Beteg drage Chori srce požaljiva

Beteg drage Chori srce požaljiva
autor: Fran Krsto Frankapan




Bi mi jedno vrime užiti sujena
   mila tvoja dragost, oh, Chlori ljubljena:
   ah, kuliko puti bih od tebe ranjen,
   po milošći tvojoj nazopet ozdravljen!
Još s čim vekše, draga, rane moje bihu,
   s tim me v srcu momu bolje veselihu;
   dobro znaduć kakva je ljubavi zmožnost,
   da vse ljute rane postaju nasladnost.
Prija v tebi živih, sad bolestnu vidim.
   Al kako brez duše i srca ja živim?
   Stvoritelju svita, deh, daj joj pomoći,
   telu momu živit brez duše ni moći.
Vi, ustnice drage, vi, življenje moje,
   kdi biser, rubinti zatvoreni stoje,
   lilija nit roža ne bi tak dišeća
   kot vi, z dragom sapom usta govoreća.
Biste nikda uzrok mojemu veselju,
   sada rad vas tužim u težkom terpljenju;
   zazivanju vnogom oglasit se nete,
   listor s praznom maglom kriči moji lete.
A vi, lišca mila angelskoga stvora,
   ke blišćaste dično kak rumena zora,
   biste prvo kripost moje nasladnosti,
   sada jeste uzrok čemerne žalosti.
Kamo lipe oči, kamo njih ljubeznost?
   Tak li v kratkom hipu pogubihu svitlost?
   Nut kak prebledihu; ajme, prigodjuje
   da, kaj cvate vjutro, k večer povenuje!
Tak li rad betega dragost preminila
   ka mi jesi vazdar duša, srce bila?
   Vidim, vsaka radost ima u dragosti
   mali črvić, uzrok nje pogibelnosti.
Oh, predraga Chlori, Chlori ljubezniva,
   na te gledeć, srce milo zamagljiva;
   od Boga ti prosim vreda ozdravlenje
   il s tobom ujedno moje pogibljenje.