Bilogora

Bilogora autor: Božena Loborec

Objavljeno po prvi puta u časopisu "Naše planine" god. (vol.) 33 (1981), br. (No.) 3-4. To je bio časopis Planinarskog saveza Hrvatske i Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine od 1949. do 1991. godine. Autorica je članica Planinarskoga društva »Bilo« iz Koprivnice te članica uredništva časopisa »Bilogorski planinar«.

      BILOGORA

      Bilogora je nerazvikana, planinarima neprivlačna, u njoj nema opasnih provalija, strmih stijena, šiljkastih vrhova nebu pod oblake, nema uspona da se podičiš upornošću i kondicijom, nema vrleti da te kobno mame. Bilogora je neopjevana, nema vještica kao Klek, nema vila kao Velebit. Nije zaluđivala maštu pjesnika, nije se oglasila grlom naricatelja. Ona nije čak ni planina, ona je – gora, niska gora Sjeverne Hrvatske što se protegla usporedo s Dravom, a čiji je najviši vrh samo 309 metara.

      A ipak, Bilogora je lijepa. Lijepa baš zbog pitomosti, zbog pristupačnosti, spokojstva, širine, zbog blagosti, zbog dostižnosti. Kao hrptenjača jazavca meka je i podatna, odana kao pseći jezik, susretljiva kao jagnje. Ona je sva okruglasta kao Turkovićevi pejzaži, kao hljepčići što ih je namiguša priroda izgubila između Zagorja i Slavonije. U njoj nema stranputica, nema teških uzbrdica, nema goleti, ona je kao zelena gatalinka na sjemenju suncokreta. U njoj nema raspojasanih voda, ni jezera, ni slapova, njome migolje razigrani potočići što se uz smijeh i igru preskaču.

      Ona je svijetla, nedužna, bliska i napučena.

      Bilogorska sela dobroćudno se smiješe na suncu, ponekad generalićevski žuhko, ali uvijek bilogorski rječito. Iz kuća će te pozdraviti kukuruzni kruh u dječjim rukama, ili izgrižena lula u staračkim zubima. Sela među jorgovanom i stablima jabuka, između tepkih krušaka i šljiva bistrica rastvorila štagljeve u koje će se ratoborno zalijetati sjeverac kad mu dojadi glad; sela s blagom u toploj štali, sa svinjcima zaroktalim od prasnih krmača, s gladiolama pred kućom, sa škriputavom lesom znatiželjno će osluhnuti svoj korak, nenaviknuta na neobične putnike.

      Iznad njih ne gnijezde se suri orlovi. Proletjet će grlica panonskim nebom i opitomiti asfaltirane ceste što zamijeniše kolske putove, s polja će prhnuti uznemirena fazanka, na oranicama probudit će se plašljiva zečica, a iz šume će doskakati srndaćeva zabezeknuta porodica. Nad urednim vinogradima ujesen će klopotec plašiti čvorke, a smijeh berača odnijet ćeš u uhu na drugi brijeg.

      U šumama će te dočekati listovi drveća: krpasti list hrasta, jajasti list bukve, nazubljeni list kestena, grozdasti cvijet javora ili kitnjasti jasen.

      I dođeš li na bilogorske staze, podravska će gora prenijeti na tebe maznost svojih kudravih šuma, pitomost obronaka i veselost vinograda, odmor hladovine, miris sijena, a procesija cvijeća ponudit će ti svoju priču.

      Takva je Bilogora. I tako ćeš misliti o njoj.

      Mislit ćeš, ako uspiješ zaobići njene naftne tornjeve. Ne uspiješ li, oni će te upozoriti na bogatstvo što ga krije pod sobom. Bilogora, izrasla iz panonskoga mora, valja u svojoj utrobi crno zlato.

      I takva, još će više nalikovati na Bilogorca: pitoma, srdačna i dobrostiva kao duša bilogorska, zlatoruka i milodarna kao čovjek koji ju je naselio.