Bijeg/VII.
| ← Bijeg/VI. | Bijeg — VII. autor: Milutin Cihlar Nehajev |
Bijeg/VIII. → |
Odgovor Tošin došao je u doba kad ga Andrijašević nije više ni očekivao. Prve dane čekao je sugerirajući sam sebi na silu da će ipak sve nekako okrenuti nabolje s tim ako Toša izvrši što ga je bio molio. Na to da sam ode u Zagreb, nije više mislio; drugi mjesec praznika zatekao ga još u gorim neprilikama. Učinilo mu se preglupo da na prvoga, isplativši nešto duga i namirivši bar napola unaprijed stan i hranu, ostane sasvim bez novaca. Zato otkaže hranu i preseli se u gostionu.
Ljetna zapara ionako ga je tjerala iz kuće. Kamen se regbi zapalio od sunca kao željezo; ni noći nisu bivale hladnije. Po danu život na ulicama mirovao je gotovo sasvim; gust zrak jedva se dao udisati. Raditi također nije bilo lako; pobjeći ispred omare moglo se je tek za vrijeme kupanja; iza toga postajala bi još nesnosnija. Ljudi bivahu tromi; i tek predvečer oživljavaše malo grad.
Otkad je pismo, upravljeno Veri, stiglo natrag neotvoreno, Đuro je čitave dane smišljao o tom što se to kod Hrabarovih moglo dogoditi. Njegova fantazija, ionako uvijek spremna na izmišljanje najrazličitijih kombinacija, našla je obilno hrane u toj nepoznatoj ali svakako nemiloj i teškoj aferi što se događala u Zagrebu. Sva su se smišljanja svršavala jednim zaključkom: Veru je netko zaprosio i Hrabarovi je sile da ga uzme. Ona se osjetila slabom da sama suzbije svakidašnje navale i brzojavkom pozvala njega u pomoć.
A što bijaše dalje? - Na to pitanje nije znao naći odgovora - i silno se mučio s njim.
"Vera nije dobila mojega pisma - nije sigurno ni doznala da sam joj pisao. Čekla me je - i ne dočekala. Što je učinila?"
Nije se ufao sam sebi jasno reći: popustila je. Činilo mu se to nemoguće, i potiho joj je zamjerao što ona, koju ne taru dnevne brige, ne može da izdrži i brzojavlja po njega; dok on, bijednik, kao da je utamničen, mora da se pati, a ipak nije prestao nju ljubiti i u nju vjerovati.
Neprestana misao na tu tajnu stvar što se dogodila s Verom, učinila ga je silno razdražljivim. Nije mogao da pol sata proboravi na miru; knjige bi bacio iza prvih stranica i više ili manje čitavi dan proležao, ubijen sparinom, zadušen svojim teškim mislima.
A ni pismo od Toše, kojemu se nadao kao nekom sigurnom preokretu, nije dolazilo.
"Ni njega nije za mene više briga. Zapustili me svi; ostavili tu da dokrajčim kao riba izvučena na suho. Što sam mu i pisao - pa još o Veri! Njemu je dosta njegova obitelj - gdje da se brine za moje nevolje!"
Umor i dosada rasli su svaki dan. Andrijašević se, ne opažujući ni sam kako, naučio sjedjeti veći dio dana u gostioni, čitajući novine, i - napokon - kartajući s onim istim društvom koje mu je još nedavno bilo odvratno.
"Nešto se mora raditi; ako budem sam, oboljet ću". Drugovati nije imao s kim. Svi razgovori s ljudima kretali se oko najluđih trica; politika za koju Andrijašević nije imao nikakva smisla, bila je jedino što je jače zabavljalo taj mali svijet. O tom pitanju znalo je doći i do oštrih raspra; no Đuro nikako nije mogao da sebi objasni čemu svi ti ljudi tako strastveno govore, tako žilavo, pače s uvredama protivnika brane vlastito mnijenje, crpljeno naravski iz jednog ili drugog stranačkog organa.
"Kako velike riječi srću iz njihovih usta! Govore o idealima, pravdaju se o istini i opravdanosti, a ne vide kako ništa ne mogu da shvate jer ih priječi njihov uzani krug. Oni se tješe tim deklamacijama, što li... jer ozbiljnih namjera u tom svemu nema. Možda se oni i zato hvataju tako dalekih ciljeva, jer vide sami da za sebe i za svoj najbliži okoliš ne mogu postići ni najmanjih, najlakših tečevina."
Politika i nastojanje da se što više večeri utuče u veselom društvu koje nije ni trebalo baš da bude veselo nego je dosta da su ljudi zajedno - to se Andrijaševiću činilo da tvori jedini odmor, jedinu zabavu za većinu ljudi oko njega. A pilo se zbilja toliko da je Andrijašević po svom računu vidio kako svaki dan napreduje. Kad bi umoran od društva kasno u noć dolazio kući, bivalo mu je ipak lakše; drugi dan dalo se bar spavati dokasna, pa nije bilo toliko slobodnih časova za dosadu i borbu s vlastitim mislima.
Na taj način uspije mu da se bar nekako umiri i da svoj način života udesi snošljivije. Bilo je dana kad ga je hvatao očaj i odvratnost - nije mogao da vidi ikoga oko sebe, mrzio je sve ljude. Događalo se da bi ga glava zaboljela od neprestanog pušenja dok bi ležao na divanu i uzalud tražio mira. Ali iza takvih časova opet bi ga ovladala tupost; - i nije mu se iza pet - šest tjedana činilo ništa neobično da probavlja čitave noći kartajući za neznatan novac, slušajući poznate i stoput čuvene šale i opijajući se.
Poznanstva u gostioni prinudiše ga da se druži s gotovo svim ljudima "boljega društva" u gradu. Naučio se, poput svega domaćega svijeta, da šeće u izvjesno vrijeme dana po obali ili na šetalištu. Osobito se često na tim šetnjama sastajao sa gospođicom Darinkom. Ova mu je doduše rekla da ne vjeruje u njegovu bolest od onomadne i srdila se na nj što nije došao na izlet, ali je očito uživala u društvu inteligentnog čovjeka i rado tražila to društvo. Đuri je također bivalo čisto lakše kad bi proboravio koju uru u razgovoru s njom i s njenom majkom, udovom negdašnjeg štopskog liječnika. Darinkina veselost djelovala je na nj jednako kao negda Tošina svježost i volja za život, pa se i sam osjećao spokojniji kad bi mu ona, malo brbljava, pričala bilo što, uvijek sa jednakim zadovoljstvom.
U drugoj polovici mjeseca augusta izjavi Darinka da će doktoru (uvijek je tako zvala Đuru) predstaviti sutra jednu "krasnu djevojčicu". Ta krasna djevojčica bila je dijete ravnatelja tvornice duhana u gradu, zbilja lijepo djevojče, tek izišlo iz internata. Darinka ju je hvalila kao vrlo umnu gospođicu i na koncu rekla Đuri, prijeteći šaljivo:
- Samo mi se nemojte zaljubiti u nju!
- Ja? Ne znate tko sam, gospođice - rekne Andrijašević; i bude mu neugodno što je tako ozbiljno, gotovo s uzdahom, odgovorio na Darinkine riječi. Uspomena na Veru ubola ga ravno u srce - i nije mogao da sakrije malu smetnju.
Bezbrižna Darinka nije toga opazila i sutradan je sasvim ceremoniozno prikazala Andrijaševiću "svoje gojenče", gospođicu Minku. Đuri se najnovija znanica pričinila ni boljom ni gorom od svih ljepušnih djevojaka u toj dobi. Znala je malo afektirati, malo biti sentimentalna; bila je kao i Darinka uvijek dobre volje i jedino njoj možda u cijelom gradu nije smetala vrućina, jer je bila vesela da može pol dana proboraviti u vodi.
Andrijašević se priučio i na nju; šetali bi utroje ("Ja sam za Minku gardedame", znala bi se smijati Darinka), dva puta povezoše se lađicom. Društvo obiju djevojaka nije se Andrijaševića ništa dublje doimalo; no kao što bi odahnuo kad bi se našao tko u gostioni s kim je mogao prosjediti večer, tako mu je i druženje s ova dva vesela stvora ispunilo koju uru - i to mu je bilo dosta.
Pokoji put došlo mu je pače na um da možda i ne bi bio tako strašno osjećao težinu malogradskog života kad bi se bio prije upoznao sa više ljudi, osobito kad bi se bio priučio prije na ovakve šetnje i brbljanja sa Darinkom i sa Minkom ili bilo s kim drugim. Dao je jednom Darinki pravo kad je ova tvrdila da se u malom gradu mora živjeti "po jestveniku".
- To vam je tako: Wiener Mode donosi svaki tjedan program, što se ima koji dan kuhati. Tako moramo i mi uvijek za dva - tri dana unaprijed znati čim ćemo se zabaviti. Inače bi, osobito ljeti, bilo nemoguće ispuniti dan. Pa vidite: sad su šetnje, onda će doći večernje, zimi opet kakva plesna vježba - i uvijek se nađe nešto.
I Darinka odmah na taj razgovor nadoveže da se sveučilišni đaci što su sad kod kuće na praznicima spremaju udesiti neku diletantsku predstavu.
- Sudjelovat ćemo i ja i Minka; je li da hoćeš, Minka? Hoćeš, hoćeš. A bilo bi baš lijepo kad biste i vi htjeli.
Čini se da su đaci zbilja Darinki povjerili tu misiju da pita Andrijaševića bi li se htio uhvatiti posla kao redatelj te diletantske družine.
Đuro isprva odbije sasvim; ali kad mu Darinka dokaže da će ona i Minka svaku večer morati na pokuse, pričini mu se da je pametnije ako pristane.
*
Tako zađe u đačko društvo. Rado pripravan da u svačem što mu se događa nalazi neki dobar ili zao znak, Andrijašević s ljubavlju, kojoj se i sam malo čudio, dade se uz ostale na posao oko priredbe đačke zabave. Mladići gledahu u njem poštovana pisca i čovjeka "od imena"; a njemu opet bilo je milo što ga slušaju. Uživao je u njihovoj vjeri u budućnost koja se nije izražavala ni u velikim riječima ni u dalekim osnovama; ali ju je Đuro mogao osjećati u svakom uskliku svojih mladih drugova. I zabave njihove bile su ljepše, makar se po đačku kratile noći; razgovor bijaše šareniji, puniji. Najviše je Andrijaševića udovoljavalo to što je bio središtem neke, makar i male, akcije; uvjerenje o vlastitoj vrijednosti i o poštovanju koje uživa tješilo ga i prekrivalo faktičnu prazninu koju je u duši osjećao. Dogodi se pače da se je znao i sam načas sasvim pomladiti uz te nove ljude koji regbi nisu imali ništa zajedničko sa dosadašnjim poznanicima Andrijaševićevim. Diletanti prirediše sebi za zabavu večeru kojoj su prisustvovale i sudjelujuće gospođice. Večera prođe prekrasno; Đuri se učini da bi se i čitav život, služba i brige ipak još dale podnijeti kad ne bi bilo nevolje s Verom...
Kod iste te večere bile su i gardedame prisutnih gospođica. Tako se Đuro upozna sa majkom Minkinom i bude pozvan k njima u goste.
Kuća direktorova spadala je među gradsku elitu. Andrijaševića iznenadi luksus koji nije dosada kod drugoga nigdje mogao da nađe. Primiše ga najljubaznije - tako da mu je gotovo bilo teško pogoditi pravi ton u općenju. Ali Darinka izgladi sve svojim smijehom - i poslije podne prođe brzo, pače prebrzo. Minka je udarila u glasovir - i Đuro se dao skloniti da zajedno sviraju. Ali već iza prvih takata Minka nije htjela dalje, veleći da ju je stid što ona - "takav pacer" svira s njim "virtuozom".
Đuro je napokon morao sâm da svira. Prsti su ga isprva malo teško slušali - ali doskora sasvim svlada nesigurnost rođenu u dugom nevježbanju i udari snažno svoga omiljelog Griega.
Slijedile su pohvale, pljesak, i - opet Darinkini prikori što se takav "krasni čovjek" kao što je on zapušta i ne pomaže ništa da se u gradu razvije društvenost.
Same priprave za zabavu zapremiše čitav tjedan dana iza toga. Andrijašević oživi: žurba i spremanje učini da je navečer bivao umoran i spavao dobro; drugi dan osjećao se svježiji i mirniji.
No zabava sama prođe sasvim neočekivano. Neposredno prije večeri kad se imao davati dugo spremani komad, iziđe u zagrebačkim dnevnicima poziv jedne đačke grupe na kolege da se upišu u zadrugu koja će "popularizovati kulturu". Među knjigama što su se imale izdati bile su na prvom mjestu navedene dvije - tri popularne brošurice njemačkih Freidenkera. Pod pozivom bijahu potpisi, među ovima i imena priređivača zabave.
Iz toga rodi se čitava bura. U novinama protivne stranke iziđe čitavo prokletstvo na te "mlade i nezrele ljude koji hoće da potkapaju temelje sve naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti". U drugom broju nađe se već netko iz Senja da posebice osvijetli potpise domaćih đaka, spočitavajući ovima izdajstvo, nemar za glavna pitanja politike, pače podmuklost, jer "dok tamo potpisuju ovakve izdajničke pozive kojima se hoće pod krinkom slobodoumlja u narodu otvoriti put za razorni rad slobodnih zidara i svih ostalih neprijatelja naše mukotrpne domovine" - ovdje u Senju, priređuju zabave u korist đačkog potpornog društva i ne žacaju se pozivati svećenstvo i ostalo općinstvo koje nikako nije voljno da posluži za reklamu "crvendaćima i žutokljuncima koji ne znaju što rade". A na koncu dopisa bilo je nekoliko jasnih aluzija na Đuru: "jedan od ljudi kojemu bi imalo biti na srcu odgajanje mladeži" - "čovjek koji u cijelom svom životu pokazuje da ga ništa ne veže s interesima grada i domovine gdje živi" - "tobožnji književnik" - "neka navodno velegradska oholica koja misli da se smije igrati osjećajima svojih sugrađana."
U tom tonu išlo i dalje. Dopis uzbudi u gradu cijelu revoluciju: nastanu dogovori, šaputanja, Andrijašević primi dvije - tri sažalnice, nekoliko savjeta i pitanja: "što će on na to". Jedan dio građana vrati pozive za zabavu - i za tri dana bile su gotove i sasvim uređene dvije stranke - jedna za, druga proti.
Andrijaševiću se gnušalo.
"Što sam im ja, Bože moj, kriv? I uopće, što onaj poziv ima posla sa mnom i tom bezazlenom predstavom?"
"Ne, ne puste me naprijed. Samo malo hoćeš da se razbadriš, da oživiš - ne daju ti. Šuti i stišti zube, grizi se i lipši".
"Dakle ni to ne smijem! Kao da je meni uostalom stalo za sve to; da nije bilo Darinke, ne bih nikada došao na misao da se upustim u đačko društvo".
Htio je da baci sve na stran, da reče svima kako je sve to bedasto i besmisleno i da se opet povuče u svoj kut. Ali nije se više dalo. Strasti se razmahale; Andrijaševića stadoše oblijetati ljudi s kojima prije nikad nije općio i nagovarati ga "neka ne popusti". "Treba pokazati da mi ne moramo slušati svačiju komandu". Đaci, priređivači zabave, bijahu najratoborniji - i sva mrzovolja Đurina nije pomagala.
- Baš sad moramo da izvedemo svoj naum; zabava će biti i uspjet će; a "oni" neka se onda ljute!
Na zabavu dođe veoma malo ljudi uza svu agitaciju, tako da nije moglo ni biti plesa iza ponoći. Oni što su još ostali skupiše se u gostioni - i tu se zametnula gotova skupština sa govorima.
Andrijašević je plaho i nezadovoljno sjedio uz Darinku i Minku, uzalud nastojeći da se razvedri. Kad su mu nazdravili kao "jednomu od najnaprednijih naših književnika koji ni u ovakvoj prilici nije htio zatajiti svoje uvjerenje", gotovo ga napane smijeh.
"U malom svijetu sve dobiva značenje velike stvari. Ovi bi mene, mene još proglasili nekakvim političkim agitatorom!"
Drugi dan probudio se sa glavoboljom i gorčinom u duši. Iz postelje izvukao ga Gračar koji se baš bio vratio s ferija i u Zagrebu doznao da je dopis proti njemu napisao Žuvić.
- Meni je, da ti pravo kažem, svejedno; ja u to sve ulazim kao Pilat u Credo.
- Ti nisi smio šutjeti. Možeš se i smijati kao što se i ja smijem: ali nisi im trebao dati te zadovoljštine da se hvale kako se nisi ufao poslati ispravka.
- A što da ispravljam, čovječe! Zar da se borim kao Don Kihot proti vjetrenjačama?
- Bile to vjetrenjače ili ne, oni će iz toga izbiti kapital. Vidjet ćeš kako će samo lagati direktoru Maričić, koji je mjesto njega vodio poslove preko ferija. Maričić je također sigurno kumovao onom dopisu, pa će te opisati kao crnoga vraga. Uostalom, ustaj - idemo na pivo; ja sam se ovo dva dana u Zagrebu naučio piti pivo pred podne.
*
Afera sa đačkom zabavom Andrijaševića je isprva boljela i srdila. Kasnije, sjećajući se nagovora pojedinih ljudi da ne popusti, đačkih nazdravica one večeri, svađa između dvije stranke što su se stvorile u gradu - sve mu se pričini tragikomično. Pojedine ljude što su imali posla sa zabavom i borbom proti zabavi, stao je pomalo viđati u smiješnom svjetlu - i na kraj kraja odluči, da se svemu tome izruga. Kupi papira (oduvijek znao je da ne može pisati na običnom papiru i na školskim tekama na kojima je prije obično zapisivao svoje bilješke pri učenju, nego da treba za literarnu rabotu i posebno fini materijal) i napiše velikim slovima naslov Rat u Ždrenju, komedija. Osobe na pozornici redale se same od sebe; u fabuli trebao je da samo kopira događaj. Središte komedije bio je čovjek koji, ne znajući ni sam kako, postaje junak dana u malom gradu, središte borbe žaba i miševa.
Rad mu je začudo išao od ruke. Pročitavši prvi čin, samomu mu se svidi kako je oštro, sa navalom i porugom, ocrtao glavna lica. Bili su orisani i Žuvić i Maričić; simpatičnu stranu zastupala je osobito Darinka i onda glavni junak komedije.
Ali dalje posao nije išao lako. Andrijašević se, stežući čvor, zaplete i sam; i u trećem činu već mu je sasvim pofalilo ironije. Junak postajaše nevoljniji: komedija pretvori se u žalosnu sliku malograđanskoga života, koji junaka čini nervoznim, preozbiljnim i konačno ga dovodi u takve neprilike da se nije dao naći harmoničan završetak.
Kao uvijek, radio je na tom nekoliko dana, sav zaposlen i bez misli na išto drugo; arci se gomilahu bez oduška; iza noći, probavljenih u radu (po danu nikad mu se nije dalo pisati), ujutro ga boljela glava.
U trećem činu kulminacija je komedije u tom da se stvori stranka kojoj na čelo stave Bratanića, samo glavno lice. Ali na sastanku gdje ima da se ustanovi novo društvo "za preporod grada Ždrenja", Bratanić svojim sumišljenicima i prijateljima otkrije kako je smiješna njihova borba; i skupština se raspane usred buke i zviždanja sumišljenika koji se maknu sa pozornice i ostave Bratanića nasamu s jednim prijateljem. Slijedi razgovor o malogradskom životu; u tom se komedija sasvim odaljuje od prvašnjeg svoga toka: Bratanić i njegov prijatelj tuže se jedan drugomu, kritiziraju i psuju, ali ne više sa smijehom nego gotovo u suzama.
Kad je dovršio taj čin, Đuro je pročitao nadušak sav svoj dosadašnji rad. Što je dalje čitao, mračilo mu se više čelo - i na kraju bio je potpuno neveseo.
"Ta to sam ja, ja sâm! Zato se i šala pretvorila u zbilju; a borba žaba i miševa prometnula u borbu jastreba oko mojih grudiju! To su moje misli i moja bijeda - ah, još je žalosnije kad je ovako vidim napisanu i prikazanu u živim licima."
Dalje nije mogao da piše. Znao je da nema snage završiti; konac morao bi biti nemio, morao bi značiti propast junakovu. A nekako se bojao da u mislima napiše to proroštvo za sebe - i tako Rat u Ždrenju ostane u ladici nedovršen, a smijeh nad malograđanima prometne se zbilja u rezignaciju i lijeno vegetiranje.
*
U takvu raspoloženju nađe ga Tošin odgovor. Nije mogao da mirno pročita retke, skakao od izreke do izreke, da u jedan hip sazna čitav sadržaj.
"Ništa - ništa. Toša je nije vidio, nije joj mogao reći ništa." Vlastito pismo, priloženo u Tošinoj kuverti, gledalo ga žalosno i kao zlobno.
"Bolesna je - sirota. Dakle jednaki bijednici! Ja ovdje skapavam i propadam - a ona je oboljela."
Smišljao je, kud su mogli otići. Prije znali su na praznike polaziti k rođacima u Gorski kotar.
"U Štajersku? Kuda? U kakvo selo, sigurno tako daleko gdje su sigurni da ja neću moći do Vere."
Otvori i svoje pismo i pročita dug opis svoje nevolje što ga je bio namijenio Veri. Očaj virio je iz svakog retka - očaj i nikakva nada. Čitao je posljednje izreke... "Samo ti, samo me ti ne ostavi! Sve još može dobro biti: ja ću trpjeti, lomiti se u svojoj duši - ali moram znati da me ti voliš, da si ti moja. Nikoga više nemam, mati mi se otuđila, otišla sasvim u svijet meni nepoznat, brata nemam, prijatelja ne poznam, da izgubim tebe, morao bih svršiti.
Ali ti nećeš, je li? Ne, Vera, nemoj - ah, pa što te i molim za to. Ja i iz tvoje brzojavke vidim da si moja i ostat ćeš moja. Strpi se, dijete, pregori - i meni je strašno pregarati... Ali ovako neće moći trajati uvijek - bilo bi odviše užasno. Mi nismo nikome tako strašno skrivili da budemo kažnjeni bez milosrđa. Ufaj se - i čekaj me!"...
- - "Da, onda sam tako pisao - Bože moj, što sve ne vrijedi riječ. Riječ omamljuje, čini da slažeš sam sebi. Kako da se i svrši to čekanje? Sa životom jednoga Gračara, - sa sramotom nikad neisplaćenih dugova - ?..."
Prvi put dođe mu u svijest misao o smrti. Učini mu se nešto ne odviše strašno kad bi Vera bila umrla. Pomisli nju na odru, blijedu, posvećenu usred voštanica. I svoju tugu za njom osjećao je u mašti kao da je zbilja umrla. Tuga ta nije bila očajna: tiho, spokojno gledao je u crnu koprenu koja je pokrivala njen obraz, nedotaknut od ičijeg tuđeg dodira... "ja ću za tobom, skoro, dijete moje..."
Sasvim drugačije promatrao je svoj umišljeni budući život iza te umišljene njene smrti. On će se smiriti - i čekati samo čas da se u beskrajnom miru posmrtne tmine nađe s njom. Nisu mu u taj čas smetala ničija uvjerenja da život duše prestaje u isti mah sa životom organizma: mistična, gotovo religiozna radost obuzela ga od te pomisli kako i on ostao iza nje, u jednakoj, ali ne grizućoj boli...
S tom slikom pred očima nađe se na cesti ispod Nehaj - grada. Bila je upravo nedjelja - i grad je mirovao, bez buke kola, u luci nije se kretala nikakva lađa. Očito se spremala bura; Vratnik se zavio u tmastu kapu, a čitavo ostalo nebo bilo je prekrito ne oblakom nego sasvim jednobojnim, surim plaštem. More se širilo, mirno, na granici s otocima beskonačno se gubeći u gotovo istu olovnu boju tvrdog tla.
... Tu je mir... I ribe ne govore - more šuti i zakapa sve. Što spava vječni san pod njegovom površinom? Koliko ljudi, koliko stvari leži tu pokopano, bez straha da će ikad izići na površinu, na život! I smrt mora da je jednako tako tiha...".
Duboko negdje, nečujno, u najzadnjem zakutku duše javila mu se pomisao na to kako bi lijepo, ugodno bilo počivati pod tim pokrovom široke, ničim neuzbibane površine.