Pozdravljena budi, Marijo
Jutrom je malena trava isprala rosom lice.
Ptica propjeva leteći nad gajima i poljem.
Povjetarce se žuri maglenim oceanom,
noseći pjesmu jutarnjega zvona.
Pozdravljena budi, Marijo.
Osjen crni zavi krajinu u samrtnome
času Tvojega Sina.
Prejaki bol ti vrisak uskrati i ruke
majke sklopi nijemo.
Umjesto vapaja ― oči Tvoje suze obliju
i pogled zaustavi gore.
A svod nije skidao crne zavjese.
Majko osamljena, što gledaš gore?
Majko pretiha, što gledaš gore?
Sveta Majko razapetog Sina, zar ništa
od prekora nemaš za svjetinu, što sad
Te okruži do nogu Nedužnoga?
Umjesto riječi ― oči Tvoje suze obliju i
pogled zaustavi gore.
A svod ne skida crne zavjese.
Majko osamljena, što gledaš gore?
Majko pretiha, što gledaš gore?
O, sveta Majko, kad si sukobila oči svoje
s pogledom Oca, i Sina vidje osmiješena Bogom?
Pozdravljena budi, Marijo.
Večerom je mala trava isprala rosom lice.
Ptica grakće leteći iz polja k svojemu domu.
Povjetarce se žuri maglenim oceanom
noseći pjesmu večernjega zvona:
Pozdravljena budi, Marijo!
