnica

Blizu Novgoroda-Sjeverskoga

(1604. godine, 21. prosinca)

BITKA

VOJNICI
(bježe bez reda)
Jao, jao! Careviću! Poljaci! Evo ih!
Evo ih!

Ulaze kapetani MARGERETTE i WALTER ROSEN

MARGERETTE
Kuda, kuda? Allons... natrag!

JEDAN OD BJEGUNACA
Idi sâm natrag, ako te je volja, poganine prokleti!

MARGERETTE
Quoi? Quoi?

DRUGI
Kva! Kva! Tebi se to sviđa, žabo prekomorska,
kreketat na ruskog carevića, ali mi smo kršten svijet
pravoslavni.

MARGERETTE
Qu'est – ce à dire p r a v o s l a v n i ?... Sacrés geux,
maudite canaille! Mordieu, mein Herr, j'enrage: on
dirait que ça n'a pas des bras pour frapper, ça n'a que des
jambes pour foutre le camp.

W. ROSEN
Es ist Schande.

MARGERETTE
Ventre – saint – gris! Je ne bouge plus d'un pas – puisque
le Vin est tiré, il faut le boire. Qu'en dites vous, mein
Herr?

W. ROSEN
Sie haben Recht.

MARGERETTE
Tudieu, il y fait chaud! Ce diable de Samozvanets,
Comme ils l'appelent, est un bougre qui a du poi au cul!
Qu'en Pensez – vous, mein Herr?

W. ROSEN
Oh, ja.

MARGERETTE
Hé! voyez donc, voyez donc! L'action s'engage sur les
derrières de l'ennemi. Ce doit être le brave Basmanoff
qui aurait fait une sortie.

W. ROSEN
Ich glaube das.

(Ulaze Nijemci)

MARGERETTE
На, ha! voici nos Allemands. – Messieurs!.. Mein Herr,
dites leur donc de se rallier et, sacrebleu, chargeons!

W. ROSEN
Sehr gut. Halt!

(Nijemci staju u red)

Marsch!

NIJEMCI
(idu)

Hilf Gott!

(Bitka. Rusi opet bježe.)

POLJACI
Pobjeda! Pobjeda! Slava caru Dimitriju!

DIMITRIJ
(na konju)

Udarajte odboj! Pobijedili smo. Dosta je; štedite rusku
krv. Odboj.

(Trube, bubnjaju)

Trg pred Saborskom crkvom u Moskvi

NAROD

JEDAN
Hoće li skoro izaći car iz crkve?

DRUGI
Objednja se je svršila; sada je molitva.

PRVI
Što je, jesu li onoga proklinjali?

DRUGI
Ja sam stajao na paperti i čuo sam, gdje je đakon
zavapio: Griška Otrepjev – anatema!

PRVI
Pa neka proklinju; briga carevića za Otrepjeva.

DRUGI
A careviću sada pjevaju vječnuju pamjat.

PRVI
Vječnuju pamjat živu čovjeku! Pamtit će to oni,
bezbožnici.

TREĆI
Slušaj, vika! Da nije car?

ČETVRTI
Nije, to je luđak.

(Dolazi luđak sa željeznom kapom; s njega vise lanci, oko
njega dječurlija.)

DJEČURLIJA
Nikolka, Nikolka, željezni kalpače!... trrrr...

BABA
Manite ga se, đavoli. Pomoli se, blaženiče, za mene
grješnicu.

LUĐAK
Daj mi, daj mi kopjejčicu.

BABA
Evo ti kopjejčica: sjeti se mene.

LUĐAK
(sjeda na zemlju i pjeva)

Mjesec ide,
Mače plače;
Ustani, luđače,
Bogu se pomoli!
(Dječurlija ga opet okružuju.)

JEDAN OD NJIH
Zdravo, luđače! Što ti to kapu ne skidaš? (Lupa ga po
željeznoj kapi.) Alaj zvekeće!

LUĐAK
A ja imam kopjejčicu.

DERAN
Nije istina: deder pokaži. (Zgrabi kopjejku i pobjegne.)

LUĐAK
(plače)

Uzeli su moju kopjejčicu, muče luđaka.

NAROD
Car, car dolazi!

CAR izlazi iz crkve. BOLJAR ispred njega dijeli
prosjacima milostinju. BOLJARI.

LUĐAK
Borise! Nikolku djeca muče.

CAR
Dajte mu milostinju! Zašto plače?

LUĐAK
Nikolku mala djeca muče... Zapovjedi, da ih zakolju,
kao što si ti zaklao maloga carevića.

BOLJARI
Odlazi, ludo! Uhvatite ludu!

CAR
Pustite ga! Moli se za mene, bijedni Nikolka.
(Odlazi.)

LUĐAK
(za njim)

Ne ću, ne ću! Ne može se moliti za cara Iruda.
Bogorodica ne pušta.

Sjevsk

SAMOZVANAC sa svojima

SAMOZVANAC
Kud zarobljenik?

POLJAK
Tu je.

SAMOZVANAC
Amo s njim!

(Dolazi ruski zarobljenik.)

A tko si ti?

ZAROBLJENIK
Rožnòv, moskovski plemić.

SAMOZVANAC
Odavno služiš?

ZAROBLJENIK
Bit će mjesec dana.

SAMOZVANAC
Zar nije tebi grijeh, da na mene
Ti dižeš mač?

ZAROBLJENIK
Pa što ću, kada moram.

SAMOZVANAC
Da l' tuko si se pred Sjeverskim?

ZAROBLJENIK
Dođoh
Dvije nedjelje iza toga iz Moskve.

SAMOZVANAC
Što Godunov?

ZAROBLJENIK
Uzbunio ga silno
Gubitak bitke i još k tomu rana
Mstislavskôga – i Šujskoga je poslo,
Da vodi vojsku.

SAMOZVANAC
Zašto li je onda
Basmanova u Moskvu odazvao?

ZAROBLJENIK
Nagradio je zasluge mu čašću
I zlatom. Sad Basmanov tamo sjedi
U carskom vijeću.

SAMOZVANAC
Nužniji je vojsci.
A kako Moskva?

ZAROBLJENIK
Hvala Bogu, mirna.

SAMOZVANAC
Očekuju l' me?

ZAROBLJENIK
Bog ih znao; mnogo
O tebi tamo ne sm'je se govorit –
Jer za to jednom jezik režu, drugom
I cijelu glavu. Nevolja je prava:
Po svak dan kazne. Tamnice su pune.
Na trgu neka tri čovjeka stanu,
Već uhoda obilazi oko njih,
A car, kad tomu dosegne mu vrijeme,
Ispituje sâm glavom uhode.
Strahota prava; najbolje je šutjet.

SAMOZVANAC
Divota, kako Borisovi žive!
Što vojska?

ZAROBLJENIK
Vojska? Odjeta je, sita
I zadovoljna.

SAMOZVANAC
Ima li je mnogo?

ZAROBLJENIK
Bog znade.

SAMOZVANAC
Ima l' trideset tisuća?

ZAROBLJENIK
Nabrojio bi bome i pedeset.

(Samozvanac se zamišlja. Ljudi oko njega zgledavaju se.)

SAMOZVANAC
No, što o meni tamo kod vas sude?

ZAROBLJENIK
Kazivaju o tvojoj milosti,
Da premda si – izvini – varalica,
Junačina si.

SAMOZVANAC
(smije se)

To ću im dokazat
I činom. Braćo, ne ćemo mi Šujskog
Čekat; već sutra ćemo u boj.
Bog bio s vama!
(Odlazi)

SVI
Živio Dimitrij!

POLJAK
U borbu! Njih pedeset tisuća,
A nas u svemu tek do petnaest ima –
Poludio je.

DRUGI
Ne govori: Poljak
Sâm zove petsto Moskovljana na megdan.

ZAROBLJENIK
Izazvat ćeš, no kada megdan dođe,
Uteći ćeš, hvalisavče, od jednog.

POLJAK
Da imaš sablju, drski robe ti,
Umirio bih (pokazuje svoju sablju) tebe evo ovim!

ZAROBLJENIK
Baš prijan Rus i bez sablje to zna:
Ne bi li, možda, ovim htio (pokazuje mu šaku), ludo!

(Poljak ga ponosito gleda i šuteći odlazi. Svi se smiju.)

Šuma

SAMOZVANAC I PUŠKIN

(Podalje leži konj na izdisaju.)

SAMOZVANAC
Moj jadni konjic! Kako li je bodro
Skakutao danas u posljednji boj
I, ranjen, kako nosio me brzo!...
Moj jadni konj!

PUŠKIN
(za sebe)

No, evo, za čim žali,
Za konjem, sad gdje satrta je u prah
Sva naša vojska!

SAMOZVANAC
Slušaj, možda se
Zamorio od svoje rane samo
I odiše.

PUŠKIN
Ta otkud? Izdiše!

SAMOZVANAC
(ide konju)

Moj jadni konju!... Što ću? Skinut uzdu,
Otkopčat kolan. Nek na slobodi
Moj konjic skapa.

(Razuzda i rasedla konja. Ulazi nekoliko Poljaka.)

Da ste dobro došli!
Što, kneza Kurbskog nema među vama?
Ja vidjeh, gdje je u najžešći boj
Poletio; sijaset sablja se
Lelujalo oko njega ko klasje.
No mač se njegov dizo više svij,
A grozni klik svu kliku zaglušavo.
Kud vitez moj?

POLJAK
Na bojištu izdahnuo.

SAMOZVANAC
Čast mom junaku i pokoj mu duši!
Koliko nas je malo u životu!
Zaporošci, vi klete izdajice,
Vi zlotvori, iznevjeriste nas!
Ni časka niste otpor izdržali!
Al ja ću svakog desetog vješati!
Razbojnici!

PUŠKIN
Ma tko god bio kriv,
Al mi smo danas sasvim razbijeni
I istrijebljeni.

SAMOZVANAC
Pobjedismo skoro;
Ja ono makoh prednje naše čete,
No baš pošteno odbiše nas Nijemci;
Junaci su. Jest, bogami, junaci!
Ja volim njih; i od njih svakako ću
Počasnu stražu sebi sastavit.

PUŠKIN
A gdje ćemo noćevat večeras?

SAMOZVANAC
Tu u šumi. Ta noćište je dobro!
Čim svane, na put; objed je u Riljsku.
Sad laku noć!
(Legne, metne sedlo pod glavu i zaspe.)

PUŠKIN
I tebi, careviću!
Razbijen u prah bježi s bojišta,
A bezbrižan je kao glupo dijete.
Providnost sama mora da ga čuva,
Pa ni mi duhom klonut ne ćemo.

Moskva. Carske odaje

BORIS, BASMANOV

CAR
Potučen je, a što nam to koristi?
Ovjenčasmo se pobjedom zaludu:
On opet kupi razbijenu vojsku
I s Putivaljskih grozi nas se stijena.
Što dotle rade naši vojvode?
Kod Kroma stoje, gdje se njima smije
Za gnjilim plotom hrpica Kozaka.
Sramota! Nisam zadovoljan s njima;
Prezret ću ropot plemenite bagre
I pogubni ću satrt običaj.

BASMANOV
Ah, gospodaru, sto put blagoslovljen
Da bude dan, kad plemićke će knjige
Sa razdorima, s gordim radoslovljem
Progutat oganj.

CAR
Dan taj nije dalek,
No prije moram pobunu smiriti
U narodu.

BASMANOV
Ta što da paziš na nj?
Na bunu narod tajno sklon je svagda:
Ovako grize žvale dobar konj
I dijete ropće na očinsku vlast,
Pa ipak konjem jahač mirno ravna,
A djetetu zapovijeda otac.

CAR
Konj ponekad i zbacuje jahača,
Sin nije ocu vječno pokoran:
Neumornom ćeš samo strogošću
Obuzdat narod. Tog se držo Ivan,
Pokoritelj i umni samodržac.
I okrutni mu unuk tog se držo.
Miloštu nikad ne osjeća narod:
Ti čini dobro – ne će reći: hvala;
Ti plijeni, robi – isto će ti biti.

(Ulazi boljar.)

Što?

BOLJAR
Goste su doveli strance.

CAR
Ja idem k njima; pričekaj, Basmanov,
Tu ostani: ja moram s tobom još
Razgovorit se.

(Odlazi)

BASMANOV
Veliki državnik!
Nek Bog mu dade prokletog Grišku
Savladati i mnogo, mnogo dobra
On Rusiji će još učinit.
Porodila se u njem silna misô.
Pripazit moram, da mi ne zaspe.
Poprište kakvo otvara se meni,
Kad slomi premoć staroga boljarstva!
Na bojištu ja suparnika ne znam;
Uz prijestolje ću carsko biti prvi...
I može bit... Al kakva je to buka?

(Uzbuna. BOLJARI, DVORSKE SLUGE lete bez reda,
sastaju se i šapuću.)

JEDAN
Liječnika zovi!

DRUGI
Brže k patrijarhu!

TREĆI
On carevića, carevića zove!

ČETVRTI
I duhovnika!

BASMANOV
Što je to najednom?

PETI
Caru je zlo!

ŠESTI
Car umire!

BASMANOV
O Bože!

PETI
Na prijesto sjeo i odjednom pao;
Krv briznula mu na uši i usta.

(Cara iznose na stolici; sva carska porodica; svi boljari.)

CAR
Otiđ'te svi – i ostavite samog
Uz mene moga sina. (Svi odlaze.) Umirem;
Ded zagrli me! Zbogom, sine: ti ćeš
Zacarit se odmah... Bože, Bože!
Još čas i bit ću pred tobom – a dušu
Ne mogu oprat pokajanjem.
No osjećam, moj sine, ti si meni
Od duševnoga spasa draži... neka!
Ko podanik sam rođen, pa bih trebo
Ko podanik u mraku i umrijeti;
No ja sam steko vlast vrhovnu. – Čim?
Ne pitaj, sine! Dosta: ti si nevin,
Po pravu ti ćeš stupiti na prijesto;
Ja sâm ću za sve odgovarat Bogu.
Oj, mili sine, ne obmanjuj se
I ne osljepljuj dobrovoljno sebe.
U burne dane primaš carevinu:
Pogibeljan je samozvanac taj,
Strahovitim se imenom oruža.
Od davnih ljeta priviko sam vladi
I znao sam bunu suzbijati;
U stravi svi su drhtali od mene
I nije smjela izdaja niknuti;
No ti si mlad, neiskusan u vladi,
I kako ćeš vladat po oluji,
Gasit bunu i izdaju ništit?
No Bog je velik! Mladu daje mudrost,
A slabu daje snagu... Slušaj mene:
Izberi sebi prvo savjetnika,
Al pouzdana, trijezna, zrele dobi,
Kog ljubi narod, kojega boljari
Poštivaju zbog roda ili slave –
Na primjer Šujskog. Za vojsku sad treba
Vješt vojvoda: Basmanova ti pošalji
I tvrdo ropot boljarski podnesi.
Od djetinjstva si uza me u vijeću
I znadeš, kako vladavina teče;
Tijek posla nemoj mijenjat. Navika je
U državama duša. Ja sam moro
Uspostaviti progon, kazne – ti ih
Odstranjuj, svijet će blagoslivljat tebe,
Ko tvog što tetka blagoslivljali su,
Kad on na prijesto groznoga je sjeo.
Kad bude čas, polako možeš opet
Pritezat počet uzde državne.
Sad popuštaj, al ne daj ih iz ruke.
Spram stranaca milostiv budi, blag,
Povjerljivo u službu primaj njih.
Crkveni zakon čuvaj najstrože;
Mučaljiv budi: ne smije po zraku
Uludo carski gubiti se glas;
Ko sveto zvono treba on javljati
Skrb veliku il velik blagdan samo.
Oj, mili sine! Ti se hvataš ljetâ,
Kad žensko lice buni našu krv.
Čistoću svete nevinosti čuvaj
I ponositu čuvaj stidljivost:
Tko za mladosti privikne čuvstva
U sramotnijim nasladama topit,
Taj, kad omuža, mrk je i krvolok
I um se njegov prije dobe mrači.
U porodici vazda budi glavom;
Poštivaj majku, ali vladaj sobom,
Ti muž si, car; a svoju sestru ljubi,
Ti jedinim joj ostaješ čuvarom.

FEODOR
(na koljenima)

Ne, nemoj! Živi i još dugo caruj:
I narod i ja – što ćemo bez tebe?

CAR
Sve svršeno je. – Oči mi se mrače,
Ja osjećam hlad grobni...

(Ulazi patrijarh s vladikama, za njime svi boljari.)

(Caricu vode ispod ruke, carevna rida.)

Tko je tamo?
A, shima... to je! Vidim! Sveti postrig...
Moj kucnu čas! U monahe će car –
I mračni grob će ćelijom mi biti.
Ustrpi se, patrijarh – vladiko,
Jer još sam car: vi slušajte, boljari:
Tu stoji, na kom carstvo ostavlja;
Feodoru križ cjelujte... Basmanov,
Vi, prijatelji... molim vas na smrti:
Poslužite mu usrdno i pravo!
Jer on je mlad i na njem krivnje nema.
Zakunite se!

BOLJARI
Kunemo se.

CAR
Dobro.
Oprostite mi sablazni i grijehe,
I hotimične uvrede i tajne...
Moj sveti oče, priđi, ja sam gotov.

(Započinje se obred postriga. Iznose onesviještene žene.)

Šator

BASMANOV uvodi PUŠKINA

BASMANOV
Uđi amo i slobodno kazuj.
Ta on je dakle poslo tebe k meni?

PUŠKIN
On tebi nudi svoje prijateljstvo
I prvi čin iza sebe u carstvu.

BASMANOV
No mene je i tako već Feodor
Visoko digo: vojvoda sam vojsci,
Rad mene je i rodoslovlje prezro
I gnjev boljara. Prisego sam njemu.

PUŠKIN
Prisegnuo si zakonitom caru,
No ako živi drugi nasljednik,
Još zakonitiji?

BASMANOV
Okanimo se;
Ne zbori mi koješta! Tko je onaj,
To dobro znadem.

PUŠKIN
Rusija i Litva
Dimitrijem su priznale ga davno;
No ja ti za to ipak ne jamčim.
Ta može biti, da je pravi Dimitrij,
A možda je i samozvanac; samo
Ja znadem, da će prije ili poslije
Sin Borisov ustupiti mu Moskvu.

BASMANOV
Ja za sad stojim uz mladoga cara,
Doklegod on sa prijestola ne siđe;
Imamo vojske, hvala Bogu, dosta,
I pobjedom ću ja je oduševit,
A koga ćete vi prot mene poslat,
Kozaka li Karelu, ili Mniszka?
I kol'ko vas je? Osam tisuća!

PUŠKIN
Premašio si: ni toliko nema.
Ja kažem i sâm, vojska nam je jadna,
Kozaci samo po selima robe,
Poljaci samohvale se i piju,
A Rusi... ali čemu to i pričat –
Zar da se tebi sad prenavljat stanem?
No znaš, Basmanov, što je naša snaga?
To nije vojska niti poljska pomoć,
Već to je mnijenje, mnijenje naroda.
Dimitrijeva ti se sjećaš slavlja
I njegova osvajanja u miru
Gdje njemu se i bez krvi posvuda
Predavali se gradovi, a svijet
Tvrdokôrne je vojvode vezivo?
Ti vidje i sâm: bije l' vam se vojska
Dobrovoljno? I kad? Za Borisa!
A sada?... Ne, Basmanov, ti se mani,
Da još razbuktaš iz pepela borbu:
Svim svojim umom, svojom tvrdom voljom
Odoljet ne ćeš; ne bi l' bilo bolje,
Da prvi budeš dobrim primjerom,
Dimitrija da carem proglasiš
I zauvijek mu službu iskažeš?
Što misliš o tom?

BASMANOV
Sutra ću ti reći.

PUŠKIN
Odluči se.

BASMANOV
Sad zbogom!

PUŠKIN
Razmisli!

(Odlazi)

BASMANOV
On ima pravo, svud izdaja niče.
Što mi je činit? Zar da dotle čekam
Dok buntovnici uhvate i mene
I Griški me predadu? Nije l' bolje
Prepriječit, da se potok ne razlije,
Pa da ja sam... No prisegu prekršit!
Zaslužit vjekovitu sramotu!
Povjerljivost mog mladog gospodara
Otplatit takvim užasnim izdajstvom!...
Za onog, tko u nemilosti živi,
Tom nije teško kovat urote,
No meni, meni, carevu ljubimcu...
No smrt... no vlast... no bijeda narodna.

(Zamisli se.)

Tko tamo ide? (Zviždi.) Konja! Trúbi zbor!

Zborište

PUŠKIN ide okružen narodom

NAROD
Boljara nama šalje carević.
Da poslušamo, što nam boljar veli.
Ovamo, ljudi!

PUŠKIN
(na amvonu)

Građani moskovski,
Od carevića pozdrav vama nosim.
(Klanja se.)

Vi znate, volja spasla je nebeska
Iz ubojničkih ruku carevića;
I digo se je na svog dušmanina,
No Božji sud je Borisa već satro.
Pokorila se Dimitriju sva zemlja;
Basmanov sam se pokajao, te je
Prisegnuo mu sa svom vojskom svojom.
Dimitrij ide s ljubavlju i mirom.
Zar Borisovoj svojti za volju
Da podignete ruku na cara
Svog zakonitog, krv Monomahovu?

NAROD
I ne ćemo.

PUŠKIN
Oj, građani moskovski,
Sav svijet već zna, koliko ste pod vlašću
Tog okrutnog došljaka prepatili:
Sramotu, namet, kazne i progonstvo
I glad i muke iskusiste vi.
Dimitrij će nadariti vas sve,
Boljare, plemstvo i pismene ljude
I trgovce, vojnike i sav narod.
Zar da se njem odupirete ludo
I milosti se gordo uklanjate?
No sad na prijesto svojijeh otaca
On dolazi sa pratnjom užasnom
Ne ljutite ga, Gospoda se bojte,
I cjelivajte križ vladaru svome;
Umirite se; s patrijarhom odmah
Boljare, đake i izbrane ljude
K Dimitriju u tabor pošljite,
Da poklone se ocu gospodaru.

(Silazi. Narod buči.)

NAROD
Što da zborimo? Istinu je reko.
Da živi car Dimitrij, otac naš!

SELJAK
(na amvonu)

Oj, narode, u Kremlj, u carske dvore,
Da Borisovo štene uhvatimo!

NAROD
(juri u gomili)

Udavite ga! Živio Dimitrij!
A propo rod Borisa Godunova!

Kremlj. Dom Borisov

STRAŽA NA STEPENICAMA

FEODOR pod prozorom

PROSJAK
Udijelite mi, Hrista radi!

STRAŽA
Odlazi, zabranjeno je govoriti sa zatvorenima.

FEODOR
Idi, starče, ja sam siromašniji od tebe: ti si na slobodi.

(Ksenija, velom pokrivena, prilazi također k prozoru.)

JEDAN IZ NARODA
Brat i sestra – sirota djeca, kao ptičice u krletci.

DRUGI
Imaš za kim i žaliti! Prokleti bili, da Bog da.

PRVI
Otac im je bio zlotvor, ali djeca su nevina.

DRUGI
Ne pada jabuka daleko od stabla.

KSENIJA
Brate, brate! Čini mi se, da boljari idu k nama.

FEODOR
To su Goljicin, Mosaljski. Drugih ne poznajem.

KSENIJA
Ah, brate, srce mi obamire.

(GOLJICIN, MOSALJSKI, MOLČAKOV i
ŠEREFEDINOV. Za njima TRI STRIJELCA)

NAROD
Propuštajte, propuštajte: idu boljari.

(Boljari ulaze u kuću.)

JEDAN IZ NARODA
Zašto su došli?

DRUGI
Sigurno da zaprisegnu Feodora Godunova.

TREĆI
Odista? Čuješ, kakva je to buka u kući! Sve se
uzbunilo! Tuku se!

NAROD
Čuješ? Vrisak! To je ženski glas! Ajdemo gore! – Vrata
su zatvorena... vika je prestala...

(Otvaraju se vrata, Mosaljski se pojavljuje na trijemu.)

MOSALJSKI
Narode! Marija Godunova i sin njezin Feodor otrovali
su se. Mi smo vidjeli njihova mrtva tijela.

(Narod prestravljen šuti.)

Što šutite? Vičite: živio car Dimitrij Ivanovič!

(Narod mukom muči.)

SVRŠETAK