Božje i čovječje/XIII.
| Božje i čovječje/XII. | Božje i čovječje/XIII. autor: Lav Tolstoj |
XIII
«Eto ti ga na, predstavnik naroda – pomisli Meženecki kad je odlazio od starca. – Taj je još najbolji među njima. I kakav mrak! Oni (on je podrazumijevao Romana i njegove prijatelje) kažu: s takvim narodom, kakav je sad, ništa ne treba poduzimati.»
Meženecki je neko vrijeme svoju revolucionarnu djelatnost obavljao među narodom i znao svu, kako se on izražavao, «inertnost» ruskog sela; susretao se s vojnicima, i u službi i u mirovini, i poznavao njihovu tupu vjeru u prisegu, u nužnost pokoravanja i nemogućnost da se na njih djeluje razumom. On je sve to znao, ali nikad nije iz toga izvukao zaključak koji je nužno slijedio. Razgovor s novim revolucionarima ga je rastrojio, razdražio.
«Oni kažu da je sve to što smo mi radili, što su radili Halturin, Kibaljčič, Petrovska, da je sve to bilo bespotrebno, dapače, čak i štetno, da je upravo to i prouzročilo reakciju Aleksandra III, da je zahvaljujući nama narod uvjeren u to da iza cijelog revolucionarnog pokreta stoje vlastelini koji su cara ubili jer im je oteo kmetove. Kakva glupost! Kakvo je neshvaćanje i kakva je drskost razmišljati tako!» - razmišljaše hodajući dalje hodnikom.
Sve su ćelije bile zatvorene, osim one u kojoj su se nalazili novi revolucionari. Prilazeći joj, Meženecki začu smijeh omražene brinete i gromoglasan, odlučan glas Romana. Oni su, očevidno, govorili o njemu. Meženecki zastade da sluša. Roman je govorio:
- Ne shvaćajući ekonomske zakone, oni nisu bili svjesni toga što rade. Velika nesreća bila je u...
Meženecki nije mogao i nije htio čuti u čemu je bila velika nesreća, no nije mu bilo ni potrebno znati to. Sam glas tog čovjeka dao mu je do znanja kakav potpun prezir ti ljudi osjećaju prema njemu, prema Meženeckom, heroju revolucije, čovjeku sa žrvovanih dvanaest godina u ime tog cilja.
I u duši Meženeckog buknu takva strašna zloba kakvu nikad prije nije doživio. Zlo prema svemu, prema svima, prema svom tom besmislenom svijetu u kojemu su mogli živjeti toliki ljudi, nalik na životinje, poput tog starca sa svojim jaganjcem i tih poluživotinja krvnika i tamničara; ti besramni, samouvjereni, mrtvorođeni doktrineri.
Uđe dežurni čuvar i izvede političke zatvorenice u žensku polovinu. Meženecki se sklonio u udaljeni kut hodnika kako se ne bi morao susresti s njima. Kad se vratio, čuvar zatvori vrata novih političkih i zamoli Meženeckog da ode u svoju ćeliju. Meženecki ga mahinalno posluša, no zamoli da mu ne zatvore vrata.
Meženecki se vrati u svoju ćeliju i leže na krevet, licem prema zidu.
«Zar su stvarno sve snage žrtvovane uzalud: zar su energija, snaga volje, genijalnost (on nikad nije nikoga vidio iznad sebe po duševnim kvalitetama) žrtvovane bez ikakvog razloga!» Sjeti se pisma koje je nedavno, već na putu za Sibir, dobio od majke Svjetloguba. U pismu ga je ona ženski, po njegovu mišljenju glupo, prekoravala zbog toga što joj je ubio sina time što ga je uvukao u terorističku partiju. Kad je dobio to pismo samo se prezrivo nasmiješio: što je ta glupa žena mogla znati o ciljevima koji su bili pred njim i Svjetlogubom. No sada, sjetivši se pisma i drage, iskrene, vatrene naravi Svjetloguba, zamisli se prvo nad njime, a onda i nad sobom. Zar je stvarno cijeli život bio greška? Sklopi je oči s namjerom da zaspe ali odmah s užasom osjeti kako se vraća u duševno stanje iz prvog mjeseca zatočeništva u Petropavlovskoj tvrđavi. Opet bol u tjemenu, opet njuške velikih usta, dlakave, užasne, na tamnoj podlozi sa zvjezdicama, i opet figure pred otvorenim očima. Novo je bilo to da se neki kriminalac u sivim pantalonama, obrijane glave, ljuljaše nad njime. I on ponovo, po uzročnoj vezi među idejama, stade tražiti cijev za ventilaciju za koju bi se moglo zavezati uže.
Neizdrživa zloba tražila je izlaz i palila srce Meženeckog. On ne mogaše sjediti na mjestu, ne mogaše se smiriti, ne mogaše odagnati svoje misli.
«Kako? – taj put si on to pitanje postavi ozbiljno. – Razrezati arteriju? Ne smijem. Objesiti se? No, pa to je najlakše.»
Sjeti se užeta za spajanje kotura vrata u hodniku. «Stati ću se na klade ili na klupicu. Po hodniku se šeće čuvar. On će prije ili kasnije zaspati ili izaći. Treba sačekati, kad se pruži prilika zgrabiti uže i zavezati ga za cijev.»
Stojeći iza svojih vrata Meženecki osluškivaše korake čuvara i tu i tamo, ako bi se čuvar našao na drugom kraju hodnika, proviri kroz pukotinu u vratima. Čuvar nije nikako ni izašao, ni zaspao. Meženecki lakomo osluškivaše njegove korake i isčekivaše.
U isto se vrijeme, u onoj ćeliji gdje je bio bolesni starac, usred tame jedva rasvjetljene uljanicom, među snenim noćnim zvukovima disanja, mumljanja, stenjanja, hrkanja, kašlja, rješavalo najveće pitanje na zemlji. Starac raskolnik je umirao i pred njegovim duševnim pogledom otkrilo se sve ono što je on tako strastveno tražio i želio tokom cijelog svojeg života. U zasljepljujućem svjetlu vidio je jaganjca u obliku vedrog mladića i silan broj ljudi iz svih naroda stajao je ispred njega u bijeloj odjeći, i svi su se radovali, i zla više nije bilo na zemlji. Sve se to dogodilo, starac je znao, i u njegovoj duši, i po cijelome svijetu, i on je osjetio veliku radost i spokoj.
Za druge ljude u ćeliji dešavalo se to da je starac bio u hropcu i gromkim hriptanjem probudio svojeg susjeda koji je dalje razbudio ostale; i kad je hriptanje prestalo, a starac utihnuo i počeo se hladiti, njegovi susjedi iz ćelije stali su lupati po vratima.
Čuvar otvori vrata i uđe k zatvorenicima. Kroz desetak minuta dva su zatvorenika iznijela mrtvo tijelo i odnijela ga dolje u mrtvačnicu. Čuvar pođe za njima i za sobom zatvori vrata. Hodnik ostade prazan.
«Zatvaraj, zatvaraj, - pomisli Meženecki prateći sve to iza svojih vrata, - nećeš mi smetati da se maknem od ovog gadnog užasa.»
Meženeckog nije više mučio onaj unutarnji užas koji je do tada osjećao. Svog ga je obuzela jedna misao: samo da ga nešto ne omete u onome što je namjeravao učiniti.
Srce mu je treperilo kad s koture razvezivaše uže provlačeći ga ispod vrata te ga, pogledavajući prema vratima, ponese k sebi u ćeliju. U ćeliji se pope na klupicu i prebaci uže preko ventilacijske cijevi. Nakon što je svezao oba kraja užeta, pritegnuo je čvori iz dvostrukog užeta načini omču. Omča bješe previše nisko. Iznova sveza uže, ponovo načini omču, isproba je oko vratu i nemirno osluškujući i pogledavajući vrata pope se na klupicu, natakne petlju na glavu, stegne je i, odgurnuvši klupicu, objesi se...
Tek je pri jutarnjoj prozivci čuvar spazio kako Meženecki stoji pogrbljen tik iznad prevrnute klupice. Skinuše ga sa užeta. Dotrča nadglednik i saznavši da je Roman liječnik, pozove ga da pruži pomoć obješenome.
Poduzete su sve uobičajene mjere oživljavanja ali Meženeckog nisu oživjeli.
Tijelo Meženeckog odnijeli su u mrtvačnicu i položili na stol usporedo s tijelom starca raskolnika.