Bijeg/V.

← Bijeg/IV.

Bijeg —  V. autor: Milutin Cihlar Nehajev

Bijeg/VI. →

Ura je upravo udarala osam sati kad je Andrijašević stupio u nevelik hodnik gimnazije, žureći se da uđe u svoj razred. Hodnik ima samo jedan oveći prozor koji gleda u malo dvorište, pa u dane kao što je današnji, kad je bura sa kišom, bude u njem tamno i neprijatno. Buka djece što se uspinju po stubama, zadah blata i mokrine, i zidovi prosto namazani bijelom bojom - sve to stvara atmosferu tjesnoće i zagušljivosti. Andrijaševiću se nikad nije sviđalo stajati na tom hodniku na kojem je jedini ures prastara ura, uzidana u stijenu još u vrijeme kad se latinski ili njemački predavalo.

Osim toga nije htio da se sastane s nekim kolegama. Opazio je odavno da drugovanje s njima rađa nekim tihim nesuglasicama koje su par puta jače izbile na javu i urodile hladnoćom. Osobito nije mogao da trpi filologa Maričića, sušičava, ružna čovjeka od trideset godina, koji je u malo hladnije dane dolazio u školu vas povezan rupcima. Đuro se je silio da sam nekako ispriča neugodne strane Maričićeva karaktera, njegovu zlobu i podmuklost, što je sve i zbilja bilo posljedicom bolesti. Nezadovoljan sam sa sobom, Maričić je u školi nalazio neprestana uzrujavanja. On je razrednik u sedmom razredu i baš toga radi zakvačio se Andrijašević s njim oštrije, makar i protiv volje.

Povod bijaše "glupost", kako je cijelu stvar označio Lukačevski. Maričić je pred dva tjedna radi neke zadaće vrlo grubo bio opsovao đaka Marasa, talentiranog i živahnog dječaka koji je sve osim grčke filologije vrlo lako shvatao. Maras stane odgovarati; i Maričić se sasvim zaboravi pa đaku grubo spomene njegovo porijeklo (Maras je sin siromašnih čobana negdje ispod Vratnika).

Stvar dođe pred konferenciju - i Maričić na svu silu zahtijevaše oštru kazan jer je Maras više nego jasno odgovorio profesoru da ne da vrijeđati svojih roditelja. Ostali su kolege Đurini šutjeli, ispravljali zadaće; Lukačevski se zadovoljno smijao, promatrajući Maričića kako se žesti i kako zahtijeva "najstroži postupak". Andrijašević, komu je otvoreni i razviti dječak bio vrlo u volji, usprotivi se i pače spočitne Maričiću što je sam svojom netaktičnošću skrivio sukob. Razvije se raspra koju prekinuše ostali; ali Maričić poslije toga nije više htio da govori s Andrijaševićem. To nije bilo sve: Đuro doskora opazi da se s Maričićem složila još dva kolege, Žuvić i Radović, i stali ga neprijazno gledati.

Mnogo mu to nije smetalo (pače ga je Lukačevski razljutio, rekavši mu poslije konferencije: - Niste zapamtili nijedan moj savjet. Što vam je trebalo te svađe? Da li derište dobije osam ili šesnaest sati - svejedno je; a vi ćete još imati neugodnosti rati te gluposti!); poslije one noći, prolumpane s Lukačevskim, bio se sasvim zatvorio u svoju sobu i stao učiti. Samoća ga je mučila; - i osobito dani sa zlim vremenom znali bi ga sasvim uznemiriti. Ipak se nije dao smesti i svršio dobar dio posla u mjesec dana; zamolio rok za ispit, prepisao disertaciju i poslao na odobrenje. Silio se da ne popusti sam sebi i da izdrži - i cijele bi ure probavio sanjareći o Veri.

Baš jučer saznao je nešto što ga se vrlo neugodno dojmilo. U popisu gospođica koje su sudjelovale kod dobrotvornoga bazara opazio je u novinama ime Verino.

- Šalju je na zabave! Prije ona to nije ni smjela ni htjela činiti bez mojega dopuštenja; sad je, naravski, sve drugačije. A ja ne mogu ni da joj pišem o tom!

Navečer nije mogao da svrši svoj obični dio i protukao je cijelu večer čitaju kriminalni engleski roman koji mu je došao pod ruku. Jedva što je bio par časova u razredu (tu je također tamno i osobito prvu uru izjutra upravo teško sumračno), dođe sluga i pozove ga k ravnatelju.

"Hvala Bogu - proći će s tim koji čas - danas nisam ionako sposoban da što radim u školi."

  *  

Ravnateljeva soba najljepša je i najsvjetlija u zgradi. Kao čovjek uredan i časnički sin ravnatelj je svoju kancelariju udesio kako se dalo: na prozorima su crvene zavjese, nešto otrcane ali lijepo stisnute u zavoje; po zidovima visi par službenih slika; dva ormara sa knjigama i širok pisaći stol ispunjuju tek napola prilično velik prostor. Inače se sve sjaji od čistoće, a akti su na stolu upravo geometrično poredani.

Ušavši, ugleda Andrijašević ravnatelja gdje sa vrlo ozbiljnom kretnjom užiže cigaru. Taj je uopće sve što god je radio vršio službeno i odmjereno; bio je očito u vječnoj brizi da li njegovo ponašanje zbilja odgovara njegovu položaju u gradu gdje je po službenom redu zauzimao odmah mjesto iza biskupa. Zato je i izvan škole malo dolazio u dodir sa profesorima; držao se za aristokrata i prema tomu pohađao samo kotarskoga predstojnika i nadšumara. U odijelu imitirao je rado sportsmana, pa tako je i sad bio sav u zelenom lodenu; od iste tkanine bila je i kabanica i šešir. Kakav je u duši taj čovjek, toga Đuro nije dosada mogao da shvati; a i kolege su malo što pobliže znali o njem, jer je tek pred par mjeseci bio premješten u Senj i držao se uvijek po strani. Jedino se čulo o njem da je kod vlade vrlo dobro opisan i da ga s vremenom čeka i važnije mjesto.

- Ah, sluga me je krivo razumio - nisam vas htio buniti u obuci, niti je bila moja namjera da odmah amo dođete. Svejedno, svejedno. Izvolite sjesti. Vi ste imali sat u šestom razredu?

- Ne, u četvrtom.

- U četvrtom? Da ne bi odviše bučila djeca? No, nadajmo se, neće. Ja sam, dragi kolega (to je bila također jedna navada ravnateljeva za koju je držao da je vrlo fina: zvati svoje potčinjene "dragi kolega"), već prije više dana htio da govorim s vama. Molim vas da uzmete kao da s vama govori prijatelj ili stariji drug a ne šef. Nije moj običaj da pretjerujem ili da dajem naloge.

Izvolite?

(Andrijašević uzme i zapali ponuđenu cigaretu; ravnatelj je uvijek imao u pripravi škatulju egipatskih, ali sam je pušio jeftine cigare).

- Dakle, čujte me. Ja sam bio kod vas na predavanju i moram pohvaliti vaš interes za predmet. Vidi se mar i ozbiljnost; dakako, da li će napredak biti prema vašem trudu, o tom se još ne da ništa reći. Obučavanje je teška stvar i ište mnogo iskustva. Ja sam na primjer i sam opazio da ste mjestimice odviše duboko i potanko zašli u predmet. Vi hoćete da dokažete da je psihologija uopće malo teška disciplina za gimnaziju? Jest, no zato se upravo valja držati knjiga i propisa visoke vlade da ne izgubimo s vida temeljnu namjeru i svrhu obuke. Vi ste još - kako bih vam to kazao? - još ste možda odviše puni uspomena na sveučilišna predavanja, pa biste željeli da isto tako opširno i lijepo razjasnite to i mojim maturantima. Je li, vi ste i sami opazili kako je to teško?

- Istina je, neki vrlo malo shvaćaju.

- Većina, većina, dragi kolega. Na taj način vrlo je teško, pače je nemoguće postići onaj stupanj srednje izobrazbe u jednom predmetu koji učevna osnova propisuje. Najbolje je dakle držati se strogo knjige pa zahtijevati makar i nešto više učenja napamet...

- Ali psihologiju...

- Slušajte me, molim vas, dragi kolega. Valjda ne mislite te ja držim da se na taj način može shvatiti taj teški predmet? Ali to se uopće ne da postići nego kod iznimno dobrih đaka, a mi imamo posla ne samo sa srednjim nego poprijeko i sa veoma zlim učenicima. Slabost materijala sili nas na modifikacije - (ravnatelj važno uvuče dim cigare i odloži je na tanjurić, promatrajući svoj prsten). Osim toga - ovo vam također moram reći - vi ste se dali zavesti par puta na to da đacima tumačite koješta što nije u pravoj svezi sa predmetom, to jest o čem nema ni spomena u propisanoj školskoj knjizi...

Andrijašević osjeti na sebi ravnateljev uprti pogled i to mu bude neugodno.

- Da, kazali su mi a i sâm sam vidio - vi često puta zađete u druge discipline, date se odviše lako zavesti pitanjima koja đaci stavljaju profesoru - i koja pitanja imaju samo tu svrhu da se potroši dio školskoga vremena. Govorili ste jednom - ako sam dobro informiran - o problemu materije, i čini se da ste zašli predaleko.

- Mislio sam da moram predavati znanost prema stupnju na kojem je ona danas.

- Opet zaboravljate da imamo posla sa srednjim đacima, dapače je većina i ispod srednjega nivoa. Neće vas shvatiti ili će vas shvatiti krivo, i vaše riječi bit će tumačene kao da stoje u sukobu:.. u sukobu s nekim drugim predmetima. Vi me razumijete?

- Ukratko, treba da se držim knjige?

- Nisam baš htio da vam kvarim volju; vrlo je lijepo da vas vaš predmet tako zanima i da znate više od onoga što je potrebno za najuže granice koje su propisane za obuku iz psihologije u gimnaziji. Ali, dragi kolega, ne zaboravite to gdje živimo. Mi smo u malom gradu gdje se sve zna i ljudi se svačim bave što im dođe pod ruku, a gdje se mnogo govori o nečem, tu se mnogo šta krivo shvati. Mi smo u gradu gdje je sijelo biskupa...

Đuri bude tek sad jasno o čem se radi. "Ah, dakle to je! Netko se je pobojao da ne bi djeca posumnjala u istinu o duši, što li!"

- Ovaj će razgovor, molim vas, ostati među nama. Ja vas veoma cijenim, dragi gospodine kolega, poznam vaše radove i izvan škole i spreman sam vas uvijek poduprijeti. Ali molim vas, učinite mi ljubav i ne zanosite se predaleko - to bi moglo samo vama škoditi, a za školu zbilja nema od toga prave koristi. Svakako pak treba da se naš rad kao rad pravih pedagoga složi sa svim faktorima o kojima ovisi uspješno školsko obučavanje; a u te spada u prvom redu vjerski odgoj. To sam vam, dragi kolega, htio reći, i molim vas da se prema tome izvolite ravnati.

  *  

"No, danas je lijepo počeo dan. Kao da ja nemam svojih neprilika dosta. Živim već toliko dana sam, ne idem nikuda, ne govorim ni s kim, učim i radim. Nemam ni druga ni zabave. Jedino što me je još malo razbadrivalo, bila je škola - i to baš ta predavanja o psihologiji. I to hoće da mi otmu.

"A što sam skrivio? Pitali su me đaci o Haeckelu - i ja sam im još sasvim jasno kazao da Haeckel nije nikakav filozof i da je njegova knjiga o zagonetkama svemira puna netočnosti i presmjelih kombinacija. Ali da - ja sam i dodao da nije posao naravoslovca kritizirati kako svjetsku zagonetku rješava ova ili ona religija. Transcendentalni problemi ne daju se riješiti s pomoću običnih naših zasada - ta, Bože moj, to je tako stara i poznata stvar!

"Ni to nije nekomu pravo. Kaže on: čuo sam, informiran sam. Od koga je čuo? Dakle - uhađaju me. I to još!

"A da znadu kako je sva moja narav daleko od materijalističnog pogleda na svijet!

"Ma što ja to govorim? Komu od tih ljudi može biti stalo do toga što ja mislim o temeljnim problemima filozofije? Maričić ili tko drugi - pa taj isti ravnatelj sa svojim talmiaristokratskim manirama - i Radović sa svojom bijedom - što ti svi ljudi i znaju o Kantu ili Machu! Za njih je dosta, da sam im, ne znam ni sam za što, nesimpatičan - i hoće da mi naškode.

"Spominjem se još da sam se veoma čuvao zaći dublje u bilo koje pitanje, - samo da ne dođem u sukob "sa vjerskim odgojem," kako lijepo veli direktor. Ima pravo Lukačevski: ne spadamo mi amo. Ja sam njima tuđ i zato neugodan. Ravnatelj ne shvaća da ideš preko školske knjige, a Maričiću se čini strašno važno na kapralski način čuvati svoj auktoritet.

"Teška je to žrtva od mene. Da nisam obvezan Veri, ne znam da li bih pustio da mi drugi put otčitaju ovakav levite".

Gotovo čitavo to jutro Andrijašević nije ništa radio nego pustio djecu da se zabavljaju čim hoće. Šetao je amo - tamo po školskoj sobi, razmišljao i gledao kroz prozore kišu koja je oštro udarala o staklo.

Poslije obuke sastane ga na hodniku kolega Rajčić i pozove da dođe k njemu na večeru.

- Doći će i Gračar, pa će biti veselo. Vi ste, kolega, ionako premalo u našem društvu.

  *  

Đuri dođe veoma dobro taj poziv. Znao je da mu je razgovor s ravnateljem pokvario čitav dan, pa navečer neće moći da uči. Zadnjih dana ionako morao se siliti da ne ide iza večere van, nego da ostane u svojoj sobi. Stao je pače mititi sam sebe kao dijete - naredio da mu se kuha čaj prije spavanja.

Čežnja za Verom morila ga jače do igda. Sve je više osjećao težinu obveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne svrši ispita. Uviđao je da će dok napravi ispit proći mnogo više vremena nego što je isprva bio mislio; sad je računao da će na jesen ići u Zagreb. Upoznavši se bolje sa prilikama u svom staležu znao je da prije godine dana ne može biti imenovan ni u najnižem stalnom stepenu.

A dani su prolazili i odviše polako. S Lukačevskim nije mu se dalo drugovati jer ga je plašio strašan mir kojim je taj čovjek govorio o propadanju svih ljudi što se posvete profesorskom staležu i dođu u provinciju. Ostale kolege poznavao je tek iz službenih odnosa; neki bijahu mu upravo odvratni, a kod drugih, koje je isprva bio držao tipovima i zanimljivim ljudima, uvjeravao se pomalo da su također silno podvrženi pogreškama što ih sam sobom nosi život u uskim granicama maloga grada.

Među ove druge spadao je i Rajčić. Negda bio je jedan od najboljih đaka na sveučilištu pa se i sad koji put znao javiti filološkim raspravicama u stručnim listovima. U službi bio je savjestan i točan, pa se za volju toga opraštalo što je - to su svi znali - rado pio. Andrijaševiću je isti Maričić, par dana kako su se upoznali, otkrio tu Rajčićevu pogrešku i zlobno dodao da se to "nimalo ne slaže sa dužnostima nastavnika." Kasnije saznao je Đuro da Rajčić ne živi baš najbolje sa ženom, koja mu je vječno spočitavala što ju je uzeo. (Bila je kći nekog imućnog trgovca iz gornjih krajeva; a život sa Rajčićem zazbilja joj nije mogao da nadomjesti obilja u očinskoj kući.)

Baš prije nego je htio da se spremi na tu večeru, sjeti se Đuro da i ne pozna lično Rajčićeve žene. "Ni u posjetima nisam bio kod njih dosada, a sad najednom - u goste." Nije mu bilo radi Rajčićevih - znao je da nije ništa neobično takav prvi pohod iza kojega tek dolazi službeni posjet; ali je sam sebe ukorio što se nije sjetio makar da poslije podne ranije obuče crno odijelo i ode k Rajčićki.

"Vidi se, već sam i ja zaboravio forme. Pa što napokon, sad ne mogu da ne odem. A u crnom odijelu, to bi bilo odviše službeno."

Da ipak nekako markira svoj prvi posjet, ode do Gračara, misleći s njim zajedno ući prvi put u Rajčićkinu kuću.

  *  

Gračar je jedan od najstarijih kolega, oženjen, otac petero djece. Stanuje dosta daleko, u jednoj od manjih uličica onoga dijela gdje se grad već uspinje na brežuljak.

Andrijašević, pod udarcima škropca koji još uvijek nije prestajao a sad navečer bio upravo leden, nađe jedva jedvice kuću. Uspevši se po kamenitim stubama dvorišta, dođe pred ogromna drvena vrata i zakuca.

Sama Gračarova žena otvori vrata - noseći u naručaju najmlađeg sina, dijete od tri godine.

- Oprostite što smetam tako kasno; je li gospodin suprug kod kuće?

Gračarica bila je i više nego u negližeu; stara, iznošena suknja i napola zakopčana bluza jasno su kazivale da nije očekivala nikakvih posjeta. No dolazak Đurin nije je nimalo smeo; ovomu se učinilo kao da je žena njegova kolege već sasvim privikla na takvu kućnu toaletu i da je ništa ne uznemiruje što je stranac nalazi u neredu.

- Izvolite - jest, doma je; pripovijedao mi je da je pozvan na večeru k Rajčiću; zar ćete i vi tamo?

Učas se stvori oko Andrijaševića još troje djece; djevojčica od pet godina, sva zaplakana, sa komadom kruha u zubima, i dva dječarca, napola svučeni.

- Ajde, djeco, u krevet. Opet su izišli van. Tako vam je to, moj gospodine, od djece nikad mira.

Vrlo ljubazno, pitajući ga za zdravlje, povede Gračarica Đuru kroz kuhinju u "muževu sobu." Kuhinja bila je niska, slabo osvijetljena malom svjetiljkom što je visila o zidu. Sve je bilo zadahnuto mirisom sapuna i rublja.

Gračar, začuvši da se otvaraju kuhinjska vrata, zaviče iz svoje sobe: "Opet otvarate! Što vam je danas; svaki čas osjećam propuh!"

No kad se pokaže Đuro, on sav veseo ustane i ponudi gostu sjesti. Sam sjedio je u silno vrućoj sobi i ispravljao zadaće.

Soba ta zvala se "njegovom", kako je bila rekla Gračarica; uistinu bila je to jedaća soba u kojoj je samo ormar za knjige i visok, prost pisaći stol, kakav se obično viđa u predsoblju ureda gdje rade pisari, činio poseban Gračarov kut. Na stolu stajali su još ostaci dječje večere, sva sila smrvljenoga kruha i voda prolivena po kožnatom stoljnjaku.

- Kod mene je malo neuredno - no to morate oprostiti. Robovi smo svoje djece. A tu nije lako u red spraviti kad ih je petero. Ja sam baš htio da se obučem i pođem.

Gračar se odmah stane oblačiti i pri tom šaliti pri svakom komadiću odijela. Pokazalo se da je veoma teško naći njegove manšete. Premda je traženje dosta dugo trajalo, on se nije razljutio nego se smijao ispitkujući djecu koja su plaho motrila gosta i nisu se dala iz sobe.

Na ulici Gračar ustavi Đuru pred svjetiljkom.

- Moram vas upozoriti - nemojte se začuditi ako nas Rajčićka zlo dočeka ili se malo pokecka s mužem. Ona je već takve naravi.

  *  

Ta se bojazan nije ispunila. Rajčićka je dočekala goste vrlo uljudno, pače službeno. Bila je prilično mlada žena, oštrih poteza, ali začudo tiha i meka glasa. Odjela se u kućnu opravu koja je sigurno odavna bila spremljena u ormaru za svečanije zgode; Andrijaševiću se nehotice učinilo da miriše po naftalinu.

Rajčić bio je vas sretan; opažalo se, doduše, da je već prije večere malo pio, ali je sam ulaz prošao vrlo lijepo i veselo. Đuri se iza pohoda kod Gračarovih osobito svidjelo što je jedaća soba u Rajčićevih bila vrlo lijepo uređena - to posoblje jedino je što je ostalo netaknuto iza bankrota Rajčićkina oca. Večera sama bila je mnogo skromnija nego stolni pribor, ali ipak se Andrijašević sasvim razvedrio u razgovoru.

Rajčić odmah iza večere stane predlagati da se "konstituiraju". Njegova žena pogleda ga dva - tri puta nemilo, pače se svojim tihim i mekim glasom javi da je to ružan običaj.

- Ti nisi nikad zadovoljan ako se ne pije preko mjere.

No badava; Rajčić odmah ustane i stane u kićenom govoru slaviti svoga miloga gosta koji prvi put ulazi u kuću. Iza pola sata Đuro je već bio ispio nekoliko punih čaša i govorio "ti" jednomu i drugomu kolegi.

Gračar bio je vanredno dobre volje.

- Vi ste najblaženiji čovjek na svijetu - uvijek ste puni šala - polaska mu Rajčićka koja se neprestano spremala da ide kuhati čaj, ali ju je muž svaki put kad bi ustala opomenuo da je još prerano za to.

- Draga gospođo, to vam je ovako: mi činovnici ionako nemamo što da biramo. Sve nam ide po zlu; plaća nikakva, a potrebe velike; u školi vječne neprilike, doma vječna mizerija. Sad, ako bih još bio zle volje, tko bi to sve mogao podnijeti? Ovako još nekako ide. Živio galgenhumor!

Svi se kucnu.

Gračar mljasne jezikom i začne opet smijuckajući se:

- Za nas profesore samo su dva načina kako se možemo izvući iz naše situacije. Jedno je galgenhumor, a drugi bi način bio ovaj: da se u saboru votira opet zakon po kojem se može dužnika zatvoriti radi dugova. Ja bih odsjedio svoje dvije godine - i mogao bih iznova početi živjeti. Eh, da vidite kako bih tek onda bio veseo!

Svi se nasmiju, samo se Rajčićki nikako nije svidjela ta tema; nju su užasno mučili dugovi, plaća muževa bila je već davno zaplijenjena, a sad se živjelo baš od dana u dan, očekujući spas od kakve bolje instrukcije ili od honorara za preudezbu koje zastarjele školske knjige.

Razgovor pomalo dođe i na ozbiljnije stvari. Rajčić se stane tužiti na jadne prilike, na skupoću (taj čas upotrijebi žena i zbilja stane spremati šalice za čaj), a napokon razjasni Đuri da bi ga nešto htio zamoliti.

- Samo ne pitaj potpisa; na mjenicu neće ni tebi ni meni ovdje nitko više ništa dati - nasmije se grohotom Gračar.

O mjenici se nije radilo. Rajčić je nadugo i naširoko pričao Đuri o tom kako je on, Andrijašević, poznato književno ime, kako se cijene njegovi radovi - i napokon ga zamolio neka bi u poznatom jedinom književnom listu napisao kritiku o preradbi čitanke koja je baš bila nedavno izišla pod redakcijom Rajčićevom.

Đuro je već osjećao da je dosta pio; ne hoteći mutiti društvo, sasvim zaboravi da i ne pozna Rajčićeva rada, pače da to nema ništa posla s njegovom strukom i da će pohvalna kritika biti malo sumnjiva, pa obeća sve što je Rajčić htio.

Sad se tek razvije veliko veselje. Rajčić odmah ispriča ženi, koja se vratila iz kuhinje sa čajem, da je "naš sjajni književnik" vrlo zadovoljan sa čitankom i da će i našoj "glupoj publici" objaviti to svoje zadovoljstvo; pa zatim neposredno dade odnijeti čaj i donese novu bocu vina.

Njegova žena zahvali doduše Andrijaševiću, ali počne jasno pokazivati da joj nije pravo što toliko piju.

Dok su Rajčić i Gračar uzalud htjeli da u duetu udese neku pjesmu (Gračar bio je skinuo naočare, jer, veli, odviše jasno vidi sve!), stane ona oko ponoći Andrijaševiću, koji se morao već malo čuvati vina, razglabati kako je mučna profesorska služba, valja rano ustajati, biti svjež, a ne gubiti noći itd.

Đuro shvati i iza četvrt sata ustane da se oprosti.

Ali društvo se nikako nije htjelo razići tako naglo. Rajčić je uzalud nagovarao Đuru da ostane, pa se nije žacao spomenuti ženi da je ona sa svojim zijevanjem kriva što gost hoće da ode.

Napokon ustane i Gračar; ali Rajčić odmah izjavi da će s njima još na crnu kavu, jer "milostiva hoće da spava."

Tu se dogodi neugodna scena: Rajčićka tihim i mekim glasom, koji se je sasvim krivo skladao sa njenim oštrim riječima, počne spočitavati mužu kuda će sada tako pijan, i psovati Gračara da bi bar on, tako star, morao imati pameti. - No to bi mi još trebalo - da budem pametan iza ovako dobre večere!

Ali Gračarov smijeh nije utišao disonance; razvije se prava borba radi ključeva, a što je bilo najgore, Rajčić je morao moliti ženu da mu dade novaca.

- Nemam novaca - ionako sve zapiješ, a od plaće ti ne ostaje ništa.

Đuri bivaše sve neugodnije. Rajčić ga ne puštate nego se sasvim bez smetnje upusti u svađu sa ženom. Konačno je stane moliti da mu dade bar jednu krunu; a kad ona nije ni toga htjela, htjede da joj uzme ključe od ormara. Gračar je filozofski jeo i pio dalje, dok je Đuro stajao sa šeširom u ruci i morao gledati kako Rajčić ide sve bliže k ženi i sve je jače psuje. Ova mu napokon baci ključe na stol, stane ridati i dijeliti mu sva moguća pogrdna imena.

- Ah, zašto sam ja svoju mladost žrtvovala za takvu ništariju - ni pred gostom se ne sramiš kad si pijan....... cijelo more psovaka čulo se iz plača........

Došavši kući, Đuro nije dugo htio da legne. Stane šetati po sobi i pušiti cigaretu za cigaretom, misleći da će se tako umiriti.

"Kako ti ljudi žive, kako ti ljudi žive! Gračar je dobre volje - a žena mu je kao sluškinja. Kako samo može izdržati u onoj sobi?"

- Pijan si, ništarijo... zvučao mu je odmah zatim u ušima tihi glas Rajčićkin i njeno ridanje.

"Taj me je nesretnik slavio i napojio me vinom; hoće da bude pohvaljen u novinama. A ne vidi, jadnik, kako je skupo platio tu pohvalu time da se preda mnom onako svadio sa ženom!

"Sad i ne znam da li smijem k njima? Kako ću doći opet k Rajčićki u posjete? Ah, šta - oni valjda i nemaju stida. Onako se prepirati pred stranim čovjekom! Čini se da im to nije ništa neobično; Gračar se nije ni časak uzbunio.

"Užasno, užasno. I na koncu ju je morao moliti za krunu! Za jednu krunu! Možda je ona zbilja nije ni imala. Jedan je veseo, misleći na to kako bi bilo odsjediti dugove u zatvoru; drugi se ne stidi preda mnom ženu moljakati da mu dade par desetaka!

"Bijeda, bijeda. Nije čudo da se opijaju. I ja sam se opio. Još sam i obećao da ću napisati kritiku.

"Čime ti ljudi žive, Bože moj! Zar je takav život vrijedan da ga plaćaš mukama?...

"Vera i Gračarova žena... i Rajčićka. Drugarice... žene kolegâ; je li to moguće?...

"Đuro se sjeti fine, stroge pojave Verine, sjeti se života u njihovoj kući, odmjerenog, lagodnog, etiketnog... i čitavu noć ne uzmože da stisne oka.