Božje i čovječje/V.

Božje i čovječje/IV.

Božje i čovječje/V. autor: Lav Tolstoj

VI. →

V

Jednog od tih dana, kada bješe u takvom radosnom, uzbuđenom raspoloženju, u ćeliju mu u neuobičajeno vrijeme uđe tamničar i upita ga je li mu dobro i ne želi li što. Svjetlogub se začudi ne shvaćajući što ta promjena znači i zamoli cigareta, očekujući odbijanje. No tamničar mu odgovori da će odmah poslati po cigarete; i stvarno, dežurni čuvar mu donese kutiju cigareta i šibice.

«Mora da se netko zauzeo za mene», - pomisli Svjetlogub i zapalivši cigaretu poče hodati gore dolje po ćeliji razmišljajući o značenju te promjene.

Drugi ga dan povedohu na sud. U sudnici, u kojoj on bijaše već više puta, ne započe saslušavanje kao i prije. Međutim, jedan se od sudaca, ne gledajući ga, ustade iz svog naslonjača, poustajaše i ostali, i držeći u rukama papir sudac započe čitati gromkim, neprirodno bezizražajnim glasom.

Svjetlogub slušaše i promatraše lica sudaca. Nitko od njih nije ga gledao i svi su slušali sa značajnim, mrkim izrazima lica.

Na papiru je bilo rečeno da se Anatol Svjetlogub za dokazano sudjelovanje u revolucionarnoj aktivnosti, kojoj je cilj u bližoj ili daljoj budućnosti srušiti postojeći poredak, osuđuje na gubljenje svih prava i smrtnu kaznu vješanjem.

Svjetlogub je slušao i razumio riječi koje je izgovorio oficir. Primjetio je kako su te riječi ružne: u bližoj ili daljoj budućnosti i gubljenje svih prava i smrtna kazna vješanjem, no apsolutno nije razumio koje je značenje za njega imao pročitani tekst.

Tek dugo nakon toga što su mu rekli da može ići, kada je već sa žandarom bio na ulici, stade shvaćati to što su mu objavili.

«Tu nešto ne valja, ne valja... To je nekakva besmislica, to ne može biti», - govorio je sam sebi sjedeći u kočiji kojom su ga vraćali natrag u zatvor.

On je u sebi osjećao takvu životnu silu da si nije mogao predočiti smrt: nije mogao ujediniti svijest o sebi, svoje «ja» sa smrću, sa odsustvom «ja».

Vrativši se natrag u svoju ćeliju, Svjetlogub se sjede na preklopni željezni ležaj i zažmirivši pokuša si jasno predočiti to što ga čeka, no to mu nikako ne uspijevaše. On nikako nije mogao predočiti si to da ga nema, niti nije mogao predočiti si to da bi ga ljudi željeli ubiti.

«Mene, mladog, dobrog, sretnog, voljenog od toliko ljudi, - pomisli, - on se sjetio ljubavi svoje majke, Nataše, prijatelja, - mene će ubiti, objesiti! Tko, zašto to radi? I potom, što će biti kada mene ne bude? To ne može biti», - govoraše sam sebi.

Dođe tamničar. Svjetlogub ga nije čuo kad je ušao.

- Tko je to? Što vi... ? – progovori Svjetlogub ne prepoznavajući tamničara. – Ah da, to ste vi! Kada? – upita ga.

- Ne mogu znati, reče tamničar i postajavši šutke nekoliko sekundi najednom progovorio tihim, nježnim glasom: - Evo, naš bi svećenik želio... uputiti... htio bi vas vidjeti...

- Meni ne treba, ne treba, ništa mi ne treba! Odlazite! – kriknu Svjetlogub.

- Želite li napisati što komu? To je dozvoljeno, - reče tamničar.

- Da, da, pošaljite. Napisati ću.

Tamničar otiđe.

«Dakle, ujutro, - mišljaše Svjetlogub. – Oni uvijek tako rade. Sutra ujutro mene neće biti... Ne, to ne može biti, to je san.»

No stražar je došao, stvarni, dobro poznati stražar i donio je dva pera, tintarnicu, svežanj poštanskih papira i plavkastih koverti te je postavio tronožac k stolu. Sve je to bila stvarnost, a ne san.

«Treba ne razmišljati, ne razmišljati. Da, da, pisati. Pisati ću mami», - pomisli Svjetlogub, sjede se na tronožac i odmah započe pisati.

«Mila, draga! – napisa i zaplače. – Oprosti mi, oprosti za svu žalost koju sam ti učinio. Bio ja u krivu ili ne, drugačije nisam mogao. Jedno te molim, da mi oprostiš.» «Pa to sam već napisao, - pomisli. No svejedno, sad se nema kad prepisivati.» - «Ne tuguj za mnom, - pisaše dalje. – Nešto prije, nešto kasnije, pa zar nije svejedno? Ja se ne bojim i ne kajem zbog toga što sam činio. Drugačije nisam mogao. Samo da mi ti oprostiš. I ne ljuti se na njih – niti na one s kojima sam radio, niti na te koji će me pogubiti. Ni jedni ni drugi nisu mogli drugačije: oprosti im, oni ne znaju što čine. Te riječi se ne usuđujem ponoviti za sebe, no one su mi u duši i daju mi snage i spokoja. Oprosti, ljubim tvoje mile naborane, stare ruke! – Dvije su suze kapnule jedna za drugom na papir i razlile se po njemu. – Plačem, ali ne od žalosti ili straha, već od ganuća pred najsvečanijim trenutkom svog života i zbog toga što te volim. Prijatelje moje ne okrivljuj nego ih ljubi. Osobito Prohorova, baš zbog toga što je on skrivio moju smrt. To je takva radost, kada voliš tog koji ne samo da je kriv nego je i zaslužio da mu zamjeraš i da ga mrziš. Zavoliti takva čovjeka – neprijatelja – takva je sreća! Nataši reci da mi je njezina ljubav bila utjeha i radost. Ja to nisam jasno razumio, ali sam u dubini duše bio svjestan. Bilo mi je lakše živjeti znajući da ona postoji i da me voli. Eto, rekao sam sve. Zbogom!»

Pročita pismo i vidjevši pred kraj ime Prohorova pade mu na pamet da bi pismo mogli pročitati, da će ga bez sumnje pročitati i da će to Prohorova stajati glave.

- Bože moj, pa što sam to napravio! – uskliknu i razderavši pismo na duge trake pažljivo ih spali na lampi.

On se sjeo pisati sa očajanjem, a sad se osjećao spokojnim, skoro radosnim.

Uze drugi list i odmah stade pisati. Misli mu se jedna za drugom gomilahu u glavi.

«Mila, draga moja mama! – napisa, i opet su mu se oči zamaglile od suza, i opet je morao rukavom ogrtača otirati suze kako bi mogao vidjeti što piše. – Kako samo nisam znao, nisam znao svu silu zahvalnosti i ljubavi prema tebi koje su uvijek živjele u mome srcu. Sada to osjećam i znam, i kad se prisjećam naših svađa, ružnih riječi koje sam ti uputio, to je za mene bolno i sramotno, skoro neshvatljivo. Oprosti mi i sjećaj se samo onog boljeg u meni, ako je toga bilo.

Smrti se ne bojim. Bolje bi bilo reći da ju ne razumijem, ne vjerujem u nju. Pa i kad bi bilo smrti, uništenja, zar ne bi bilo isto umrijeti u tridesetima ili nešto prije ili kasnije.»

«No sad filozofiram, - pomisli, - treba reći ti što je pisalo u prošlom pismu, ono najbolje sa kraja. Da.» - «Prijatelje mi nemoj koriti nego ih voli, a posebno onog koji je bio uzrok moje smrti. Natašu poljubi za mene i reci joj da sam je uvijek volio.

Složi pismo, zapečati ga i sjede se na krevet položivši ruke na koljena i gutajući suze.

On i dalje nije vjerovao da mora umrijeti. Nekoliko se puta, nanovo si zadajući pitanje spava li, pokuša probuditi. I ta ga je misao navela na drugu: nije li sav život na ovom svijetu san, a smrt buđenje. Ako je tako, nije li tad i spoznaja života samo buđenje iz sna u život koji predstoji, čije detalje i ja ne razumijem? Tako da život ovdje nije početak, već samo nova forma života. Umreš i prijeđeš u novu formu. Ta mu se misao svidjela, na kad je u njoj pokušao naći uporište osjetio je da ta misao, pa i bilo koja misao, kakva god bila, ne može dati neustrašivost pred smrću. Na kraju se umorio od razmišljanja.

Mozak mu više nije radio. Sklopio je oči i dugo tako sjedio, ne razmišljajući.

«Kako? Što će biti? – opet se sjeti. – Ništa? Ne, nije ništa. A što je?»

I najednom mu postade savršeno jasno da na ta pitanja za živog čovjeka odgovora nema i ne može biti.

«I zašto si ja onda postavljam pitanja o tome? Zašto? Da, zašto? Ne treba se to pitati, treba živjeti tako kako sam ja živio sad kad sam pisao to pismo. Ta mi smo svi davno osuđeni, uvijek, i živimo. Živimo dobro, radosno, kad... volimo. Da, kad volimo. Tako i treba živjeti. I može se živjeti svuda i uvijek, i na slobodi i u tamnici, i danas, i sutra, i do samog kraja.»

Poželi taj isti tren prijazno, s ljubavlju popričati s kime. Pokuca o vrata, i kad je stražar pogledao k njemu upita ga je koliko je sati i hoće li mu brzo doći smjena, ali mu stražar ništa ne odgovori. Tad ge zamoli pozvati tamničara. Tamničar dođe i upita ga što mu treba.

- Eto, napisao sam pismo majci, predajte molim, - reče, i suze mu pri spomenu na majku navriješe na oči.

Tamičar uze pismo i obećavši da će ga predati krene prema vratima, ali ga Svjetlogub zaustavi.

- Poslušajte me, vi ste dobar čovjek. Zašto vršite tu tešku dužnost? – reče, prijazno ga primivši za rukav.

Tamničar se usiljeno žalosno nasmiješi i spustivši pogled reče:

- Treba živjeti.

- A vi napustite tu dužnost. Ta uvijek se može snaći. Vi ste tako dobar. Možda bih ja mogao...

Nadglednik iznenada zajeca, brzo se okrenu i izađe, zalupivši vrata.

Kolebanje nadglednika je još više ganulo Svjetloguba i, suzdržavajući suze radosnice, on je počeo hodati od zida do zida, ne osjećajući više nikakav strah, već samo ganuće koje ga dizalo u viši svijet.

To pitanje, što će biti s njim poslije smrti, koje se on tako jako trudio i nije uspijevao odgovoriti pokazalo se za njega razriješenim i to ne nekakvim činjeničim racionalnim odgovorom, već spoznajom tog istinskog života koji je bio u njemu.

I on se sjeti riječi Evanđelja: «Uistinu, uistinu vam govorim: ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda samo ostane; ako li umre mnogo ploda rodi.» «Eto je tu i palo na zemlju. Da, uistinu, uistinu.» - pomisli.

«Trebao bih zaspati, - najednom mu pade na pamet, - da poslije ne oslabim.» Leže se na željezni ležaj, sklopio oči i taj čas zaspa.

Probudio se u šest ujutro, sav pod dojmom vedrog, veselog sna. U snu je vidio sebe kako se s nekom malenom svjetlokosom djevojčicom penje po razgranatom drveću osipanom zrelim crnim trešnjama i sabire ih u veliku bakrenu zdjelu. Trešnje ne padaju u zdjelu i neke čudne životinje nalik na mačke hvataju trešnje i bacaju ih uvis i opet ih hvataju. I gledajući to, djevojčica se grohotom smije, hohoće tako zarazno da se i Svjetlogub također veselo smijao u snu, ni sam ne znajući čemu. Iznenada bakrena zdjela isklizne iz ruku djevojčice, Svjetlogub je pokuša uhvatiti ali ne uspijeva i zdjela s metalnim zveketom pada na zemlju. I on se budi, smiješeći se i slušajući zveket zdjele koji se nastavio. Zveket je zvuk željeznih brava koje su se otvarale u hodniku. Čuju se koraci po hodniku i zveckanje oružja. On se u trenu sjetio svega. – «Ah, kad bih mogao ponovo zaspati!» - pomislio je Svjetlogub, no spavati se dalje nije smjelo. Koraci dođoše do njegovih vrata. On začu kako ključ traži bravu i kako vrata škripe otvarajući se.

Ušli su žandarski oficir, tamničar i straža.

«Smrt? I što s tim? Ići ću. Da, to je dobro. Sve je dobro», - razmišljaše Svjetlogub osjećajući kako mu se vraća ganutljivo-slavljeničko raspoloženje u kojem se nalazio prošli dan.