Božje i čovječje/XI.
| Božje i čovječje/X. | Božje i čovječje/XI. autor: Lav Tolstoj |
XII. → |
XI
Vozili su ga, kao posebno važnog zločinca, samog, ne dozvoljavajući mu stupanje u kontakt s ostalima. Tek u krasnjarskom zatvoru pođe mu prvi put pošlo za rukom stupiti u kontak s drugim političkim zatvorenicima, također poslanima na robiju; bijaše ih šestero – dvije žene i četiri muškarca. Svi ti ljudi bijahu mladi i novog načina razmišljanja nepoznatog Meženeckom. To su bili revolucionari nove generacije, njegovi nasljednici, i stoga ga oni posebno zainteresiraše. Meženecki očekivaše kako će u njima pronaći ljude koji idu njegovim stopama, dužne visoko cijeniti sve to što su njihovi prethodnici učinili, a posebice to što je učinio on, Meženecki. On zaželi s njima postupati ljubazno i pokroviteljski. Međutim, na njegovo iznenađenje, ta mladež ne samo što ga ne držaše za prethodnika i učitelja, već oni s njime započnu postupati gotovo pokroviteljski, opraštajući mu njegove zastarjele poglede. Po mišljenju njih, tih novih revoluvionara, sve to što su učinili Meženecki i njegovi prijatelji, sva politika poticanja seljaka na bunu i, što je glavno, sav teror i sva ubojstva: gubernatora Kropotkina, Mezencova i samog Aleksandra II – sve je to bijaše niz pogrešaka. Sve to polučilo je jedino reakciju sa vrhuncem koji je osvanuo za Aleksandra III i vratilo društvo gotovo u kmetstvo. Put je prema oslobođenju naroda, po mišljenju novih, bijaše sasvim drugačiji.
Kroz iduća dva dana i gotovo kroz obje noći ne prestajaše svađe Meženeckog i njegovih novih poznanika. Posebice jedan od njih, Roman; svi oni nazivahu jedan drugog imenom, žestoko ogorčavaše Meženeckog nepokolebljivom uvjerenošću u to da je u pravu i odricanjem s visoka, čak i s podrugivanjem, od svega što su učinili Meženecki i njegovi drugovi.
Narod je bio, po mišljenju Romana, neotesana gomila, «stoka», i s njime na tom stupnju razvoja nije se moglo ništa poduzeti. Svi pokušaji da se pobuni rusko seosko pučanstvo nalikovali su tome da se pokuša zapaliti kamen ili led. Potrebno je bilo učiti narod, potrebno je bilo to da on shvati što je solidarnost, a to se moglo samo putem jake industrije i socijalističke organizacije koja bi izrasla na njoj. Zemlja ne samo da nije potrebna narodu, već upravo ona i čini narod nazadnjačkim i ropskim. Ne samo u Rusiji, već i u Europi. I on bi napamet nabrajao mišljenja autoriteta i statističke podatke. Narod treba osloboditi od zemlje. Čim prije, tim bolje. Čim ih više odlazi u tvornice, i čim više zemlje prigrabe kapitalisti, i čim ih više ugnjetavaju, tim bolje. Despotizam, a glavno kapitalizam, se može uništiti samo solidarnošću ljudi iz naroda, a ta se solidarnost može dostići jedino savezima, udrugama radnika, to jest samo tada kad narodne mase prestanu biti vlasnici zemlje i postanu proleteri.
Meženecki se svađao i žestio. Posebno ga razdraživaše jedna od žena, zgodna brineta duge kose koja je sjedila na prozoru, tobože ne sudjelujući u razgovoru, ali tu i tamo dobacujući nešto u prilog Romanovih dokaza ili se naposto prezirno smješeći riječima Meženeckog.
- Dakle, stvarno je moguće sav zemljoradnički narod preseliti u tvornice? – upita Meženecki.
- A zašto ne? – odgovori Roman. – To je opći ekonomski zakon.
- A kako znamo da je taj zakon sveopći? – nastavi Meženecki.
- Pročitajte Kautskog, - dobaci mu brineta prezirno se smješeći.
- Ako se i dopusti, - odgovori Meženecki, - (a ja to ne dopuštam) da narod prijeđe u proletere, zbog čega ste uvjereni da će se oblikovati u formu koju ste vi zamislili?
- Zbog toga što je to znanstveno dokazano, - ponovo mu dobaci brineta spuštajući se sa prozora.
Kad se poveo razgovor o metodi nužnoj za ostvarivanje ciljeva, razmimoilaženje se još više povećalo. Roman i njegovi prijatelji držali su kako je nužno na pobunu potaknuti vojsku radnika, doprinositi odlasku seljaka u tvornice i propagirati socijalizam među radnicima. I ne samo ne boriti se otvoreno sa vlašću, terorizirati je, nego se koristiti njome za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Meženecki i dalje ustrajaše u tome da se sa vlašću treba boriti otvoreno, terorizirati je jer je postojeći poredak i moćniji i lukaviji. «Ne obmanjujete vi vlast, nego ona vas. Mi smo se i propagirali u narodu i borili se sa vlastima.»
- I kako ste mnogo postigli! – ironično dobaci brineta.
- Da, ja mislim da je otvoreni sukob s vlašću neispravno traćenje snage, - odgovori Roman.
- Da je prvi mart traćenje snage! – vikao je Meženecki. – Mi smo žrtvovali sebe, svoje živote, a vi spokojno sjedite doma, naslađujete se životom i samo propovijedate.
- Životom se baš i ne naslađujemo, - spokojno odvrati Roman, pogledavajući svoje drugove i pobjedonosno prasne u svoj nezarazni ali gromki i razgovjetni, samouvjereni smijeh.
Brineta se, klimajući glavom, prezirno smiješila.
- Životom se baš i ne naslađujemo, - ponovi Roman. – A ako i sjedimo ovdje, to je zbog reakcije, a ta je reakcija djelo upravo prvog marta.
Meženecki je šutio. Osjećao je kako se guši od zlobe i izašao na hodnik.